Ivan Gundulić - OSMAN

[Bisernica]

Ivan Gundulić (1589-1638)
Znameniti pisac dubrovačkog baroka.

Rođen je u vlastelinskoj dubrovačkoj porodici. Životni vek je proveo kao činovnik Dubrovačke Republike,
na mnogim položajima: knez u Konavlima, senator, član Malog veća. Već u mladosti počinje da se bavi
literarnim stvaralaštvom, najpre svetovnog, a kasnije i duhovnog karaktera. Jedan od najznačajnijih pesnika
Dubrovačke republike. Poznat je po epu "Osman", koji predstavlja najznačajnije delo dubrovačke književnosti
i najuspeliji slovenski barokni ep, kao i po pastoralnoj igri "Dubravka".
Značajni su i pobožni spev "Suze sina razmetnoga" i kratke dramske scene "Diana i Armida".
Pored toga, prevodio je i "Psalme Davidove".

[Bisernica]

Osman je istorijsko-romantični ep nastao u poslednjih deset godina života Ivana Gundulića.
Sastoji se od od 20 pevanja (14. i 15. nedostaju) ispevanih osmeračkim katrenama s rimom abab.
Ukupno sadrži 10428 stihova.
U epu su ,uz određena odstupanja,opisani događaji vezani za život,vladavinu i smrt ,turskog sulatana Osmana II.
Gundulićev autograf nije sačuvan,ali se njegovim rukopisom služio Nikola Ohmučević koji ga je prepisao,pa je njegov
prepis ujedno i najstariji poznati rukopis Osmana.
Prvo izdanje Osmana štampano je u Dubrovniku 1826. godine.

[Bisernica]

