planine

[причалица]

Planine nastaju i oblikuju se tektonskim procesima koje delimo na endogene ili unutrašnje (seizmička i vulkanska aktivnost) i egzogene ili spoljašnje (erozija, denudacija, korazija).
Sedam glavnih delova, ili ploča, koji čine Zemljinu koru, guraju se preko Zemljine kugle brzinom rasta nokta, ali silom koju ljudski um ne može pojmiti. Svaka od njih predstavlja kontinent ili okean. Pošto da Zemljine ploče neprekidno plove planetom - stalno udaraju jedna o drugu. Upravo u tim sudarima nastaju veliki planinski lanci.

Kad se okeanska ploča podvuče pod kontinentalnu, njene stene se počinju taliti jer su gurnute u dublje, toplije delove zemlje, a dio tih rastaljenih stijena pretvara se u niz vulkana na površini. Tako nastali vulkani tvore lanac mlađih planina, poput Anda na zapadnoj obali Južne Amerike i gorja Cascades na zapadnoj obali Severne Amerike. Istovremeno, kontinentalna ploča koja je nalegla na okeansku počinje se gužvati na ivici i tako nastaju nove planine. Sudarom dve kontinentalne ploče nastaje nabrano gorje. Svi veliki svetski planinski lanci stvoreni su velikim nabiranjem i gužvanjem stena. Intenzitet nabiranja je manji što je planina udaljenija od zone sudara, pa tu nastaju manje nabrane planine.
Najveća, a ujedno i jedna od mlađih planina Himalaja, nastala je sudarom dve kontinentalnih ploča. S obzirom da se indijski potkontinent podvlači pod ostatak Azije, Himalaji i dalje raste i to 1 cm na godinu. Iz tog razloga Azija se diči najvišim vrhovima na svetu. Čak 14 njih viših je od 8.000 metara.

[причалица]

Mount Everest

Mount Everest (takođe tib. Qomolangma, nep. Sagarmāthā, lim. Chajamlungma, kin. Zhumulangma, eng. Mount Chomolungma), najviša je planina na Zemlji i najviša tačka na zemaljskoj kontinentalnoj kori, prema merenju visine topografskog vrhunca od 8848 metara iznad nivoa mora. Planina, koja je deo lanca Himalaji u Aziji, locirana je na granici između zone Sagarmatha u Nepalu, i autonomne regije Tibet u Kini.
Godine 1856., Velika trigonometrijska premeravanja Indije, prva je ustanovila i objavila visinu Mount Everesta, tada poznatog kao Peak XV, od 29 002 ft (8840 m). Godine 1865., britansko Kraljevsko geografsko društvo (Royal Geographical Society) planini je dodelilo službeno englesko ime na predlog Andrewa Waugha, tadašnjeg glavnog geodetskog nadzornika Indije (Surveyor General of India). Naziv Chomolungma bio je vekovima u raširenoj upotrebi među Tibetancima, ali Waugh nije mogao predložiti rašireno lokalno ime jer su Nepal i Tibet tada bili zatvoreni za strance.

[причалица]

nastavak:

Godine 1808., Britanci su započeli Veliku trigonometrijsko premeravanje Indije radi utvrđivanja lokacija i naziva najviših svetskih planina. Počevši od južne Indije, ekipe su postupno napredovale prema severu koristeći divovske, 500 kg teške teodolite, (svakog je nosilo 12 ljudi) radi najpreciznijeg mogućeg merenja visina. Dosegli su podnožje Himalaje oko 1830-ih, ali Nepal nije bio sklon dozvoliti Britancima ulazak u zemlju radi sumnji o političkoj agresiji i mogućoj aneksiji, te je nekoliko zahteva merača za ulazak odbijeno.
Britanci su bili prisiljeni nastaviti svoja osmatranja iz Teraija, regije južno od Nepala, paralelnom s Himalajom. Uslovi u Teraiju bili su teški radi žestokih pljuskova i malarije - tri službenika je umrlo dok su još dvojica morali se povući radi lošeg zdravlja.
Svejedno, 1847. Britanci su bili uporni i započeli detaljna osmatranja himalajskih vrhunaca s osmatračkih stanica na udaljenosti do 240 km. Vremenske prilike ograničavale su rad na tri zadnja meseca u godini. Studenog 1847., glavni britanski geodetski nadzornik Indije Andrew Waugh, izvršio je osmatranja iz stanice Sawajpore, locirane na istočnom kraju Himalaja. U to se doba Kangchenjunga smatrala najvišom planinom na svetu, pa je s zanimanjem primetio vrh iza te planine, na oko 230 km udaljenosti. John Armstrong, jedan od Waughovih službenika, takođe je vidio vrh sa lokacije dalje na zapadu, i nazvao ga vrh "b". Waugh je kasnije zapisao da su osmatranja ukazala da je vrh "b" viši od Kangchenjunge, ali radi velike udaljenosti mesta osmatranja, bila su potrebna bliža motrenja radi verifikacije. Iduće godine, Waugh je poslao službenika za merenje natrag u Terai radi bližih posmatranja vrha "b", ali oblaci su sprečili sve pokušaje.
Godine 1848., Waugh je u područje poslao Jamesa Nicolsona, koji je obavio dva uspešna osmatranja iz Jirola, sa udaljenosti od 190 km. Nicolson je ponio najveći teodolit i zaputio se na zapad, provevši preko 30 osmatranja s pet različitih lokacija, s najbližom na 174 km od vrha.

[причалица]

nastavak:

Nicolson se povukao u Patnu na Gangesu radi potrebnih proračuna temeljenih na osmatranjima. Prvi neobrađeni podaci dali su vrhu "b" približnu visinu od 9200 m, ali nije uzeto u obzir prelamanje svetlosti koje utiče na tačnost rezultata. Ipak, podatak je jasno ukazivao da je vrh "b" viši od Kangchenjunge. Nažalost, Nicolson se zarazio malarijom pa je bio prisiljen da se vrati kući s nedovršenim proračunima. Michael Hennessy, jedan od Waughovih asistenata, započeo je privremeno imenovanje vrhova prema rimskim brojevima, s Kangchenjungom nazvanom Vrh IX, dok je vrh "b" tada postao poznat kao Vrh XV.
Godine 1852., Radhanath Sikdar, indijski matematičar i merač iz Bengala, stacioniran u glavnom sedištu za merenja u Dehradunu, prvi je, trigonometrijskim proračunima baziranim na Nicholsonovim podacima, identificirao Everest kao najvišu planinu na svijetu. Službena objava da je Vrh XV najviši, bila je odgađana nekoliko godina radi ponovnih verifikacija. Waugh je 1854. započeo obradu Nicholsonovih podataka, i zajedno sa svojim osobljem proveo skoro dve godine u proračunima, s problemima prelamanja svetlosti, barometarskog pritiska i temperature preko velikih udaljenosti koji su morali biti rešeni. Konačno, u martu 1856. objavio je svoja otkrića u pismu svome zameniku u Kalkuti. Kangchenjunga je bila proglašena visokom 8582 m, dok je Vrhu XV određena visina od 8840 m (29 002 ft). Waugh je zaključio da je Vrh XV "najverovatnije najviši na svijetu". U stvarnosti, izračunato je (mereno u stopama) da je Vrh XV visok točno 29 000 ft (8839,2 m), ali javno je objavljena visina od 29 002 ft (8839,8 m). Proizvoljno su dodate dve stope (61 cm) radi izbegavanja utiska da visina od 29 000 ft (8839,2 m) nije ništa drugo do zaokružena procena.

