Ānāpānasati
Ađan Sumedho
"Stanja su neobična, ali mir uma, neuslovljeno,
toliko je običan da ga niko čak i ne primećuje.”
Često previdimo ono uobičajeno. Uglavnom smo svesni našeg
daha kada nije normalan, recimo kada imamo astmu ili kada
se zaustavimo posle trčanja. Ali sa ānāpānasati uzimamo naš
uobičajeni dah kao objekat meditacije. Ne pokušavamo da taj
dah načinimo ni dužim ni kraćim, niti da ga kontrolišemo na bilo
koji način, već da jednostavno pratimo uobičajeni ritam
udaha i izdaha. Dah nije nešto što stvaramo ili zamišljamo; to je
prirodan proces u našem telu koji se nastavlja sve dok
postoji život, bilo da se na njega koncentrišemo ili ne. Dakle
to je jedan objekat koji je uvek tu kraj nas; možemo mu se
okrenuti u bilo kom trenutku. Nije neophodno da imamo bilo
kakve kvalifikacije da bismo posmatrali svoj dah. Ne moramo
da budemo ni naročito inteligentni – sve što nam je potrebno
jeste da budemo zadovoljni sa i svesni jednog udaha i izdaha.
Mudrost ne dolazi od proučavanja velikih teorija ili filozofija,
već od posmatranja običnog.
Dahu manjka bilo kakav uzbudljiv kvalitet, nema bilo čega
fascinantnog u vezi sa njim, tako da posmatrajući ga možemo
veoma da se uznemirimo i čak osetimo odbojnost. Naša želja
je da uvek "dobijemo" nešto, da pronademo nešto što će nas
zainteresovati i apsorbovati u sebe bez bilo kakvog napora
sa naše strane. Ako čujemo neku muziku, ne razmišljamo:
„Moram se skoncentrisati na ovu fascinantnu i uzbudljivu
muziku”. Jednostavno nismo u stanju da se zaustavimo, zato što
je taj ritam toliko zarazan da nas prosto uvuče u sebe. Ritam
našeg normalnog disanja nije ni interesantan, ni zabavan. On
je umirujući, a većina ljudi nije navikla na smirenost. Većina
ljudi voli ideju mira, ali stvarno iskustvo tog mira im se čini
razočaravajuće ili frustrirajuće. Oni žele stimulaciju, nešto
što će ih usisati u sebe. Sa ānāpānasati boravimo kraj jednog
objekta koji je neutralan – nemamo bilo kakvo osećanje
sviđanja ili nesviđanja – i samo registrujemo početak udaha,
njegovu sredinu i njegov kraj, a zatim početak izdaha, njegovu
sredinu i njegov kraj. Blagi ritam daha, pošto je sporiji od
ritma misli, dovodi nas do stanja smirenosti; prestajemo da
razmišljamo. Ali mi ne pokušavamo da dobijemo bilo šta od
takve meditacije, da dostignemo samādhi, nekakvo zadubljenje,
zato što kada um pokušava da dobije ili dostigne neku
stvar, umesto da bude jednostavno zadovoljan jednim jedinim
dahom, tada se on ne usporava i ne postaje smireniji, već
upravo suprotno, postajemo frustrirani.