Pjevanje Prvo



Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti!
Vjekovite i bez svrhe
nije pod suncem krepke stvari,
a u visocijeh gora vrhe
najprije ognjen trijes udari.
Bez pomoći višnje s nebi
svijeta je stavnos svijem bjeguća:
satiru se sama u sebi
silna carstva i moguća.
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.
Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe.
Od izdajstva i od zasjeda
ograđena je glava u cara,
a u čas se zgoda ugleda
od ke ne bi pametara.
O djevice čiste i blage
ke vrh gore slavne i svete
slatkom vlasti pjesni drage
svijem pjevocim naričete,
narecite sad i meni
kako istočnom caru mladu
smrt vitezi nesmiljeni
daše u svomu Carigradu.
Znam da bi se otprije htilo
da ja pjevam, vi kažete,
ko se on rodi srećno i milo
caru Ahmetu prvo dijete;
i po smrti oca svoga
s ke pomoći, s ke zasjede
vrh pristolja otmanskoga
Mustafa mu dundo sjede;
ko li se opet carsko misto
Mustafi ote, tere u slavi
na pristolje ono isto
sultan Osman car se stavi;
i on mlađahan kako paka,
željan starijeh slavu sresti,
podiže se na Poljaka
s mnogom silom, s malom česti.
Ali da tijem pjesni moje
sasma duge ne ishode,
samo objav'te smrti svoje
hude uzroke, tužne zgode!
Vladislave, poljačkoga
slavna kralja slavni sinu,
čim tva puni slava mnoga
svega svijeta veličinu,
na spijevanja ova obrati
veličanstvo vedra čela,
u kijeh ti ištem prikazati
nedobitna tvoja djela.
Kraljeviću plemeniti
jur u smrti cara Osmana
svemogućom tvom dobiti
zamnjela je svaka strana.
Tim s me trublje da svit sliša
slavu tvoju svakčas veću,
ti sveđ djeluj djela viša,
a ja pjet ih pristat neću.
Jadna u srcu uspomena
caru Osmanu biješe ostala
da mu je vojska nebrojena
od poljačke ruke pala,
i da zemljom svom velikom
od tega se digla slava,
glaseć carskijem dobitnikom
kraljevića Vladislava.
Ili putnik kopnom jaše,
il' pomorac more brodi,
Vladislav se klikovaše
slavan carskoj pri nezgodi.
Gozbe časteć družba mila
i pastiri stada pase
strenitelja turskijeh sila
popijevahu u sve glase.
Jur na krilijeh od vjetara
glas po svemu svijetu prši
ko kraljević silna cara
kopja slomi, sablje skrši.
U vedrini nad oblacim
s istoka mu do zapada
sunce upisa zlatnim zracim
ime kojim slava vlada,
kažuć da on pri Nesteru
Istočnoga razbi Zmaja,
leteć za njim u potjeru
sivi Oro do Dunaja.
Čim s ovega dijete oholo
pečali se, grize i mori,
misleć da svijet vas okolo
tuđom hvalom njega kori,
kliče: "Ja ti, ah, nikako,
kraljeviću, ne zavidim:
suđeno je bilo tako
dobitnika da te vidim.
Ni me manje sreća muči
tebi dobra, meni huda;
er komu se što odluči,
vik ne ubjegne togaj suda.
Nu sve rane srca moga
i muke su i žalosti
s neposluha viteškoga
i s bojničke nevjernosti.
Ah, neumrli vitezovi,
glasoviti Turci stari,
s kijem dobiše vas svijet ovi
moji djedi, vaši cari,
gdi načini vaši bojni
i djela su slavna ona
u kih izgled jes dostojni
viteškijih od zakona?
Vi u trudu dni vodeći,
snažna srca, smione obraze
kazahote podnoseći
ljetna sunca, zimne mraze.
U pogubah krepci uzrokom
od posluha vjere čiste,
tijekom polja, gore skokom,
rijeke plovom prihodiste,
misleć da je svake zledi
trpjet bolje, pače umriti,
neg careve zapovijedi
s neposluha pristupiti.
Sve požude, sve pohlepe
viđahu se vaše mile
jahat bojne konje lijepe
i iz luka tratit strile.
Pače svaki u odluci
za raskoše svoje obra
sablju o pasu, kopje u ruci,
luk o plećih, konja dobra.
Bila vam su brašna hode
bez razluke svaka žita,
a poskupo hladne vode
pića ugodna, plemenita.
Konju i vami strehe općene
stahu noćnijeh sred pokoja
kućarice opletene
od hrastovijeh tancijeh hvoja.
I vojvode i viteza,
i na kopnu i sred mora,
i postelja i trpeza
biješe koža zvijeri od gora.
Pače u sjever posred zime,
jezdeć mrazno Podunavje,
steraše vam mnokrat svime
snijeg postelju, stijenje uzglavje.
Odjeća vas resi laka
svita sama i priprosta,
a za oklopje u junaka
srce i prsi bijehu dosta.
Grđahote vi sva blaga
i sva plemstva razmi ono
ko dobije sablja i snaga
vojujući sveđ smiono.
Suđahote da nevolje
najveće su stat bez rati
i da je umrijet vele bolje
neg isprazno dni trajati.
Veljahote da kudjelje
žene predu doma u tmini,
a junaci neprijatelje
da zatječu na ravnini.
Držahote za čas svoju
i najveću diku i slavu
za vašega cara u boju
izgubiti rusu glavu.
Vapijahote: "Smrti prijeka,
ne stavljamo pamet na te:
da se carstvo prostre, a neka
životi se naši skrate!"
Ah, blažena i čestita
koli doba vaša scijenim!
Lasno dobit krunu od svita
bi s vitezim tač hrabrenim.
Jaoh, a sada sve je inako:
vojevode i vojnici,
sve je otišlo naopako,
nevjerni su svikolici!
Na boj ide svak pod silu;
grije ga ljeto, zima mu udi;
a oblaču zlato i svilu -
ljudska obličja, ženske ćudi!
ter pod zlatom dočim sjaju
u napravah bez procjene,
neprijatelje pozivaju
ne na bjenja neg na plijene.
Hodeć zemlju, brodeć vodu,
da u lasti plovu, hrane
sprijed jedeke u povodu,
naprćane zad seksane.
Svioni su njih šatori,
stoli zlatni na kijeh sjede,
ptica u moru, riba u gori
jestojske ih slijedom slijede.
Na trpezah vrhu saga
duge i obilne gozbe čine,
pijuć dokli svijes i snaga
od vina im svijem pogine.
Pernice im raskošne su,
gdi u bludijeh svu noć tonu,
