Iz pera kolumnista

[DaDole]

Sjećam se kad je 1993. tu istu modnu kuću potresla jedna druga afera. Pred Božić su započeli kampanju donjeg rublja koje je reklamirala Anna Nicole Smith. Ogromni panoi s njenom fotografijom u crnom vešu, postavljeni uz rubove cesta i autoputova i na autobusnim stanicama u samim gradovima umalo su urodili prometnim kolapsom. Bilo je slučajeva da su se dečki, vozeći auto, malo previše zagledali u zavodljive obline plavokose ljepotice (sigurno je nosila barem broj 44) i skliznuli u jarak pored ceste. No sudeći prema fotografijama u najnovijoj kampanji, obline Anne Nicole Smith ne bi stale u današnji size-plus! Jer, čini se, size-plus se stisnuo poput vunene haljine, zabunom oprane u perilici na programu za bijelo rublje…

Ne mora svaka modna kuća proizvoditi i veličine iznad 42, ali morala bi paziti kako definira normalne, a kako veličine plus. Ionako normalne žene imaju dosta problema s nalaženjem odgovarajuće odjeće, jer je većina modela namijenjena anoreksičnim tinejdžericama. One pak – što je najčudnije – sigurno imaju manje novca od svojih starijih sestara, mama, tetka, susjeda…

[DaDole]

U posljednjih dvadesetak godina dominirajući trend mršavosti u modnoj i reklamnoj industriji istopio je i ono malo preostalih oblina s modnih pista.
O tome svjedoče alarmantne brojke o bulimiji i anoreksiji, odnosno poremećajima u ishrani: računa se da jedan do dva posto žena u dobi između 15 i 40 godina boluje od bulimije.
Zanimljiv je odnos između oboljelih žena i muškaraca, koji iznosi 9:1.
Treba reći da su stručnjaci ustanovili i kako većina ljudi koja na ovaj drastičan način želi smršavjeti ima zapravo normalnu težinu!

[DaDole]

Pitanje samopouzdanja

I ne samo to, žrtve ovih opakih bolesti sve su mlađe i mlađe. Djevojčice daleko prije puberteta postaju svjesne društvenih normi koje trebaju zadovoljiti da bi ih se smatralo lijepima, tako da oko 12 posto njih do dvadesete godine iskusi neku vrstu poremećaja u ishrani. Naravno da je zabrinjavajuće kako njihovo samopouzdanje i zadovoljstvo ovise o količini sala, odnosno veličini odjeće u koju stanu. Ali to je i opasno. O toj opasnosti se puno piše, ali kampanjski, kao da je potrebno da neka sirotica podlegne izgladnjivanju kako bi se publika osvijestila, a industrija mode malo prikočila. Recimo, kao nakon 2005., i smrti od anoreksije Ane Caroline Reston, brazilske manekenke koja je na 1,74 m visine težila 40 kila. I nije bila jedina… Nakon toga je Italija zabranila tzv. veličinu nula i s modnih pista uklonila djevojke kojima tjelesni indeks iznosi manje od 18 i koje su – što je također važno – mlađe od 16 godina. Traži se da se pistom prošeću i modeli koji nose veličine 42 i 44. Isto je napravila i Španjolska, i još pritom zabranila proizvodnju ženske odjeće manje od broja 36, jer veličine ispod toga su zapravo dječje? Nije li se ozbiljno apeliralo na modne kuće da ne uzimaju za manekenke žive kosture? Očito, sve to nije dovoljno i nastavlja se tužna ženska priča stezanja, izgladnjivanja, rezanja, e ne bi li se zadovoljili trenutačni kriteriji ljepote.

Istina, diskriminacije prema izgledu uvijek će postojati. Ali možda će pobuna žena uroditi nekim promjenama? Masovna reakcija na sporni oglas pokazuje, naime, nešto drugo: žene nisu samo pasivne potrošačice svega što im se nudi. Nisu, dakle, samo bespomoćne žrtve. Žene smatraju da za svoj novac imaju pravo tražiti ne samo odgovarajuće proizvode, nego i odgovarajuću reklamu. Modna industrija koja nameće kriterije morala bi imati poštovanja prema potrebama i zahtjevima svojih potrošačica, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog jedinog principa do kojeg joj je stalo - zbog veće zarade. Ako CEO-i ne shvaćaju da se moraju pristojno ponašati prema onima od kojih žive, onda zaslužuju ne samo kritiku, nego i bojkot. Pored problema koje imaju s neplaćanjem ionako jeftine radne snage, bojkot kupaca im najmanje treba. Društvene mreže, pomoću kojih se danas organiziraju politički prevrati, to sigurno mogu postići. Treba samo imati na umu to da su modne kuće tu zbog nas – ma koju veličinu da nosimo!

