Историја - занимљивости

[DaDole]

Riječ kanibal potiče od ove grupacije. Poput drugih urođeničkih plemena sa ove liste, karipsko pleme je praktikovalo kanibalizam kao znak pobjede u ratu. Priča se da je Kolumbo vidio obrede kanibalizma i da nije u potpunosti razumio to što je vidio.
Neki istoričari kažu da su sve priče o kanibalizmu izmišljene, i da su ih izmislili rani istraživači. Film “Pirati sa Kariba” kritikovan je zato što prikazuje karipsko pleme kao divlje kanibale.

[paculjkica]

NE POTIČU SA ZEMLJE: TIBETANCI NISU LJUDI


Rasmus Nilsen sa Univerziteta Berkli i njegovi saradnici iz laboratorije za istraživnje DNK u Kini tvrde da Tibetanci pripadaju misterioznoj grupi „Denisonovaca“

Naučnici tvrde da Tibetanci nemaju problema sa razređenim vazduhom i ekstremnom hladnoćom zato što – nisu ljudi?!

Rasmus Nilsen sa Univerziteta Berkli i njegovi saradnici iz laboratorije za istraživnje DNK u Kini tvrde da Tibetanci pripadaju misterioznoj grupi „Denisonovaca“ i da nisu homo sapiensi.

Misteriozni DNK Tibetanaca pronađen je 2010. godine u Rusiji, a otkrio ga je pustinjak Denis, po kome su i dobili ime. Nilsen je istraživao gen EPAS-1 i otkrio da prirodna selekcija podržava njegov opstanak i nastavak vrste.




Naučnici su davno ustanovili da Tibetanci funkcionišu sasvim normalno na velikim visinama i da se sa lakoćom kreću po „krovu sveta“, dok se obični ljudi tamo osećaju loše i izmučeno.

Pretpostavljalo se da je posle više hiljada godina genetskog prilagođavanja DNK Tibetanaca drugačiji, ali sada se veruje da su oni „Denisonovci“ i da imaju DNK drugačiji od onog koji je svojstven homo sapiensima.

Pre Nilsenove teorije, američki naučnici sa Univerziteta Juta pronašli su deset gena koji omogućavaju Tibetancima da izdrže sa veoma niskoim nivoom kiseonika u atmosferi. Većini drugih ljudi, uključujući i alpiniste koji su u „top formi“, uvek je mučno u tim uslovima, a često se javljaju i komplikacije u mozgu i plućima.

Dva uočena gena povezana su sa hemoglobinom – delom krvi koja prenosi kiseonik po telu. Interesantno je da neki drugi stanovnici visokih predela nemaju svojstva Tibetanaca ni tu izdržljivost, pa čak ni stanovnici Anda. Otkriće da Tibetanci imaju misteriozni „Denisonov DNK“ objavljeno je u časopisu „Priroda“.

izvor

[DaDole]

'Hitlerove pomoćnice': zločini bez kazne

Ako je za vjerovati povjesničarki Wendy Lower, nacistički genocid je počeo u bolnicama. "Prva metoda bile su tablete za spavanje, injekcije i izgladnjivanje do smrti. Prve žrtve bila su djeca", piše američka autorica u svojoj knjizi "Hitlerove pomoćnice", koja je nedavno prevedena i na njemački jezik. Ona tvrdi da su bolničarke smrtonosnim injekcijama ubile na tisuće invalidne djece. To je samo jedan od brojnih primjera pomoću kojih Wendy Lower oslikava ulogu žena u nacionalsocijalističkom režimu.

Nisu birale sredstva u karijeri

"Prve nacionalsocijalističke ubojice nisu bile čuvarice u koncentracijskim logorima nego bolničarke", piše autorica i ističe da genocid nije počeo u plinskim komorama nego na mjestima na kojima su progonjeni u stvari očekivali pomoć. Američka povjesničarka je istražila životne priče bolničarki, učiteljica i tajnica te objavila 13 portreta. Neke od tih žena su se svjesno odlučile za karijeru u Hitlerovoj Njemačkoj i nisu birale sredstva kako bi napredovale. One su postale svjedokinje, sudionice i počiniteljice mnogih zločina, piše Wendy Lower.