u mirisu i uresu,
proć naravi i zakonu.
Od momaka i od dvorana
svaki ograđen uokolo
jaše u zlatu konja vrana,
glavu diže, gleda oholo,
ter se gizda, ter se diči
taštom slavom od junaka:
vas u vidjenju i u riči,
a u stvoru ništa paka.
Ah, kolikrat pun nemira
vidjeh jednog od krstjana
gdi ih na jata goni i tira
kako ovce sa svijeh strana;
viknuh, skočih sam na konju
bojnik ujedno i vojvoda,
pri sramotnom bezakonju
ne pazeć se od nezgoda.
Pače ne ostah, za osvetit
tej prikore sasma grube,
vraćat ovijeh, onijem prijetit,
ne mareći za pogube.
Ah, zločesti i neznani,
od šta ste se, rijeh, pripali?
Jeda i vi, ko krstjani,
po dvije ruke nijeste imali?
Jeda i oni nijesu ljudi?
jeda i u vas srca nije?
Što vas straši? što vas trudi?
tursko staro smjenstvo gdi je?
Bolje vam je smrt stignuti
i u boju s kopjem pasti
negli tako poginuti
bez zamjene i bez časti. -
Nu zaman se snaga izmuči,
jezik vika, ruka udara,
jer od ovih strah se stuči
s neposluhom janjičara.
Spahoglani, ki sred rati
rvahu se još smioni,
ko ovi počeše ustupati,
uzmakoše prešno i oni.
Ovo uzroči me bojnike
leški mači da posijeku
i od krvi druge rike
kraj Nestera da proteku;
pače, da taj rijeka svudi
napuni se i zajazi
telesima mrtvijeh ljudi
kijeh poljačka vlas porazi.
Ali hoću unaprijeda
da ma ruka svijetom vrti
i ona sama zapovijeda
vrh života i vrh smrti.
Čim mi cari štete svake
i našega smo uzrok vaja,
ki častimo ne junake
neg hotime od saraja;
i hoćemo, tko otprije
služeć bludno dni provodi,
s neprijateljim da boj bije
i da vlada i gospodi.
Mi, za uzmnožit veće zlata,
ne gledamo nijedna ina,
ter junačka što bi plata,
sad je carska trgovina.
Ali trg se carski tjera
i od trgovac namjesnika:
zgone u vojsku skup pastijera,
a plaćaju se od bojnika.
Tim pastijeri iza stada
vojevodam pod ovacim
kako hoćeš da ikada
udriti se smiju s junacim?
Ne, ne, istočni bojni puci,
začeo sam djela veća,
a u ovoj sablji u ruci
svijeta je udes, vaša sreća!
Car Lesandro primogući
u bremena starijeh ljeta,
mlad ko i ja vojujući,
dobi carstvo svega svijeta.
A i Suliman car hrabreni,
pradjed slavni moga djeda,
sablju opasa vrsnik meni
i vojskami zapovijeda.
Dva cara ova još odavna
za izgled stavih željam mojim:
njih ću slidit djela slavna,
dokli vas saj svijet osvojim!
Hrabrene su ove sprave;
ja znam što ću i što je trijebi!"
Prista i, pun želje od slave,
stvari uzmnožne zače u sebi.
Carska blaga nebrojena
u Istok odnijet miso obraća,
i pisma u kijeh šte se imena
od svijeh vitez kijeh on plaća;
a to da tuj, ne pazeći
sipat pinez odsvudijere,
ki uzmnože skup najveći
od junaka izabere;
k janjičarom ter saviše
vele veći broj iznova
po izboru još ispiše
od istočnijeh vitezova;
a i čete spahoglana
dvakrat veće s tijem učini
s nova skupa izabrana,
s kim ih združi i sjedini.
Neka se uzdom tom ukrote
i poslušni unaprijeda,
ne štedeći sve živote,
lete gdi car zapovijeda.
Jošte odluči u svoj volji,
pod zakletvu paček reče:
tko se ukaže junak bolji,
da čas bolju prid njim steče,
na vladanja carska svoja
hteći samo da se uzvise
ki dobiju čas sred boja
s neprijateljim rvući se;
ter ne pjenez, blud i žene,
negli sama krepos gola
put od milosti i od scjene
u carskoga bude stola.
Blagodarstvom ovacijeme
svemoguć se izit nada
i u kratko prostrijet vrijeme
s istoka se do zapada.
Ovu odluku stanovitu,
pod zakletvu i pod vjeru,
najprije učini on očitu
glavi od paša Dilaveru,
s deset tisuć ki bojara
u istočnoj skupnih strani
lansku jesen mlada cara
od poljačke sile obrani.
Tim car pašu velikoga
Husaina smaknu onada,
a uzvisi slavno ovoga,
da u sve mjesto carstvo vlada.
Nu što njemu ne zataja,
još i hodži svomu objavi
i hadumu od saraja,
bijelijeh vila crnoj glavi.
Pak svakomu da se uzmuči
miso ovoga dogovora,
za koristan svjet odluči
bogoljupstvom skrit ju zdvora.
Zato glase prosu opeta
i svakomu čini znati
da grob sveca Mahumeta
na Meci će poć klanjati;
a otole put krajina
pomorskijeh svrnut reče,
sidonskoga emirina
s odmetnicim da posiječe.

[Bisernica]

Prvo pjevanje započinje stihovima:


"Ah, čijem si se zahvalila"


koji čine uvodnu intonaciju čitavom epu. Uglavnom govori o povijesnim događajima koji su se zbili za vrijeme Osmana II, koji je došao na prijestolje svrgnuvši svoga strica Mustafa. Želeći nnaglasiti glavnu temu epa, prolaznast, Gundulić ne započinje uobičajenim zazivanjem boginje epskog pjesništva. Govori o promjenjivosti sreće i time želi naznačiti da je sve prolazno. Već se tu pojavljuju prvi duboki stihovi:


"Sve što više stereš krila
sve ćeš paka niže pasti"


pouka je u tome da se čovjek ne treba zanositi idejom ostvarenja nečeg što nije u skladu s njegovim mogučnostima, a mi to objašnjavamo poslovicom:


"Tko visoko leti nisko pada"

[Bisernica]

U stihovima pisac zapravo aludira na cara Osmana koji se nalazi na vrhu moći i na kojeg će udariti grom u prenesenom značenju (janjičari)


"a u visocijeh gora vrhe
najprije ognjen trijes udari"




Simbolički prikaz kola od sreće se već odavna primjenjuje u književnosti i prikazuje u likovnim umjetnostinma kao slika prolaznosti jer se ono neprestano okreće, dok se antitezom izmjenjuju parovi: gori - doli, doli - gori.



