Biljke mesožderke

[Cruz]

Biljke mesožderke ili karnivorne biljke (eng. Carnivorous plants) su biljke opremljene organima za hvatanje i probavu malenih životinja, mesožderne biljke; ukoliko je ulov kukac, što je najčešće, nazivaju se i insektivorne biljke, tj. kukcožderke. Ove biljke ne mogu proizvesti tvari neophodne za život procesom fotosinteze. Kako uobičajeno rastu na područjima posebno siromašnima nitratima, taj problem rješavaju iskorištavajući nitrate iz životinjskih bjelančevina. U tu svrhu uslijedila je modifikacija listova kojima na aktivan ili pasivan način love svoj plijen. Neke od ovih biljaka žive kao epifite – rastu i žive na drugim biljkama ili životinjama ali ne kao paraziti već sami proizvode svoju hranu, te su primorane nedostatak minerala i dušika nadoknaditi hvatanjem i rastvaranjem insekta i drugih sitnih životinja, koje koriste kao izvor tvari i energije.

Da bi pojedine biljne vrste bile svrstane u skupinu karnivornih biljaka moraju zadovoljiti slijedeće kriterije:
1. Moraju biti sposobne privući plijen (npr. mirisom, bojom, nektarom)
2. Moraju razviti posebne prilagodbe za hvatanje životinja (npr. zamka u obliku vrča s glatkim i skliskim stjenkama, zamka u obliku školjke koja se može zatvoriti, zamka u obliku ljepljive trake)
3. Moraju posjedovati posebne prilagodbe kako bi razgradili uhvaćene životinje (npr. probavne enzime, simbiotske gljive, bakterije)

Ono po čemu su jedinstvene su njihovi mehanizmi koji im omogućuju da privuku insekta, uhvate ga, ubiju, razlože i apsorbiraju kao proteinsku hranu. Atraktivna boja cvijeta privuče insekta koji se nađe uhvaćen u klopci. Njihova životna staništa su tresetišta, močvare i karbonatne stijene. Obilne kiše i malo hranjivih sastojaka su razlog zašto su ove biljke adaptirane na ishranu insektima. Proteini dobiveni ovim putem osiguravaju životni ciklus mesožderki.

Najčešća su dva tipa klopka:

• Aktivna klopka, koja se pomjera da bi uhvatila plijen , one su kudikamo zanimljivije; naime njihovi listovi su tako preobraženi da aktivnim pokretanjem uhvate i onesposobe plijen koji zatim razgrade uz pomoć probavnih sokova.
• Pasivna klopka se ne pomjera već mami insekta u biljku gdje zatim biva uhvaćen, obično imaju dio lista preobražen u strukturu nalik na vrč ili lijevak u kojem se nalaze probavni sokovi. Životinja jednostavno upadne u takvu strukturu, utopi se i biva probavljena.

Biljke mesožderke imaju životni ciklus kao i ostale biljke cvjetnice. Mogu se razmnožavati seksualnim ili aseksualnim(bespolnim) putem. Neke vrste se razmnožavaju vegetativnim putem - formirajući pupoljke koji rastu i postaju identični roditelju.

Osnovni procesi životnog ciklusa su:
1) Klijanje sjemena
2) Sazrijevanje biljke, najčešće tijekom jedne godine, ali za neke je to višegodišnji proces
3) Cvjetanje biljke
4) Oprašivanje biljke vrše najčešće insekti, rjeđe vjetar. Nastaje sjeme, pada na zemlju i proces se ponavlja.

Karnivorne biljke su vrlo specijalizirane i nemaju puno predstavnika u biljnom svijetu. Svega nekoliko porodica ima karnivorne predstavnike, a to su od poznatijih porodice Sarraceniaceae, Nepenthaceae, Droseraceae i Lentibulariaceae. U flori Hrvatske možemo naći 8 karnivornih biljaka svrstanih u četiri roda:
Rod: Aldrovanda L. - vodene stupice, Aldrovanda vesiculosa L. - mjehurasta vodena stupica (vodena biljka živi u močvarama)
Rod Drosera L. - rosike (na tresetištima), Drosera anglica Huds, Drosera intermedia Hayne, Drosera rotundifolia L.
Rod Pinguicula L. - tustice (močvarna mjesta i tresetišta), Pinguicula vulgaris L. - tustica kukcolovka)
Rod Utricularia L. - mješinke (vodene biljke stajaćih voda), Utricularia minor L., Utricularia vulgaris L., Utricularia neglecta L.

Izvor: Wikipedia

[Cruz]

Otkrivena mesojedna biljka koja lovi pod zemljom

Mesojedne biljke svoj plijen hvataju na razne načine (ljepljive supstance ili zamke s mehanizmom okidanja) i na raznim staništima (jezera, cretovi i močvare). No znanstvenici su sada otkrili prvu vrstu koja hvata i probavlja svoj plijen ispod zemlje! Vrsta pripada porodici biljaka za koju se isprva vjerovalo da uopće nije mesojedna.

Endemičan za tropske savane Brazila, rod Philocoxia iz porodice Plantaginaceae (trputci) prvi je puta opisan 2000. godine. Ovaj rod sačinjavaju tri vrste: P. bahinensis, P. minensis i P. goiasensis, koje su ograničene na regije karakterizirane pjeskovitim tlom i jakim osunčanjem.

Kada je rod prvi puta otkriven, zabilježeno je da sve vrste imaju okrugle listove prekrivene žlijezdama koje luče ljepljive supstance. Ova karakteristika je uobičajena za mesojedne biljke, ali znanstvenici tada nisu uočili nikakve dokaze o hvatanju plijena. Godine 2007. tim znanstvenika iz Kalifornije i Brazila pokušao je dokazati da se zbilja radi o mesojednom rodu. Njihovi zaključci bili su nepotpuni jer nisu uspjeli dokazati da se radi o mesojednim biljkama, ali na listovima biljke koji se nalaze ispod zemlje uspjeli su zabilježiti zaljepljene obliće (Nematodes).

Danas postoje jasni dokazi da se zaista radi o mesojednom rodu zahvaljujući znanstvenicima sa Sveučilišta u Campinasu u Brazilu. Njih je ta mogućnost zaintrigirala još kada je rod prvi puta otkriven jer suokolišni uvjeti s jako malo hranjivih tvari, mali korijenski sustav i ljepljive supstance na listovima bili naznaka da se radi o mesojednoj biljci. Kako bi testirali svoju hipotezu, znanstvenici su u laboratoriju označili obliće radioaktivnim izotopom dušika i „nahranili” biljku (vrsta Philocoxia minensis). Nakon 24 i 48 sati radioaktivnim datiranjem dušika utvrdili su da se on iz oblića ugradio u listove biljke što je bio jasni pokazatelj da je biljka probavila obliće. Istraživanjem je također utvrđeno da rod ipak ne spada u porodicu zijevalica (Scrophulariaceae), kako se isprva mislilo, već da rod ima više karakteristika s porodicom trputaca (Plantaginaceae).

Botaničar Rafael Oliviera sa Sveučilišta u Campinasu potvrdio je istraživanje svojeg tima i zaintrigirao botaničare diljem svijeta s mogućnošću da se i među drugim, nemesojednim porodicama biljaka nalazi mesojedni rod, kao što se to pokazalo u slučaju s porodicom trputaca (Plantaginaceae).

Izvor: znanost.com