Pokazuje rezultate 1 do 15 od 15

Tema: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

  1. #1
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    U ovom feljtonu objavićemo najinteresantnije delove iz upravo štampane
    knjige "Anatomija srpske duše", autora prof. dr Dragoslava Slovića.
    U ovom kompleksnom izdanju, koje je izazvalo izuzetno interesovanje,
    dr Slović nastoji da dešifruje mentalni kod naših ljudi.
    Držeći se Bekonove maksime da je najniže od svih laskanja laskanje svome narodu, uz obilje primera piše o manama i vrlinama, karakteru, moralu i neslozi srpskog etnosa.

    U nastavku predstavićemo unikatno izdanje knjige

    SRBIJE ŽALOSNO PONOVNO POROBLJENJE 1813.GODINE!

    Čudnovato je da se u tom delu nepoznatog autora,
    pisanom skraja 1814.
    godine mogu potražiti odgovori i na neke savremene dileme!!!

    Zaklela se Zemlja Raju da se svake tajne znaju!

    Univerzitetski profesor sa pet doktorata (doktor nauka u oblasti fizike, psihologije, prava, ekonomije i politikologije) ...



    Recenzenti

    ''Hrabro se profesor Dragoslav Slovic suochio sa vrlo delikatnom pojavom,srpskom dushom, koja je i vrlina srpskog slovenskog i pravoslavno naroda, i njegova ukletost. Jer ta dusha ga je osposobila retkim darom da razume druge, ali ga je i udaljila od onih koji su dushu izgubili..''- Akademik Dragan Nedeljkovic

    ''Slovic, sa izuzetnim nacionalnim odredjenjem, u najboljem smislu te rechi,po onoj Njegoshevoj:'' kome srce za svoje ne bije, bolje da se ni radjao nije'' vodi zhivu i neprestanu diskusiju, uvazhavajuci sve ono u svom narodu shto zasluzhuje pazhnju i odnos, ali istovremeno zhigoshe sve ono shto je po njemu van svakog spora, za osporavanje''..Prof. Jovan Strikovic



    Anatomija srpske duše
    Prof.dr. Dragoslav Slović




    KNjIGU kao ogledalo ponudio je svom narodu prof. dr Dragoslav Slović.
    Da u njoj prepozna sebe, osobine koje su za ponos, i stvari za sram i
    osudu. U nedavno objavljenoj “Anatomiji srpske duše”, složio je pola
    veka dugu analizu ljudi na selu, porodica jednom nogom na njivi a
    drugom u soliteru, njihovu borbu da se urbanizuju i potomke kojima je
    grad postao jedini zavičaj. Prošao je Srbiju od juga do severa,
    posmatrao kako vreme menja navike i ljude. I sve to pretočio u knjigu
    koja analizira srpsku golubiju ili vučju ćud, rascepljenost između srca
    i glave, kulture i prirode, istoka i zapada.
    - Kada zapadni čovek dođe s posla kući, ručaće, sesti pred TV i
    otvoriti konzervu piva, a drugu staviti da se hladi za kasnije. Istočni
    čovek će ručati i brzo ići u prodavnicu da kupi dosta piva, jer mu
    dolazi društvo. Eto, to je jedna od razlika između istoka i zapada. A
    naša je sreća ili nesreća što smo negde između istočnjačkog
    čovekoljublja i zapadne sebičnosti - započinje prof. dr Slović priču o
    svojoj novoj knjizi. - Namera mi je bila da pokažem po čemu smo kao
    narod, zaista, izuzetni, ali i da ukažem na osobine zbog kojih bi
    trebalo da se postidimo i nekako ih se rešimo.
    Glavna zamka dela koja se bave nacionalnom karakterologijom je, kaže
    on, što autori lako skliznu u neku od dve krajnosti - hvalospev svom
    etnosu ili neumerena kritika i obezvređivanje svega što je srpsko.
    Sledeći moto knjige “Najgore od svih laskanja jeste laskanje svome
    narodu” (Frensis Bekon), trudio se, govori, da bude objektivan i da
    sunarodnike gleda “sa strane”.
    Problem Srba je, zaključuje, što imaju mnogo individualista, ali ne na
    mestima na kojima takvi ljudi treba da rade. Jer, trojica
    individualista, dobri za određene stvari, u fabričkoj proizvodnji mogu
    da naprave haos.
    Bavi se odnosom unutar porodice, na poslu, među prijateljima,
    psihologijom ratara i visokog intelektualca, čoveka sa one strane
    šaltera, familije, političara... Pošto je i sam nekada davno prošao put
    od sela do grada, opisuje i kako ova putanja izgleda viđena očima
    seljaka, ali i njegovog okruženja.
    - Čovek sa sela sigurniji je u susretu sa čoporom vukova nego s velikom
    raskrsnicom u Beogradu - kaže naš sagovornik. - Za njega je semafor
    nepodnošljivo ograničenje. Čak i naizgled urbanizovanog čoveka semafor
    guši, nestrpljivo čeka zeleno, jer u njemu još živi pastirski duh koji
    ne zna za ograničenja. Tek će se njegovi unuci navići da je čekanje na
    semaforu nešto što treba a ne nešto što mora da se radi.
    On govori i o izmenjenim porodičnim i rodbinskim odnosima, nekada mnogo
    prisnijim nego danas, o njihovoj promeni i posledicama. Duhovito
    primećuje: “Jetrve su razbile srpsku patrijarhalnu porodicu. Bojim se
    da danas uništavaju i srpsku državu.”
    - Najveća opasnost koja nam preti, visi iznad glave, jeste gubitak
    tradicije. Sve više smo skloni zaboravu nacionalnih vrednosti, a bez
    toga nestaje i narod - upozorava Slović. - Gledam kako se pred mojim
    očima menja čitav narod. Jedan isti seljak nije onakav kakav je bio pre
    tri ili četiri decenije.
    U želji da se što više dopadnemo Zapadu, lako se, smatra on, odričemo
    onoga što je naše. Zbog toga bi mogla da nas stigne sudbina Hazara,
    Lužičkih Srba, naroda koji žive samo u istoriji.
    Ovo sociološko-kulturološko istraživanje bilo je još jedan izazov s
    kojim se uhvatio u koštac. Gotovo u isto vreme, autoru više književnih
    i naučnih radova - inače finansijskom stručnjaku, akademskom profesoru
    i vlasniku doktorata iz ekonomije, prava, matematike, psihologije i
    politikologije - objavljen je i jedan roman. A sada, kaže, kraju
    privodi rad u kome sa filozofskom zapitanošću prebira po pitanjima
    genetike i teorije evolucije.

    PSIHOLOGIJA ŠALTERA
    Bavio sam se karakterom generalno, ali i pojedinačnim psihološkim
    profilima. Tako je jedan od zanimljivijih karaktera “sa one strane
    šaltera”. Kao da ima uživanja u onome “dođite sutra”. A jedini ključ za
    komunikaciju sa šalterskim službenicima jeste rečenica “čuo sam da ovo
    samo vi možete da mi završite”. Davanje na značaju jedino može da ih
    odobrovolji - prepričava nam Slović jedno od svojih zapažanja.
    Poslednje uređivanje od Man : 21-03-2012 at 10:52
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  2. #2
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Taoci svoje zemlje (1)


    Ilustracija Toše Borkovića


    Seljački živalj je na ovom prostoru izložen mnogim teškoćama, počev od onih koje mu nameće nedarežljiva priroda, do onih koje mu nameće robovanje pod tuđinom i neorganizovana sopstvena država.
    Seljak je oduvek plaćao sve nedaće i greške ove države, a bukvalno nikad nije učestvovao u njenim blagodetima.
    Upravo taj status ga je čeličio i činio vitalnim, pošto je znao da baš on na svojim leđima, često pogrbljenim od tegoba, mora i može da podnese sve muke kroz koje nacija prolazi.
    Tako očeličen, on je učestvovao u svim bitkama, vođen pokličima borbe za svoju Srbiju.
    Prema tim pokličima on se nikada nije oglušio, već je oduvek bio patriotski naivan i lako je poleteo na poziv:

    Sine, Srbija te zove!

    U ranoj fazi razvoja svoje državnosti on je to činio sa oduševljenjem da gradi svoju kuću, pa je razvijao ratnički moral zasnovan na jakom osećanju patriotizma.
    U doba propasti države i robovanja, on je takođe negovao ratnički moral, ali i moral čoveka koji mora da se služi raznim lukavstvima nemoćne raje.
    To je onaj moral koji je Petar Kočić literarno predstavio u obliku Davida Štrpca ili narodne pripovetke o Eri koji reče da bi pustio Turčina, ali da ovaj neće njega.
    Taj naoko naivan čovek mogao je da opstane samo zahvaljujući hrabrosti, ako je smeo da je pokaže, ili lukavstvu, kada shvati da je nejak u odnosu na surovu silu koja se nalazi pred njim.

    Takav moral prividne naivnosti iza koje se krije lukavstvo proističe iz nemoći da se suprotstavi, i samo on mu omogućuje da opstane u životu.
    On je duboko svestan da taj moral nije svojstven njegovom biću, pa ga doživljava kao svojevrsno nasilje nad samim sobom, ali mu pruža zadovoljstvo što može da nasamari onog ko mu je naneo kakvo zlo.
    Ovu svoju nevolju srpski seljak na kraju kompenzira humorom, kojim oslobađa osećanje frustracije i besa zbog svega što mora da trpi.

    Taj cinični humor, koji se često graniči sa sprdnjom, jeste ventil njegove duše i pojas njegovog mentalnog spasa.

    OSEĆANJE našeg seljaka za humor zaista je velika sreća za njegov spas i
    neutralizaciju patnje. On je posebno izražen u zapadnoj Srbiji i istočnoj Bosni, gde je humor razvijen do velike majstorije.

    Tu ciničnu, prividno naivno upakovanu lažnu iskrenost, srpski seljak je
    preneo do današnjeg dana. Ona se i danas prilagođava vremenu u kojem je manifestovana kao realnost. Ona mu je u prošlosti bila odbrambeni
    mehanizam od ćiftinskog ponašanja i morala koji je razvijen u našim
    varošicama, jednako kao i u turskim kasabama. Seljaka su uvek tamo
    čekali prevaranti, lopovi i šićardžije. On je bio jednako ponižen u
    svojoj kao i u turskoj čaršiji.

    Kao učenik gimnazije u Prokuplju, pamtim kako su gradske bekrije celog
    dana na gradskoj pijaci ko bajagi kupovale i celog dana "probale"
    rakiju od naših seljaka, da bi se, mrtvi pijani, na kraju dana vraćali
    svojim kućama, naravno, s praznom flašom u ruci, ako je već nisu
    polomili.
    Naš seljak je oduvek bio jednako ponižen, a on je to poniženje nosio u
    svojoj duši kao izraz nemoći, pa se baš zbog toga žestoko borio da
    njegova deca ne budu seljaci. To je posebno izraženo u siromašnijim
    delovima, kod Crnogoraca i Hercegovaca, a daleko manje kod bogatijih ljudi.
    U svojoj socijalističkoj zemlji "radnika i seljaka", kako su je političari zvali, on je morao da razvija moral prevaranta jednako kao što ga je razvijao pod Turcima. Otkup koji je vršen bio je nepošten i nepravedan, pa je on morao da skriva sve što se oduzima, kako mu deca ne bi gladovala.
    Kao dete, lično sam preživeo gladovanje koje ću verovatno nositi do
    groba kao ličnu traumu i najveći bol, iako pripadam porodici koja je po
    svom socijalnom statusu imala mogućnost bar da prehrani svoju decu.
    Svojim očima sam gledao kad su nam oduzeli jedino bravče i kako su ga
    ispekli u trećem dvorištu od naše kuće, a posle toga su iz pištolja
    pucali u prazan balon vina koji su oteli iz podruma jednog komšije.
    ŽIVEĆI u takvom okruženju, ma od koje strane da je ono organizovano,
    seljak je morao da razvije moral lisice i lava u isto vreme. U isto
    vreme on je oduvek boravio u patrijarhalnom ambijentu, pa je njegov
    moral razvijen na tekovinama patrijarhalne zajednice ispunjene naivnom
    ljubavlju za svoje bližnje. Ta ljubav je u ovom delu našeg etnosa
    opravdala i spremnost na podnošenje žrtve svake vrste.
    Iz ovakvog oblikovanja svoje duše i svog morala, naš seljak je postao
    neotporan na tekovine savremene civilizacije koja je čoveku u
    najopštijem smislu nametnula svoje obrasce ponašanja. Oni su u svemu
    suprotni tradicionalnom seljačkom duhu razvijenom u srpskom biću.
    Jednostavnije rečeno, svet u kome živimo izbacio je na površinu moralnu
    dekadenciju kao vrednosni obrazac i dokaz civilizacijskog statusa koji
    ni po kojoj logici nije svojstven seljačkom duhu. Naš seljak je dugo
    bio otporan na nju, ali je i njega marketinški sistem kognitivnih
    procesa doveo u poziciju da ih prihvati na najgori moguć način. Ta
    moralna dekadencija, viđena očima našeg seljaka, imala je sve oblike
    perverzije, ali se ponavljanjem pred njim i ona vremenom pretvara u
    prihvatljivu realnost. Iz tih razloga, u vremenu nastanka ovog dela,
    seljački moral je podeljen između tradicionalne izvorne čistote i
    prihvaćenih vrednosti savremene civilizacije, koje su bukvalno
    dezorijentisale njegovo biće.
    Svemu tome doprinela je ta prokleta magična kutija -televizor, iz koje
    mu se svake večeri plasiraju razni oblici izopačenih scena.