“ Kolo od sreće vokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli, gori ostaje. ”


I dalje pjesnik pjeva na temu prolaznosi i pri tome se koristi raznim stilskim sredstvima, posebice končetoznim, što je karakteristika baroka.
Gundulić pjeva i o bitci kod Hoćima u kojoj je slavna turska vojska izgubila od Poljaka. Car Osman smatrada su za to krivi neposlušni janjičari

[Bisernica]

Pjevanje Drugo

O mladosti tašta i plaha
koja srneš s nerazbora
bez bojazni i bez straha
gdi poguba tva se otvora,
smiona si i slobodna,
zašto ne imaš misli u sebi;
trudna dila tim su ugodna
i najteža laka tebi.
U ponosnoj tvoj pohlepi
sinje more mlaca utopi
komu vosak perje oblijepi,
a sunčani zrak rastopi.
Tebe uza se i oni ima
ki sred voda u ognju zgori,
gdi se s koli sunčanima
satarisa i obori.
Car Lesandro s tobom hode,
sit jednoga svijeta slave,
plaka da se još nahode
novi svijeti i države.
S tebe i otmansko plaho dijete
sada srne svojom vlasti,
ne razbiruć otprije štete
u ke pak bi mogo upasti.
Ah, u Istok, care Osmane,
mlađahan se još ne puti,
dokli verne i uzdane
tve svjetnike budeš čuti!
Mudro su oni razmislili,
što još mlados tebi ne da,
u sve volje samoj sili
ka nadalek ne pogleda.
Pršeće su tvoje odluke,
prividjenstva er ne imaju;
prednje zgode za nauke,
ljeta bo ti još ne daju.
Tvom zelenom primaliću
zrelijeh dana jesen doć će:
prije vremena nemoj u cviću
slavi tvojoj trunit voće.
Pridobivat neprijatelje
i podlagat nepodložne,
plemenite toj su želje,
misli hrabrene i uzmnožne;
nu od pogube ne čuvati
ni tvrdit se od zasjeda
smiona će se plahos zvati
bez razbora i bez reda.
Tako gusti gaj sred gora
lijep se i zelen zdvor zamjeri,
a u tamni skut zatvora
ljute zmije, vrle zvijeri.
Tim Dilaver, pokli začu
prešne odluke mlada cara,
svakčas miso ćuti jaču
i pogube nove stvara;
sveđ nahodi u pameti
veće sumnje, vrlje strahe,
da ne može tim neg rijeti
carske sprave sasma plahe.
Zato prije neg se krene
mlad car izvan Carigrada,
podiže se da spomene
što ga straši i pripada.
S učiteljem i stražnikom
ženskijem k caru hrlo poje,
znav pod kletvom da velikom
car se i njima otkrio je.
Došad svaki glavu skloni,
sprijed na prsi desnu stavi,
skut na usta carski doni
i ponižen svim se objavi.
Usred mjesta ispisana
zlatnijem cvijetjem više modra
pristolja su carska izbrana
u prilici zlatna odra.
Vrhu saga tkanijeh zlatom
stoji tugdjela zgar crvena,
zlatnom žicom i bogatom
sva napravom izvezena.
U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.
Veo na rusoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrhu čela
Vrh kamenka svim bogata
sinja perja trepti kita,
tankom žicom čista zlata
u drag način lijepo svita.
Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Mahnu rukom, i uputi
na mjesto se svjetnik svaki,
otkli, za otkrit sve što ćuti,
poče vizijer govor taki:
"Saviše je (on pokliče),
gdi car slavni zapovijeda,
da se jedan rob ističe
ulagati svih besjeda.
Nu čas ova na koju me
milos carska uzvisila
udahniva smjenje u me,
a za slavu carskijeh dila.
Viteški uče neposlusi,
s kih poljačka dobit slidi,
da tko jednom zlo okusi,
drugi put ga tja prividi.
Kud kučaju me besjede,
ako tvoje carstvo prosi:
jedno sunce vrh nas grede,
svijet jednoga cara nosi.
Mustafa ti dundo žive
i š njim mnozi u željenju
s nove tvoje suprotive
da opet na taj sto ga uspenju.
I bratja ti živu istino;
ali mati Mustafina,
žena ohola, ne misli ino
neg uzvisit sebe i sina.
I da joj se toj kad zbude -
višnja ukloni što desnica! -
ne bi ošla tvorbe hude
za utvrdit se vik carica.
Bratju bi ti bez milosti
podavila i poklala,
neka u tmine iz svjetlosti
i drugi put ne bi upala.
Vele ona zna i smije,
vele se od nje pripovijeda,
šapat, žamor vas umije
vilovitijeh od besjeda.
Ona sama usred tmina,
u najgluše doba od noći,
kad zasjede ke zapina
zovuć pako k svoj pomoći,
s lijevom nogom stane izutom
raspasanoj u haljini,
prospe kose, crnijem prutom
oko sebe krug učini;
pak, nakazni i sve srde
po imenu zvati klikne,
i strašive kletve i tvrde
neposlušnim dusim vikne.
Glas je da ona od djetinje
mliječne puti pomas kuha
i na ovnu priko sinje
noći leti vragoduha,
na kom jaše sveđ bez straha
k planinskomu vilozmaju,
gdi vještice podno oraha
na gozbe se strašne staju.
Riječ je da prije čarajući
glad ti u vojsku posla iz pakla,
ki ti veće neg mogući
mač poljački vitez zakla.
Vilenika roditelja,
vješticu joj mater glase;
na granicah od Rdelja
u Ugrovlasijeh rodila se.
Od njih na zao put se stavi
i na djela strašna i kleta,
da bio mjesec okrvavi,
žarkom suncu svjetlos smeta.
Crnu vedrinu od nebesa,
sitne zvijezde zgar priteže;
more smuća, zemlju stresa,
povjetarce vihrim žeže.
Zgrade ori, njive hara
trijeskom, gradom, zlom godinom;
priobraža se i pritvara
pticom, zvirim, dubom, stinom.
Odmetna je kaurkinja,
a u vjeri toj se zače;
nevjerna je sad Turkinja:
svi zakoni se od nje tlače.
Ne ima od duše sve spoznanja,
ni drugoga boga sluša;
njoj su u njoj sva uzdanja:
ona njoj je bog i duša.
Ljubi sina, ukoliko
po njem se uzda svijet vladati,
i, za to steć, nijedno priko
djelo izvršit vik ne krati.
Do carskoga ištom stola,
otkli pade, da uzrasti,
ne gleda ona (tač je ohola)
zlata, snage, vjere i časti.
Nije lijepa; nu hitrosti
zna s kojom se vid zaslijepi;
u raskošah, u milosti
oblijepi se, dokle olijepi.
Ugrovlaški vojevoda,
sudeć ljepos po pogledu,
za poklon ju caru poda
Mahumetu, tvomu djedu.
Sve se ovo od nje kaže;
sve ovako je li, nije li?
Ja mnim mnogo da se laže,
nu se istine vele veli.
Tim potrebne ja tri stvari
tve svjetujem carstvo sada,
ako u Istok poći mari
iz staroga Carigrada:
da drugoga cara prvo
ovdi živa ne ostavi,
er se u suho lasno drvo
oganj primi i pojavi;
pak da mater i Dauta,
Mustafina zeta, umoriš
i sve što ti priječa puta
da rastrijebiš i oboriš;
a za bratju najposlije
među mudrijem riječ je taka,
da velika rijeka nije
ka se u vele dijeli traka."
Vizijer, cara ki je najbliže,
veće usta sva zatvori;
učitelj se hodža diže,
i ovako progovori:
"Rob, ki verno dosle uči
da se u znanju carstvo uzmnoži,
da se umnaža sad odluči
s carskom slavom zakon božji.
Kroz ma usta čuj svjet stavni
ki me nebo rijet nadiše;
ja redovnik, ti car slavni,
a Bog višnji svijeh je više.
Nemoj, slavni care od cara,
u pogubi tvoje glave
da otmanska kuća stara
trepti i š njom sve nje slave,
ter joj s prijekom pak nezgodom
zgine u tebi što nju resi,
gdi čestitim još porodom
utvrdio stola nijesi.
Prosti, prosti, gospodine,
ako budem rijet odveće:
zatajati ne ima istine
tko u svjetu izdat neće.
Neka istina mjesto ima,
a ma glava tajčas padi
pod nogami evo tvima
roba starca, care mladi!
Hvalim carstva tvoga odluke
i vizijerove uspomene,
nu ako dobre kad nauke
ču od tvoga sluge mene,
vidi mi se spomenuti
da tve carstvo ljubi pravu
uzme otprije neg se uputi
boja istočna slidit spravu;
ne robinju nepoznanu
