Pirotski ćilim je od pre nekoliko godina zaštićen kao intelektualna svojina. Zaštitni znak
dobilo je stotinak šara, te sada pirotski ćilim može da se proizvodi i u drugim krajevima
zemlje, ali tkalje moraju poštovati tehniku izrade i koristiti precizno određene boje, vunu
i dimenzije razboja. Svega je par desetina žena koje danas tkaju pirotski ćilim u
Ponišavlju. Takva malobrojnost znači krizu u trovekovnoj tradiciji ovog zanata, ali i
ekskluzivu za retke novoizatkane primerke.
Večnost je čista sadašnjost.
Traje i 400 godina
Pirotski ćilim jedinstvenim čini to što jedini ima dva lica, zbog čega je izrada pirotskog
ćilima moguća isključivo ručno, a upotreba mašina nije moguća. Pirotski ćilim može da
traje i do 400 godina, ukoliko se ne gazi. Postoje ćilimi stari i 300 godina, za koje su
kolekcionari spremni da izdvoje čitavo bogatstvo.
Večnost je čista sadašnjost.
Pirotska ćilimarka, radeći uz malu naknadu i u teškim uslovima i za drugog (naručioca ili
kupca), ostajući pri tom anonimna, stvara dela neprolazne lepote dostojna divljenja,
kojima je priznato posebno mesto među mnogim ćilimima iz ostalih delova sveta.
Nesumnjivo, ona radi za novac, ali uloženi trud - zadivljujuće spontan i iskren i
neadekvatan zaradi, morao se okrepiti i na nekom drugom izvoru. Morao je postojati još
neki motiv, ne tako očigledan i možda ne tako surov. Ćilimarka je radila iz ličnih pobuda,
zadovoljavajući svoje duhovne potrebe da umetnički uobliči ono što oseća.
Večnost je čista sadašnjost.
Izrada ćilima je “način da se zaradi dinar”, ali istovremno i kreacija i izraz
umetničkog zanosa žene iz naroda. Zato se postavlja pitanje: da li jednostavna, obično
neobrazovana i siromašna pirotska ćilimarka, ima potrebu da se umetnički i estetski
izražava? Upravo ćilim, kao njenih ruku delo, dovoljno jasno govori da ona ima takvu
potrebu. Pirotska ćilimarka je umetnica bez pretenzija na takav status. Samo za sebe će
reći da je ćilimarka, radnica i mučenica, a ono umetničko u njenom radu je njena životna
tajna. Sama kiti, ulepšava, kreira šaru i odnos boja, stvara kompoziciju u svojoj glavi i
prenosi je na niti, čudesno i ni iz čega. U glavi ima konačan izgled budućeg dela i dok
radi, o tome ne govori. Tek kada se ćilim skine sa razboja i “ispruži”, pred njom i
najbližima, njeno lice ozariće neki zagonetni osmeh(...)
Večnost je čista sadašnjost.
Srce i oko su puni, ali je jedan njen deo (to je ona večita težnja ka još boljem,
lepšem i kvalitetnijem) uzdržan, kao da kontroliše i odmerava. Poredi se, traži
mišljenje, “ne vodi matematiku”, ne zbraja aršine niti ih množi dinarima. Samo uživa u
svome delu. To je taj izvor sa kojeg se ćilimarka okrepljuje. Zato je pirotski ćilim
raskošno lep(...)
Večnost je čista sadašnjost.