J E S E N
Uvijek kada govorim ili pišem o jeseni imam dilemu: da li
sam njome više očarana ili pak, razočarana.
Jesen je kao tužan pogled na nešto lijepo i nezaboravno,
ali nešto što je prošlo. Ona je kao sjećanje, kao pjesma o pro-
šlom ljetu. Ona je bolno opraštanje od nečeg lijepog i dragog.
Ipak, jesen sa sobom donosi i dosta čarobnog, ne dozvo-
ljavajući da sjeta i tuga „izopače“ čovjekov duh, ubijajući u
nama vedrinu i ljubav.
Jesen je remek dijelo naslikano širokim spektrom boja ko-
je nas tjeraju da se istinski divimo i uživamo u slici nečeg nestva-
rnog i očaravajućeg.
Vjetrovi koji se valjaju sa planinskih vrhova, pričaju najlje-
epšu priču, jesenju priču o životu, o ljudima, o prirodi. Taj vjetar
raznosi opalo lišće , donosi prve kiše i nagovještava hladne i
tmurne dane.
Ovih dana često posmatram ptice i slušam njihovu oprošta-
jnu pjesmu pred daleki put, diveći se njihovoj hrabrosti i snazi,
sigurna da će negdje, u nekoj dalekoj zemlji, nekom drugom, is-
pjevati pjesmu o mom gradu, o meni, o mojoj školi, ulici...
Peković Jovana, VI 2