od koljena potištena
neg gospođu izabranu,
svijetle kuće, slavna imena;
zašto, ako te sam na licu
ures lijepi usprimaga,
ter robinju za caricu
od neznana uzmeš traga,
u kojoj se nać će muci,
spomenujuć zgodu hudu,
tvoji sinovi, tvoji unuci
i nakon njih koji budu?
Ah, razmisli sa mnom sada,
što će rijeti od njih svaki?
Pun nemira, smeće i jada
daće tužbam govor taki:
'Man se brojim od slavnoga
otmanskoga ja koljena,
ako je žena oca moga
pastirica zaplijenjena.
Djedi mi su svi očini
cari istočni privisoci;
smerni gorštaci u planini
matere su moje oci.
Djeda očinijeh bojna ruka
grad pod sabljom vlada ovi;
djed materin svaki huka
s teškim ralom za volovi.
Djed car svaki zgradi i sasta
dvor, ki sunčan zrak opsiva;
djedom goranin splete od hrasta
kućaricu gdje pribiva.
Dvorili su kitni zlata
jednim plemići usred grada;
druzijem grad je bio pojata
a dvorani drobna stada.
Oni istočni Zmaji ognjeni
prikriliše svijet u slavi;
svaki gusar ovijeh splijeni
i na vrat im uzu stavi.'
Ah, dvije vrste protivnije
i razlike toli u sebi
tko sad vidi, tko li prije
vidje združit vik pod nebi?
Komar s orlom, a mrav s lavom
vik poroda ne izvede,
a ovčarica s svijeta glavom
hoć da rađat care grede?
Česar nijemski, kralj franački,
španjska kruna, Leh čemerni,
i britanski mač junački,
i ćesel-baš poluvjerni,
knez moškovski s prekopskijeme
haračarom, i gospoda
sva od svijeta ištu pleme
suproć sebi cić poroda;
a ti sam, ki na sem svijeti
kralj si od kralja, car od cara,
za dostojan plod vidjeti
kćer ćeš uzet tamna ovčara?
Ah, nije čudo da nejači
trag Osmanov sveđ izlazi:
krv divjačna uzdivjači
plemstva u ženah tko ne pazi.
Da sred srca ne scijen' tvoga
ti bi čuo želje od boja,
da od koljena kraljevskoga
nije kaduna majka tvoja.
Od ruskijeh cara ishodi,
Miholjskoga kći je pana,
svijetlijem očim bio dan vodi,
ljepota je nje sunčana.
Tatarin nju ocu ote
i tvom ćaćku caru Ahmatu
za zamjernos od ljepote
svu u suhu posla zlatu.
Grčkijeh cara i despota
raških kćeri gospodične,
rajska biješe kijeh lipota,
bijehu carom ljubi slične.
Tvoji djedi toga cića
unuci su bili cara -
slavna Ivana Palkošića,
Đurđa despota i Lazara.
Pače Zmaj se ovijem putom
u Orlovo gnijezdo umjesti,
i prid bojnom sabljom ljutom
prsten pirni ču se uljesti.
Zato i milos tva čestita
ne robinje, neg gospoje
od koljena plemenita
za ljubovce išti tvoje!
Uzmi dvije, tri i četiri,
rajske slike svaka budi,
iz svijeh strana izabiri
lipos ku ti srce žudi!
S izbranom ćeš ljubi otiti
ti pokojit bojne trude,
a svekra ćeš ostaviti
da ti carstvo ovdi bljude.
Ti ćeš stjecat porod novi,
nova mjesta; nove sriće,
a on čuvat grad će ovi
i od bratje ti straža biće.
Ni mož sumnjit da on tada,
kad se vidi u visini
sred staroga Carigrada,
odmetnik se ne učini.
Tko Otmanović nije od starih,
sablju otmansku ne ima u ruci,
a on će imat dio u carih
koji mu će bit unuci?
Tve ćeš carstvo potprijet tako
i bez misli putovati
i, utvrđen krepko i jako,
najčestitiji car se zvati."
Hodža dospje; ali smino
slidi za njim hadum crni:
"Slavni care, tač jedino
vas trag gubit svoj ne srni!
Caricu uzmi! Razlog prosi
da od nje stječeš porod mio;
nu ne davi prije nego si
sinovim se poštapio!
Robu je ovo dosta otkriti,
diljit riječi trijebi nije
pred onijem ki na sviti
mnogo može, vele umije.
Samo, ako je vaša želja
u Istok s vojskom putovati,
od Poljaka neprijatelja
utvrdit se prije ne krati!
Dvjema sabljam na dvije strane
mučno vlada jedna ruka,
a sve pustit bez obrane,
za inih hitat, zla je odluka.
Najprije mudar način gleda
da uzdrži što je njegovo,
prostire se pak naprijeda
i prihitat ište novo.
Carstvu tvomu cića toga
spomenut se meni vidi
s krunom kralja poljačkoga
sprva iskat da mir slidi.
I pozno si i vidio
sred krvava ljuta boja,
gdje sam glavom tvom si bio,
koli je teška sila svoja!
Huđe i gore ne išti čuti -
Višnji ukloni tu nevolju!
Ako u Istok ti se uputi,
a on ostane sam na polju,
koje strane, ki li puci
oprijeće se kraljeviću,
ako dobit nosi u ruci,
a na vedru čelu sriću?
Tko vojevodi i vitezu
Kotkoviću da odoli?
Radovilskom tko li knezu
bojnom slavom ki se oholi?
Koji miri da ne padu
pan Zbaravški ke nastupi?
Ku li tvrđu i ogradu
da Zamoški ne razlupi?
Ali obranit tve države
ka će oružja, čije desnice
od hrabrene Krunoslave,
Korevskoga vjerenice?
Na konju se mnokrat ona
tište poljskijeh iz tabora
i slobodna i smiona
doprije do istijeh tvih šatora;
gdje u slici ognja živa,
reseći je teško oklopje,
silno carstvo tve poziva
i na sablju i na kopje.
Prosti, care, ako začu
smiono hvalit tve zlotvore:
sam si u poljskom pozno maču
istine ove me govore.
Nu nije čudo da obrane
proć njima se ne nahode:
vojske im su izabrane
od vojevoda i gospode.
Odrvat im moć se nije!
strašne i vrle njih su sprave:
svaki se od njih za čas bije
i za ime steć od slave,
među kopja, među mače
proz led teče i proz vodu,
i u oganj živi skače
u slobodi za slobodu.
Tim ako mir š njima žudi
tva vlas sklopit, care od cara,
s pomnom stražom čuva' i bljudi
Korevskoga tamničara.
Pače tvrdijeh od obzida,
gdi je zatvoren, oblas vaša
pomnu i uzdanu stražu prida'
komu od vernijeh tvojijeh paša;
er toliko junak slavni
glasovit je sred Poljaka,
svikolici da su spravni
za otkup njegov činit svaka."
Prista svaki od svjetnika,
a car stavno kliče u glasu:
"Živi dundo, svakolika
i ma bratja živa da su!
Bog ukloni da onoga
smrtnom ranom vik ozledim
vrh pristolja ki ovoga
sidio je gdi ja sjedim!
Ako sam ja sad uzmnožan,
i on u bitju bi mojemu,
i ko je život svoj podložan
meni, i moj tač bi njemu.
Nu ću uzmnožit straže take
dundu i bratji na pohodu,
da od zasjede svake opake
utvrdiću mu slobodu.
A maćeha oca moga
da od pastorka mrzi sina,
čudit mi se nije do toga:
to je općena svijeh krivina.
Neka ona gore oblijeta
i po tminah noćnijeh jaše;
suđena mi ne bud' šteta,
vilinstva me nje ne straše!
Nu sad hrlo, gdi prostiru
države se me velike,
sve gospođe da se izbiru
svijetle krvi, rajske slike!
Zatijem, potom bio dan svane,
poklisar se naš odijeli,
ter Poljakom od me strane
mir ponesi, ki svak želi!
A na stražu stani jedan
Korevskoga tamničara,
neka unaprijed nije vrijedan
utjecati vik s privara!"
Crnac hadum odi skoči
i iznać se vile obeća
zlatnijeh vlasa, rajskijeh oči,
u kijeh svjetlos sja najveća.
A odluči se u Poljaka
Hercegovac Alipaša;
med njegova riječ je svaka,
il' spovijeda, ili upraša.
Podsmijeh mu je sveđ sred usti,
svakomu se smerno klanja,
hitrina je sve što izusti,
unjigu'e s mudra znanja.
Zna, vuhujuć riječcom blagom,
od besjeda sve nauke,
i moguć je veće snagom
od jezika negli od ruke.
S tijem načinom prve časti
u carevu dvoru steče,
i od pastira paša uzrasti
poznan blizu i daleče.
Od tamnice najposlije
Korevskoga straža je dana
Rizvanpaši ki bi prije
rob istoga slavna pana.
Uto i noć nebu stavi
stražu od zvijezda svud okolo,
da prije reda ne objavi
svijetlo sunce zlatno kolo.