Trećina ženskog stanovništva nacionalsocijalističke Njemačke, oko 13 milijuna žena, aktivno je sudjelovala u brojnim organizacijama, a do kraja rata je konstantno rastao i broj članica Hitlerove stranke NSDAP. U Savezu njemačkih djevojaka (Bund Deutscher Mädel) mlade su žene mogle naučiti koristiti oružje. "Hitlerove pomoćnice bile su revnosne upraviteljice, kradljivice, mučiteljice i ubojice", zaključuje američka povjesničarka i iznosi podatak da je najmanje milijun žena otišlo na istočnu bojišnicu.

Dobrovoljno sudjelovanje u zločinima

Sliku žene bez skrupula autorica, među ostalima, ocrtava i na primjeru Liesel Willhaus, supruge zapovjednika zloglasnih SS postrojbi u koncentracijskom logoru kod ukrajinskog grada Lavova. Ona je u nacionalsocijalističkom aparatu djelovala još od 1934. godine, pa je tako i upoznala svog supruga. Slijedila ga je i u Ukrajinu, zajedno sa zajedničkom kćerkicom. Očevici su kasnije ispričali da je sa svog balkona pucala na židove u koncentracijskom logoru, pa čak i u nazočnosti svog djeteta.

Autorica je proučavala iskaze samih počiniteljica, ali i svjedoka. I pri tome je došla do otrežnjujućeg zaključka: nakon sloma Hitlerovog režima karijera tih žena je, doduše, prekinuta, ali vrlo malo ih je odgovaralo za zločine. "One su se vratile kući u ruševine nacističke Njemačke i pokušale prikriti svoju kriminalnu prošlost", objašnjava Wendy Lower. I Liesel Willhaus nisu dokazana njezina zlodjela. "Ona nije imala službeni položaj unutar nacionalsocijalističke mašinerije i zato nema dokumenata iz tog doba koji bi potkrijepili iskaze svjedoka", piše američka povjesničarka. "Ona je bila na mjestu zločina i javno počinila masovno ubojstvo, ali pravno nije mogla biti pozvana na odgovornost."

Wendy Lower u svojoj knjizi daje zastrašujuću sliku žena koje su sudjelovale u masovnim ubojstvima. I to dobrovoljno. Njih na to nitko nije prisiljavao. "Da su odbile sudjelovati u ubojstvima židova, ne bi bile kažnjene", ističe američka autorica.

[DaDole]

Ljudi Stari Rim najčešće doživljavaju kao mitsko mesto.
Za njih to je zemlja epskih junaka poput Bena Hura i gladijatora, gde ljudi u zlatnim oklopima voze dvokolice, a careve hrane grožđem, zavaljene u debelom 'ladu. Međutim, stvarnost je u Rimu bila daleko manje glamurozna.
U vreme pre kanalizacije i moderne medicine preživeti jedan običan dan bilo je jako teško - i daleko odvratnije nego što možete i da zamislite.


Ljudi su ispirali usta urinom

U starom Rimu prodaja mokraće je bila ozbiljan biznis na koji je vlada ubirala poseban porez. Postojali su ljudi koji su izdražvali svoje porodice sakupljanjem urina. I dok su ga neki prikupljali u javnim toaletima, drugi su išli od vrata do vrata sa ogromnim kofama i molili ukućane da im ih napune.
Za šta je sve taj urin korišćen ne možete ni da zamislite. Na primer, prali su odeću u mokraći. Napunili bi veliku kadu mokraćom i odećom, a onda bi poslali nekog jadnička da to ispere. Što je mala maca u poređenju sa načinom na koji su prali zube.
U nekim oblastima carstva ljudi su urinom ispirali usta, tvrdeći kako im to zube čini blistavo belim. Zapravo, jedna pesmica iz tog doba preživela je do današnjeg dana, a u njoj se pesnik ruga svom neprijatelju govoreći "to što ti se zubi tako sjaje samo pokazuje da si pun piš.ćke".