[причалица]

nastavak:

S ustanovljenom visinom, sledeći izazov bio je kako nazvati planinu. Dok je zavod za premeravanje nastojao da sačuva lokalne nazive ukoliko je to bilo moguće (npr. Kangchenjunga i Dhaulagiri), Waugh je tvrdio da nije mogao pronaći bilo koje lokalno ime u opštoj upotrebi. Potraga za lokalnim nazivom bila je u to doba spriečena zatvorenošću Nepala i Tibeta za strance. Postojalo je mnogo lokalnih naziva, od kojih možda, vekovima u Tibetu, najpoznatije Chomolungma, koje se već 1723. pojavilo na karti francuskog geografa D'Anvilla, objavljenoj u Parizu. Ipak, Waugh je smatrao da je s preobiljem lokalnih naziva teško odabrati jedan nauštrb svih ostalih, pa je odlučio da će Vrh XV biti nazvan po Georgeu Everestu, njegovom prethodniku na mestu glavnog britanskog geodetskog nadzornika Indije.
George Everest usprotivio se nazivu kojeg je predložio Waugh, te je 1857. rekao Kraljevskom Geografskom Društvu da reč Everest nije moguće napisati na Hindskom niti je Indijci mogu izgovoriti. Waughovo predloženo ime prevagnulo je uprkos primedbama, pa je 1865. Royal Geographical Society službeno prihvatio naziv Mount Everest kao ime najviše planine na svijetu.

[причалица]

nastavak:

Na Tibetanskom naziv Mount Everesta je Chomolungma ili Qomolangma (što znači "Sveta majka"), dok je kineska transliteracija Zhūmùlǎngmǎ Fēng (pojednostavljeni kineski: 珠穆朗玛峰, tradicionalni kineski: 珠穆朗瑪峰) s značenjem Majka zemlja. Kineski prijevod je Shèngmǔ Fēng (pojednostavljeni kineski: 圣母峰, tradicionalni kineski: 聖母峰), što znači Sveta majka. U skladu s engleskim izveštajima iz sredine 19. veka, lokalni naziv u Darjeelingu bio je Deodungha (značenje "sveta planina").
Krajem 19. veka, mnogi evropski kartografi pogrešno su verovali da je lokalno ime za planinu Gaurisankar, radi zamene Mount Everesta s planinom Gauri Sankar, koja gledano iz Katmandua, stoji točno ispred Everesta.
Početkom 1960-ih, nepalska vlada dodelila je Everestu službeno ime Sagarmāthā (सगरमाथा). Naziv nije bio prethodno korišćen - lokalni stanovnici planinu su poznavali kao Chomolungma. Planina nije bila poznata ili imenovana među Nepalcima (tj. u dolini Kathmandu i okolnim područjima). Vlada je odlučila pronaći nepalsko ime za planinu jer Sherpa/Tibetanski naziv nije bio prihvatljiv i protivan ideji ujedinjenja (Nepalizacije) zemlje.
Godine 2002., kineski "Narodni dnevnik" , objavio je članak koji se izjasnio protiv neprestanog korišćenja engleskog naziva planine u zapadnom svetu, smatrajući da treba biti nazivana tibetanskim imenom. Dnevnik je obrazložio da je kineski (u stvarnosti tibetanski) naziv stariji od engleskog, jer je naziv Qomolangma zabeležen na kineskoj karti prije 280 godina.

[причалица]

nastavak:

Everest je planina čiji vrh dostiže najveću distancu iznad nivoa mora. Nekoliko drugih planina ponekad se naziva alternativnim "najvišim planinama na svetu". Mauna Kea na Havajima najviša je ako se visina meri od podnožja, uzdiže se preko 10 200 m mereno od dna usred okeana, ali dostiže samo 4205 m nadmorske visine.
Jednakim merenjem od podnožja do vrha, Mount McKinley, na Aljasci takođe je viši od Everesta. Uprkos nadmorskoj visini od samo 6193,6 m, Mount McKinley smešten je na strmoj ravnici s elevacijama od 300 do 900 m, što stvara visine iznad podnožja od 5300 do 5900 m, s 5600 m kao najčešće navođenom visinom. Radi poređenja, prihvatljive elevacije za Everest merene od ponožja kreću se od 4200 m na južnoj strani do 5200 m na Tibetanskom platou, s visinama iznad podnožja u rasponu od 3650 do 4650 m.
Vrh vulkana Chimborazo u Ekvadoru, 2168 m je udaljeniji od središta zemlje (6384,4 km) u odnosu na Everest (6382,3 km), radi ispupčenja Zemlje na ekvatoru. Međutim, Chimborazo se uzdiže samo 6267 m iznad nivoa mora, pa prema tom kriteriju nije čak ni najviši vrhunac Anda.