[Bisernica]

Drugo pjevanje započinje apostrofiranjem mladosti koja zbog nedostatka iskustva srlja u propast. Kao primjeri navode se mitski Ikar, mitski Faetont, Aleksandar Veliki te sam Osman. Pripovjedač zatim opisuje Osmana u svečanoj odori te njegovo vijećanje s najbližim savjetnicima o tome kako ojačati Carstvo. Prvi govori veliki vezir Dilaver te upozorava na opasnost koju predstavlja majka Mustafe (Osmanova prethodnika) svojom željom da ponovo postavi sina na prijestolje. Hodža savjetuje Osmanu da oženi ženu visokog roda i tako osigura dostojno potomstvo, dok crnac eunuh predlaže da sklopi mir s Poljacima. Ovdje se spominje poljska ratnica Krunoslava i njezin zaručnik Korevski kojeg su Turci zatočili.

[Bisernica]

Pjevanje Treće

Mraznoj zimi dođe svrha
s primaljetna jur dohoda;
snijeg s planinskih kopneć vrha,
što uze goram, rijekam poda.
Na glas tihi od vjetrica
biješe ranit zora obikla
s vijencom koji svi ružica
u rajskijeh poljijeh nikla;
kad sunčana zraka plaha
po nebu se pruži vedru,
a poklisar carski uzjaha
zlatnom sabljom reseć bedru.
S lijepom družbom on se otpravi
s otmanskoga Carigrada
put država kijem u slavi
kralj poljački Šišman vlada.
Car mu prida u pohodu
s tvrdom stražom od bojnika
bogdanskoga vojevodu,
Gašparova namjesnika;
dim Gašpara Milostića,
ki u hrvatskom rođen kraju,
bi li znanje ili srića,
jur stolova na Dunaju.
Ne poteži nu ga tjera
miso da prije sklad se uzroči
među Suncem od Sjevera
I Mjesecom od Istoči.
Sada jedne, a sad druge
konje jaše na promjenu,
probijući strane i luge
po ravnini, po kamenu.
U rumelska jezdi polja,
opet srpska naprijed slidi,
gdi su od grada Drenopolja
vrh Marice rijeke zidi;
vrh Marice rijeke koja
mnokrat brzi tijek ustavi,
kad Orfeo kraj nje poja
drage pjesni od ljubavi.
Kažu Srblji i Bugari
bistre vode sedam vrela,
koja probi i udari
na spijevanja sva vesela;
spovijedaju vihri plasi
da uspregoše vrle sile,
slavni pjesnik gdi se oglasi
pod začinke svoje mile.
Još govore: jato od ptica
slijedeć dubja gnijezda prini
za od razlicijeh čuti žica
i od glasa sklad jedini.
Na skladanje vele medno
kon spijevoca ljubovnika
od razlicijeh zvijeri ujedno
kupljaše se množ velika.
Od Orfea ovdi prvo,
neka se uvijek pak začinje,
ču zvijer, ptica, kami i drvo
skladne i slatke bugarkinje.
Bugarin ih slavni ostavi
slovinskomu svom jeziku,
djela od slave da u slavi
bugare se u njih viku.
Tim u njih se još začina
što se u pjesan stavi odavna
od Lehsandra Srbljanina
vrh svijeh cara cara slavna.
U njih svud se vitez hvali
koga krunom kopje obdari:
Stjepan Uroš i ostali
od Nemanjić kuće cari.
U njih žive slava obilna
ku Kobilić steče mudri,
kad handžarom cara silna
na Kosovu smrtno udri.
Prosvijetlit se u njih hajo,
ne zavideć sunce žarko,
Svilojević još Mihajo
i Kraljević junak Marko.
U njih jošte vas svijet puni
glas i bojna djela slovu
od Lauša ki se kruni
u Budimu i Krakovu.
Glas se u njih sred naroda
od istoka do zapada
vjera, gospostvo i sloboda
Dubrovnika mirna grada.
U njih Janko vojevoda
visoko se uzvisio,
da je obrana i sloboda
od ugarske krune bio.
Svaka strana ka je najdalja,
svako doba, svako vrime
Matijaša sliša kralja
nedobitno u njih ime.
U njih Đurđa Skenderbega,
satritelja turskijeh sila,
priko svijeta lete svega
još viteška bojna dila.
Na veliku u njih glasu
Šišman Bator jošte stoji
da otmanske vojske rasu,
kih nebrojni bijehu broji.
U njih svakčas rastu u slavi
svi poljački kralji izbrani:
Jadželoni, Vladislavi,
Kažimiri i Šišmani.
O Šišmane, vedra krvi,
ki od Leha i od Kraka
tretji imenom, slavom prvi,
u kraljevstvu si od Poljaka,
u njih i ti, o mogući
poljski kralju, slavan jesi
da sjevernoj carskoj kući
ote krunu ka te resi;
da otmanska teška sablja
pod tvim britkim mačom puče;
da svud tvoj konj, tva korablja
zemlji i moru posluh uče.
Nedobitan s toga uzroka
carevat si svijetu sio,
ako od Zapada i od Istoka
dva cara si pridobio.
Jedan, s čudom neizmerne
tve kriposti čim zamjeri,
za ljubovce da ti verne
dvije kraljice, carske kćeri;
drugi, oholo ki pod nebi
vrh cara se svijeh ponosi,
samomu se klanja tebi,
s poklisarim mir ti prosi.
Nu je najveća tvoja slava,
kruno vedra i čestita,
što imaš sina Vladislava,
ki na carstvo sviće od svita.
O prislavni kraljeviću,
nedobitna tvoja dila
ja bugareć slavan biću -
ta je imena tvoga sila.
Ah, srećnijeh mojijeh dana!
Ki ću pokoj nać u trudu,
ako u smrti cara Osmana
sred tve slave živjet budu!
Ja po sebi ne imam vlasti,
ako milos' tva me ostavi;
ti uzdrži, za ne pasti,
pod tve krilo tko se stavi!
Sivi Sokole od Sjevera
koji letiš sunca više,
trebuju mu tvoja pera
tko ište djela tva da piše.
Zašto ne ja, danu Orfeo,
kad bi od tebe spijevat htio,
vele bi se prije smeo
neg bi izreko stoti dio.
Na kraljevstvo od koljena
od sto kralja kralj te rodi
ki sjeverna nebrojena
mjesta vlada i gospodi.
Kraljica je majka tvoja,
česarova sestra slavna,
od sjeverne kuće koja
česaruje svijet odavna.
Česarova kćeri obdari
i tvu mlados Višnji zgare;
rodiše te kralji i cari,
i ti rađa' kralje i care!
Kruna od krstjan ka je najdalja
u rodu te blizu gleda;
franačkoga imaš kralja
i španjskoga bratučeda,
koga carstvu Indije sada
nove svijete more plodi,
komu sunce sred zapada
ni u noći ne zahodi.
Moškovsko je kneštvo glavu
pod tve noge priklonilo,
kad se u boju u krvavu
od tve ruke pridobilo.
Ti od sjevera sjever brži
sred Nestera i Dunaja
rva, tište, slomi i skrši
ognjenoga ljuta zmaja.
Svijetlo Sunce, sini, sini
u vedrinah od istoka,
tjeraj Mjesec k noćnoj tmini,
dan da svane s tvoga oka!
Kraljeviću, živi, živi
nedobitan dovik vika;
u pravednoj suprotivi
dobij Sveda odmetnika!
Rasti, rasti, Vladislave!
Svi narodi tvoj glas čuju
i za jedne tvoje glave
sto kruna ti odsad kuju.
Slijedi, slijedi tva vlas mnoga -
tijesan joj je jur kraj ovi -
preko mora Ledenoga
novoj zemlji bit car novi.
Svemogućstvu tvomu, vidim,
svijet bit jedan neće dosta! -
Ali je vrijeme da put slidim
gdi poklisar carski osta.
Jaše vizijer i najbliže
goru od sedam vrjela gleda;
k južnom kraju Vitoš diže
vrh u dubju niklu iz leda.
Kunovica, grlo od svijeta
ka verigom dugom veže,
i Planina Stara opeta
prostire mu se i proteže.
Dno vječnoga leda i mraza,
gdi su pukle ove gore,
starijeh doba čeljad kaza
od oružja boga dvore.
Da se gvozden stan nahodi
Martov ovdi bi na glasu:
gvozdje miri, gvozdje podi,
stupi i vrata od gvozdja su.
Tim još i sad, gdi se reče
da je od boja bog stanovo,
gvozdena se ruda siječe,
mjesto je zvano Samokovo.
Provadijom jaše paka
i na žalijeh mora Crna,
otkud sviće danja zraka,
bijeli mu se grad od Varna.
Pazi Varno nadaleče,
gdi vojujuć jur junački
smrt Vladislav slavni steče,
kralj ugarski i poljački.
Ali vele s boljom kobi
sad Vladislav novi u slavi
blizu Varna cara dobi
i u potjeru s vojskom stavi,
čim s junacim, kim je bio
knez Kotković Ivan glava,
svom je rukom osvetio
čas staroga Vladislava;
a Kozaci, srnuć hrli
starijeh šteta u zamjenu,
požegli su i potrli,
pače smakli Varno u plijenu.
Nove raspe stara grada
mimohodeć paša žali
i proć volji svojoj tada
bojnijeh Kozak vojske hvali.
Bugarska mu sela ostaju
s lijeve strane: k desnoj kuča,
gdi se k morskom stere kraju
plodna i pitna svim Dobruča.
U njoj težak mukom dugom
od truda izdan vik ne osta,
er što uzore za dan plugom
s općinom mu 'e hrane dosta.
Prostrana je zemlja toli
da, tko gleda sjemo tamo,
stalo mu se svudi okoli
s poljem nebo vidi samo.
Dvakrat ovdje zlatne pčele
u ljeto se jedno roje,
i tolikrat ovce bijele
jagančiće kote svoje.
Iz Dobruče uz Zagorje
k Podunavju paša slidi;
lijepa mjesta, drag prostor je,
sve se puno sela vidi.
Kite zlatne i rumene
vise o dubju voća zrela,
pod kim traje dni ljuvene
čeljad mirna i vesela.
Rojna ulišta, mliječna stada,
žitne njive svak uživa;
Nikopolje od zapada,
Drstero, otkud sunce siva -
Nikopolje, komu nije
od sto oka mos daleče,
rimski česar ki prostrije
gdi najširi Dunav teče.
Vrijeme mrakom od zabiti
cara i carska krije imena:
samo je svijetla vik na sviti
djela uzmnožnijeh uspomena.
Čas poklisar ne puštava,
nu pospješno naprijed hodi
uprav rijeke od Dunava,
na Ćelijah da ju brodi.
Ćelije su grad njekada
glasovita bile imena:
obilježja jedva sada
naziru se iz kupjena.
Bogdanski u njih vojevoda
Stjepan caru odrva se;
gdi visocih krov bi poda
sad na suncu stado pase.
Mru gradovi ogrnuti
od kamenja stanovita,
a od umrle čovjek puti
žali er ne ima vječnijeh lita.
Ah, ponosna naša čudi!
I jes jošte ki se vara,
i u životu tvrd se sudi,
videć kami da se obara!
Poharana grada ziđe
s desna ostavi Turčin kraja,
i upriječi put da priđe
priko rijeke od Dunaja:
gdi zlamenja mjesto hrani
još i ostatke male njeke
od mostova koje lani
car prostrije priko rijeke.
Mos bo oholi Dunav ne da
vrh sve rijeke držat brze,
neg samo oni ki mu od leda
stavi sjever ki ga mrze.
Tim poklisar cara Osmana,
ko u bogdanska polja ujaha,
vidjenje mu kobnih strana
stupit ne da bez uzdaha;
pače, sve što naprijed jaše,
huđa žalos sveđ ga trudi,
kosti gole čim plesaše
od pobjenijeh turskijeh ljudi.
Srcu odoljet moći ne ima,
da od bolesti vas ne trne,
pazeć silom prid očima
carski rasap kud se obrne.
Vidje polje svim široko
ko car prikri s vojskom prije -
sokolovo sivo oko
prigledat ga moćno nije -
da na svaku diže stranu
turskijeh kosti gore gori,
gdi iz po svijeta množ sagnanu
mač poljački na tli obori.
Slijedi teški put u jadu,
i ostaju mu naširoku
Ugrovlasi u zapadu,
crni vali u istoku.
Ne ustavlja se čas po putu
Turčin, paleć zemlju uzdasi,
paček za otkrit žalos ljutu
u ovake se tužbe oglasi:
"Ah, davori, družbo mila!
Poznaste li mjesta kleta,
gdi neizmjerna naša sila
minutoga pade ljeta?"
Beg bogdanski uza nj hode
molit mu se ovdje stavi
broj junaka, mjesta i zgode
da mu od turske vojske objavi,
veleć: "Kaž' mi - biće utjeha
druga naći sred nevolje -
sve što od cara bi do Leha
i ko caru Leh odolje."

