ČEZNEM DA TI KAŽEM NAJDUBLJE RIJEČI
Ponekad, duboko u meni, probudi se tuga prošlosti... Nebu sam darovala dušu, za tebe... jer jedino ti umiješ da vratiš sjaj uveloj travi i glas nijemom čovjeku. Boli me tišina sumraka i teško proljećno sunce kad oživi šapat vječnih uspomena.
Hm... Ostajem kući... Ne znam zašto. Mogla sam izaći... Ali, eto, meni je izgleda ljepše u kući... Ne znam ni šta da pišem... Od tada nijesam ni spavala kako treba... Razmišljala sam. Šta ako više ne budem nikog voljela kao njega? Mogućnosti da se to desi nijesu prevelike, ali šta ako se desi? Ovo mi se ne sviđa...
Nikada više neću pustiti suzu zbog njega. Kažu da niko nije vrijedan mojih suza i držat ću se toga da ne bih dozvolila da me obuzme plima tužnih osjećanja.
Ti nijesi tu, a tako trebaš mi... Tečko mi je da to priznam, ali je ipak tako.
Ne volim kad dođe noć kao što je ova... Kad ostanem sama pa ne moram više da glumim pred drugima, kada ne moram najbolje da izgledam baš kada se najgore osjećam...
Voljela bih da ti kažem koliko te volim, koliko mi značiš.Čuješ li? Oslušni samo malo, molim te! Čuješ li koliko negdje daleko jedno srce kuca i zove te...
Čeznem da ti kažem čta još osjećam, čeznem da me samo jednom saslušaš. Zar tražim previše?
Želim da plačem, ali suze ne naviru,onda poželim da se smijem, ali osmijeh nije čuo za mene. Poželim da patim... To je ono što osjećam.
Poželim život, ali ti nijesi tu, a moj život si ti!
I tako želja za željom sve dok ne shvatim da si svaka moja želja, moja bol, moj osmijeh, moja patnja i moja čežnja, moja suza...
U meni se bore razum i srce. Vode tešku bitku. Da li ću moći da podnesem? U oba slučaja biće mi teško...
Mrzim noći kao što je ova, mrzim te zbog toga što još čeznem za tobom, još te vidim kraj sebe, vidim nas i izgleda mi tako stvarno. Zato počinjem da mrzim i sebe – zbog čežnje u sebi i želje da ti kažem: „Nemoj da ideš, dođi, trebaš mi, volim te!“
Zato noćas prekidam sve! Ni jednu suzu neću više pustiti. Dosta ih je bilo, nijesi ih vrijedan.
Izbrisat ću te iz svog života, zaboraviću i ono naše ljeto, kunem se! Više ne želim da znam ni gdje si, ni s kim si. Boljeće, znam, ali preboljeću! I znaj, doći će dan kada ćeš shvatiti šta si izgubio i poželjećeš da se vratiš. Kajaćeš se, ali biće kasno. Tada će te zaboljeti moja bol, svaka moja suza i svaka neprospavana noć...
Ako ikad saznam koliko sam misli poklonila tebi, znaćeš i koliko sam te voljela. Ove noći se opraštam od tebe i još jednom, upućujem ti sve svoje misli. Sve ono lijepo staviću u najljepši dnevnik uspomena. Jer, za ljubav, kao i za bol, uvijek je potrebno dvoje...
Jovana Dubljević IX b