    GOLICAVE SCENE

    PRE tridesetak godina, još dok je TV bila u povoju, bar u našoj seoskoj
    javnosti, bio nam je u gostima deda koji je sklanjao pogled sa svih
    slobodnijih i golicavih scena. Ostavili smo dedu samog pred televizorom
    i diskretno posmatrali koje scene će privući njegovu pažnju. Zapazili
    smo da je on s velikim uživanjem gledao klizačice na ledu. Ni on nije
    odoleo čarima iskonske lepote, makar i na ovakav način.
    Tako benignim scenama prirodnih lepota počinje njegova radoznalost, da
    bi se došlo do scena koje su bukvalno predstavljale razvrat i koje
    formiraju savremeni pogled na svet.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  3. #3
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Građani zemlje seljaka (2)

    NAŠE varoši su se razvijale pod uticajem Orijenta po obrascima turskih kasaba, a varošani su se bavili sitnom trgovinom i zanatima kao što su bili ćurčije, terzije, jekmendžije, tufegdžije, kujundžije i slično.
    Drugi zanati nisu bili dostupni srpskoj raji, pa su zanatlije ostale na nivou siromašnih varošana, koji su u svemu oponašali Turke. Oni su se nosili kao Turci, pokušavali da žive kao oni i nisu učestvovali u bunama i ustancima, a kada nastaju veća zla bežali su.
    Varošani dakle, nisu imali osećaj solidarnosti sa ostalim srpskim narodom pa su baš zbog toga bili prezreni od njega.

    U seljačkoj zemlji kakva je Srbija šaroliki su koreni građanskog morala. On se razvijao iz palanačkog duha i ćiftinskog ponašanja naših varošana i to baš onih koji na pijacama i danas govore, kako su seljaci bezobrazni zbog toga što skupo cene svoju robu.
    Mnogo puta smo imali prilike da na pijacama čujemo kako naše "gospođe", jedna drugoj govore:
    "Lele, gospa Mico, vide li ti kako su ovi naši seljaci bezobrazni. Jaje im je, bre, 10 dinara."
    Naša palanka je nastala upravo na tradicijama ovog ćiftinskog duha, ali i sirotih trgovaca i zanatlija koji su se bukvalno borili da prežive, a šansu za to su nalazili u tome da, na neki način, oglobe seljaka.

    Iz tih razloga, naša palanka i taj palanački duh koji smo kasnije nazvali malograđanskim, bio je večno suprotstavljen seljačkom, a razlikovao se
    od njega samo po tome što su varošanke kupile papuče sa crvenim gombom i sa tim papučama odmah postale gospođe.
    Te papuče su naše varošanke učinile damama koje su životnu filozofiju razvijale na ogovaranju, kafenisanju i grdnji seljaka.
    One su mogle da budu gospođe samo tako što su pričale kako su seljaci prosti i glupavi.

    Upravo iz tog sveta kasnije je u najvećem broju naših varoši formiran naš građanski stalež koji se u početku samo po tim papučama odvajao od seljaka. Da bi se on odvojio od njega morao je da dokaže da mu ne
    pripada, a to se najuspešnije čini ako ga ignoriše i potcenjuje. To se
    najbolje videlo šezdesetih godina, kada su se naše seljančice udale za
    kakvog zanatliju u gradu i posle toga u selu pojavile sa tranzistorom u
    rukama. Kad se one vrate u svoje rodno selo mora da se vide ili da se
    čuju, pa taj primitivizam dobija komična obeležja. I danas se mnoge
    naše gospođe utrkuju u tome koja će efektnije da skače po stolovima na
    kakvom seoskom veselju. Zabavno je bilo videti te varošanke kada se
    nađu na kakvoj svadbi u svom rodnom selu. Upravo od njih su nastale one "gospođe ministarke" koje je ovekovečio Nušić.

    Sa pravom se danas možemo pitati da li smo se udaljili od tog vremena.
    Razume se, da je vreme učinilo svoje, pa je u daljem razvoju našeg
    društva došlo do civilizacijske diferencijacije u smislu da je stvarno
    formiran građanski stalež, a sa njim i građanski moral, ali je on i danas ostao u manjini.
    I danas dominiraju "gospođe sa gombama na papučama" koje im daju pravo da sebe nazovu damama. To je ona reč koja je u ovom vremenu zamenila pojam "varošanke".
    Vreme kome pripadamo je ipak nešto izmenilo u ikonografiji naše nekadašnje varošanke, pa baš te papuče sa gombama više nisu u prvom planu. Umesto njih cigareta je dokaz otmenosti, posebno kada se puši preko cigaršpica. U većini naših varoši to je danas masovna manifestacija
    građanske kulture koju bismo preciznije nazvali malograđanštinom.

    Da bi se shvatio moral ovog sveta valja posmatrati kako se takav svet
    ponaša u svom zavičajnom ambijentu gde se dokazuje njegova društvena
    aktuelizacija. To je bukvalno karikatura onog što bismo cinično nazvali
    građanskom klasom i naravno, građanskim moralom.
    Istinski građanski sloj je počeo da se razvija kod nas između dva rata
    i to na tradicijama zapadne kulture i našeg visokog obrazovanja. On se
    već na startu izdiferencirao u dva dela: intelektualni i pokondireni.

    Intelektualni je na žalost ovog naroda bio u manjini i svojom nenametljivošću koja inače karakteriše obrazovani svet, ostao nezapažen.
    Pokondireni je baš onaj sloj koji su činile već opisane dame koje su nekada nosile papuče sa gombama, a potom kupile cigaršpiceve u
    prečanskom delu ili muštikle u srbijanskom. To je svet koji nije imao
    svoju identifikaciju a stekao nekakav imetak. Po toj ikonografiji taj
    svet se izdvaja od ljudi oko sebe.

    Obrazovani svet, koji bismo mogli da nazovemo elitom, je u srpskom
    narodu uvek bio i ostao u senci malograđanskog primitivizma. Zbog toga
    je ta međuratna građanska tradicija ostala u svom začetku.
    Intelektualnu elitu iz koje je trebalo da se razvije istinski građanski
    moral, smo u krilu komunizma biološki uništili kao cvet u pupoljku.
    Neposredno posle Drugog svetskog rata, građansko društvo je bukvalno
    uništavano kao buržoaski element. Pripadnost ovom sloju, u uslovima
    kada su se na površini našli ljudi koji su komunicirali rečima:
    "Razumiješ ti drug mene."

    Svaki oblik manifestacije intelektualizma je tretiran kao odnarođen,
    kao nešto što je protiv društva, kao bolesni snobizam, baš zbog toga
    što smo javno paradirali stavovima, da smo dizali revoluciju protiv
    gospode. Trebalo je da prođe desetak godina da bi naše dame počele da
    nose papuče sa gombama i još dvaput toliko da nabave muštikle ili
    cigaršpice. Globalno posmatrajući, tek tri decenije posle rata počeli
    smo ponovo da razvijamo tradiciju građanskog društva.

    Stoga sebi moramo da postavimo pitanje: Da li smo uspeli da formiramo građansko društvo?

    OGLODANE KOSTI

    MI danas očigledno imamo dva međusobno suprotstavljena građanska
    društva.
    Prvo čine ljudi koji svoj elitizam izražavaju u evrima, a drugo oni koji ga imaju u glavi i u duši, ali on još uvek ne može da se pokaže.
    Ovaj drugi deo društvene elite je još skriven negde pod kamenom.

    Istinsku elitu društva čine oni ljudi koji služe kao obrasci ponašanja sveta koji ih okružuje.

    Ovo vreme je izbacilo na površinu još jednu patološku opsesiju u obliku skupih dobro plaćenih kućnih ljubimaca koji zaokružuju sliku cigaršpica.

    Prema tome, jedna naša elita je javna i ona efektno paradira pred nama
    svojim bogatstvom, neukusom i duhovnom bedom.
    Druga je istinska ali je i ona u službi ove prve, od koje često dobija koju oglodanu kost.

    U toj oglodanoj kosti se krije beda istinske inteligencije u vremenu kada nastaje ovo delo.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  4. #4
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Rizik čvrste ruke (3)
    NA OVOM svetu ne postoji podlija prevara od one da svi tirani kao masku svoje vladavine koriste pojam demokratije.
    Ona je oduvek bila lažna, počev od atinskih agora na kojima su se ljudi nadvikivali do današnjih dana, kada se u ime demokratskih načela vrše velika zlodela u najširim svetskim relacijama ali i kod nas.
    Čak i na Atinskoj agori nije postojala jednakost, u smislu u kome se ona plasira kao demokratsko dostignuće, pošto su rmpalije, koji su mogli jače da galame, imali priliku da se više vide i čuju od onih koji su stajali iza njihovih leđa.
    I demokratija je krvava vladavina, ali čovek nije ništa bolje izmislio
    od nje za sopstveno uređenje.
    Čak i u školskim definicijama, demokratija je neka vrsta terora onih koji veruju da su većina nad onima koji nisu u mogućnosti da preko nje artikulišu svoje interese.
    Stvar je u tome da treba naći način da ljudi veruju da odlučuju, a ne u tome da oni stvarno učestvuju u odlučivanju.
    Verovatno najveća farsa koja se afirmisala kao lažno uverenje o tome da ljudi o nečemu odlučuju je bilo naše samoupravljanje. Ljudi koji su u njemu učestvovali su iskreno verovali da donose odluke i da su materijalna sredstva koja su koristili stvarno njihova.
    Ne upuštajući se dalje u ovu analizu nalazimo da je parola o demokratiji velika mudrost za one koji je plasiraju i velika zabluda za one koji im veruju. U ciničnoj interpretaciji ona podseća na "srećan" brak nevernih supružnika, koji vešto skrivaju svoje izlete, pa svako živi u uverenju da nije prevaren. To je još uvek manje bolno nego kada bi oni znali šta onaj drugi radi.
    U svakom vremenu postoji barem sumnja, pa ponekad i skriveno saznanje koje onog ko nešto zna čini nesrećnijim nego što onaj drugi misli.