[DaDole]

Miljenko Jergović: Riječi izmišljaju djeca i pjesnici, a ne lingvisti

[DaDole]

Evo člančića zbog kakvih novine i postoje: Lana Bunjevac piše u Jutarnjem da je žiri sastavljen od jezičnih stručnjaka, novinara i jednoga književnika (nama poznatog Ingoa Schulzea), izabrao najodvratniju riječ godine u njemačkome jeziku.
Tako oni svake godine, biraju najmrskiju riječ, a kako je njemački jezik vrlo živahne tvorbe riječi, i svake godine u njemu se iskuje mnoštvo složenica, ružne se riječi, obično, pronalaze među složenicama, koje se u hrvatski mogu prevesti samo kao fraze.
Najružnija njemačka riječ za 2013. je “socijalni turizam”. Njezino primarno značenje u Dudenu, piše Bunjevac, tiče se pružanja mogućnosti sirotinji da odlazi na godišnji odmor.
Sekundarno značenje, koje i jest odvratno, glasi: “ukupnost promjena položaja koje osobe poduzimaju da bi došle do uživanja određenih socijalnih naknada.
..
Vole li Nijemci njemački jezik, ako mu svake godine biraju one najodvratnije i najružnije riječi? Je li to, možda, izraz njemačke samomržnje, je li to njihov autošovinizam, posipanje pepelom kao izraz nacionalnog identiteta?
Ili, možda, svoj jezik vole Hrvati, kada po njemu vršljaju poput policijskih uhoda, traže mu tuđice, tri**** posuđenice, jasenovče u jeziku srpske riječi, pretvaraju ih u dim i pepeo, a izmišljaju nove, ljepše i hrvatskije?
Ili oni, možda, u hrvatskome jeziku vole samo svoju mržnju?
Nisu Nijemci ništa bolji ljudi od Hrvata, ali osjećaju potrebu da se, iz higijenskih razloga, makar i ceremonijalno, oslobađaju mržnje, i da čuvaju svoj jezik od vlastitog zla. Nijemci, vjerujem, njemački jezik vole taman onoliko koliko ga štite od sebe, a ne od drugih. Ima li u njemačkome tuđica, posuđenica, stranih riječi?
stoga dana kad i važan člančić Lane Bunjevac, ili možda sutradan, u našim je novinama objavljen ovakav naslov: “Zagrepčanin u Sibiru nožem ubio Nišanina”.
Pročitavši to, shvatio sam da se dogodilo nešto strašno, ali mi u prvi mah, doista, nije bilo jasno koga je to ubio Zagrepčanin. Sibirskog tigra? Pripadnika nomadskog plemena? Ili, gluho bilo, nositeljica inicijala pod tekstićem ne zna kako se zovu žitelji Niša? Ne zna ona, ne zna lektor, a ne zna, bogme, ni urednik kojemu je ovakav naslov legao k’o šamar budali
Neešto drugo je mene užasnulo: živa pretpostavka da su neki hrvatski jezikoslovci odlučili da će se stanovnik Niša od sada na hrvatskom zvati – Nišanin!
Ova riječ, doista, nosi njihov rukopis. Da ne bismo koristili taj balkanski, otomanski, vulgarni i antihrvatski sufiks, koji nalazimo u srpsko-bosanskim riječima meraklija, Nišlija ili kamiondžija, od sada ćemo Nišliju proglasiti Nišaninom.
Ali zar takve nisu i sve one riječi što ih izmišljahu hrvatski jezikoslovci, od očvrsja do kopnice, i od vrtoleta do zrakomlata? Eto, kad darovit govornik intervenira u jezik rađa se pičkopaćenik, a kad intervenira jezikoslovac, nastaje Nišanin.