[причалица]

nastavak:

Mount Everest ima dva glavna puta uspona, jugoistočni greben iz Nepala, i severoistočni greben iz Tibeta, kao i mnoge druge manje korištene rute. Između dve glavne rute, jugoistočni greben je tehnički jednostavniji i najčešće korišćeni put. Tim putem koristili su se 1953. Edmund Hillary i Tenzing Norgay, prvim prepoznatim putem uspona, od petnaest otkrivenih do 1996. Ipak, jugozapadni greben kao glavni put ka vrhu, bio je odabran uglavnom iz političkih razloga a manje stanjem na terenu, jer je kineska granica 1950-ih, nakon kineskog zauzimanja Tibeta, bila zatvorena za zapadni svijet.


Pogled iz svemira na južnu i sjevernu rutu

Većina pokušaja uspona poduzima se u maju pre letnje sezone monsuna. Dolaskom sezone monsuna, promena u mlaznim strujama, tada usmeravanim severno, smanjuje visoko u planini prosečnu brzinu vjetrova. Dok se ponekad pokušaji uspona preduzimaju nakon monsuna u septembru i oktobru, kada je mlazna struja ponovo privremeno terana severno, dodatni sneg kojeg su takvi vetrovi naneli, i nestabilne vremenske prilike (rep monsuna) uspone čine izvanredno teškima.

[причалица]

nastavak:

Jugoistočni greben

Uspon preko jugoistočnog grebena započinje pešačenjem do baznog logora na 5380 m s južne strane Everesta u Nepalu. Ekspedicije najčešće lete iz Katmandua u Luklu (2860 m) i prolaze kroz Namche Bazar. Penjači tada pešače do baznog logora, obično šest do osam dana, što omogućava pravilnu visinsku aklimatizaciju radi sprečavanja visinske bolesti. Planinarsku opremu i zalihe nose jakovi, dzoovi (hibridi jaka) i ljudski nosači do baznog logora na ledenjaku Khumbu. Hillary i Tenzing, svoj uspon 1953. započeli su iz doline Kathmandu, jer tada nije bilo puteva dalje na istoku.
Penjači provedu nekoliko nedelja u baznom kampu, aklimatizirajući se na visinu. Za to vreme, Sherpe i nekoliko penjača postaviti će konopce i merdevine na nesigurnom strmom delu ledenjaka Khumbu. Gromade razlomljenog leda ("serak"), pukotine i putujući blokovi leda, strminu ledenjaka čine jednim od najopasnijih delova rute. Mnogi penjači i Sherpe poginuli su na tom mjestu. Radi smanjenja rizika, penjači uobičajeno započinju uspon znatno prije zore kada izvanredno niske temperature led zadržavaju na mestu. Iznad strmine na 6065 m nalazi se Kamp I.
Od Kampa I, penjači napreduju uzbrdo snježnom dolinom Western Cwm do podnožja strane Lhotse, gdje je na 6500 m postavljen Kamp II ili Advanced Base Camp (ABC). Western Cwm relativno je ravna, blago uspinjuća glacialna dolina, obeležena ogromnim poprečnim ledenim pukotinama u središtu koje sprečavaju direktan pristup prema gornjim predelima Cwma. Penjači su prisiljeni prolaziti na krajnjoj desnoj strani blizu podnožja Nuptsea, malim prolazom poznatim kao "Nuptse corner". Western Cwm također se naziva "Dolina tišine" radi topografije područja koja uglavnom uklanja vetrove s penjačke rute. Velika visina i vedar, bez vetra, dan mogu Western Cwm za penjače učiniti nepodnošljivo vrućim.