    I U DEMOKRATIJI postoji značajan broj podanika koji mogu da prepoznaju
    šta se krije ispod "odela" koje pokriva pravu istinu.
    Na taj način se maskira polje nesreće ljudi koji su svesni realnosti koju ne mogu da promene.
    U svakom slučaju, izgleda da je bolje biti prevareni srećnik nego istinski nesrećnik.
    I tu se nalazi jedna od tajni savremene demokratije.
    Zanimljivo je da je čak i u periodima kada je Srbija imala višepartijske sisteme čvrstina partija zavisila od čvrstine vođe.
    Labavi ljudi skloni istinskoj demokratiji teško mogu da sastave dva mandata na istoj funkciji.
    Istorijski gledano, samo čvrste vođe su Srbiju snažno vukle napred.
    Srbija je u vladavine Nemanje, Milutina i Dušana imala najjaču ekspanziju samo zbog toga što su oni našli način da nametnu čvrstu i inteligentnu vladavinu.
    Slična je situacija sa knjazom Milošem u vremenu dok je mogao čvrsto da vlada. To je pošlo za rukom i Josipu Brozu i delimično Slobodanu Miloševiću u vremenu pune afirmacije krajem osamdestih i prve dve godine devedesetih godina prošlog veka.
    U svetskoj istoriji su se ovakve situacije ponavljale i kod drugih naroda, pa se ispostavilo da je najveća ekspanzija i kod drugih nacija ostvarena u doba vladavine najčvršće ruke, pa i despotizma.
    Tako, na primer, nemački narod je doživeo punu nacionalnu i ekonomsku ekspanziju u doba vladavine Hitlera, iako Nemci nemaju mnogo sličnosti u karakterima sa našim narodom.
    Prema tome, čvrstina vladavine je u izvesnom smislu opšte ljudska, a u ovom radu se naglašava samo ona nijansa koja je naglašena u srpskom etnosu.
    Kulturolozi su skloni da ovaj odnos tumače kao izraz kulture i tradicije, a ne kao karakternu odliku. Po toj logici ljudima niske kulture odgovara vladavina čvrste ruke, a ljudima visoke kulture demokratija.
    TAKVIM logiciranjem bi se moglo zaključiti da srpskom narodu odgovara
    čvrsta ruka zbog niske nacionalne kulture.
    U tome, naravno, ima istine ali realnost demantuje ovakvu tvrdnju. Ljudima niske kulture i malog znanja je potreban čvrst vođa, ali ne zbog kulture već zbog nesigurnosti i nepoverenja u sebe, odnosno zbog sumnje u to da čovek niske kulture, odnosno preciznije, malog znanja, može da reši složenije probleme.
    Baš zbog toga on u čvrstoj ruci nalazi neku vrstu zaštite u smislu sposobnosti da se takvi problemi reše.
    Nepismenom čoveku koji putuje u nepoznate krajeve treba vođa da bi se snašao i orijentisao i da bi se osećao komotnije ako ima veću veru u onog koji ga vodi.
    U realnosti se ispostavilo da su visokoobrazovani ljudi u većoj meri
    skloni dezorganizaciji baš zbog toga što je njihova borba za afirmaciju
    u svojoj društvenoj grupi više izražena nego kod primitivnih ljudi.
    Borba oko izbora seoskog kmeta je daleko nežnija od borbe oko izbora dekana na bilo kom našem fakultetu.
    Čvrsta ruka kao sistem vladavine je efikasnija na svim nivoima ali ona
    nije obeležje samo srpskog etnosa. Problem je samo u tome što se čvrsta
    ruka kao oblik vladavine, po pravilu, pre ili kasnije pretvara u tiraniju, posebno ako je to bila ruka neprosvećenog ili neuravnoteženog
    čoveka. Takav oblik vladavine se završava krvoprolićem a u srećnom
    slučaju stradanjem takvog vladara.

    Baš zbog toga je demokratija jedino rešenje za čovečanstvo kao celinu,
    ali demokratija u kojoj svako mora da računa sa tim da će nekad nekom
    polagati račune.
    U polaganju računa nekom posle aktuelnog vladara i osećanju smenjivosti krije se tajna uspeha demokratskih institucija.

    VREME ILUZIJA

    AKO se pod socijalističkim društvom shvati sistem socijalne jednakosti,
    jednakih šansi i nepostojanja privilegija, to znači da bismo morali da
    sebi postavimo pitanje: da li smo ikad živeli u takvom svetu?
    Veličati ideje socijalizma i ne videti sudbine ljudi koji su u tom društvu doživeli velike nepravde je svesno zatvaranje očiju pred realnošću ili slepilo onih koji nisu sposobni da je vide.
    Verovanje u to da nikad nismo u pravednijem svetu živeli je naivnost. Društvo koje smo sa ponosom nazivali socijalističko, pa još i socijalističko
    samoupravno, bila je velika obmana naivnih ljudi koji su verovali da ono zaista postoji.
    Ono je bilo dobro postavljena zamka za našu naivnost koju je dugo držala vešta ruka jednog spretnog političara, koji je izuzetno dobro plivao u bipolarnom svetu.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  5. #5
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Drama iza zida (4)




    Sve što su Srbi u svom političkom životu uradili u 20. veku bilo je u funkciji tuđih interesa, pa su sami sebi naneli daleko više zla od svih neprijatelja koje su imali.
    Oni su na vandalski način ubili poslednjeg vladara Obrenovićevske dinastije pre nego što su iskorišćene druge šanse da se ona spase. Potom su lišili života zaverenike koji su doveli na vlast dinastiju Karađorđevića da bi ostvarili vekovnu težnju za ujedinjenjem, koje su izveli na tragičan način za sebe.
    Lošom političkom procenom dali su svoj doprinos da se upali fitilj Prvog svetskog rata.
    Oni nisu umeli da procene da su puške velikih sila već bile pune i da je samo nedostajao obarač.
    Cena tog obarača u rukama jednog premladog srpskog patriote preskupo je plaćena za naš narod.
    Učešće u Prvom svetskom ratu Srbi su platili relativno najvećim brojem
    žrtava od svih učesnika u njemu. Srbi su opet naivno poverovali da su
    za svoje učešće u tome ratu dobili večne prijatelje i saveznike u
    Englezima, Amerikancima i posebno Francuzima.
    U toku Drugog svetskog rata poginulo je četiri puta više Srba od svih
    drugih Jugoslovena zajedno. Na tragediju srpskog naroda, najveći broj
    njih je poginuo od srpske puške. Posle rata je u ime bratstva i
    jedinstva broj srpskih žrtava umanjivan i to od naših ljudi.
    Izgleda da se zbog naše zaslepljenosti jugoslovenstvom pokazala ispravnom misao vladike Nikolaja po kojoj:

    "Jugoslavija predstavlja za srpski narod najveću zabunu, najteže grčeve i najsramnije poniženje koje je on ikada doživeo i preživeo u svojoj prošlosti. Niko mu nije za to kriv do njegovi sopstveni sinovi."

    Neposredno posle rata Srbi, a posebno crnogorski deo, su se najsurovije
    obračunavali sa predstavnicima pravoslavne crkve, dok su drugi svoja
    svetilišta poštovali i čuvali i odlazili u njih.
    Srbi su uništili svoje "izdajnike" bilo da su ih označili kao četnike
    ili komuniste - informbirovce u broju koji je veći od 90 odsto od
    ukupnog broja izdajnika te vrste u Jugoslaviji, koju su kao "građevinu"
    na svojoj krvi sazdali.
    Srbi su u više navrata posle rata u raznim političkim obračunima
    pravili čistke svojih najboljih sinova, dok su drugi taj posao
    završavali podnošenjem referata i debatama po njima.
    Srbi su dozvolili da usvoje Ustav koji rastače njihovu nacionalnu
    državu na način koji je neviđen u novijoj istoriji civilizacije.
    Srbi nisu procenili da su drugi tu istu Jugoslaviju doživljavali kao
    svoju tamnicu i da će iskoristiti prvi pogodan istorijski trenutak da
    verifikuju svoju državnost, koja je već bila dobro fundirana upravo u
    jugoslovenskom ustavu.

    Srbi nisu shvatili da je rušenje Berlinskog zida bio poslednji čin
    jugoslovenske drame, pa su ušli u otvorene sukobe sa svojim partnerima
    iz dva prethodna rata prepuštajući pobeđenima (koji su rasturali
    Jugoslaviju) da umesto njih pređu u klub pobednika.
    Srbi nisu shvatili surovost savremenog sveta, pa su dozvolili sebi da
    isterujući pravdu, plate cenu njihove nepravde, poput poznate basne o
    vuku i jagnjetu koje mu uz potok muti vodu.
    Srpski parlamentarci se i danas ponašaju kao glumci u tragikomedijama
    koje svakog dana gledamo, plasirajući premnogo mržnje i raznih
    političkih podvala, vređajući na taj način dostojanstvo svog naroda.
    Pod plaštom moralne podobnosti Srbi su veliki broj svojih najboljih
    sinova lišili prava da daju doprinos svojoj naciji i civilizaciji u celini.
    I danas naš parlamentarni život nije otišao daleko od tog vremena, pa
    se parlament pretvorio u arenu borbe za vlast u kojoj narodni
    predstavnici demonstriraju najniže ljudske strasti, udvarajući se
    potencijalnim biračima na način koji je često nedostojan čoveka kao
    ljudskog bića. Ovakvo ponašanje narodnih deputata predstavlja uvredu za srpsku naciju, baš zbog toga što glumci na toj pozornici nisu ni svesni
    toga da time vređaju osećaj svesnog dela svojih glasača, pa žive u
    uverenju da im ovi veruju. Nažalost ima ih mnogo koji im veruju.

    Zlo je poveriti telo nadrilekarima, pisao je nekada Frensis Bekon, koji
    obično imaju samo nekoliko recepata na koje se oslanjaju a koji ne
    poznaju i uzrok bolesti ni telesnu građu bolesnikovu ni opasnost
    slučajeva, pa im prave metode lečenja. Tako isto mora biti opasno
    predati telo države u ruke državnicima nadrimajstorima ako im se ne
    pridruže drugi čije znanje je pouzdano.

    Pred licem naše javnosti se pojavljuju ideje koje svesno i organizovano
    razbijaju srpski etnos u ime najnižih egoističnih ciljeva u vezi sa
    kojima svaki uman čovek mora da razvije misao da se radi o ljudima koji
    direktno služe nečijim interesima. Jedina dilema koja ostaje mislećim
    ljudima u ovoj zemlji je da li ljudi koji tako gnusno cepaju srpski
    etnos to čine vođeni svojom savešću i istinskim ubeđenjem ili su đavolu
    prodali svoju dušu.

    Ponovo se ponašamo po onoj staroj;
    "Dao mu je Bog, ali ne da mu vrag".

    Postoji u svemu jedna srećna okolnost koja se odnosi na unutrašnje
    emocije srpskog naroda koji je oduvek, a to znači i u celom 20. veku,
    imao iskrenu želju da se ujedini i organizuje svoju jedinstvenu državu.
    Ovu ideju Srbi nikad nisu napustili, pa pravim Srbima preteško pada
    svaki oblik cepanja ovog naroda, počev od odvajanja nekih republika do
    razvijanja ideje autonomije bazirane na pravljenju suvereniteta delova.

    ZLOBA I PAKOST

    Neki naši ljudi i mnogi Srbi izvan Srbije boje se od pojava našeg
    javnog života, koje oni s pravom nazivlju političkom ciganijom ( uz
    izvinjenje romskoj populaciji) i zbog toga kašto posumnjaju da li mi
    kao celina imamo pravih političkih sposobnosti.
    Oba su pitanja vredna ozbiljne studije, ali ih ja mogu samo s nekoliko reči dodirnuti, piše Jovan Cvijić i nastavlja:

    Naš javni život pokazuje zbilja teških pojava, zbog kojih se ovda-onda
    mogu učiniti opravdane gornje sumnje. Ima nečega što liči i na
    političku ciganiju, ali je to poglavito samo spoljni izgled. Iza toga
    se mahom kriju dublji psihološki motivi i velika snaga.
    Rđave pojave su poznate, i zato ih je dovoljno s nekoliko opštih reči obeležiti.
    Mnogi politički ljudi neprekidno se svađaju, u celom njihovom radu
    preovlađuju lični motivi, kašto prostačka taština, motre jedan na
    drugoga i često su u stanju izneti jedan o drugome i najneverovatnije
    infamije. Dalje ima mnogo pakosti, zlobe, mržnje.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  6. #6
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Visoka cena raskola (5)


    KAD se politički izlog dobro uredi, pisao je V. Durant, onda se proda i svaki dronjak. Izbori tada postaju utakmica u laganju i nadvikivanju. A kako pametni razlozi prave najmanje graje u toj vrevi se ne čuje istina.
    Tamo gde je Vladika Rade palio iskru srpskog duha, njegovi sledbenici su je ugasili pa u vezi s tim valja citirati kazivanje Ljubomira Nenadovića koji opisuje jednu večer u Napulju 1851, kada je Njegoš bio pozvan da govori o svojim delima.
    Svaki od mlađih Neapoljaca i putnika koji ga je te večeri slušao, želeo
    je ići u Crnu Goru. On ih odvraća od toga:

    “U Crnoj Gori, veli, nema hotela, ni mekanih postelja; nema putova, ni šetališta; nema pozorišta, ni balova. Samo sinovi Šparte u njoj bi se zadovoljili. Crna Gora je grad u kome je opsednuta poslednja iskra srpske nezavisnosti. Crna Gora je kremen koji na svaki udar oganj daje”.

