Zašto sam kolebljiv u odlukama pri svakom poslu pri kojem dolaze u pitanje tuđi interesi ili tuđ ugled?
Zašto zazirem od konačnog suda i presudne reči?
Zašto, kad takvu reč izrečem, dopuštam da me tako lako pokoleba svačiji prigovor i da me ubijedi o njenoj nepotpunosti ili netačnosti?
Zašto svaki plitkov i nitkov može da me uplaši tobožnjim posljedicama moga suda?
Ne zato što bi moj sud bio pogrešan, nego zato što je moja greška učinjena još prije nego što sam doneo svoj sud, u trenutku kad sam se, vođen sujetom ili slabošću i obzirima, upustio da sudim o ljudima i njihovim delima. Još tu sam ja pogrešio, i od tog trenutka počelo je da me prati osećanje nemirne savesti, kolebanje u svemu i bojazan od svega.
Zajedno sa ostalima i Davil je bio pijan od nerazumljive sreće, kao što su uvek opijeni slabi ljudi kad im uspije da nađu zajedničku i opšte priznatu formulu koja im obećava ostvarenje njihovih potreba i nagona na račun tuđe štete i propasti, a koja ih u isto vrijeme oslobađa griže savesti i odgovornosti.
Andrić