[причалица]

nastavak:

Od Kampa II, penjači se uspinju po strani Lhotse osigurani konopcima do Kampa III, lociranog na maloj izbočini na 7470 m. Od tamo, još je 500 metara do Kampa IV na južnom prevoju, na 7920 m. Od Kampa III do Kampa IV, penjači su suočeni s dva dodatna izazova: ogrankom "Ženeva" i barijerom "Yellow Band". Ogranak "Ženeva" je izbočina crne stene oblika nakovnja, tako nazvana od švajcarske ekspedicije 1952. Fiksirani konopci pomažu penjačima u penjanju preko tog snegom pokrivenog stenovitog sloja. "Yellow Band" je deo isprepletenih slojeva mermera, filita i škriljca, koji takođe zahteva oko 100 metara konopca za prelazak.
Na južnom prevoju, penjači ulaze u zonu smrti, pa uglavnom raspolažu s najviše dva ili tri dana, koliko mogu izdržati na tim visinama, za pokušaj osvajanja vrha. Vedro vreme i slab vetar ključni su faktori u odluci o pokušaju uspona na vrh. Ukoliko vreme nije povoljno unutar tih nekoliko dana, planinari su prisiljeni vratiti se, mnogi sve do baznog logora.


Pogled na Everestov jugoistočni greben. Strmina ledenjaka Khimbu vidljiva je levo. U sredini ostaci helikoptera srušenog 2003.

[причалица]

nastavak:

Od Kampa IV, planinari započinju napad na vrh oko ponoći s nadom u osvajanje vrha (još 1000 metara iznad) u roku 10 do 12 sati. Penjači naprije dostignu "balkon" na 8400 m, malu platformu gdje se mogu odmoriti i videti planine na jugu i istoku u svetlosti rane zore. Nastavljajući uz greben, planinari su suočeni s nizom impozantnih stenovitih stepenica koje ih uobičajeno prisiljavaju skrenuti istočno u duboki sneg, gde je velika opasnost od lavina. Na 8750 m, mala kupola od snega i leda označava južni vrh.
Od južnog vrha, planinari prate vrlo oštar jugoistočni greben duž predela poznatog kao "Cornice traverse", gde je sneg priljubljen u razmaknute stijene. To je opasnosti najizloženiji predio uspona, gde bi pogrešan korak ulevo mogao završiti padom od 2400 m niz jugozapadnu stranu, dok je neposredno desno 3050 m duboka strana Kangshung. Na kraju tog prelaska, na 8760 m isprečuje se stenoviti zid nazvan "Hillary Step".
Hillary i Tenzing, prvi planinari koji su prešli tu prepreku, postigli su to primitivnom penjačkom opremom i konopcima. Danas, penjači se uspinju korišćenjem pričvršćenih konopaca koje su prethodno postavili Sherpe. Nakon prelaska, relativno je jednostavan uspon do vrha duž umereno strmih snežnih padina - premda je izloženost opasnosti na grebenu vrlo velika, posebno prilikom prelaska vrlo velikih masa zaleđenog snega koji strši iznad ponora. S povećanjem broja planinara posljednjih godina, "Hillary Step" često postaje usko grlo, s penjačima prisiljenim čekati duže vrijeme na vlastiti prolazak što stvara probleme uspešnom usponu na vrh i kasnijem silasku. Nakon zida "Hillary Step", penjači također moraju preći vrlo nesiguran stenoviti predeo s vrlo velikim spletom pričvršćenih konopacaa što može biti problematično pri lošem vremenu. Planinari uobičajeno provedu manje od pola sata na "vrhu sveta", radi povratka u Kamp IV do sumraka, lošeg popodnevnog vremena ili ograničenih zaliha pomoćnog kiseonika.

[причалица]

nastavak:


Panorama Everesta sa Tibetanskog platoa.


Panorama ledenjaka Ngozumba, s Everestom u sredini.