    Rotšild nije mnogo slušao opisivanje Crne Gore. On nema ni malo poezije u sebi. Kad je Vladika najlepše stvari pričao, on me upita:
    “Kuju li se novci na Cetinju?” I malo posle upita i Vladiku: “Zašto ne kujete novce u Crnoj Gori?” A Vladika mu odgovori: “Kad bi se mogli od kamenja kovati, ja bih ih odavno počeo kovati”.
    Posle ponoći otišli smo kući. Kad smo seli u kola, Vladika je uzdahnuo;
    uzdahnuo je teško, kao mati kad pomisli na grob svoga jedinca. Od toga
    uzdisaja u meni je srce zatreptalo. Ja nisam ništa govorio. On, posle
    kratkog ćutanja, glasno reče:

    “Jadni moj srpski narode! Kad li ćeš ti postati prosvećen, slobodan i srećan, kao i drugi narodi!”.

    Pa se dalje opet udubio u misli; a kola su naša tutnjila po lepim onim ulicama.
    Ćuteći dođemo pred njegov stan, gde on izađe, a njegova kola odvezu
    mene dalje, u moju gostionicu. Vladika je to veče gospodi i gospođama
    pričao, u najlepšim bojama, sve ono što najbolje i najlepše ima srpski
    narod; a kad je seo u kola i ostao sam sa svojim mislima, izašle su mu
    pred oči sve nezgode i patnje srpskog naroda: siromaštvo, neprosvećenost, robovanje, pocepanost. Otuda onaj teški uzdisaj. To je
    i sutradan, naslonjen u svojoj velikoj stolici, sa tužnim osećanjem kazivao.

    PRISUSTVO Rotšilda, svetskog bankara i njegovo pitanje o kovanju novca
    na Cetinju je izgleda najavilo neko drugo vreme i neke druge ljude,
    koji će u ime sticanja i kovanja novca, ugasiti onu svetinju Srpstva
    koju je Vladika upalio i o kojoj Ljubomir Nenadović svedoči.
    Dubina tog njegovog uzdaha za sudbinom “njegovog” jadnog “srpskog”
    naroda je izgleda iščeznula u nama da bi se razvio rotšildovski pristup
    životu u novom vremenu koje je rasterećeno emocija i ljubavnih
    osećanja, a samim tim i patnji što se srpstvo razbija.

    A ko to razbija monolitnost emocija ovog naroda?
    Upravo ta politika koju je Cvijić nazvao “ciganskom”. To je politika
    koja vređa i srpski i romski etnos, politika u kojoj se od “mog drveta”
    ne vidi “srpska državna šuma”. Pri tom srpski političari zaboravljaju
    da samoniklo drvo izvan šume lako obaraju i slabi vetrovi. Poruka je
    dakle, da se pod takvom politikom podrazumeva svaka aktivnost u kojoj
    se lični ili stranački interesi uzdižu iznad nacionalnih. Iz tih
    razloga Srbiji su oduvek bili potrebni političari koji imaju sposobnost
    da vide i prepoznaju, a to znači i artikulišu, te opšte, nacionalne interese.

    Kako u ovakvim stavovima ima i onih koje bi zlonamerni kritičar mogao
    tretirati kao neprosvećeni nacionalizam, valja istaći da je svaki
    političar sveta, ma kom etnosu da pripada, po prirodi stvari, dužan da
    poštuje interes svog etnosa.

    Stoga nemamo pravo da osuđujemo borbu drugih naroda, bilo da oni žive u našem geografskom prostoru ili bilo gde drugde na svetu, ako se bore i dok se bore za svoj interes i za svoju budućnost.

    Na ovom svetu ima dovoljno mesta za sve nas, pa treba naći način da nekonfliktno živimo u njemu. Ono što ipak moramo da osudimo i da jasno prepoznamo je pitanje borbe za korist naroda.

    Najveće zlo civilizaciji u svakom etnosu su naneli oni koji su se
    borili za korist naroda a lično bogatili na njegov račun.
    TO bavljenje narodnim dobrom uspavljuje usijane političke glave, da
    često ne vide čak ni elementarne opasnosti u obliku u kome je Trocki
    slao pridike Nikoli Pašiću:

    Srbija je oduvek bila žrtva velikih sila i predmet za njihovo pogađanje.
    Problem nije samo u tome već u nečem daleko tragičnijem od
    zaslepljenosti. To je svesno stavljanje glave na panj, tih velikih
    sila, zarad sitnih stranačkih ili samo ličnih interesa. U grubom
    tumačenju ljudskih sklonosti, ova pojava se kod Srba naziva “izdaja” a u boljem slučaju reč je o nekontrolisanoj strasti vođenoj onom srpskom narodnom “da komšiji crkne krava”. Istorija se kod nas izgleda često ponavlja.

    Raskol je zla kob srpske istorije. Jedan takav raskol nas je preskupo
    stajao u našoj nedavnoj prošlosti, a ovaj najnoviji nam je već skoro
    sasvim opustošio lik, slomio srce i zgadio dušu. Neće se nimalo
    preterati ako se kaže da su podeljeni i zavađeni Srbi, ne prezajući ni
    od najgorih mogućih podmetanja i opanjkavanja, naneli Srbiji mnogo više
    zla nego svi njeni današnji spoljni neprijatelji zajedno, piše prof.
    Mihajlo Đurić.

    Naš nacionalni problem nije u tome da smo danas takvi, niti nam je
    izgovor savremeni uticaj zapada na naš karakter. Problem je u našoj
    lakovernosti i sklonosti ka improvizaciji i olakom zaključivanju. Baš
    ta lakovernost od naših ljudi na položajima zahteva da se istaknu
    svojom pameću makar i onako kako je opisivao Vuk Karadžić u svome
    vremenu:
    Nepismeni ali uticajni ljudi govorili su Vuku u lice da niko od Kosova
    do tada nije naneo toliko štete i sramote srpskom narodu kao on. I zbog skupljanja srpskih narodnih pesama sa njim su, kako on sam kaže, sprdnju terali. Godinama on je nailazio na otpore i nerazumevanja. A ponekad je bivao od knez-Miloševe okoline izložen postupcima koje je istoričar Mihailo Gavrilović nazvao “delirijum prostačkog bezobrazluka i cinizma”.

    CENZURA KNJIGA

    Godine 1832. objavljena su u Beogradu “Osnovanija” tj. pravila po
    kojima kneževa kancelarija treba da cenzuriše knjige. Tom uredbom se
    zabranjuju dela u kojima se grde verske svetinje, napada država, iznose
    nemoralne misli itd.
    Te tekstove su naravno pisali ljudi od uticaja ili od politike. Isto nam se hvata. Oni su morali da ispunjavaju dva kumulativna uslova.
    Prvi je da su poltroni, drugi u onom vremenu da su pismeni. Treći je naravno da su blizu knjaza.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  7. #7
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Patriota po profesiji (6)



    PATRIOTIZAM je oduvek bio na visokoj ceni u srpskom narodu, pa su ljudi koje je on krasio bili najbolje tretirani u njemu.
    Oduvek je bila velika čast boriti se za svoj narod, pa je i najveća žrtva za njega i srpsku veru, bila premala cena koju je Srbin u prošlosti bio spreman da plati.
    Ovaj pojam je u srpskom etnosu oduvek bio maglovit iz razloga što se u daljoj prošlosti on daleko više dovodio u vezu sa hrišćanskom verom, da bi u vremenu jasnog artikulisanja etničke strukture postao simbol borbe za srpstvo.

    Istorijski gledano, možemo smatrati da je prvi svetski rat bio
    poslednja faza srpskog iskrenog patriotizma u najširem značenju, pa su
    se mnogi dobrovoljci uključili u ratne operacije, iako su živeli čak i
    na drugim kontinentima.
    Ujedno patriotizam je bio i najveće razočarenje koje je imalo za
    posledicu ratno profiterstvo i to od onih koji su za to vreme
    švercovali i liferovali raznu pokvarenu robu, često korumpirajući ljude
    koji su u ime vojske vršili njenu kupovinu. Problem je još i u tome što
    su mnogi ratni profiteri posle toga dobili ordenje, koje je po svim
    moralnim kriterijumima pripadalo onima koji su ostali u jarugama ili na
    bojištima, kao i onima koji su se časno borili za svoj narod.
    Visok patriotski moral srpskog ratnika je ugušen u miru. Generali koji
    su ga vodili gurnuti na sporedan kolosek, ponekad čak i sa tretmanom
    ljudi koji žive van svog vremena.
    PRVI svetski rat je bio poslednji boj u kome su Srbi organizovano
    stajali na jednoj strani. Već u drugom oni su se našli na više strana,
    pa se patriotizam dokazivao propagandom a ne delima. Kada nastanu
    istorijske okolnosti da se patriotizam i izdaja dokazuju propagandom, a
    učešće u borbama svedocima, nacija je izašla iz mentalne ravnoteže. Ona se tada nalazi u najvećem zlu u kome se jedan narod može naći.
    Socijalistička ideja je akcenat patriotizma prenela sa nacionalnog na
    socijalni status, pa je ona na svoj način opet obmanula srpski etnos i
    u velikoj meri ugušila njegov patriotizam dajući mu socijalna obeležja.
    Neki narodi, kao na primer Englezi, nemaju potrebu da dokazaju
    patriotizam, da pevaju slobodarske pesme, niti da hvale svoj narod.

    O slobodi pevaju neslobodni narodi.
    Patriotizmom se hvale šićardžije.
    Hrabrošću se hvale kukavice.
    Poštenjem se hvale lopovi.

    Ostali svoja osećanja dokazuju vršenjem svojih dužnosti. Način vršenja
    dužnosti dokazuje kvalitete čoveka i naravno njegov patriotizam kao deo
    tih kvaliteta.
    Logika stvari pokazuje da tamo gde se nacionalna ideja prevashodno
    obeležava socijalnim motivima guše nacionalna osećanja. Baš taj
    socijalni motiv bio je jedan od ključnih razloga zbog kojih je srpsko
    nacionalno osećanje u drugoj polovini HH veka omekšalo, pa je čak u
    jednom vremenu delovalo uspavano.
    Suviše grubi napadi na srpski etnos i loše političke namere onih koji su ga napadali i gurali u propast kao i tradicionalni srpski inat koji se probudio kao reakcija na te događaje, pomogli su da se ovo osećanje u datom istorijskom trenutku razvije.
    Ono je artikulisano u kritičnom trenutku ali bez valjane intelektualne
    pripreme koju je zahtevalo ovo vreme. Baš zbog toga je u svetskim relacijama ova situacija medijski zloupotrebljena na štetu srpskog naroda.
    Jedan naš profesor na fakultetu godinama je pričao o patriotizmu i
    srbovanju, a svoju decu je poslao da žive u Americi. Oni su čak i
    nasleđe odavde preuzeli preko advokata. Oni su tamo primili
    državljanstvo i nikada se nisu vraćali. Ima li veće neiskrenosti od
    toga?

    Iz tih razloga, nema većih podvala od patriotskih beseda u ovom
    vremenu. One ništa ne koštaju a u Srbiji još uvek mnogo donose, naravno samo onima koji ih plasiraju.
    Patriotizam na rečima je roba koja se prodaje. Samo treba imati
    dovoljno naivnog kupca da je prihvati i da je kupi, što će reći: da
    poveruje takvim patriotama.

