Razbolje se žena nekog bogataša, pa kad osjeti da joj je blizu kraj, pozva sa svoje smrtne
postelje kćer jedinicu i reče joj:
– Drago dijete, budi dobra i čestita, pa će ti svako biti od pomoći.
Kad to reče, sklopi oči i izdahnu.
Djevojčica je svaki dan odlazila do majčinog groba i plakala. Nije zaboravila majčine
riječi. Kad je došla zima, pokri snijeg majčin grob svojim bijelim pokrivačem, a kad ga
sunce u proljeće okopni, bogataš se oženi drugom ženom.
Žena sa sobom dovede i svoje dvije kćeri, koje su naoko bile lijepe i čiste, ali u srcu zle i
prljave. Tako nastadoše teški dani za sirotu pastorku.
– Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi? – govorile su.
– Ko hoće hljeba, mora ga i zaslužiti.
Oduzeše joj lijepe haljine, navukoše joj staru sivu kecelju i dadoše drvene nanule.
– Vidi ti ponosne princeze, kako se dotjerala! – vikale su, smijale se i odvele je u kuhinju.
Tu je morala od jutra do mraka da radi teške poslove, da ustaje u ranu zoru, da donosi
vodu, loži vatru, kuha i pere. Osim toga, polusestre su joj pravile svakojake pakosti,
rugale joj se i sipale joj u pepeo grašak i leću, a ona je morala da sjedi i da trijebi. Uveče,
umorna od tolikog posla, morala bi leći kraj ognjišta, jer nije imala svoje postelje. Kako
je od pepela uvijek bila prašnjava, nazvaše je Pepeljugom.
Jednoga dana otac se spremao za vašar pa upita pastorke šta žele da im donese.
– Lijepih haljina – reče jedna.
– Bisera i dragog kamenja – reče druga.
– A ti, Pepeljugo, – upita otac – šta bi ti željela?
– Otkinite, oče, prvu grančicu koja vam dodirne šešir kad se budete vraćali kući. Nju mi
donesite.
Tako otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisere i drago kamenje, a kad je
vraćajući se kući jahao kroz šumu, okrznu ga ljeskova grančica i zbaci šešir. On je otkide
i ponese. Kad je došao kući, dade pastorkama šta su zaželjele, a Pepeljugi dade ljeskovu
grančicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i zasadi grančicu; pri tom je toliko
plakala da su joj suze tekle niz obraze i zalijevale grančicu. Grančica je od suza odmah
počela rasti i postala lijepo drvo. Pepeljuga je svaki dan tri puta odlazila na grob, plakala i
molila, a svaki put bi na drvo slijetala bijela ptičica, pa kad bi Pepeljuga izgovorila neku
želju, ptičica bi joj s grane bacila ono što je zaželjela.
Dogodi se da kralj te zemlje priredi svečanost koja je trebala da traje tri dana i na koju je
pozvao sve lijepe djevojke iz kraljevstva kako bi njegov sin sebi odabrao nevjestu. Kad
su dvije polusestre čule da će i one biti pozvane, silno se obradovaše, pozvaše Pepeljugu i
rekoše joj:
– Očešljaj nas, očisti cipele i pričvrsti kopče, ići ćemo na svečanost u kraljeve dvore.
Pepeljuga ih je poslušala, ali je gorko plakala jer je i ona željela da ide na ples pa zamoli
maćehu da i nju povedu.
– Zar ti, Pepeljugo, – reče ova – takva, puna prašine i pepela, da ideš u dvorac? Nemaš ni
haljinu ni cipele, a plesala bi!
Kako je Pepeljuga i dalje molila, ona reče:
– Evo, sasula sam ti zdjelu leće u pepeo. Ako je za dva sata istrijebiš, možeš ići s nama.
Pepeljuga izađe na zadnja vrata u baštu i povika:
– O, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi: Dobra
zrnca u lončić, loša u stomačić!
Odmah sletješe na prozor dvije bijele golubice, za njima dvije grlice, a onda dolepršaše
sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice zaklimaše glavicama i, kljuckljuc,
kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, pa potrijebiše sva dobra zrnca u zdjelu.