Ali ne bi mene ovo ni upola tako uzrujalo da rođenjen nisam Sarajevljanin.

[DaDole]

Naši su partneri debele kukavice koje na nas nasrću jer smo nenaoružane na doživotnoj dijeti. Ni jedna žena nije dovoljno mršava? Koja pizdarija. Ni jedna žena nije dovoljno debela.
Autor: Vedrana Rudan
Opet je u Hrvatskoj muškarac ubio partnericu. To je vijest jer je ubojica policajac a policajci nas, to svi znamo, štite a ne ubijaju.
Zašto mužjak ubije svoju ženu? Kakvo glupo pitanje, ženska ga “provocira”.
Mužjaci imaju tanke živce, njihove žene nikako da se prilagode.

Ne znam zbog čega se u posljednje vrijeme hrvatske ubojice žena samoubijaju. Da ne pucaju u sebe u zatvoru bi provele dvije godine jer bi se lijepo ponašale. Ne bi ubile zatvorskog čuvara jer zatvorski čuvari mužjake ne provociraju. Čuvar ima pištolj, lisice, krupne šake, stopala u bakandžama, sto kila, moć.

Pokojne žene ništa od toga nisu imale. Bile su nenaoružane i trideset kilograma lakša od svog zlostavljača.
U čemu je naš problem?
Zašto muškarci vladaju svijetom? Zato jer su teži od nas.
Oni mršaviji ponašaju se kao da su deblji, tako su odgojeni. Mi? Kako možemo pružiti otpor? Osvajati mesad onako kako to većina žena danas čini potpuno je krivo. Napuhavanjem sisa, usana i učvršćivanjem bedara nećemo puno sebi pomoći. Oko nas žive mlađe, čvršće, napuhanije.

Mužjaci su tražena roba jer je nama veza s njima dokaz da smo normalne.
Žena bez muža ili ljubavnika nešto je od čega treba bježati, pokazivati kćerima u kakvo se čudovište mogu pretvoriti ako ne budu krotke i lijepe. Kako izaći iz priče? Kad ćemo postati osobe a prestati biti noge, lice, ***, dupe, sise? Kad nabacimo četrdesetak kilograma.

Da su pokojne “provokatorice” bile teže od svojih protivnika, da su redovito trenirale i jednim udarcem mogle ljubavi svoga života slomiti vrat sve bi bile žive.
Mi, umjesto da radimo na masi i snazi, treniramo krhkost. “Žena nikad nije dovoljno mršava.” Ta rečenica zvoni u svakom uhu “civilizirane” žene. Možda bismo ipak trebale promijeniti disk?

Da ja imam sto trideset kilograma mome mužu ne bi palo na kraj pameti da hvali moju teleću juhu.
Srkao bi svoju juhu iz vrećice. Neke od vas će reći da moj muž ne bi živio sa mnom da imam sto trideset kila. Ne pratite me. Kad bi svaka žena imala preko sto kila ne bi mogao birati.
Bio bi okružen trokrilnim ormarima, preciznije, ne bi birao on nego trokrilni ormari.
Kad ćemo progledati? Danas sam pametna a još jučer sam bila na dijeti. Dok ovo pišem grizem bijelu čokoladu, znam da bijela čokolada nije čokolada, ali ja uživam baš u bijeloj. U loncu se ne krčka komad teleće koljenice. Aleluja, aleluja. Ako budem uporna jedan će telčić postati vol. Možda i bik?

Drage moje, naši su partneri debele kukavice koje na nas nasrću jer smo nenaoružane na doživotnoj dijeti. Ni jedna žena nije dovoljno mršava? Koja pizdarija. Ni jedna žena nije dovoljno debela.

[DaDole]

“Danas mi je 37. rođendan i moram priznati da je bilo prilično interesantno do sada. Kad se osvrnem iza sebe shvatam koliko je svaka faza mog života, svaki uspjeh, pobjeda ili tuga imala uticaja na momenat u kojem se sada nalazim. I ja sve to volim”.

Dawn Gluskin je u blogu koji piše na Huffington Post-u pisala o lekcijama koje je naučila do svoje 37 godine.
1. Sreća dolazi iznutra. Previše vremena provodimo tražeći sreću u spoljašnjem svijetu, ne shvatajući da se sreća nalazi u nama samima.