    PRAVI rodoljubac, pisao je Vuk Karadžić, ne treba da ljubi svoje
    otačastvo kao svinja potok gđe nalazi žira i vode, nego da ga ljubi
    makar kako od njega bio udaljen i makar mu ono i zlo željelo i činilo.
    Nego muka je u tom što nepametni i neprosviješteni ljudi ne daju ništa dobro učiniti, jer svaki tuđi rad i uspjeh smatraju svojom štetom i svima svojim silama ometaju, a ni sami ne znaju pravo, zašto to čine.

    U novije vreme patriotizam se često poistovećuje sa primitivizmom pa se
    takav stav prema njemu pojavljuje kao pomodarstvo. U generaciji mladih
    ljudi koji danas treba da služe armiju velika je jagma za tzv. civilnim
    služenjem vojnog roka. Mladi ljudi sve manje žele da stanu pod
    nacionalnu zastavu i sve manje su spremni da se odazovu na bojni
    poklič, čak ni na onaj koji je ovde citiran "Srbija te zove".

    Kako li bi danas izgledao čin obraćanja Karađorđa rečima:
    Dobro došli, braćo moja, srpski sokolovi.

    Prota Mateja je svedočio da su Valjevci od radosti pevali. Danas bi se sigurno smejali.

    Razume se, da se ovaj odnos može tumačiti na više načina, pa i tako da
    je svet emancipovan pa ne vodi bezumne borbe u svetu u kojem ima mesta za sve nas i da svi imamo šansu da opstanemo i preživimo.
    Prema tome, valja preispitati kriterijume patriotizma i njihove definicije, posebno onu koju tradicionalno nosimo u srcima. Izgleda da je ovo vreme
    izbacilo u prvi plan neke drugačije definicije pa se ponovo treba
    pozvati na časno vršenje svojih dužnosti: lekar koji časno leči
    bolesnika, sudija koji časno sudi, profesor koji časno vaspitava i
    obrazuje, svako ko pošteno obavlja posao koji radi je po savremenim
    kriterijumima najveći patriota.
    Došlo je dakle vreme da nam profesionalne patriote nisu više potrebne, te da ih treba prepoznati i ignorisati.

    "DOBAR" SRBIN

    Srbi izgleda, još uvek lako veruju svojim patriotama, posebno onima kojima je patriotizam zanimanje.
    Često će se u našoj kafanskoj retorici čuti da je neko "veliki" ili
    "dobar" Srbin.
    Možemo li se zapitati: po čemu je neko "veliki" ili po čemu je "dobar" Srbin?
    Izgleda da veliki Srbi to dokazuju velikim pričama, a da dela ne mogu da dokažu našu veličinu. Dela su nemušta.
    Ona ne umeju da govore. O delima se i onako ništa ne piše i ne
    objavljuje u novinama.
    Novine pišu o ljudima, a dela su samo povod da se piše o ljudima.
    Dela su ponekad alibi za veličinu ali i za prevaru.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  8. #8
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Barjak druge boje (7)


    NACIONALNA osećanja su prirodno stanje
    svakog normalnog ljudskog duha i ono proizilazi iz čovekove svesne
    identifikacije o pripadnosti nekom etnosu ili bilo kakvoj organizovanoj
    grupi. Čak i osećanje da navijamo za isti klub čini nas bliskim, iako
    se međusobno ne poznajemo, pa se može smatrati da smo mi civilizovani
    sve dok smo sposobni da se divimo njegovim rezultatima i uspesima.
    Poštovanje pripadnosti nekom etnosu, pa čak i ispoljavanje običnih
    nacionalnih strasti, je plemenito osećanje koje izvire baš iz te
    identifikacije i iz ličnih simpatija ili animoziteta prema nekom ili
    nekoj pojavi.

    Poštovanje svog etnosa je plemenito, kulturni ljudi o njemu govore kao
    o svetinji, čak i ako ne znaju ni jednu reč jezika svog naroda. Malo ko
    od nas je zapamtio svog pradedu, a neki čak ni dedu, ali o njima uvek
    govorimo sa ljubavlju i poštovanjem. Za to imamo krajnje iracionalno
    objašnjenje. Jednostavno ;oni su naši, ili moji a to je dovoljno da ih
    poštujem i da ih volim.

    Generacija autora ovog dela je bila ushićena vestern filmovima i divila
    se zastavama koje su razvijali kauboji i indijanci, a da nikome nisu
    zasmetale boje tih zastava. U isto vreme u Srbiji je oduvek bila
    tradicija da se na svim svetkovinama razvijaju barjaci koji su pratili
    i svadbe i sahrane. Barjake drugih naroda u ovom okruženju nikada nismo
    gledali sa simpatijama, kao što smo imali prilike da vidimo da je i
    srpska zastava u nekim mestima paljena ili cepana, a da za to po našem
    uverenju, nije bilo nikakvih razloga.
    PROBLEM očigledno nije u tuđoj zastavi, već u nepripremljenosti našeg
    bića da je vidimo pored sebe. Tu tuđu zastavu nikad nismo gledali kao
    deo tradicije već kao paradu, kao provokaciju, kao šenlučenje i kao
    izazivanje. Problem je dakle u našoj spremnosti da takvu tuđu zastavu
    vidimo pred sobom, posebno ako je razvijena i ako leprša. U isto vreme
    indijanske zastave koje smo sa simpatijama gledali u filmovima su u
    nama izazivale osećanje divljenja.

    Da bi se shvatila suština srpskog nacionalnog duha i onog što bismo
    podveli pod pojmom “nacionalizam”, valja razjasniti način na koji se on
    razvijao u našem nacionalnom tkivu.
    Ideja nacionalizma je očigledno bila ona ideja kojom je Srbin branio
    svoj etnos i svoju veru, te je ona kao pojava u tom obliku bila sinteza
    pravoslavlja i srpstva. Sa njom je srpski etnos očuvao svoj identitet,
    svoj jezik i svoju veru. Vera je u tome imala dominantnu a moglo bi se
    reći i odlučujuću ulogu.

    Vladika Nikolaj kao čovek koji je duboko poznavao dušu našeg čoveka ga predstavlja na sledeći način:
    Nacionalizam srpski je univerzalan hrišćanski, nikad uski i glupi šovinizam.

    U doba najveće javne kritike na srpski šovinizam boravio sam u Švedskoj gde sam proučavao ponašanje naših etničkih zajednica.
    Iz elementarne pristojnosti na koju me obavezuje naslov ovog dela, u
    njemu ću pisati samo o zapažanjima koja se odnose na srpski narod i
    način na koji su tamo Srbi ispoljavali svoja nacionalna osećanja.
    A tu se, na žalost on svodio na pivce, prasence, srpsko kolo, druženje i pesmu, i to onu zavičajnu, koja u srce dira.
    NA TOM nivou su Srbi tamo pokazali svoj nacionalizam koji je upravo
    onakav kakvim ga predstavlja Vladika Nikolaj. Za razliku od drugih, on
    nikada nije imao elemente šovinizma.
    Na moje čuđenje, oni koji su se hvalili četničkim poreklom i četništvom o njemu ništa nisu znali.

    Slobodan Jovanović na sledeći način objašnjava ovaj fenomen.
    “Što se tiče Crkve, ona je bila prinuđena da svoj uticaj obrne onamo gde joj je put još ostajao otvoren. Ni njeni najžešći protivnici nisu joj mogli osporavati pravo da se bori na nacionalnom polju, gde je ona za vreme Turaka stekla velikih zasluga. Time je utvrđeno spajanje pravoslavne vere i srpskog nacionalizma. Usled toga srpski nacionalizam bio je sav prožet onim fanatizmom koji religija daje, dok je čisto laički moral Dositejeve škole ostao u svojoj prevelikoj trezvenosti, gotovo sasvim lišen oduševljenja.”
    U prosvećenom obliku, ideju srpskog nacionalizma je posebno razvijao Vuk Karadžić, veran sledbenik ideje nemačkog romantizma.
    Njegove ideje nacionalizma bazirane su na narodnom umu, na umotvorinama, na pesmi i na izvornoj srpskoj tradiciji. Bolje rečeno, izvorna narodna snaga je bila njegova ideja vodilja i izvor inspiracija.
    Na taj način on je upućivao srpski narod da nađe unutrašnju snagu, da prepoznaje svoje vrednosti i da u sebi vidi puteve svoje budućnosti.
    Njegove poruke su humanističke i etičke do vrhova ljudske moralnosti.

    Uostalom to je bila unutrašnja sadržina celokupne srpske mitologije i
    srpskog duhovnog stvaralaštva sačuvanog baš u tim narodnim
    umotvorinama. U tom delu on nije bio originalan ali je na originalan
    način zapazio da baš ove vrednosti treba sakupiti i sačuvati za budućnost.

    ROVITI BALKAN

    Složeni istorijski događaji doveli su narode na Balkanu u položaj da su
    svoju ljubav i ideju ujedinjenja do te mere izvitoperili pa su je
    podigli na nivo neshvatljive netrpeljivosti za koju ima malo primera u
    svetu. Razvio se nacionalizam u značenju šovinizma.
    Bez pretenzija da se nacionalizam na Balkanu tumači u značenju koje je
    kasnije dobio “šovinizam”, valja istaći da je glavni uzrok za to bilo
    nerešeno nacionalno pitanje svih balkanskih naroda, a pre svega
    srpskog. Ni jedan narod na Balkanu početkom 20 veka nije imao rešeno
    nacionalno pitanje, pa je bilo prirodno da su Srbi nastojali da se
    artikuliše njihovo nacionalno biće. U isto vreme zbog preplitanja
    raznih stranih uticaja.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  9. #9
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Inat rđav zanat (8)



    TRI turske reči, sevap, atar i inat, su vidno obeležile srpski nacionalni karakter i učinile ga onakvim kakav on u stvarnosti postoji i danas.

    “Hatar” na turskom ima značanje dobre volje, ljubavi ili poštovanja, ali u nekom uzvišenom značenju.
    “Atar majci ištetiti neću.”

    “Sevap” ima značenje ljudske dobrote i obeležava specijalne činidbe i
    ona dela za koja kažemo da su bogougodna. “Sevap” označava svako dobro delo, posebno ako je učinjeno nemoćnom i siromahu, odnosno čoveku u nevolji.

    ”Inat” je pojam koji je teško racionalno objasniti, a koji se svodi na
    isterivanje kaprica i svojevrsno protivljenje koje može biti aktivno u
    smislu otvorenog otpora ili pasivno u smislu neke zakulisne radnje.
    Naglasak je ipak na prkosu i protivljenju uz jasno izražen otpor ili
    isterivanje neke svoje volje, odnosno hira. On oslikava neko
    iracionalno stanje duha, pa se obično ne vezuje sa zdravim razumom.
    Stoga se svaki inat smatra nerazumnim postupkom koji često izvire baš
    iz violentnog duha i površnog karaktera. Kao interesantna ilustracija
    za to koristi se misao:

    “Za inat se Srbin poturčio.”

    Ove tri reči su po svom sadržaju na interesantan način inkorporirane u srpski nacionalni karakter.

    Reč “atar” predstavlja vrhunsko milosrđe i spremnost da se učini kakvo dobro delo, baš zbog toga što je to dug prema prijatelju ili nekom drugom ko se mnogo ceni ili mu se duguje kakva velika činidba.

    U izreci “Atar majci ištetiti neću” krije se poštovanje prema majci i
    njenoj želji da se učini neko dobro delo. Srbin je spreman da za taj
    atar učini svako dobro, upravo stoga što na taj način ispoljava
    dvostruku dobrotu.
    Prva je da neće zlo učiniti zbog onog za čiji atar se uzdržava od toga
    i prema onom kome to dobro čini. Druga je, da će učiniti dobro delo u
    aktivnom stanju. Turska reč “sevap” se odnosi na dobro delo, pa poruka
    “Osevapi se, sine” zapravo znači “Učini dobro delo”.
    I ovaj pojam ima i drugačije značenje koje se sastoji u poruci “Učini bogougodno delo”.