Nije prošlo ni sat vremena, a one završile i odletjele. Tada djevojka, sva radosna, odnese
zdjelu maćehi, vjerujući da će sada smjeti ići na svečanost. Ali maćeha reče:
– Ne, Pepeljugo, ti nemaš haljinu i ne znaš plesati. Svi će ti se smijati. Kad se djevojka
opet rasplakala, ona nastavi:
– Ali ako mi dvije pune zdjele leće istrijebiš za jedan sat iz pepela, onda možeš ići. – A u
sebi pomisli: "To neće nikako stići." Kad ona prosu dvije zdjele leće u pepeo i ode,
djevojka opet izađe u baštu i povika:
– O, vi golubice, vi grlice i pitome ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti:
Dobra zrnca u lončić, loša u stomačić!
Opet na kuhinjski prozor sletješe dvije bijele golubice, pa dvije grlice, a onda dolepršaše
sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice klimnuše glavicama pa – kljuckljuc,
kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, i istrijebiše sva dobra zrna u zdjelu. Nije
prošlo ni pola sata, a one završiše i odletješe. Djevojka odnese zdjelu maćehi, sva
radosna, jer je pomislila da će sada i ona ići na svečanost. Ali maćeha reče:
– Ništa ti ne pomaže. Nećeš s nama jer nemaš haljinu i ne znaš plesati. Mi bismo morale
da te se stidimo.
Okrenu joj leđa i požuri za svojim oholim kćerima. Kad više nikog nije bilo kod kuće,
Pepeljuga ode na grob svoje majke pod lijesku i reče:
– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Jedna ptica joj baci zlatom protkanu haljinu i svilom i srebrom izvezene cipelice. Ona se
brzo obuče i potrča na svečanost. Njene polusestre i maćeha je nisu mogle prepoznati.
Bila je tako lijepa u raskošnoj odjeći, da one pomisliše kako je kraljevska kći. Na
Pepeljugu nisu ni pomišljale, uvjerene da ona sjedi kod kuće u prašini i trijebi leću iz
pepela.
Kraljević joj priđe, uze je za ruku i zaplesa s njom, pa je čitavo vrijeme plesao samo s
njom i nije htio da joj ispusti ruku, a kad bi je neko drugi zamolio za ples, on je
odgovarao:
– Ovo je moja plesačica.
Tako je ona plesala do večeri. Kad htjede da krene kući, kraljević reče:
– Poći ću s tobom da te ispratim.
Htio da vidi čija je to kćer, ali ona mu pobježe i skoči u golubinjak. Kraljević je čekao
sve dok nije došao njen otac, kome je kazao da je neznana djevojka skočila u golubinjak.
Otac pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Donesoše mu sjekiru i trnokop da razvali golubinjak,
ali unutra nikoga ne nađoše.
Kad dođoše kući, Pepeljuga je ležala u prašnjavim haljinama u pepelu a petrolejka je
tužno svjetlucala kraj odžaka. Jer, ona je brzo iskočila s druge strane iz golubinjaka i
otrčala do ljeskovog drveta. Tamo je svukla lijepu haljinu i stavila na grob a ptica je
odnijela. Onda je obukla svoju sivu keceljicu i legla u kuhinju kraj pepela.
Drugog dana, kad se svečanost nastavila i roditelji sa sestrama otišli, ode Pepeljuga
ponovo do ljeskovog drveta i reče:
– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Ptica joj tada baci još gizdaviju haljinu. Kad se u toj odjeći pojavila na svečanosti, svi su
bili zadivljeni njenom ljepotom. A kraljević, koji ju je čekao, odmah je uze za ruku i
ponovo zaplesa s njom. Ako bi je neko drugi zamolio za ples, on je govorio:
– To je moja plesačica.
Kad je palo veče i ona htjela da ode, pođe i kraljević s njom da vidi u koju će kuću. Ali
ona pobježe u baštu iza kuće. Tamo je stajalo lijepo veliko stablo na kojem su visile
prekrasne kruške. Hitro kao vjeverica uspne se Pepeljuga među granje i kraljević nije
vidio kud je nestala. Ali on opet sačeka dok ne dođe njen otac i reče mu:
– Neznana djevojka je opet pobjegla. Mislim da se sakrila u kruškinom granju.
Otac opet pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Naredi da mu donesu sjekiru i posiječe drvo, ali
ne nađoše nikoga. A kad uđoše u kuhinju, Pepeljuga je već ležala u pepelu, jer je prije
toga skočila sa stabla, vratila ptici sa ljeskovog drveta lijepu haljinu i obukla svoju sivu
keceljicu.