2. Treba biti zahvalan na svemu. Dobro, zlo, lijepe i ružne stvari. Cijeli naš život je divan poklon, pa su i bol i tuga dio našeg životnog puta.

3. Drugačiji pogled na svijet, mijenja život. Kada se stvari pogledaju iz drugog ugla, sve vam mož izgledati drugačije. Sagledajte bolje situaciju kada se osjećate povređeno, bijesno ili uplašeno.

4. Svijetu se ne može ugoditi. Bolje je da budete ono što jeste, pa da vas zbog toga mrze, nego da vas vole zbog onog što glumite da ste.

5. Svijet je naše ogledalo. Ono što volimo kod drugih je ono što volimo kod sebe. Ono što nam kod drugih smeta je dobar pokazatelj da treba da se dublje zagledamo u sebe same.

6. U naš život svako dolazi s razlogom. Na nama je da budemo otvoreni prema lekcijama kojima nas mogu naučiti. Što vas neko vodi težim putem, veće ćete lekcije naučiti.

7. Povjerenje. U teškim vremenima, mislite na to da vam Univerzum čuva leđa i sve će biti u redu.

8. Nikada ništa ne shvatajte lično. Ono što ljudi rade u odnosu sa vama, vjerovatno je odraz onoga što se događa u njihovim životima, pa samim tim nema veze sa vama ili ima veoma malo.

9. Šetnja u prirodi je ljekovita. Dodir sa prirodom razbistriće vam misli i poboljšaće vaše raspoloženje. Mnogo toga o životu možete da naučite pukim posmatranjem prirode.

[DaDole]

10. Povrijeđeni ljudi povrjeđuju i druge. Ipak, volite ih. U redu je i da ih volite sa bezbijedne udaljenosti.

11. Moraš da osjetiš da bi se izliječio. Suočite se sa svojim strahovima, slabostima i istinom da biste mogli nastaviti dalje.

12. Savršenstvo je iluzija. Stremite savršenstvu, ali dozvolite sebi da napravite i nekoliko grešaka i da budete srećni.

13. Širom otvorite oči. Nemojte da budete fokusirani samo na jednu stvar, jer ćete time propustiti svu ljepotu života koja je pred vama.

14. Uživajte u putovanju. Nije sve u konačnom odredištu, ima nečeg i u putovanju. Radujte se vašim uspjesima, čak i onim malim.

15. Oproštaj nema veze sa drugima. To je stvar koja će vama da donese mir i slobodu koju zaslužujete. Opraštajte brzo i često.

16. Svi imamo intuciju. Kada naučimo da budemo mirni i da slušamo, možemo da naletimo na drevnu mudrost. Slušajte šaputanje vašeg srca. Ono najbolje zna put.

17. Neka vaša duša sija. Budite autentični. Niko na svijetu nije poput vas. Osjetite sebe cijelim svojim bićem i živite punim plućima da ostvarite svoju svrhu.

18. Svi smo moćni stvaraoci. Ako se na nešto dovoljno pažljivo usmjerimo i budemo uporni, možemo to i da ostvarimo. To treba uvijek da imate na umu.

19. Puni smo svjetlosti. I ti, i ja, i oni drugi. Svako u sebi nosi svjetlost kojoj povremeno put prepreči sjenka. Pomozite im da je savladaju i da svjetlost ponovo pronađe put

[DaDole]

20. Ne shvataj život previše ozbiljno. Iz njega niko ionako neće živ izaći. Nasmij se, budi šaljivdžija i iskoristi šanse. Zabavi se malo.

21. Okruži se ljudima koji te vole i podržavaju. Uzvrati im ljubavlju i podrškom. Život je suviše kratak za sve osim toga.

22. Delikatnost. Imaj velike snove i vizije i juri strastveno za njima. Ali, ponekad i popusti. Budi fleksibilan u odnosu na život.

23. Davanje je tajna dobijanja. Širi svoje znanje, ljubav, talente. Podijeli sa drugima bez straha i zadivićeš se koliko će ljubavi i ljepote doći do tebe.

24. Oprezno: Nemoj davati previše. Ako potpuno isprazniš svoju čašu, ništa nećeš imati više da pružiš. Ravnoteža je ključ.