[причалица]

nastavak:


Posljednje zrake sunca na Everstu u sumrak.

[причалица]

nastavak:

Stene od kojih je sastavljen Everest, geolozi su podijelili na tri jedinice nazvane "formacijama". Sve formacije međusobno su podeljene rasedima, nazvanih “detachments”, duž kojih su nagurane jedna preko druge. Od vrha Mount Everesta prema podnožju, te jedinice se nazivaju: formacija Qomolangma, formacija Sjevernog prevoja i formacija Rongbuk.
Od svog vrha do vrha barijere Yellow Band, oko 8600 m iznad nivoa mora, Everest se sastoji od formacije Qomolangma, takođe nazivana i formacija Everest ili formacija Jolmo Lungama. Sastoji se od sivkastog do tamno sivog ili belog vapnenca u naslagama paralelnih ploča, s međunaslagama sporednih ploča rekristaliziranog dolomita sa glinastim tankim pločama i prahovnjakom. U takvom vapnencu, švajcarski geolog Augusto Gansser prvi je prijavio pronalazak mikroskopskih fragmenata krinoida.
Kasnija petrografska analiza uzoraka ordovicijskog vapnenca iz blizine vrha otkrila je da su sastavljeni od ugljičnih kuglica i sitno fragmentiranih ostataka trilobita, krinoida i ostrakoda. Drugi uzorci bili su toliko ispucani i rekristalizirani da izvorni sastojci nisu mogli biti utvrđeni. Formacija Qomolangma razbijena je rasedima pod velikim uglom koji završavaju navlakom malog ugla - Qomolangma Detachment. Takav ga detachment odvaja od podložne barijere Yellow Band. Nižih pet metara formacije Qomolangma koji pokrivaju taj detachment izuzetno su deformisani.

[причалица]

nastavak:

Veći deo Mount Everesta, između 7000 i 8600 m, sastoji se od formacije severnog prijevoja, na kojem barijera Yellow Band čini njenu gornju stranu između 8200 i 8600 m. Yellow Band sastoji se od isprepletenih ploča diopsit-epidot mramora, kojeg karakteriše izražena žuto-smeđa boja, te muskovit-biotit filit i poluškriljevac. Petrografska analiza mermera prikupljenog na oko 8300 m, prikazuje da sadrži do pet posto tragova rekristaliziranih krinoidnih ošćica. Gornjih pet metara barijere Yellow Band, koja leži uz Qomolangma Detachment, teško je izobličeno. Od 5 do 40 cm debeo rased breče odvaja ju od gornje formacije Qomolangma.
Ostatak formacije severnog prevoja, izložene na Mount Everestu u rasponu od 7000 to 8200 m, sastoji se od pomešanog i izobličenog škriljevca, filita, i neznatnog mermera. Između 7600 i 8200 m, formacija severnog prevoja sastoji se većinom od biotit-kvarc filita i klorit-biotit filita, pomešanih s manjim količinama biotit-sericit-kvarcnog škriljevca. Između 7000 i 7600 m, niži deo formacije sjvernog prevoja sastoji se od biotit-kvarcnog škriljevca s umetcima epidot-kvarcnog škriljevca, biotit-kalcit-kvarcnog škriljevca, i tankih slojeva kvarcnog mermera. Takve metamorfne stene pojavljuju se kao rezultat metamorfnosti fliša dubokog mora, sastavljenog od međuploča muljnjaka, škriljca, ilovače, peščenjaka, vapnenastog peščenjaka, grauvake i peščanog vapnenca. Temelj formacije severnog prevoja je regionalni potisni rasjed nazvan "Lhotse detachment".
Ispod 7000 m, formacija Rongbuk podložna je formaciji severnog prevoja te tvori temelj Mount Everesta. Sastoji se od škriljevca stepena sillminite-K-feldspar[73] i gnajsa sa uguranim brojnim slojevima i dajkovima leukogranita s rasponom debljina od 1 cm do 1500 m