[DaDole]

Ljudi su koristili zajednički sunđer za veliku nuždu

Rim je hvaljen zbog napretka u vodovodnim instalacijama. Njegovi gradovi i javni toaleti imali su kanalizaciju, nešto što društva posle njih vekovima nisu imala. To možda zvuči kao tragičan gubitak napredne tehnologije, ali ispostaviće se da je postojao jako dobar razlog zašto niko nije koristio rimske instalacije.
Javni toaleti bili su odvratni. Arheolozi tvrde da su retko, ako i ikada, čišćeni jer je otkriveno da su bili puni parazita. Zapravo, Rimljani su prilikom odlaska u toalet nosili specijalne češljeve kojima su trebili vaške. Najgori deo je bio finiš. Svaki javni toalet, koji je koristilo na desetine ljudi, imao je jedan jedini sunđer zakačen za štap, koji je korišćen za brisanje nakon velike nužde. On nikada nije čišćen - a ljudi su ga međusobno koristili. Bljak!

[DaDole]

Toaleti su redovno eksplodirali

Kad god bi neko ušao u toalet u Rimu postojale su velike šanse da neće izaći živ. Prvi problem je bio to što su stvorenja koja su živela u kanalizacionom sistemu puzala i ujedala ljude dok su vršili nuždu. Gora stvar od toga, međutim, bio je nagomilani metan, koji bi se ponekad zapalio i eksplodirao ispod onoga ko vrši nuždu.
Toaleti su bili toliko opasni da su ljudi pribegavali vradžbinama kako bi ostali živi. Magične čini koje su služile za teranje demona visile su po zidovima toaleta. Međutim, neki su dolazili već pripremljeni, noseći statue Fortune, boginje sreće, koja ih je štitila. Ljudi bi joj se molili pre nego što kroče nogom u toalet.


Krv gladijatora korišćena je kao lek

Medicina je u Rimu takođe dala svoj ekscentričan doprinos. Nekoliko autora beleži da su ljudi sakupljali krv stradalih gladijatora koju su posle prodavali kao lek.
Rimljani su očigledno verovali da krv gladijatora ima moć da izleči epilepsiju, pa su je zbog toga pili. I to je bio civilizovan pristup - drugi bi se hranili sirovom jetrom gladijatora. Ovo je bilo do te mere popularno da su ljudi, nakon što su u Rimu zabranjene borbe gladijatora, nastavili sa svojim "tretmanom" pijući krv zatvorenika kojima je odrubljena glava. Čudno, ali pojedini rimski lekari tvrdili su da ovakvo lečenje daje rezultate, kao i da su videli da su se ljudi koji su pili ljudsku krv oporavljali od epileptičnih napada.

[DaDole]

Žene su utrljavale mrtve ćelije sa kože gladijatora na svoje lice

Poraženi gladijatori iskorišćavani su za lekove epileptičara dok su pobednici imali tu čast da postanu afrodizijak. U doba Rima, sapun nije bilo lako naći, tako da su se sportisti prali tako što su svoja tela mazali uljem, a potom mrtve ćelije sa kože skidali posebnom alatkom, nekom vrstom britve. Obično bi te ćelije ljudi bacali, ali ne i gladijatori. Ostaci skinuti sa njihove kože skupljani su u bočice i prodavani ženama kao afrodizijak. Često je od toga spravljana krema za lice. Žene bi namazale čitavo lice nadajući se da će mrtve ćelije sa kože gladijatora da ih učine neodoljivim muškarcima.

[DaDole]

Pompeja je bila prekrivena razvratnom umetnošću

Vulkanska erupcija koja je zatrpala Pompeju savršeno ju je konzervirala za arheologe. Kad su je prvi put videli, arheolozi su pronašli do te mere opscene stvari da su morali da ih sakriju od očiju javnosti. Pompeja je bila prekrivena umetnošću koja je bila pornografska da je čuvana u tajnoj sobi stotinama godina pre nego što je postala dostupna javnosti.
Grad je bio prepun najluđe erotske umetnosti - na primer, statua boga Pana koji seksualno napastvuje kozu. Osim toga grad je bio prepun prostitutki koji su čak i gradskim trotoarima davale poseban pečat perverzije. I dan-danas možete da šetate Pompejom i vidite prizor u kojem su Rimljani uživali svakog dana - reljef u obliku penisa na ulicama sa vrhom usmerenim ka najbližem bordelu.

