razbinervoza,kako je postići

[DaDole]

a što mora da se bude hladnokrvan?

ne mora,ali je lakše i ugodnije..nervirati se zbog sporednih stvari nikom ne donosi dobro..ubrzan puls,skok adrenalina,znojenje dlanova..

[kojica]

dobar fazon
elem,zaista mislim da je najveća prepreka koja nam ne dozvoljava da ostanemo pribrani,ta emotivna reakcija..zašto bih ja morala da umornu i oznojenu kasirku u tržnom centru doživim lično u trenutku kad usporava svoj rad( a meni se baš žuri) jer preko ramena dobacuje kolegici za drugom kasom kako je planirala skuhati tamo neki hepek,al ne zna da l će stići...
zašto bih reagovala sa vidnom nervozom nad evidentnim neprofesionalizmom kasirke koja je ipak samo čovjek..
rezultat je nešto što ja neću-nerviranje..e,taj prvi korak isključivanja sveg emotivnog je i najbitniji

nije bre fazon...

al nebitno..

Mislim da su upecala pravi momenat. Za naše raspoloženje nije kriva ni kasirka, ni nasmejana
osoba koja se smeje baš kada nama nije ni do čega, niti je krivo sunce niti kiša.
Sami smo krivi. Ako već imamo mogućnost da upecamo taj momenat i da biramo kako
ćemo da reagujemo, zašto onda da izaberemo nervozu po svaku cenu? Druga bića
ne mogu da biraju. Mi možemo.

Ne samokritika tipa 'jao, jel opet moraš da se nerviraš zbog toga?!'', niti potiskivanje
emocija, već upravo to što si rekla, posmatranje iz drugog ugla. Jeste jako teško, ali
vredi. Ma, zapravo je i jedini način da ostaneš čitav.

[DaDole]

Jeste kojice,upravo o tome sam pisala..to je bit priče..niko ti neće pomoći ako sam sebi ne pomogneš jer vidi..koliko ljudi poznajemo koji razmišljaju otprilike ovako:
ne volim konflikte i sukobe..imam kratak fitilj..predajem se brzo,odustajem bez borbe..znam da se nerviram bez veze i zaplačem iz čista mira..možda ja i ne zaslužujem bolje..uvijek nešto pobrkam..nisam baš sposoban za ovaj posao..mogao sam to bolje..
......i sa takvim mislima degradimo sebe umjesto da priznamo sebi sve male "ahilove pete" i radimo na njima..
Ljudima je lakše ići linijom manjeg otpora nego suočiti se sa sobom i to je prirodno..
Kad počnemo gubiti živce zbog malih stvari i teških ljudi ,svako od nas mora da zna kako da pomogne sebi..evo primjer od neki dan( a ja sam od onih koji vladaju sobom)
Bezobrazno i vrlo nekulturno,ispred mene se ubacio jedan auto tako da sam morala baš da dobro zakočim jer sam vozila brže..i moj prvi impuls bio je da mu trubim il da se zabijem u tog idiota...ali,prvi impuls sam savladala tako što sam rekla u sebi polako..
nemoj.. i istog trena sam se sjetila sebe kako sam obezglavljeno vozila cijelu prošlu godinu ka bolnici i nazad..često vozila i plakala..i vjerujem da su i meni svirali i psovali..
jer nikad..ali baš nikad ne znamo šta se događa u glavi i duši vozača koji se tako ponaša..koja muka njega možda tjera..

[kojica]

Da, saosećanje je odličan način.

[DaDole]

Često smo napadnuti bez razloga..kritikuje nas sasvim neopravdano šef recimo,profesor,roitelj..partner..i to visokim tonom,onim koji nas tjera da uzmaknemo,čak i fizički..podiže nam se nivo stresa..može li se ta fizička reakcija tijela zaustaviti?

[kojica]

Ma lako je kada je neopravdano. Sačekaš da završe pa objasniš.

Al kad je opravdano.

Može naravno, ali je jako teško.

[DaDole]

Ma lako je kada je neopravdano. Sačekaš da završe pa objasniš.

Al kad je opravdano.

Može naravno, ali je jako teško.

BAš tako..veoma je teško jer naš ego je osjetljiviji na javnost,lakše je u 4 oka
Dugo sam razmišljala kako doskočiti sebi u tim trenucima pa sam izmislila neke trikove..pokušam da se povučem u dio prostorije ili hodnik u kom bih stvorila priliku da se izdvojim i uzmem recimo čašu vode..dok je pijuckam(a osoba galami) kupujem vrijeme svom tijelu i s trudim se da ponovno uspostavim kontrolu..osjećam naravno ljutnu,bijes i nepravdu(a to je zaista ružan osjećaj)..ponekad mi je to uspijevalo da smirenošću(koja je samo prividna u početku) zaustavim svoju reakciju..
a onda mi je jedna draga osoba rekla: Pokušaj da se osmijehneš..nećeš moći biti ljuta sa osmijehom,osmijeh je čudo

[DaDole]

Razmišljajući tako o tome,začeprkala sam po literaturi tražeći bilo kakvu vezu između ponašanja i raspoloženja koja bi mogla da mi pomogne..i naišla..psiholog Džejms (ne sjećam se prezimena)direktor nekog zdravstvenog centra ,među prvima je istraživao tehnologiju kojom se pacijentima mjeri krvni pritisak tokom razgovora,od riječi do riječi.I potvrdio je vezu našeg govora sa radom kardiovaskularnog sistema..jednosatvno,dok govorimo naš pritisak raste sve dok ne osjetimo da su nas razumjeli..ukoliko nas nisu ni čuli,ni razumjeli,naš pritisak nastavlja da raste..iz toga slijedi da mi govorimo svakom našom ćelijom u tijelu.
Isto tako,utvrdio je vezu psiholoških stanja koja imaju za posljedicu nekakvu fizičku manifestaciju..koliko smo puta imali priliku osjetiti kako nam se dlanovi znoje,ramena napinju..glava se spušta ili čak učinimo korak unazad..stegnemo pesnicu..isturimo bradu..
Naše tijelo reflektuje psihološke prilike.

[DaDole]

Ali,da se vratim na taj osmijeh..pokušavala sam i bilo je trenutaka kad bih uspjela..ali,smetalo mi je što je on bivao vještački,produkovana slamka spasa koja je mijenjala moj izgled i na neki način smirivala ljutog sagovornika(on se dere a ja se osmjehujem..ima efekta)..ali,meni je smetalo što je on namješten i protivi se mojim stvarnim osjećanjima( a ona su vrste..E,sad bih mu razbila nos)
Ipak,nastavila sam da ga treniram ne očekujući ništa spektakularno,ali bar da me liši nervoze...
Moje emocije su bile negativne i trebalo je da ih neutrališem..pozvala sam svoju kolegicu koja je savladala tehniku(radila je na izuzetno stresnom poslu) i razgovarala sa njom o trikovima..
radile smo simulacije u kojima je ona bila trener.

[DaDole]

bio je to urnebesni "trening"..pratila sam njene reakcije i primijetila da u momentima mog "napada" ona snižava glas,usporava kretnje tijela,njena ramena se opuštaju a lice joj krasi osmijeh..pažljivo me sluša( i vjerovatno joj se pritisak smanjuje)..
vjerujte,ma kako sam htjela da budem "gnjevna" nisam uspijevala

[salel]

dosta zavisi od minulog rada tj od pripreme,pogleda na život,iskustva.....ne mogu da zamislim monaha koga može nešto da pomeri iz ravnoteže....da li je njegov život lak...naravno da nije...teži je od našeg...ako ne verujete probajte u udobnosti svog doma da samo mesec dana živite kao oni....ili je nešto treće u pitanju....ja mislim da je to treće bitno....ima veze sa onim pomenutim monahom jer se on svačega odrekao a mi nismo....mi bi hteli sve "za male pare"....možda nam treba samo jedno a iz toga proizilazi sve drugo dobro....možda to ne možemo da postignemo sami, kao taj monah....ako iko izmašta nešto lepo i trajno iz ovih reči biću vrlo srećan

[DaDole]

Ovo je tako dobra tema e,dvije godine nakon zadnjeg posta mislim da bih imala šta i da dodam:
Nesumnjivo su ovo dobre preporuke,ali nismo uvijek raspoloženi za djelovanje..ono iziskuje napor i eneregiju koju nemamo uvijek.."kratak fitilj" nažalost je sve češća pojava..
stoga sam mišljenja da kad nemamo snagu,ni koncentraciju,ni vremena ili volje da procesuiramo,da je najbolje uraditi skraćenu verziju samozaštite od mentalnih "siledžija" i energetskih vampira..
spustiti ton na nivo skoro nečujan i izaći iz prostorije ili prekinuti telefonsku liniju,mirno i bez uzrujavanja.