    Pojmovi “sevap” i “atar” imaju za cilj da artikulišu ljudsku dobrotu sa
    tim što je poruka pojma “atar” na dobroti koja predstavlja činidbu
    čoveku, a “sevap” da se dobro delo čini kao božansko dobro. U prvom
    slučaju čovek se obraća spoljnim efektima i okruženju, a kod “sevapa”
    se obraća samom sebi.
    Ove dve karakterne odlike se nekako mogu povezati potpuno artikulišući
    dobrotu i pozivanje na nju, pa se one u odnosu na “inat” nalaze na
    suprotnoj strani amplitude koju smo ovde na više mesta koristili.
    Učiniću nešto tebi u inat je poruka koja ima za cilj da dokaže neku
    vrstu prkosne provokacije, da dokažem da mogu ono što hoću, da sam
    sposoban da ti pružim otpor ili da ti na neki način demonstriram svoju
    nadmoć. Inat se često javlja i kod nemoćnih ljudi da bi se pokazala
    sposobnost odupiranja, protesta ili otpora. Inat se ponekad javlja i
    kao izraz jogunaste ćudljivosti ili, kako to Vojvođani nazivaju “proterivanja”.
    Njega prati neizgrađenost ličnosti i neartikulisanost motiva, pa se
    svaki oblik inaćenja može poistovetiti sa nesposobnošću da se razumno i
    naravno, racionalno pristupi datoj situaciji.
    Inat se često pojavljuje kao negativna emocija koja sintetizuje svaki
    oblik otpora i ona je kao osećanje i ljudsko ponašanje svojstvena
    ljudskom biću u svim narodima.

    Inatom je Srbin dokazivao svoju individualnost, svoju ličnost i svoju
    sposobnost da se odupre. Kao alternativu za inat koji predstavlja
    otvoren ali i pasivan otpor, Srbin je gradio i lukavstvo u borbi za
    iste ciljeve ali u pasivnom obliku.
    Kako pomiriti ove suprotnosti i činiti dobra dela za atar nekome i za sevap, a pri tom se i inatiti?
    One su suprotnosti iste emocije. Dobra dela u obliku sevapa i atara se čine u jednim, a inaćenje u drugim uslovima.
    Pitanje je međutim; može li se dobro delo činiti za inata ili se inatiti za dobro delo?
    Odgovor na ovo pitanje je da je to moguće.
    Srbin je sklon da čini dobro delo nekom ko ga nije zaslužio samo zbog
    toga što na taj način tera inat nekom drugom. Obrnuto ponašanje je,
    očigledno, logički nemoguće.
    Srbin je spreman da se inati za dobro delo i za primljen sevap ili atar.

    Sevapom Srbin vraća sevap, atarom atar, a inatom inat.

    KAFANSKA LOGIKA

    KOD nas se na svadbama ili u kafanama pojavljuje želja ljudi da se
    nadmeću time što naručuju pesme kod pevačica. Na prvi pogled reklo bi
    se da se oni vesele. U suštini oni time često teraju nekome inat, ne
    dajući mogućnosti drugima da se i sami provesele, pa se iza tog
    prividno dobrog dela kriju i negativni motivi i nagoni.
    Iz toga se da zaključiti da inat u krajnjoj liniji ima kompenzatornu
    ulogu ako se posmatra u psihološkoj ravni. Inatom treba da dokažem šta
    mogu, što znači da mogu da se oduprem ili da u svojoj neuviđavnosti
    pevačicu dva sata držim na stolu.
    Ako se stvari dovedu u tu ravan, onda inaćenje ima za cilj da
    artikuliše nezrelog i nemoćnog čoveka, često ga dovodeći u veliku ličnu
    opasnost. I to je jedna od odlika srpskog etnosa.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  10. #10
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Pesma puna tuge (9)


    ISTRAŽIVAČI koji su se bavili srpskih duhom i karakterom saglasni su s tim da je Srbin veseo i da živi po principu “udri brigu na veselje”.
    U tome, naravno, ima mnogo istine, pa se sklonost veselju i pesmi, kao i brzom zaboravljanju nevolja, javlja kao jedan od faktora njegovog opstanka kao etnosa.
    On peva u svakoj prilici, ali ima i pesmu za svaku priliku. Iz tih razloga značajno je da se shvati sadržaj i karakter srpskih pesama i poruka koje se u njima nalaze. Njegova pesma veseli duh, ali ga i teši i umiruje.

    Vuk Karadžić o tome daje sledeće svedočenje:
    Osim pjevanja uz gusle Srbi sve poslove svoje rade pjevajući: pastiri
    pjevaju po brdima i po šumama, radini po polju, žene kod kuće, putnici putem.
    Stvar je, međutim, u tome da pesme imaju drugačiji karakter i sadržaj,
    koji se razlikuje onoliko koliko se kod Srba razlikuju etnički varijeteti i uticaji na njih.
    Veliko je pitanje: kako bismo sa aspekta današnje civilizacije
    predstavili guslanje i da li se ono može predstaviti kao pesma u užem
    smislu? To je pevanje, ali specifično u tom smislu da su se preko njega
    odražavali nacionalni duh i moral. Guslarske poruke ne vesele ljudski
    duh. One ga hrane i hrabre. One mu šalju jasne moralne poruke. One ga
    prosvećuju i prenose mu sadržinu srpske mitologije i tako čuvaju
    unutrašnju snagu nacije. One neguju narodnu tradiciju, pa čak i jezik,
    te su u tom smislu imale značajnu ulogu u očuvanju srpske duše, njegove
    kulture i obogaćenju njegovog jezika.

    Teško je danas dočarati suštinu tih poruka savremenom čitaocu, kao i
    snagu emocija koje one nose. Iz tih razloga učiniću napor da čitaocu
    predstavim makar malo ambijenta koji bi mogao da prikaže realnost koja
    je jedva malo starija od pola veka.

    U JUŽNOM delu centralne Srbije guslanje nije bilo u tradiciji, ali je
    veliki broj seljaka ipak znao da gusla, pa sam u detinjstvu imao
    prilike da na zimskim prelima slušam guslanje. Uporedo sa guslanjem,
    kao dečak sam, inače nepismenom svetu, na prelima čitao junačke narodne pesme. Čitanje tih pesama i slušanje gusala je izazivalo snažan osećaj tog sveta, a posebno pletilja i prelja, pa su pojedini delovi mog čitanja bili propraćeni suzama.
    Čitanje pesama o majci Jugovića je izazivalo opšti plač, a opet je
    veliku radost izazivala scena kad je “naš“ Marko uspeo da nadvlada
    “njihovog” Musu Kesedžiju.

    Suština je u tome da se na ovaj način prenese poruka o stanju
    nacionalnog duha i da se on, preko tih pesama, sačuva i održi. Reakcija
    na pobedu “našeg” Marka nad “njihovim” Musom me je mnogo godina kasnije podsetila na reakcije koje su se mogle videti na fudbalskim terenima, kada pobedi “naša” ekipa. U toj pobedi se ne vidi pravda već konsolidacija našeg etničkog duha. To je bila osnovna svrha ovakvih
    pesama.
    One su spontane i nekontrolisane, praćene snažnim emocijama i, naravno, suzama. Slične su scene bile i kod Omera i Merime, a posebno su intenzivna osećanja budile pesme o majci Jugovića pa i ljubi
    Damjanovoj. Po svojoj sadržini i porukama one su bliže Ilijadi nego savremenom folku.
    U “Damjanovoj ljubi” mnoge naše majke su videle snahe ostale iza
    izgubljenih sinova.
    Ovakve pesme su odavno nestale, a njih je zamenila pesma koja je
    opevala izvornu lepotu prirode i najplemenitija osećanja ljubavi u svom
    pitomom obliku. Majčinska i sestrinska ljubav, poštovanje braće,
    pobratima i kumova kao i ljubav prema dragom ili dragoj, bile su teme
    koje su one opevale. Ta izvorna pesma podseća na planinski izvor i čuva
    njegovu čistotu, čak i kad se ispoljava kao kakav bećarac ili nadmetanje.

    PESMA je, međutim, totalno deformisana otkad je urbani folk zamenio
    njenu izvornu lepotu, pa je po ritmu i po sadržaju pesma prevedena na
    vandalizam, te nije nikakvo čudo da u srpskom narodu više i ne postoji
    narodna pesma. Danas postoje samo solističke pesme u smislu da ih niko
    ne prihvata. Zbog prevelike produkcije, ne postoji ni mogućnost da se
    ma koja pesma prihvati kao narodna, pa čak ni kao folk za široke mase.
    Pesme su postale roba za jednokratnu upotrebu, tako da već više od pola veka nijedna pesma stvorena u ovom vremenu nije opstala kao narodna u izvornom smislu.
    Problem je očigledno u tome da samo dobra (kvalitetna) dela mogu da
    nadžive svoje izvođače i autore. Masovna produkcija u ovoj oblasti ruši
    čak i dobre pesme, te se i one utapaju u neki opšti šund. Urbanom
    čoveku postala je strana pesma o čobanskoj ljubavi, pa pastiri Jovo i
    Jovanka nemaju više svoje mesto u njoj.
    Pesme bazirane na dekadenciji i seksualnoj aroganciji takođe nisu
    prihvaćene, i ispostavilo se da su pesme o pustoj kafani u stilu: pijem
    da je zaboravim, postale deo našeg etnomelosa.
    Vreme je nametnulo razne kafanske pesme, ali one u kojima se peva o
    neostvarenoj ljubavi, koja se još samo u kafanama može izlečiti. Za to
    vreme narodi oko nas ispevavaju pesme pune optimizma i nade, a naše sve više naginju ka nekim tužbalicama, koje čak i u melodiji i u ritmu
    izražavaju patnju.

    Samo je vojvođanska populacija sačuvala svoj bećarac i želju da pesma
    ima veseo sadržaj, ali je u prošlom veku afirmisala i neku kombinaciju
    starogradskog i savremenog melosa koji je otrgnut od tužbalica i
    lečenja ljubavnih jada u kafanama.

    MRŽNJA U PESMI

    KRAJEM prošlog veka učinjen je pokušaj da se lansiraju patriotske pesme
    usmerene na mržnju protiv suseda, pa čak i nekih svetskih političara,
    kao što je “Švaba Genšer”, ali one nisu prihvaćene od naroda.
    Taj stil mržnje očigledno nije odgovarao srpskom duhu. Oni koji su
    pokušali da lansiraju ovakav stil nisu dobro kalkulisali sa srpskim
    patriotizmom. Tako lansiran lažni patriotizam u obliku pesama a i
    knjiga koje su bile slavopojke srpskom narodu i njegovom jadu, ipak
    nisu prošle. Ispostavilo se da su i to bile jeftine tvorevine za
    jednokratnu upotrebu. Šund tog nivoa očigledno nije prošao, ali je u
    našoj duhovnoj produkciji on i dalje naglašeno prisutan. Srpski narod
    nije naseo na tako jeftinu komercijalizaciju svoje nevolje.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  11. #11
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Psovka kao šamar (10)




    SVI narodi sveta imaju svoje oblike
    ispoljavanja gneva i jarosti ili bilo kog oblika ljutnje, pa su njihove
    reakcije u tim uslovima svedene na izražavanje negodovanja u obliku
    grdnje u najopštijem smislu. Po toj logici grdnje su reakcije na nemile
    događaje i izraz ljutnje i jarosti ili u blažoj formulaciji prekora
    koji je nekome upućen.
    Prema izvorima reakcija to može biti reakcija na ponašanje određenog subjekta, na svoje ponašanje kao i na događaje u okruženju. Prema tome ta grdnja se može uputiti sebi, drugim subjektima ili čak životinjama ili predmetima koji se javljaju kao uzročnik našeg gneva.
    Problem, dakle, nije u tome kome smo tu grdnju uputili, već u
    tome kakva je ona po svom karakteru ukoliko u njoj ima žestine.
    Za ilustraciju ovog stanja upotrebljena je reč grdnja koja nije
    prikladna našem temperamentu i našem tumačenju pojma psovka, posebno zbog toga što u srpskom jeziku postoji jasna identifikacija toga pojma, pa se ni na koji način grdnja ne može poistovetiti sa psovkom.