25. Kaži "Da!" svemu što ti popravlja raspoloženje. Naravno, reci "Ne!", bez izuzetaka, svemu što te čini nesrećnim. Vrijeme je dragocijeno i njime moraš da rukuješ pametno.

26. Ponekad prerastemo prijateljstva. To ne znači da su ona bila loša ili da ste loši vi. To samo znači da ste krenuli drugačijim putevima. Čuvajte ih u srcu, ali kada vas vuku nazad ili povređuju, vrijeme je da im date prostora i odete.

27. Strah je često dobar pokazatelj onoga što želimo i šta nam je u životu potrebno. Neka vam bude kompas i uživajte u avanturama kojima vas vodi.

28. Prevazilaženje strahova je jedna od najboljih stvari koju sebi možeš da uradiš. Dokaži sebi da možeš da uradiš baš sve.
29. Naša tijela su prevozno sredstvo do naših snova. Odnosite se prema njima s ljubavlju i punite ih pozitivnom energijom. Ali nikada iz vida ne gubite širu sliku. Izgled je subjektivna stvar i vremenom će izblijediti. Ipak, bitno je da ostanete zdravi.

30. Neka oni koje volite to i znaju. Nikada ne možeš nekome previše puta da pokažeš ljubav. Tvoje vrijeme, prisutnost, ljubav i pažnja su tvoje najveće bogatstvo koje drugima možeš da daš.

31. Sadašnjost. Uči iz svoje prošlosti i uživaj u lijepim sjećanjima, ali nemoj da zavisiš od njih ili da im pustiš da te progone. Sanjaj velike snove o budućnosti, ali nemoj da time budeš opsednut. Uživaj u sadašnjem trenutku.

32. Život je pun uspona i padova. I jedno i drugo nam je potrebno da bismo iskazali sve naše potencijale. Samo se vežite čvrsto i uživajte u vožnji.

33. Svi smo jedna velika porodica. Niko nije bolji ili lošiji od drugih, samo je u drugoj fazi životne vožnje.

34. Vježbaj svakodnevnu zahvalnost za sve blagoslove u svom životu, velike i male. Ne samo da ćeš se zbog toga osjećati bolje, već time stvaraš prostor i za sve buduće radosti, zdravlje i prosperitet.

35. Nismo centar svijeta. Nekada nas ego natera da se tako osjećamo, ali kada iskoračiš van okvira, vidjećeš svijet u drugačijem svjetlu, tuđim očima i iz drugačije perspektive.

36. Svijetu treba više ljubavi, svjetlosti i smijeha.

37. Ti si guru. Skoro sve vreme u životu nam drugi govore šta da radimo, mislimo, šta je dobro i kako uspjeh treba da izgleda. Ne moraš da nasjedaš na to. Misli svojom glavom, kada prestaneš da radiš ono što ti drugi govore i počneš da pratiš svoju intiuciju, bićeš neizmerno srećan.

[DaDole]

David Albahari: Vratimo nedelju

[DaDole]

Šta se desilo s nedeljom?
Juče sam je celog dana tražio i nigde nisam mogao da je nađem. Nekad je, sećam se, svaka nedelja bila praznik, oblačila se bela košulja i prale se uši i vrat.
Nedeljom se išlo na porodične ručkove posle kojih su svi dremali, razbacani po stanu kao nasukani kitovi, i tek bi nas miris crne kafe budio iz te omamljenosti.

Ustajali smo polako, pažljivo, ništa nije smelo da bude brzo i naglo. Nedelja je bila dan sporosti, dan lenjosti, dan koji se provodio tako kao da mu ništa nije prethodilo ili kao da se ništa neće desiti posle njega.

"Nedelja - dan bez budućnosti", napisao je u jednoj svojoj pesmi Raša Livada. Ne znam na šta je on mislio kada je napisao taj stih, ali to je za mene najlepši opis nedelje. One druge nedelje, kakva je nekada bila, a ne kakva je sada i kakva je bila kada sam juče izašao iz kuće.

Nekada nedeljom nisu radile radnje. U stvari, do deset se u nekim prodavnicama mogao kupiti hleb, mleko i pogačice, a bili su, takođe do deset, otvoreni i kiosci za prodaju štampe. Sve ostalo je bilo zatvoreno i uživalo u nedeljnom miru.

