Sjećam se kad je 1993. tu istu modnu kuću potresla jedna druga afera. Pred Božić su započeli kampanju donjeg rublja koje je reklamirala Anna Nicole Smith. Ogromni panoi s njenom fotografijom u crnom vešu, postavljeni uz rubove cesta i autoputova i na autobusnim stanicama u samim gradovima umalo su urodili prometnim kolapsom. Bilo je slučajeva da su se dečki, vozeći auto, malo previše zagledali u zavodljive obline plavokose ljepotice (sigurno je nosila barem broj 44) i skliznuli u jarak pored ceste. No sudeći prema fotografijama u najnovijoj kampanji, obline Anne Nicole Smith ne bi stale u današnji size-plus! Jer, čini se, size-plus se stisnuo poput vunene haljine, zabunom oprane u perilici na programu za bijelo rublje…
Ne mora svaka modna kuća proizvoditi i veličine iznad 42, ali morala bi paziti kako definira normalne, a kako veličine plus. Ionako normalne žene imaju dosta problema s nalaženjem odgovarajuće odjeće, jer je većina modela namijenjena anoreksičnim tinejdžericama. One pak – što je najčudnije – sigurno imaju manje novca od svojih starijih sestara, mama, tetka, susjeda…