e to ni bern ne bi znao da ti kaze
salim se. vezbom.
kao sto vezbas voznju bicikla,ili skijanje, ili klizanje..u pocetku mislis na svaki korak, tresnes, sve radis pogresno..
vremenom, sve postaje lakse, uskladjenije..
ja sam recimo na sebi radila najvise po pitanju unutrasnje ravnoteze, jer sam bila sklona depresijama, crnim mislima, omiljena zabava mi je bila razmisljanje o tome sta bi sve moglo da krene naopako
kad me je zdrmala ozbiljna zivotna nevolja, bila sam na prekretnici..da postanem psihoticno, zlo, ljuto, i depresivno ljudsko bice..
ili da postanem nesto drugo.
odlucila sam da postanem nesto drugo.
ne umem tacno da ti kazem kako je tekao taj proces..znam da je trajao dugo, znam da sam se mnogo promenila, znam da se te promene nisu dopale nekim meni bliskim ljudima..u svakom scenariju ljujdi imaju razne vrste dobiti, kojih se ne odricu lako..zato i ostaju u situacijama zboh kojih stalno kukaju
ali ja sam ono najvaznije, taj oslonac u sebi, tacku koja se ne pomera, pronasla..
i moze ceo svet da gori, ta tacka u meni miruje..i ja sam ok.
e sad, desi se naravno da se potrefi gomila nekog zivotnog smeca koje naprosto ubiju tu moju radost..koje me guraju dole, dole, dole..dok ne dodjem do dna.obicno se razbolim tad. ali ne uzbudjujem se narocito zbog toga, prosto sam sagledala zivot kao ciklus, i znam da kako imam vreme pada, tako imam vreme rasta..
samo sacekam da dodje trenutak, i krenem..imam tacno utvrdjene ritalne koje znam da mi pomazu, da me vracaju, i samo je potrebno da ih se disciplinovano pridrzavam..i vracam se sebi lakse, i brze nego ranije, bez dileme da li ce se to desiti. jer sam vec bila tu, videla to, osetila..i svoj pad, i svoj rast..i svoju slabost, i svoju snagu.