Na pijacu se išlo subotom. To je bio pravi dan za kupovinu paprika, lubenica i kajmaka. Nedeljom se odlazilo na pijacu samo u slučaju da vas je nešto sprečilo u subotu. Uostalom, nedeljna ponuda na pijaci je pružala bledu sliku u poređenju sa subotnjim obiljem.

Nedelja je bila dan za izlet. Penjali smo se na Avalu kao da osvajamo Mont Everest, a onda smo trčali nizbrdo sve dok se ne bismo umorili. Tada bismo izvadili kifle namazane buterom, tvrdo kuvana jaja, kriške "Zdenka" sira i crvene jabuke.

[DaDole]

Nedeljom je podnevni mir u dvorištu duže trajao. Nismo igrali fudbal, nismo udarali loptom u zid. Ćutali smo čak i dok smo igrali klikere. Tek kasnije popodne, kada se suton već prikradao preko neba, počinjali smo da govorimo glasnije i slobodnije, mada ni tada nisu naši glasovi odjekivali kao tokom drugih dana.

Nedelja je bila spor dan. Dan obnove. Dan kada su u celom gradu u podne složno zveckale kašike za supu, kada su ulice bile puste, a vozila gradskog saobraćaja prazna.

"Nedelja - dan bez budućnosti." Dan u kojem se zaboravljala prošlost i nije se mislilo na budućnost. Prošlost je bila užurbana subota, koju je trebalo što pre smetnuti sa uma; budućnost je dolazila sa ponedeljkom, strašnim danom, koji je predstavljao početak nove jednolične radne nedelje.

Nedelja je bila kao rajska bašta, dan između stvarnosti i snova. Dan u kojem je sve moglo da počne, a ništa nije moralo da se završi. Čardak ni na nebu ni na zemlji.

Međutim, kada sam juče izašao napolje, pomislio sam da je četvrtak, ili petak, ili bilo koji dan. Samo ne nedelja. Naime, sve radnje su bile otvorene: piljarnica, bakalnica, čak i apoteka.

Jedino banka nije radila. Međutim, to i ne očekujem od banke, jer banke svugde rade manje od svih drugih. Ako i banke počnu da rade nedeljom, biće to znak da uskoro dolazi propast sveta. (Nek propadne, nije šteta...)

[DaDole]

Onda sam počeo da tražim nedelju. Zavirivao sam u razne zgrade, prošetao sam pored reke, pitao sam ljude koji su čekali na autobuskoj stanici, zatim mladiće i devojke sa slušalicama na ušima, ali niko nije znao da mi odgovori. Slegali su ramenima i gledali me pogledima koji su pokazivali da ne razumeju šta ih pitam, kao da je nedelja zaboravljen i mrtav jezik, razumljiv samo nekim lingvistima i arheolozima.

Lepa je nekad bila nedelja. Ujutru se duže spavalo, kasnije se doručkovalo i svako je smeo da odugovlači koliko god želi.

Nedeljom se išlo na fudbalske utakmice, zatim u šetnje pored reke, a onda, pred kraj dana, naručivale su se palačinke sa čokoladom i orasima. Veče se šunjalo preko neba, ali niko na to nije obraćao pažnju jer smo znali da je nedelja dan drugačiji od svih dana i da se, u stvari, nikada ne završava.

Ali onda se nešto desilo i nedelja je nestala.
Ma šta mi radili, ma koliko pokušavali, ne uspevamo da je nađemo. Sakrila se negde, uvređena i zastrašena od mogućnosti da je neko natera da promeni ime.
Naime, ako naziv nedelja potiče od reči "ne delati", a svi se tog dana ponašaju kao da je u pitanju bilo koji dan i ne prestaju sa svojim delatnostima, onda nedelja nije nedelja i s pravom je pobegla.
Otišla je negde gde se još uvek poštuje jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana.
Budi drugačiji tog dana da bi ostalih dana bio uvek isti. Uspori ritam. Nađi neku sporu pesmu i slušaj je celog dana. Uživaj u sporosti. Kaži: "Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da postojim.