[DaDole]

Na opasnim mestima postojali su crteži penisa za sreću

Penisi su bili prilično popularni u Rimu i niko se zbog toga nije snebivao. Naprotiv, ponosno su ih pokazivali. Ponekad, su ih čak nosili i oko vrata. Bilo je moderno da dečaci oko vrata nose bakarne penise na ogrlicama. I to ne samo da bi lepo izgledali. Prema rimskim svedočanstvima oni su služili kao amajlija "sprečavajući da se nešto loše desi" onima koji su ih nosili. Međutim, tu se nisu zaustavili. Penisi za sreću oslikavani su na opasnim mestima kako bi upozoravali putnike. Oštre krivine i klimavi mostovi u Rimu često su na sebi imali nacrtan penis kako bi poželeli sreću svakom putniku namerniku.

[DaDole]

Rimljani su prvi javno pokazivali gole zadnjice u znak protesta

Rimljani drže jedinstveni rekord u prvom javnom prikazivanju gole zadnjice u znak protesta u istoriji. Flavije Jozef, jevrejski sveštenik, opisao je taj događaj tokom pobune u Jerusalimu.
Tokom Pashe, rimski vojnici poslati su ispred Jerusalima da čuvaju stražu u slučaju pobune. Trebalo je da očuvaju mir, međutim, jedan vojnik je sve uprskao. Prema Jozefovim rečima, vojnik je "podigao zadnji deo svoje opreme, okrenuo glavu u suprotnom smeru, pokazujući građanima zadnjicu, i zauzevši neprikladnu pozu ispustio smrdljiv zvuk na mestu gde su prinosili žrtvu."
To je razbesnelo Jevreje. Prvo su zahtevali da vojnik bude kažnjen, a zatim su počeli da gađaju vojnike kamenjem. Ubrzo je izbila pobuna u Jerusalimu, a gest koji će nastaviti da živi hiljadama godina je rođen.



Rimljani su povraćali kako bi mogli da nastave da jedu

Rimljani su preterivanje izneli na viši nivo. Prema Seneki, Rimljani bi na gozbama jeli do iznemoglosti, a potom povraćali kako bi opet mogli da nastave da jedu. Neki su povraćali u posude koje su držali blizu stola, dok se drugi nisu opterećivali takvim fotmalnostima.
U nekim domovima, ljudi bi povratili tu na licu mesta, a zatim nastavili da jedu. Robovi su bili ljudi koje bi trebalo da žalimo. Njihov posao je bio užasan. Prema Senekinim rečima:"Kad bi se neki fgospodar zavalio na gozbi, jedan (rob) bi mu brisao pljuvačku, a drugi koji se nalazio bliže podu bi skupljao ostatke (povraćke)."


Vozači dvokolica pili su napitak od kozjeg izmeta

Rimljani nisu imali zavoj, pa su morali rane da previjaju na drugačiji način. Prema Pliniju Starijem, ljudi su svoje ogrebotine i rane sanirali kozjim izmetom. Plinije je pisao kako je najbolji kozji izmet prikupljan u proleće i sušen, ali i da bi njegova sveža varijanta mogla da završi posao u hitnim situacijama.
To je interesantna slika, ali teško da je to najgori način na koji su Rimljani koristili kozji izmet. Vozači dvokolica pili su ga zbog energije tako što su ga kuvali u sirćetu ili ga kao prah dodavali u svoja pića.
Pili su ga kad su bili iscrpljeni, kako bi povratili snagu. Ovo nije bilo rezervisano samo za siromašne. Prema Pliniju niko nije više voleo da pije kozji izmet od cara Nerona lično.

[Padalica]

Prava verzija pesme "Krece se ladja francuska"

[Padalica]

Tačno 650 vojnika odaje poštu za 8 miliona konja, magaraca i mula poginulih u Prvom svetskom ratu.

[Padalica]

Šlemovi koje su koristili vojnici svih zaraćenih strana tokom prvog svetskog rata

[DaDole]

Francuski ilustratori 1924. o tehnologiji budućnosti

[DaDole]

Prvi porno film u istoriji kimnematografije 1896. Francuska

[DaDole]

drevni Rim,gradnja ceste

[DaDole]

[DaDole]

Форму для нацистов шил знаменитый Hugo Boss

[DaDole]

Engleske spavaonice za služinčad 1843.