I trećeg dana, kad su roditelji i sestre otišli, pođe Pepeljuga na majčin grob i reče drvcetu:
– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Sad joj ptica baci haljinu koja je bila tako sjajna i raskošna kakvu još niko nije imao i
cipelice od suhog zlata. Kad je u ovoj haljini došla na svečanost, svi su zanijemili od
divljenja. Kraljević je opet plesao samo s njom i kad bi je neko drugi zamolio za ples, on
je govorio: – To je moja plesačica.
Kad pade veče i Pepeljuga pođe kući, kraljević opet htjede da je prati, ali ona mu tako
brzo pobježe da je nije mogao stići. Ali, kraljević se ovog puta poslužio lukavstvom.
Naredio je da se stepenice namažu smolom, pa kad je djevojka potrčala kući, lijeva cipela
joj se zalijepi i ostade. Kraljević je podiže i vidje da je bila vrlo malena i od suhog zlata.
Drugog dana dođe s cipelicom Pepeljuginom ocu i reče mu:
– Nijedna druga neće mi postati žena osim one kojoj pristaje ova zlat¬na cipelica.
Dvije polusestre se silno obradovaše jer su imale lijepa stopala. Starija uze cipelicu i pođe
s majkom u sobu da je isproba. Kako je cipelica bila premalena pa joj palac nije mogao
stati, majka joj pruži nož i reče:
– Odsijeci palac! Kad budeš kraljica, nećeš morati da hodaš. Djevojka odsiječe palac,
ugura nogu u cipelicu, stisnu zube od bola i izađe pred kraljevića, a on je kao svoju
nevjestu uze na konja i odjaha. Kad su prolazili pored groba, na ljeskovom grmu sjedile
su dvije golubice i gukale:
Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
a nevjeste prave nema.
Kraljević pogleda njenu nogu i spazi kako je krv procurila. On okrenu konja, vrati lažnu
nevjestu i reče da to nije prava, i neka druga sestra isproba cipelu. Sad druga ode u sobu,
s mukom utiska prste u cipelu, jer joj je peta bila prevelika, pa majka i njoj pruži nož i
reče:
– Odreži komad pete. Kad budeš kraljica nećeš morati da pješačiš.
Djevojka odreza komad pete, utisnu nogu u cipelu i izađe pred kraljevića, a on je uze na
konja kao svoju nevjestu i odjaha. Ali kad su prolazili pored ljeskovog drveta, sjedile su
na grani dvije golubice i gukale:
Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
još nevjeste prave nema.
Kraljević pogleda njenu nogu i opazi kako je krv procurila iz cipele i natopila bijelu
čarapu, pa okrenu konja i lažnu nevjestu vrati kući.
– Ni ovo nije prava, – reče. – Imate li još kćeri?
– Ne – reče otac. – Tu je još samo Pepeljuga, siroče moje pokojne žene, ali ona vam ne
može biti nevjesta.
A kad kraljević reče da mu je pokažu, povika maćeha:
– Ah, ne, ona je prašnjava i prljava, ne možemo vam je pokazati.
Kraljević, međutim, ostade pri svome pa su morali pozvati Pepeljugu.
Ona prvo opra ruke i lice pa izađe i pokloni se kraljeviću koji joj pruži zlatnu cipelu.
Tada ona sjede na klupicu, skide drvenu i obuče zlatnu cipelu koja joj je pristajala kao
salivena. A kad je ustala i kraljević je pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku s kojom
je plesao i povika:
– Ovo je moja prava nevjesta!
Maćeha i polusestre se skameniše i poblijediše od bijesa, a on uze Pepeljugu na konja i
odjaha s njom. Kad su prolazili pored ljeskovog drveta, zagukaše bijele golubice:
Gukni, gukni, golubice,
tu su zlatne cipelice
što djevojci dobro stoje
jer nevjesta prava to je.
A onda poletješe i spustiše se Pepeljugi na ramena, jedna s desne, druga s lijeve strane.
Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše obje polusestre da se dodvore i da s Pepeljugom
bajagi dijele sreću. Kad su mladenci pošli na vjenčanje, stade starija s desne a mlađa s
lijeve strane Pepeljuge da joj budu pratilje, ali ih golubice, koje su ostale na nevjestinim
ramenima, otjeraše. A Pepeljuga i kraljević ostaše sami u svojoj sreći, pa su živjeli dugo i
sretno i ostali dobri i plemeniti.
Re: Zavetni krst
Članovi koji su pročitali ovu temu: 0
Odgovori sa citatom