[DaDole]

Da, krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo videti. A život bez nedelje, odnosno, život bez dana odmora nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom - onda kada je kasno za sve.



Tekst je napisan 2010. godine, a objavljen je u Politici

[DaDole]

Vedrana Rudan: Smail-aga krvav harač kupi

Znam kakvi ljudi vladaju mojom zemljom, ipak poželim da ih sretnem i popričam s njima kao da su ljudska bića. Želim reći, toliko me pere očaj da sam sad zabasala u patetiku. Da li je moguće da baš nitko u Vladi ne kuži kolika je drskost uvlačiti se u tamne audije?
Mogli bi ih vratiti, lažu da ne mogu, prodati nekom hrvatskom tajkunu ili odvjetniku koji može kupiti čitavu Hrvatsku. Tim bi činom smirili raju kojoj je, znam jer živim među njom i pripadam


Zašto naši političari svoj talent objašnjavanja neobjašnjivog ne iskoriste da našim vjerovnicima nacrtaju kako se građani Hrvatske nalaze između smrti od gladi i vraćanja dugova. Svaki vjerovnik će shvatiti da mu više vrijedi živ nego mrtav dužnik. Uzalud. Samo crknut Hrvat za naše je političare idealan građanin "pravne države". Tako Hrvatskoj tepa Milanović.
U meni kuha bijes. Ne bih se ovako osjećala kad bi sve te drske spodobe odglumile bar malo empatije prema narodu sa čijih leđa kožu deru. Ministrica koja "brine" o sirotinji ne bi smjela "brinuti" u dizajnerskoj haljini. Jovanović bi morao u sebi brojiti do deset prije nego nas pošalje u *****.
Oni nas mrze. To je ono što mene najviše boli. Što sam vam učinila? Plaćam vas, živim u strahu zbog vas, djeca su mi u panici, starci oko mene mole boga da ih smrt izbavi iz hrvatske agonije, zadnju paru izvlačite iz naših džepova da biste mogli živjeti poput careva. Ni to vam nije dosta.
Morate biti bahati, zlobni, zločesti, cinični. Ludim. Ne znam što ću sa sobom pa čitam Mažuranića. Možda mi on pomogne da me hrvatski život ne ubije? Smail-aga Čengić ostao mi je u sjećanju kao inkarnacija zla. Kako je u njegovo vrijeme raja liječila stres?

[DaDole]

Otkud zlato, koji krova nema,mirna krova da ukloni glavu?Otkud zlato, koji njive nema,nego tursku svojijem znojem topi.Otkud zlato, koji stoke nema,no za tuđom po brdijeh se bije?Otkud zlato, koji ruha nema?Otkud zlato koji kruha nema?

Tako je vapila sirota raja. A za vrijeme Smail-age Čengića PDV je bio 10%.

[DaDole]

Kako ste danas?

Od ovog će vam teksta biti neugodno. Ako ga nastavite čitati, možda ćete morati prekinuti to što sad radite, na cijeli dan.

Autor: Dijala Hasanbegović

[DaDole]

Molim vas, prestanite ga čitati. Idite igrati fudbala na male. Zavijajte sarmu. Pogledajte film.

Bit će vam neugodno i neću vam se sviđati. Da mi ime ne piše pri vrhu teksta, i da vjerovatno nisam tagovana pri vrhu linka koji će moja urednica i čitatelji podijeliti na društvenim mrežama, začas biste skrolali do dna strane da vidite ko sam, jer kladim se da vas nijedan tekst o protestima dosad nije upozorio da će vam od njega patiti srce i probavni trakt. Zatvorite prozor i idite u BBI, u šetnju, u kadu. Pročitajte nešto lepršavo i neopterećeno, ipak je ponedjeljak. Teško je ponedjeljkom onima koji imaju posao. I onima koji ga nemaju.

Molim vas, prestanite čitati ovaj tekst, posljednji poziv.

Posljednji poziv za glasnogovornike lažnoga žala za fasadama zgrada, izlozima tržnih centara u kojima se peru novci, svakodnevnim životom u kojem su uživali a koji su neki nesretnici omeli svojom drskom odlukom da gladni budu javno, da gladni budu glasno, da gladni budu zastrašujuće konkretno - da napuste tekst. Hvala.