    Psovka je u našem jeziku i tumačenju daleko od grdnje i ona se javlja kao neki oblik unutrašnje psihološke kompenzacije za radnju koju trpi subjekat
    koji je koristi.
    U čisto psihološkom smislu ona smanjuje unutrašnju tenziju kod psovača
    i ona je u tom obliku posebno interesantna kod naših vozača. On će
    sočno opsovati drugog vozača koji je najčešće neće čuti, ali će posle
    psovke opušten i relaksiran samim činom psovanja nastaviti vožnju. Ona
    ga, dakle, relaksira i opušta i mnogo je korisna za onog koji psuje,
    posebno ako je onaj kome je upućena ne čuje ili ne razume.

    Psovku često čujemo i na sportskim terenima kada sportista koji je
    dobio udarac psovkom uzvrati onom od koga je pretrpeo bol, a posebno je zanimljivo kada ga onaj kome je upućena ne razume.
    Psovku ćemo čuti i od drugih naroda sveta, ali je njihov sadržaj toliko različit od našeg da ih bukvalno ne možemo shvatiti kao psovanje.

    Ono što je značajno primetiti to je da i psovke na svoj način pokazuju karakter naroda, pa se i one javljaju kao rezultat njegovog proživljenog života, njegovih usvojenih vrednosti i tradicije. Kao takve one zaslužuju posebnu pažnju u psihološkom smislu, pa se nadamo da će se naći neko dovoljno ambiciozan da napiše knjigu o srpskim psovkama. Kada se takav autor nađe on će se saplesti na specifičnostima srpskih psovki stoga što će već samo njihovo nabrajanje da popuni nekoliko tomova.
    Suština je, dakle, u tome da su srpske psovke heterogene, pune duha i sočne po sadržaju.

    Naše psovke po pravilu izražavaju veliki gnev koji izlazi iz mentalne
    kontrole i obično ciljaju na osetljivu tačku, dakle na mesto koje ima
    za cilj da najviše povredi onog kome su upućene.
    Kada se one prevode ljudima kojima srpska kultura nije bliska, nailazi se na situaciju sličnu onoj koja se odnosi na pričanje lepih viceva onima koji ne mogu da ih shvate.
    Kako su srpske psovke najčešće vezane za neku seksualnu poruku ili erotsku scenu, koja u prevodima ima karakter ljubavnog čina, to se od stranaca postavlja pitanje u čemu je onda smisao takve psovke
    kada ona zapravo nikog ne povređuje?

    Problem je u tome što se taj seksualni ili ljubavni čin tumači u svesti
    Srbina koji psuje i vređa blisku rodbinu ima drugačije značenje.
    On označava nasilje, uvredu ponosa, odnosno uvredu nekog veoma bliskog i dragog. U tom smislu posebno su Srbi osetljivi na sestre i majke, a u nekim slučajevima i na supruge.
    Takve psovke se shvataju kao najveća uvreda i izazivaju žučnu reakciju kod onog ko ih prima i kome su upućene. Stoga srpske psovke predstavljaju svojevrstan izazov i tradicionalno imaju baš to i takvo značenje.
    Ta opsovana majka ili sestra treba da izazove povredu časti i ponosa onom kom je psovka upućena, te je ona slična bačenoj rukavici u dvoboju.

    PSOVKE u nekim delovima Srbije imaju karakter dokazivanja
    prijateljstva, pošto se samo prijatelj može opsovati i to sočno i
    sadržajno. Neobično ali istinito.
    Srbi imaju psovke koje dokazuju intimnost i prijateljstvo, dakle drugarstvo u najvišem stepenu.
    Slobodom da se nekom opsuje neko blizak potvrđuje se prijateljstvo.
    Samo se prijatelju može opsovati neko drag, a da to ne znači uvredu.
    Takva psovka je srpski specijalitet. Ona ne nastaje kao izraz gneva,
    već kao izraz prijateljstva i slobode u komunikaciji.

    Suština je u tome da ista psovka u jednom slučaju ima karakter jarosti, uvrede i izazova sa bolnim emocijama, a u drugom ona predstavlja izraz prisnosti, pa i prijateljstva. Stoga se javlja pitanje tumačenja karaktera psovki i njihovog razgraničenja po suštini, odnosno po poruci.
    Psovka koja se upućuje sa osmehom na licu je ona koja izražava osećanje prijateljstva, a ona koja se izražava sa oštrim tonom i grčom na licu, često i sa stisnutim pesnicama, predstavlja onu psovku koja se tumači kao bolna i izraz je dubokog nezadovoljstva, pa i poziva na obračun.
    Srbi ponekad imaju teškoću da ih razgraniče, pa čak i kod njih se
    arsenal psovki ponekad pogrešno tumači baš zbog toga što psovke imaju
    suprotna značenja.
    Stoga se kod primanja psovke uvek posmatra izraz lica i ruku onog koji
    psuje.
    Stisnute pesnice nikad ne znače prijateljsku psovku.
    Postoji i treća vrsta psovki koje se nalaze na sredini između onih koje
    treba da izazovu bol i onih koje treba da izraze prijateljstvo. To su
    psovke koje imaju drugačiji sadržaj i predstavljaju reakciju na neki
    neposredan događaj.
    Tako, npr., ako u sportskom nadmetanju jedan igrač povredi drugog i priđe da mu se izvini, zatim često sledi reakcija: -
    Ma nosi se bre u ...
    Ta psovka se nalazi između one prve i druge. Ona nije izazov na dvoboj,
    niti je izraz prijateljskog osećanja, već oblik skretanja pažnje na to
    da gest koji se sa njom osuđuje nije primljen kao prijateljski.
    Ova psovka na najbolji način relaksira psovača i obično se ne prima kao
    izazov od onog kome je upućena. Razumni ljudi nju ne primaju kao uvredu
    baš zbog toga što već po tradiciji znaju da ona upravo nije ništa drugo
    do izraz negodovanja.

    KOME, BRE...

    PSOVKA je, dakle, burna reakcija na nemio događaj, sračunata na
    kompenzaciju i najoštriji izazov onog kome je upućena. Kao takva ona
    treba da isprovocira onog kome je upućena, pa je sledeći čin obračun
    koji treba da bude onoliko buran koliko žuči ona već sadrži.
    Kako je Srbin lako zapaljiv i spreman lako da opsuje, tako je zapaljiv na
    psovku koja mu je upućena, pa se kao reakcija na nju javlja kontra:
    - Kome, bre, ti psuješ ...
    Ako je odgovor: Tebi!
    Sukob je već otvoren.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  12. #12
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Kao dete, lično sam preživeo gladovanje koje ću verovatno nositi do
    groba kao ličnu traumu i najveći bol, iako pripadam porodici koja je po
    svom socijalnom statusu imala mogućnost bar da prehrani svoju decu.

    Profesor je knjigu napisao nakon vishedesenijskog istrazhivanja i posmatranja srpskog naroda. Pola veka je pratio razvoj od ''prostog'', i chasnog seljaka, domacina, vrednog i spremnog da sachuva svoj dom, preko istog tog choveka rastrzanog izmedju njive i fabrike, pa sve do stadijuma gde pokushava da svoje potomke usmeri na sve shto je strano, a sada postaje jedino usmerenje za bolji zhivot...
    Istrazhivanje dushe, spoznaja njenog razvojnog puta i njeno upoznavanje je put kojim treba ici dok se chita ovo delo...
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  13. #13
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    ANATOMIJA SRPSKE DUŠE
    NAŠI DANI

    Razvilo se crno vreme opadanja,
    Nabujao šljam i razvrat i poroci,
    Podig'o se truli zadah propadanja,
    Umrli su svi heroji i proroci.
    Razvilo se crno vreme opadanja.

    Progledale sve jazbine i kanali,
    Na visoko podigli se sutereni,
    Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
    Postali su danas naši suvereni.
    Progledale sve jazbine i kanali.

    Pokradeni svi hramovi i ćivoti,
    Ismejane sve vrline i poštenje,
    Poniženi svi grobovi i životi,
    Uprljano i opelo i krštenje.
    Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

    Zakovana petvekovna zvona bune,
    Pobegao duh jedinstva i bog rata;
    Obesismo sve praznike i tribune,
    Gojimo se od grehova i od blata.
    Zakovana petvekovna zvona bune.

    Od pandura stvorili smo velikaše,
    Dostojanstva podeliše idioti,
    Lopovi nam izrađuju bogataše,
    Mračne duše nazvaše se patrioti.
    Od pandura stvorili smo velikaše.

    Svoju mudrost rastočismo na izbore,
    Svoju hrabrost na podvale i obede,
    Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
    A poraze proglasismo za pobede.
    Svoju mudrost rastočismo na izbore.

    Mesto svetle istorije i grobova,
    Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
    Od nesrećne braće naše, od robova,
    Zatvorismo svoje oči i džepove.
    Mesto svetle istorije i grobova

    Ostala nam još prašina na hartiji,
    K'o jedina uspomena na džinove;
    Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
    Pir poruge dohvatio sve sinove.
    Ostala nam još prašina na hartiji.

    Pod sramotom živi naše pokolenje,
    Ne čuju se ni protesti ni jauci;
    Pod sramotom živi naše javno mnenje,
    Naraštaji, koji sišu k'o pauci.
    Pod sramotom živi naše pokolenje.

    Pomrčina pritisnula naše dane,
    Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
    Al' kad požar poduhvati na sve strane,
    Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
    Pomrčina pritisnula naše dane.

    Vladislav Petković Dis (1910)
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  14. #14
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Kletva bez adrese (11)



    Kletve se javljaju još u biblijskim tekstovima, ali u različitim oblicima. Razni oblici prokletstava su poznati svim literarnim radovima kao i u predanjima i prate sve civilizacije i najčešće imaju karakter opisivanja zaslužene kazne za kakvo zlodelo.
    Stare mitologije skoro svih zemalja sveta imaju u svojim tekstovima takve kletve i zakletve kao i fenomen krivokletstva.
    Razume se da one nisu mogle da mimoiđu ni srpsku mitologiju i tradiciju gde imaju značajno mesto.

    Kletve se u srpskom jeziku i tradiciji javljaju u obliku:
    Dabogda ti...

    Kao takve one su pune gorčine i izraz nemoći onog ko se kletvom obraća
    svevišnjem tražeći od njega pomoć u odmazdi za zlo koje trpi ili je već
    pretrpeo. Moćan retko kune a posebno ako je i sam grešan. On nema ni
    razloge da kune i proklinje, osim ako se nađe u poziciji da je i sam
    pretrpeo zlo nekog još moćnijeg. Onaj koji kune na taj način misli da
    vraća bolove primljenih udaraca i to po pravilu jače nego što ih je
    dobio. Kletva je "privilegija" ili bolje rečeno, kompenzacija slabog i nemoćnog.
    Kletva je, dakle, odgovor nemoći povređenog ili poniženog istom merom
    prema onom kome nije mogao da uzvrati istom merom. Ona je ujedno
    poslednja nada onog ko trpi zlo da će se bog umilostiviti i da će mu
    pomoći tako što će zlotvoru vratiti zlo za zlo.

    U staroj srpskoj tradiciji pojavljuju se devojačke kletve, majčinske
    kletve, očeve kletve, kletve siromaha i siročeta. Kletva ostavljene i
    obeščašćene devojke je suviše teška. Nemoćnima ona daje poslednju nadu, a moćnicima nameće moru savesti.
    Ni jedna majka ne voli da joj kunu sina, a kletva drugih joj nameće grižu savesti.
    Kao lep primer kletve u srpskoj poeziji se koristi Lazareva kletva uoči
    Boja na Kosovu. Ona ima snažan odjek u srpskom biću, pa imamo osećaj da nas i danas opominje, barem one koji još nisu zaboravili ko je bio car
    Lazar i kada je vođena ova bitka.
    Kletva je u XX veku značajno izgubila svoju aktuelnost, ali nije nestala, posebno u verujućem svetu, kako hrišćanskom, tako i muslimanskom. Ona je u tom smislu deo naše zajedničke tradicije. Ona je čak i Mojsija pratila, kako to govore stari biblijski izvori.
    Njena konačna poruka se svodi na logiku da niko ne može zlo činiti, a dobru se nadati.

