zavisi šta podrazumevaš pod 'otvorenošću'. to nije samo izvrtanje intime, čak je najmanje tako nešto. koliko si otvorena za nove kontakte, sa ljudima za koje ne znaš ni ko su, ni šta su, a?
ne moraš ništa da kažeš da bi pokazala 'otvorenost'.. neke stvari vrlo laki i brzo isplivaju na površinu, i to najčešće ono što ne želiš... naročito ovde.
mislim da bi svako trebao da preuzme odgovornost za ono što ovde predstavlja. a s obzirom da se to nikada neće desiti, sve je dozvoljeno.
i svakako da čovek koji ima ispunjen, koliko toliko, život u rl neće provoditi svoje slobodno vreme na forumu. to mogu da potpišem.
tako da svako ovde predstavlja neku od svojih neispunjenih potreba. zayeb je što obično naletiš na ono što ti je najmanje potrebno.
ima ljudi koji su mi dragi i zbog kojih mi je drago što sam učestvovala u svemu ovome... i ništa više pozitivno ne vidim.
to je lažan osećaj, naročito je diskutabilan pojam 'normalnosti' ovde... ono što prihvatam ovde, prihvatam i u rl, i obratno.
samo kada smo kod prihvatanja, ili osuđivanja, čini mi se da ovde vodi po intenzitetu u odnosu na rl, neka kvazi liberalnost, ili pak nabijanje na kolac.
samo razmisli i shvatićeš da i u rl možeš da mašeš ma kakvim transparentom u određenom krugu ljudi. onima kojima nije bitno šta si, već ko si.
mnogo mulja ima u vl svetu, mnogo laži, mnogo zabluda... i ništa nije onako kako izgleda, neko je već rekao nešto slično.
sve češće se pitam koliko propuštam, koliko gubim, koliko zapostavljam rl dok gubim vreme u vl... ranije nisam priznavala ovako nešto. ili me nije bilo briga.
Večnost je čista sadašnjost.
meni se život ne sastoji od televizije...
mislim da je 'zanimacija' ublažena definicija teške zavisnosti... a odvlačenje pažnje, iliti beg od problema je suština cele priče.
samo, još se niko nije ovim izlečio, pre nego što se još više razboleo.
skontaš zlo kada počneš da gubiš zbog ovoga... nebitno šta, ili koga.
najstrašnije je to što prvo izgubiš sebe ali toga nisi svestan, jer do besvesti mantraš: ovo ovde je ubijanje dosade, ništa loše nema u ovome, ionako nemam pametnija posla, nikada ne bih sedela ovde da ne moram zbog posla, sedeću ovde samo kada sam sama kući i slično... i u jednom trenutku i kod kuće sediš za kompom i kada nisi sama... ali više nema izgovora i postaje ti svejedno.
poenta: ne želim da ne čujem kada me dete nešto pita, jer je možda bitno, ne želim da doživim da se sa 'bliskom osobom' kuckam, dok svako leži na svojoj strani kreveta.
ne želim da se otuđim od ljudi. tačnije, od komunikacije, gledanja u oči, slušanja, dodira, mirisa... to je rl.
'priznavanje problema je prvi korak ka izlečenju'... ili tako nekako.
šta je onda negiranje?