[DaDole]

Dvadeset su godina gladni i obespravljeni uobičajena slika iz priloga na domaćim televizijama. Grupa obespravljenih radnika, prenzionera, majki, supruga, studenata, ljubitelja životinja, davno je postala metafora, prilog u Dnevniku koji gledamo krajičkom oka, ma skoro obrvom, sljepoočnicom ga gledamo, da nam sivilo prizora ne ogaravi oči kao olovo s novinskog papira. Prilog o ljudima koji protestiraju pred vladama, tvornicama, pred ustanovama, obučeni u pedeset nijansi sive, postao je u našim medijima opće mjesto, skupa s ravnim, bezizražajnim glasom reportera, čija je reportaža također tragično puna općih mjesta i izvještačenih žalova.

Isti ti mediji odjednom su nabavili sasvim novo ruho kad su ljudi, obučeni u pedeset nijansi sive, najednom planuli u narančastocrvene plamene jezičke, i njihovo je sivilo suknulo u bosansko nebo, tog dana vedro i tranzicijski plavo. Drugi su se nezaposleni i gladni povukli ustranu i sve to posmatrali, njih hiljade, i cijela je scena bila negdje na pola puta između svih onih demonstracija koje smo gledali kako se dešavaju po evropskim gradovima posljednjih godina, putem tih istih medija, i mirnih, civiliziranih protesta ljudi obučenih u pedeset nijansi sive, a koje gledamo već dvadeset godina. Opće mjesto je tačno. Bosna je mjesto susreta. Ponekad i ovakvih.

Reakcionarni mediji, podatni i jeftini kao i uvijek, već su spremni. Reporterke nazalnoga, piskavoga glasa kmeče kako “ovakomm nijemm gorilomm niti devedesetmm druuugeeeeeeeemmmm“, kao da im je to baš sad, samo od sebe, palo na pamet, pa one slobodarski zaurlale u mikrofon, a dvadesetinešto im je godina, i devedeset druge se i ne sjećaju. Sve to dok nanervirane gospođe na stanicama za komercijalni autobus otpuhuju „BAŽASAČUVAJ“ u fenirane šiške. Shvaćam, traume su ratne, svježe. No molit ću, one postratne, još su svježije.

[DaDole]

Srećom, ruž na usnama i puder na obrazima raznih mirjana hrga ostao je netaknut. Voditelji u studijima napudrani su i prekrečeni bolje nego ijedna fasada u Sarajevu, kroz tu se šminku ne vidi nikakva emocija, ali zato im se u izvještačenom glasu osjeti zabrinutost da bi ovo možda moglo eskalirati u, nedajbože, štagod konkretnije od dječjih crteža i vozića ispred skupštine. Strah je opravdan: kad te ljudi civilizirano mole godinama da im vratiš ljudsko dostojanstvo, a ti to ignoriraš, pitanje je vremena kada ćeš osjetiti silinu njihovoga bijesa.

I sve stižu, voditelji Al Jazeere, dok lektoriraju twitter komentare na hrvatski, tu, NA LICU MJESTA, dok nam ih čitaju naglas s ekrana, na kojem ih gledamo napisane na bosanskom, usred revolucije, jer to je zaboga najvažnije na svijetu! Stati na branik jednog od konstitutivnih jezika dok vlada gori! Važno je lektorirati Selmu iz Sarajeva, koja je napisala „protest“, a ne „prosvjed“, i da se ne radi o „uslovima“ nego „uvjetima“. Ovim putem apeliram da se Mirjani Hrgi dodijeli nagrada za simultano prevođenje komentara običnih građana s bosanskog na hrvatski tokom izvještavanja s protesta.

Drugi, oni više lični i manje profesionalno napudrani, poput Senada Haždifejzovića, imaju drugačiji stajling. Lica koje izgleda kao da je razoreno s onih 12 kila spida koje su htjeli podvaliti demonstrantima, slavni novinar ima valjda najpatetičniji one man show u karijeri, i dvoje članova plenuma iz Tuzle, mirni i nadmoćni, gledaju u kojem će tačno momentu Hadžifejs od silnog čaršijskog kreveljenja pasti sa stolice i srušiti patetične kulise svog nebitnog, mahalskog, prostačkoga studija.