    Zakletva se od kletve razlikuje po tome što ona predstavlja neki oblik
    buduće kletve za neizvršenje preuzete obaveze ili date reči. Po svom
    sadržaju u našoj tradiciji ona može da ima različite forme.
    Zakletva se, dakle, javlja kao moralna obaveza verujućih ljudi.
    Posmatrao sam u životu mnoge ljude koji su skloni da se kunu i zapazio
    da je njihova zakletva svedena na frazu i da je oni ne doživljavaju na
    način kako su je izrekli. Oni samo potvrđuju staru ekonomsku doktrinu
    da je bezvredno sve čega ima u izobilju. Ljudi koji se često i lako
    zaklinju ne drže do zakletve, niti im ona bilo šta znači. Stoga se
    ljudima koji se često i mnogo zaklinju ne veruje čak ni pri najtežoj zakletvi.
    Oni su ili loši ili nerazumni, pa do njihove svesti i ne dopire sadržaj
    zakletve koju su dali.
    Suprotno kletvama koje su još uvek sačuvane, pa se čuju i sa
    parlamentarne govornice, blagoslovi ili blagosiljanja su izašli iz
    tradicije. Oni imaju za cilj da izraze prijateljstvo i dobre želje i
    obično su se koristili o kakvim svetkovinama, slavama, svadbama, pa čak
    i na daćama. One su se svodile na formulacije u obliku:
    Blagoslovi bože ovaj dom i ukućanima daj sreću i čitav niz dobara koje samo prijatelji žele.

    Već dugo nisam čuo dobar blagoslov izrečen u srpskoj tradiciji, a on se
    sačuvao u crnogorskom i hercegovačkom delu, ali je dobio drugačija
    obeležja. Suština je ista u smislu da se nekome želi dobro, ali je
    forma drugačija, pa se formom savremenog crnogorskog i hercegovačkog
    blagoslova afirmiše lepota govora, te je u prvom planu onaj ko govori,
    a ne onaj kome je blagoslov upućen.
    Tradicionalni srpski blagoslovi su dobili obeležja slavopojki u kojima
    počinju da se nadmeću provincijski intelektualci. To su svojevrsne
    oracije koje ponekad podsećaju na takmičenja u besedništvu bogatim
    metaforama, koje gube karakter iskrene poruke. Taj prelepi
    tradicionalni srpski blagoslov izgleda nestaje pred nama opet pod
    pritiskom marketinške želje da se naši besednici takmiče u fraziranju.
    I stari srpski blagoslovi su počeli da gube svoju iskonsku vrednost, pa
    su se i oni pretvarali u frazeologiju s tom razlikom što je to bila
    frazeologija neukih ljudi, pa je imala iskrenu naivnu lepotu. Njen
    surogat u obliku retoričnih igara koje počinju da podsećaju na
    sofističke spekulacije izgleda konačno uništava tu tradiciju, tako da
    ćemo uskoro zaboraviti kako je izgledao stari blagoslov na srpskoj
    slavi, ispratnici, pa i na godišnjici smrti, kada su prijatelji mogli
    da se obrate budućnosti porodice, dakle onima koji su ostali i koji
    treba da razvijaju pokojnikov dom. Od svega toga u savremenim oracijama nije ostalo ništa.
    Sa žaljenjem sam u proteklim godinama slušao mnoge naše intelektualce koji su držali prigodne govore na srpskim slavama u želji da sebe predstave kao mudre i učene, a koji pri tom nisu ni pokušali da neguju tradiciju našeg blagoslova.

    PRISTOJNE PSOVKE

    Mnogo puta smo gledali kako se od nevažnih sitnica napravi veliki sukob
    baš zbog nekontrolisanog violentnog karaktera koji lako psuje, a još
    lakše i brže reaguje na psovku.
    Zapaža se ipak da se i kod Srbina psovke menjaju tako da u rečniku ima
    sve manje onih "teških psovki" u kojima se pominju majka, sestra ili
    deca a da se mesto njih češće susreću one koje imaju neutralni karakter
    i koje ne izazivaju suviše burnu reakciju. Zapaža se, takođe, da ima
    manje onih psovki koje dokazuju prijateljstvo kao i da se one ublažuju
    po sadržini, pa dobijaju pristojniju konotaciju.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  15. #15
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Feljton-ANATOMIJA SRPSKE DUŠE

    Obraz bez maske (12)



    IMATI obraz u našem jeziku znači biti
    karakteran, pa bi se ova sintagma mogla tumačiti kao sinonim za pojam
    “karakter”. U isto vreme, to znači da čovek ima i čast i ponos, odnosno
    dostojanstvo.

    Pitanje koje se u tom kontekstu otvara bi glasilo: gde se nalaze izvori
    naše časti, ponosa i karaktera, i koliko smo karakterni ljudi?

    Svi smo imali prilike da vidimo sirote ljude koji su se časno odnosili
    prema svim iskušenjima, a i one koje su čast i dušu prodali, makar i
    đavolu, ako su od toga imali kakvu korist. Oni žive jedni pored drugih,
    tako što ovi prvi preziru one druge, a drugi u prvima vide glupake koji
    se iracionalno ponašaju. Uzroke siromaštva jedni vide u naivnosti
    čestitih ljudi, a uzroke bogatstva i uspeha ovi drugi vide u
    iskvarenosti onih koji ih imaju. Na kraju se i oni izravnavaju pošto
    čestiti ljudi teško ulaze u nevolje, a ovi drugi ne izlaze iz njih. Ono
    što im je zajedničko jeste što svako proživi svoj život saglasno svojoj
    životnoj filozofiji.

    U savremenoj psihologiji često se otvara pitanje racionalnosti
    održavanja časti i ponosa sa aspekta ljudske uspešnosti u životu. Čovek
    koji svojom svešću ulazi u ovakve dileme već je na granici zla. On je,
    naravno, toga svestan, pa se u njegovom biću otvara intelektualni
    proces procene racionalnosti svojih postupaka.
    To znači da se i najčasniji čovek ponekad nađe u poziciji da razmišlja u koordinatama smislenosti svog ponašanja.
    I najčasniji čovek će u nevolji prihvatiti da svoje ponašanje prilagodi situaciji, ali nikada neće prihvatiti da padne ispod nivoa svoje časti i dostojanstva čineći zla drugim ljudima.

    Kada u čovekovoj svesti dođe do sukoba dveju vrednosti, “ljudskog
    dostojanstva i roditeljske ljubavi i obaveze”, lako padaju moralne
    vrednosti. Njih tada poništava najniži nagon.
    Ako treba ukrasti da bi se prehranila deca, tada krađa postaje plemenito delo. Ako treba lagati da bi se čovek spasao od kakvog zla, i laganje je plemenito delo, ali se nikada ne sme lagati ako se time drugom nanosi zlo.

    Ista radnja u raznim okolnostima ima druga značenja, ponekad čak i suprotna od njegovog pravog smisla.

    Konačno isto delo kod raznih ljudi ima drugačiji karakter. Ako siromah
    ukrade koru hleba da bi prehranio decu, to nije isto kao kada to učini
    bogataš radi bogaćenja i sticanja imetka. Kada čovek koji poznaje ono
    što čini, učini zlo delo, to nije jednako zlo kao i kada ga učini onaj
    ko ga ne zna ili nije mogao znati.
    Sintezom okolnosti, znanja i individualnih karaktera, konačno se dolazi
    do nekog kolektivnog karaktera, odnosno onog što se u ovom poglavlju
    naziva “obraz, čast i ponos”.

    Stoga su čast i obraz nacionalne vrednosti i one su u srpskom biću
    formirane upravo po lokalnim varijetetima koji su na mnogim mestima
    opisivani u ovom delu.
    Jovan Cvijić ih prikazuje na sledeći način:
    “Jako paze na obraz, čast i ponos, i to po pravilu sa jednom notom ozbiljnosti i dostojanstvenosti.
    To se pokazuje u načinu kako susreću druge ljude, kako se pojavljuju kao kućne i narodne starešine, kako izađu na zbor i sabor, kako primaju zle i dobre događaje.
    Retka je ona preterana i sujetna osetljivost na čast i ponos,
    kao kod većine ostalih dinarsko-planinskoga tipa, već zbog uzdržanog
    ponosa i dostojanstvenosti mogu da oćute i da otrpe manje uvrede i neće se zagrejati i zapaliti za svaku sitnicu koja se ponosa tiče.
    Ali, ako se osećaju dublje uvređeni ili im je učinjena nepravda, mahom ne
    protestuju iza leđa i ne ogovaraju, već se isprse i slobodno, ovda-onda
    drsko, u oči kresnu; vekovima sami sudili nasilniku; samozvane sudije.
    Ali se kašto javi dosta žestine i naglosti, onda osionosti, štaviše i
    surovosti, kao što je gore pomenuto; to su tragovi staroga hajdučkoga
    mentaliteta.

    “POSLEDNjE dolazi i od opšte srpske i specijalne srbijanske istorije,
    koja ih je često stavljala na muke i izazivala belu narodnu jarost.
    To se još više razvijalo zbog dodira i granica s Turcima, Arbanasima i s Bugarima.
    Naposletku nas nije ni unutrašnja istorija Srbije meko i nežno vaspitala: Karađorđe je brzo pištoljem presuđivao; Miloš je bio nemilosrdan ne samo prema protivnicima, već i prema opozicionarima, i jednome od njih je i jezik odsekao; u jednome pismu javlja Miloš svome bratu:
    ’protivne partije sve sam uničtožio’.

    Naglašavajući značaj očuvanja duše, odnosno duhovnog integriteta, Jovan Cvijić dalje razvija tezu:
    “Mnogi posrću, i moralno posrnu i padnu, ali, ako im duša nije propala,
    oni se u Srbiji opet mogu dići.
    Kako god što su kadri srušiti čoveka, isto tako mu ne smetaju, čak pomažu mu, da se moralno digne. Ali nesumnjivo nastupaju periodi u kojima izgleda kao da je šumadijski svet izgubio sposobnost da razlikuje moralno od nemoralnoga, ne pokazuje odvratnost prema korupciji i nepoštenoj tekovini, bar je ne pokazuje velika masa. Ta mi pojava još nije dovoljno jasna.”

    PITOMIJI U SRBIJI

    “U stanovnIŠtvu Šumadije, a naročito Podrinja i valjevskih krajeva, ima
    neke vrlo stare pitomine, koju svi poznajemo.
    Ima pristojnosti i blagorodnosti, ili u krvi, ili vodi poreklo od stare patrijarhalne kulture, u kojoj se poštovao stariji i pametniji, uvažavalo poštenje, visoko cenila ženska čast, voleli kao najbliži dobri susedi i drugi
    seljaci, bilo opšteg saučešća prema bednicima;
    među pojedincima, porodicama i zadrugama učvršćivalo se prijateljstvo na pojaseve, kao duboka blagodarnost za dobra dela koja su jedni drugima činili.
    Ja sam poznavao neke porodice u Jadru kod kojih je pitomina i duševnost bila onolika kao u sličnim ruskim porodicama koje opisuju ruski pripovedači.
    Interesantno je da i oštri planinci, od Brda, od Crne Gore i visoke
    Hercegovine, naselivši se u Srbiji, postaju pitomiji i blaži”, piše Jovan Cvijić.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


Slične teme

  1. Anatomija tišine
    Od DaDole u forumu Psihologija i Neurologija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 23-03-2014, 11:59
  2. srpske rodoljubive
    Od sani u forumu Muzika
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 03-10-2011, 22:40
  3. Anatomija
    Od Vragolanka u forumu Moderna astrologija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 08-05-2011, 21:03
  4. Sve srpske prevare!!!
    Od Man u forumu Politika
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 15-11-2010, 19:51
  5. Srpske kraljevske dinastije
    Od Пркос u forumu Istorija Srba
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 12-07-2010, 20:26

Članovi koji su pročitali ovu temu: 0

There are no members to list at the moment.

Oznake za ovu temu

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •