Čarobni breg - Tomas Man

[tamaram]

Carobni brijeg, teme

Smrt I bolest – Mann je u “Carobnom brijegu” pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primjer predratne Evrope koji uziva u bolesti bez posljedica, pomijesanoj sa neogranicenim osjecajem slobode. Hansova fascinacija smrcu I bolescu dolazi I prije nego sto je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra vise oslobadjajucom nego mucnom. U viziji snijezne oluje, Mann istice dvije pouke. Prvo istice neophodnu vezu izmedju zdravog I srecnog zivota, prikazanog vizijom raja, I smrti I bolesti koje ga cesto potajno cine mogucim, prikazano ritualom zrtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz snijeznu oluju u kojoj Hans shvata da covjek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smrcu, na jednoj, I zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao nacin da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo moguce ni na jedan drugi nacin-bolest je sredstvo uvodjenja.

[tamaram]

Settembrini I Naphta – Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimisticnog humanizma I pesimisticnog apsolutizma na neocekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dodju do zakljucaka potpuno drugacijih od onih koji bi se ocekivali. Ali, Mann ih jasno karakterise kao sustinski povezane, kao dvije strane istog novcica. Nijedan ne moze da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da cesto, dok suprostavljaju misljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takodje pazljivo napisana, I predstavlja komentar na pogled na zivot ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglasava destruktivnu prirodu apsolutistickog pogleda. Settembrinijevo optimisticno shvatanje jednostavno dovodi do razocaranja.
Vrijeme – Vrlo rano Hans je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog. Mann koristi tehniku lajtmotiva da poveze dogadjaje iz proslosti sa buducnoscu, I obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku.

[tamaram]

Sloboda – Sloboda je bila najvisi romaticarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa I smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledista. Hans svoju dijagnozu vidi kao oslobodjenje. Vrijeme se raspada pred oslobodjenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samounistenja, a Settembrinijeva humanisticka sloboda samo do razocarenja. Mann opisuje kako dekadentna kultura u romanticarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti I krajnje destrukcije u Prvom svjetskom ratu.

[tamaram]

Carobni brijeg, stil

Realizam – Mann pazljivo opisuje svaki detalj sobe, licnosti ili razgovora da bi predstavio uvjerljivu realisticnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uvjerljiv portret vremena. Medjutim, njegovi opisi nisu izvjestaji vec cine komentare efektivnijim. Mann je hronicar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera I ton romana nalik su snovima I nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija I Naphte, cudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) I cesto ukljucuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za “Carobni brijeg” rekao: “On nadilazi realizam I znacenja simbolizma I cini realizam sredstvom intelektualnih I ideoloskih elemenata. ”
Modernizam – Mann je poznat kao jedan od najvecih modernista I ovaj roman je prvi primjer ovog zanra. Nejednaki tok vremena je uobicajena tehnika. Pocinje pricu opisujuci sate, a zatim se narativni periodi povecavaju na dane, sedmice, mjesece I na kraju, godine. Detalji cesto nose simbolicno znacenje, bilo da su u pitanju mitoloski, religiozni, knjizevni ili psihoanaliticki. Frojdovske ideje prozimaju veliki dio price, narocito u dijelovima koji se ticu doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne kao istinito stanje, kao sto su to cinili mnogi modernisti.

[tamaram]

Dualizam – Mann cesto koristi dualisticku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimisticni humanizam protiv Naphtine pesimisticne apsolutisticke ideologije. Hansov uzdrzani i uvazeni burzujski sjeverno-njemacki stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdrzanosti u njenim osjecanjima I postupcima, njene volje da se izgubi, preda I da zivi zivot radi zivota samog. Zatim veza prijatne I srecne vizije tropskog ostrva I krvavog rituala zrtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje I u jednom I u drugom smislu dok pokazuje neophodnost I jednog I drugog u svijetu, dakle I srece, ali I patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglasava njenu neophodnu vezu sa srecnim I zdravim zivotom. Medjutim, ovo ne treba shvatiti kao piscevu preporuku da covjek izbjegava ekstreme I drzi sredine. Umjesto toga covjek bi trebao da pronadje nacin zivota koji prihvata oba ekstrema, naglasavajuci njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina I Settembrinijeva misljenja protivrijece jedna drugom, ali su sklopljena na takav nacin da postaju sustinski povezana. Mann je jednom rekao:” Samo je iscrpljujuce istinski interesantno. ”

[tamaram]

Karakterizacija – Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao I simbol istaknutog vidjenja zivota za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove “nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, I domena duha”. Dio genijalnosti Mannove umjetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covjecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uvjerljive I prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu “ puke sjene licnosti I hodajuce parabole”. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni I liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uvjerljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim medjusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao I vece intelektualne I simbolicke teme. Veza Naphte I Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa I Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali I kao utjelovljenje ideja.

[tamaram]

Razvojni roman – Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernistickim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podlozan razlicitim uticajima, stice iskustvo, pri tom odbacuje neprihvatljive mogucnosti I na kraju pronalazi svoj poziv I odgovarajuci odnos prema zivotu. Hans je ocito iskusio sve ovo, ali buduci da on predstavlja dusu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske duse u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio razlicite kulturne I inetelektualne uticaje, I kao posljedicu ovog “obrazovanja”, pronasao svoj “pravi poziv”-svoju neizbjeznu sudbinu-na ratistu u Prvom svjetskom ratu. Mann je “Carobni brijeg” odredio kao roman “uvodjenja” zajedno sa tradicionalnim “mitovima trazenja”. Mann opisuje Hansa kao tipicnog radoznalog covjeka, I to radoznalog u pravom smislu te rijeci, koji dobrovoljno, ali I previse dobrovoljno prihvata bolest I smrt, jer je prvi susret s njima obecavao neobicno prosvjetljenje I avanturisticko napredovanje, povezano, naravno, sa vecim rizicima.

[tamaram]

Vrijeme “Carobnog brijega”

Vrijeme –Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U pocetku mu je bilo strasno tesko da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rodjaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Cuvsi to, Kastorp je zestoko odreagovao:
“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si vec pola godine ovdje! Ta nema se toliko vremena…”
“Da, vremena”, rece Joahim I klimnu glavom vise puta pravo preda se, ne obracajuci paznju na dobronamjerno negodovanje svog rodjaka. “Ovdje se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne vjerujes. Tri nedjelje su za njih kao jedan dan. Vidjeces vec. Sve ces to vec nauciti”, rece I dodade:”Covjeku se ovdje izmijene pojmovi. ”
I zaista, vrijeme je cudna zagonetka I tesko je razjasniti ga.
“Ali vama ovdje mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp.
“Brzo I lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopste ne prolazi, da ti pravo kazem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav zivot. ”

[tamaram]

Jos prvi dan Katorpu se cinilo da vec duze vrijeme boravi u Davosu, cinilo mu se da je tu postao stariji I pametniji. Razmisljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, sta je vrijeme? Mi prostor opazamo svojim organima, svojim culom vida I culom pipanja. Lijepo. Ali kojim culom opazamo vrijeme? (…) Mi kazemo: vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga mjerili…Da bi moglo da se mjeri, moralo bi da prolazi ravnomjerno, a gdje pise da je tako? Za nasu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, I nase mjere samo su konvencija…”
U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaze pisac “ talasi vremena valjaju se uvijek u jednolicnom ritmu”. I dok godina dana znaci toliko mnogo u zivotima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promjena, u Berghofu to je samo nesto duza jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopste), dijelom sto nikom nije ni stalo, sto niko ne haje da li su prosle sedmice ili mjeseci. Jedino za vrijeme mjerenja temperature, cetiri puta na dan, moze se zaista uociti sta je jedan minut, ili sta je citavih sedam minuta, koliko traje mjerenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo I imalo zilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu vjecnost.

[tamaram]

U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje I zveket casa nije ostajao neiskoriscen, tu su se cesto pridruzivale I licne I neredovne svetkovine, tako da su svi rodjendani, generalni pregledi, divlji I pravi odlasci bili proslavljani cascenjem I pucanjem zapusaca u restoranu. Medjutim, godisnjica dolaska nije obiljezavana nicim drugim sem cutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukaze paznja, I svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana I njihovo prividno vracanje. Ali mjerenje I brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinacno bilo vezano za ovaj prostor gore, mjerenje dakle, licnog I individualnog vremena-to je bila stvar onih kratkorocnih pacijenata I pocetnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme sto se ne mjeri, sto nezapazeno protice, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, I svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da I drugi zeli ono sto I on sam. Smatralo se da je savrseno neumjesno I brutalno reci nekome da se doticnog dana navrsavaju tri godine otkako je dosao – to se nije desavalo.

[tamaram]

Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans vise nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim zivio ovdje gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu zivio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovdje dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospodja Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena prozivio Hans Kastorp ovdje u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slicna pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Medjutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izracuna I tako ukloni neprijatnu neizvjesnost. Ali, sto se njega samog tice, njemu to mozda I nije bilo narocito ugodno, ali on nije ni pokusavao da ucini neki napor da se oslobodi te nejasnoce I rasplinutosti I da bude nacisto s tim koliko je vec vremena ovdje proveo; a ono sto ga je u tom sprjecavalo bio je nemir njegove savjesti, premda je ocevidno najgora nesavjesnost-ne obazirati se na vrijeme.

[tamaram]

I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog-pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno mjerenje temperature…svaki dan isti je kao I prethodni.
Poruka koju nosi “Carobni brijeg”jeste: kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka covjecanstva I svijet bi bio samo smrdljiva I ustajala bara.
“Vrijeme je bozji dar dat covjeku da ga koristi u svrhe covjecanstva I napretka. ”