[Bisernica]

U trećem pjevanju carski poklisar Ali-paša kreće iz Carigrada sklopiti mir s Poljskom.
Pripovjedač opisuje lik Orfeja i njegovo prekrasno pjevanje kojim uspjeva smiliti čak i sile prirode
nakon čega se nabrajaju junaci narodne epike. Pripovjedač ponovo veliča kraljevića Vladislava.
Ali-paša prolazi kroz Srbiju i Bugarsku i priča o povijesti tih zemalja. Prolaze Bogdanskim poljem
gdje se prije godinu dana odigrala Hoćimska bitka između Turaka i Poljaka.

[Bisernica]

Pjevanje Četvrto


Jur bogdanski vojevoda
biješe umuko željan čuti,
kad od bojnijeh kazat zgoda
poklisar se carski uputi.
Kliče: "Čut je strašno i plačno
kako Poljak cara dobi,
i ne ljudi, nu divjačno
zvjerenje ovo ganulo bi!
Tim što išteš ma besjeda
da ti kaže stvari trudne?
Ista ih zemlja pripovijeda
svim putnikom u noći i u dne.
Zemlja je čula i vidjela:
čuj, viđ i ti prid očima
vječnu žalost turskih djela
ka nakon nas ostat ima!
Koliko okom mož zamjerit,
sve bi vitez puno ravno:
vojska ku nije moć izmjerit,
broj ki čuo nijesi davno.
Obziruć se na gomile
kosti ke svud leže okoli,
sudi ke se strše sile,
misli koja krv se proli!
Sto jezika, sto naroda
ujedno se sta s po svijeta:
mač poljački smrt svim poda
a grob ova zemlja kleta!
Jer velika čuda često
vjere lasno ne dostoje,
mjesto ti ću sad po mjesto
ukazati gdi tko sto je.
Prut pod sobom gledaj riku
do tja gdi opet Nester grede:
car priko nje svu veliku
vojsku u ovo polje uvede.
A Hotima grada ono
izdaleka gdi se bili:
jako Poljaci i smiono
pod njim bijehu se utvrdili.
Nester rijeka svim duboka
štićaše ih od sjevera,
grad ih branjaše od istoka
i brjegovi kim ni mjera.
Od zapada jame čudne
bijehu obdubli oko sebe,
a ne bijehu od poludne
ine im tvrđe od potrebe;
ere, izvan tvrda i jaka
što se i sama mjesta vide,
od najboljijeh sprijed junaka
stahu u ognju njih opside.
Nu da obrane i od toga
i druge im sve su pale,
prsi bi ih od samoga
kraljevića sačuvale.
Ne ište se građa ina
gdje Vladislav slavni posta,
zašto gora i planina
on sam svoj je vojsci dosta;
on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijeke proli
od Nestera šire i više.
Na glavici vrh nas ka je
šatori se carski opstriješe;
okolo im na sve kraje
kapidžija straža biješe.
Pod gvozdenim buzdohani
šes tisuć se ovih nađe;
i stražnici oni izbrani
i carskijeh su vrata građe.
Vizijera ovdi velikoga
Husaina se šator prope;
deset tisuć okolo ga
kruži, noseć bijele oklope.
Nedaleče šator carskih,
ki od grada sliku drže,
glava od četa janjičarskih
Aliaga šator vrže.
Š njim junaka trijes tisuća
dođe za štit carske glave;
desnica je njih moguća,
ognjenim se diljkam slave.
Nu je mogućstvo svih lipsalo
i sva slava potamnila,
ako sred njih ne ote malo
carsku glavu poljska sila.
Tim Alija, verni aga,
zamani ih kori i kara,
čim svoja sama sablja i snaga
na obranu biješe od cara.
Ah, da slideć tve kriposti
svaki je vitez tvoj vojevo,
ne turačke danu kosti
poljačke bi bile ovo.
Spaoglana pak vojnica
biješe skrila mjesta dalja,
kih gvozdena sveđ desnica
što dostiza rva i valja.
Petnaes tisuć bi njih broja,
s gizdom konja jaha svaki;
sad i tada vrh njih stoja
glava Derviš, junak jaki;
jaki junak, ali, koli
jak, pothiban caru svomu,
jer bi uzrok ovi oholi
svemu raspu turačkomu.
On s junacim svojim uzmače,
cara ostavi on najprvi;
on omasti najprije pače
mač poljački turskom krvi.
Blizu ovijeh put zapada
množ spahija staše opeta;
Memija ih Hrvat vlada
dvaes tisuća u sto četa.
Cijevi od gvozdja šuplja nose
ke ognjena zrna izmeću;
vrlinom se svud ponose,
u pogledu kažu smeću.
Vitezovi uz njih prici
delije stahu u tri čete;
puta općenijeh zasjednici:
izdavstvo im oči prijete.
Od razlicijeh zviri kože
steru im se zgar niz pleći;
dugo s nicijem ne razlože:
sablja je razlog njih najveći.
Mješte Boga dinar služe,
drug u druga ne uzda se:
samokrese, tamno oruže
od izdaje, nose uza se.
Š njima se Omer svud poteža:
stavi družba glavom njega,
razbojnika i lupeža
ko najvrlijega i huđega.
S poludna se rumelskoga
begler-bega šator prosu:
vojevodstva pod glas svoga
peset tisuć potpuno su.
Bio je ovo paša izbrani
Jusuf Bošnjak iz Maglaja,
ki prostrije mos prostrani
priko rijeke od Dunaja.
Svi u ognju svoji bojnici
put paljahu mimohode;
tim nije čudo da u svoj rici
Dunav pod njim skloni vode.
Skenderpaša s Arbanasi
s lijevoga mu kraja stoja:
dvanaes tisuć njih se glasi
zadojenih krvi od boja;
junak s družbom ponosito
na Poljake prvi isteče,
kih s Gašparom prednje lito
dio zatjera, dio posiječe.
Ali oho s prvim bojom
zaman se ufa imat bolju,
ako plati krvi svojom
prednju dobit na istom polju.
Sokolović, paša od Bosne,
s desne mu je bio paka;
sred vojnice sve kriposne
šesnaes tisuć sta junaka; -
Sokolović unuk carski
i vizijera Mahumeta,
kim još slove kraj ugarski
cjeć vazetja od Segeta.
Na konjijeh svi Bošnjaci
sjahu svijetlo odjeveni,
zatočnici hrli i jaci,
kopjanici svim hrabreni.
Za četami bosanskime
junaci opet stahu iz strana
kim svetoga Save ime
i hercega stoji Stjepana.
Hercegovce ko je vidio,
deset tisuć broj im poda;
Ćor-Husain paša bio
i beg im je i vo'evoda.
Tvrđa od žice sapletena,
a oružja svijem su puške,
čeljad uzrasla usred stijena
stižuć, rvuć zvijeri luške.
Nu od zapada vrh svijeh paša
drža šator zemlja ravna
Mahumeta Karakaša,
budimskoga paše slavna.
Junak ovi slavno ime
steče u vojskah koje vodi,
i vezijerom velicime
jur ga zvahu svi narodi;
pače dočas čekaše se
da ga veće nada svimi
car na prvo mjesto uznese,
Husaina smakne i snimi -
car, ki vrh svih vojevoda
pomilova još ga onada
za ljubovcu kad mu poda
sestru, i Budim da njim vlada.
Ali otrovna huda zloba
ka za tuđim raspom smagne
nađe varku u toj doba
da iz svijeta on se izagne.
Ova caru vid zaslipi,
da ga usili bez razbora
da on Poljake sam naripi
razbijati sred tabora:
pače osuda bila je taka
turska vojska da pogine,
kad opusti od junaka
ki ju branjaše nad sve ine.
Sam nastra skupne sile,
valja, udara, siječe i strijelja,
dokli se rva vrh gomile
od pobjenijeh neprijatelja.
Ah, da 'e taka tri bojnika
naša vojska još imala,
ne bi nje se šteta prika
nego poljačka naricala.
Ali vječna dika i slava
i smrt ista bi mu tade,
kraljevića Vladislava
ispod ruke pokli pade.
Soko vije brže od strijele
vrh svijeh ptica perja ohola,
ali leti više vele
oro sivi vrh sokola.
Nu, vaj, huda kobna polja
spomena me htje ražalit,
da mi je trijebi sred nevolja
neprijatelje silom hvalit.
Ah, ne hvalim neprijatelje
nego kripos ka pod nebi
svjetlosti ima dana bjelje
i, gdi god je, hvala 'e sebi.
Vratimo se tim s besjedom
kazati opet od careva
vojstva obilna mjesta redom:
naprijed, nazad, zdesna, slijeva.
Pazi onamo gdi utočilo
k tretjemu se polje brijegu:
mjesto ono dano je bilo
natolijemskom begler-begu;
i tko pod njim sablju prija,
uzvriježi ga sred dva mora
Sivas, Maras, Amazija,
Bursa, Esrum i Angora.
Svi vo'evodom njega glase
vojevodom nada svima,
nu opet narod svaki nase
pašu od mjesta za glavu ima.
Natolijevac sve puškara
bilo šeset tisuća je,
svaki je vjeran i za cara,
sto života dat ne haje.
Šator uz njih paša opstrije,
od vezena platna lijepa,
od hainske Mangarlije
i obilnoga od Alepa.
Jur junaka sobom obra
po stotinu stotin svaki;
svi imahu konja dobra,
sablju britku i luk jaki.
Od šes tisuć množ se ubusi
Karamana i už njih združa;
pute odiru, živu u gusi,
bat, sablja i luk njih su oružja.
Toliki se broj konjika
s carom odi doć poteži,
kih Jordana poji rika
a jevrinska zemlja vriježi;
svaki harbom vješto meće,
svaki lukom dobro strilja,
bez kriposti, bez odjeće,
vitez nazvan, lupež zbilja.
Arapa se uz njih često
tri tisuće trikrat stalo,
ki nikada nijedno mjesto
ne opće držat ni za malo.
Čeljad bez stana i bez časti,
gdi se dere, plijeni i šteti
bolja skrovno za ukrasti
negli očito za oteti.
Dalečina oko ustraša;
gledaj gdi se nebo skuča,
dijarbećerski ondi paša
s deset tisuć vojske zbuča.
Oružjem se svi opstriješe,
s konjem poteć vazda laci;
svi pod perjem, svi se reše
pravi vitezi i junaci.
Sami stekoše ovu slavu
suproć Orlu od Sjevera,
nedobitnu slijedeć glavu
hrabrenoga Dilavera,
ki, neka mu raste sminje,
na prsijeh drža viku
od Slavojke Adžamkinje,
ljubi svoje, zlatnu sliku;
ku na kopju dobi i ote
sinu kralja od Persije,
i zamerne cić lipote
kratka časa bez nje nije;
paček jošte što je veća
od pravoga dalek znanja,
drži da ona sva je sreća
i božanstvo koje klanja.
Turske krvi usred blata
među Lehe junak skoči
i ote Orlu iz nokata
mladi Mjesec od Istoči;
za ko'e djelo Osman mladi
Husainpašu diže, a njega
vrh vizijera svijeh posadi
na vladanje svijeta svega.
A kon njega se Armen jošte
petnaes tisuć tvrdo ugnijezdi;
konje suhe i okošte,
ali hrle, svaki jezdi.
Oružja su strijele i luci,
ko inim mnozim, i njih vrsti,
a s gvozdenim šipi u ruci
indioske duge trsti.
Pazi sunčja zraka zlata
u oblak bio gdi je uprla:
ondi paša od Bagdata
sto je i uza nj vojska vrla -
Abas bijeloj u haljini,
ki od sljednika posvećen je,
on se u obraz priklon čini,
a visoko srce penje;
gori od mora Hvalinskoga
tja do Bijele Zore grada
razlika su društva mnoga
od naroda kojim vlada.
Sto paša je i sto bega
i viteza broj bez broja
pod zlamenjem bijela stijega
š njim slijedilo krv od boja.
Ali pogled sad uputi
otkli bijeli dan izlazi,
na vrh oni podignuti
ki sve ravno polje pazi.
Ondje istočna sta bojnica
i u nje licu sunce i zora,
glasovita Sokolica,
velikoga kći Mogora.
U nje družbi dvanaes ona
djevojčica bojnijeh ima,
i moguća i smiona
cijele vojske zateć š njima.
Sve u rukah kopja nose,
a u očiju drže strijele;
vezi od zlata njih su kose,
jašu konje jak snijeg bijele.
Sablja o pasu, luk niz pleći
u mnogom im visu uresu;
po prilici, po odjeći
vile od gora vidjet sve su.
Tim kraljevska prigizdava
dikla sred njih rekbi da je
lijepa božica od dubrava
ka u lovu danke traje.
Na razblude ona mlada
čud oholu vik ne prignu:
bijesne konje kroti i vlada
i tekuć ih vjetar stignu.
Sred oružja raste smino
bez bojazni u životu
i od žene ne ima ino
neg samo ime i lipotu.
Po planinah, priko gora
vrle zvijeri traži i diza,
i slobodna bez umora
i tjera ih i dostiza.
Kaciga joj resi teška
mješte vijenca zlate kosi;
štit zrcalo, a viteška
oklopja su cvit ki nosi;
vito kopje nje je igla,
a vreteno britka sablja;
na pomoć se caru digla,
da poljačka polja ugrablja.
Jakno rusa, ku okoli
bodežljiva drača odsvudi,
ljepota se nje oholi:
neka čezne tko ju žudi.
Ali što joj toj pomaga,
i ponosna ako je mila,
i ohola ako je draga;
mlada je cara tim zanila.
On s pogleda nje sunčana,
kijem ga iz oči lijepih strijelja,
primi i pozna veće rana
negli od svijeh neprijatelja.
Vas mlađahan plam je ognjeni
s druge, rajske nje lipote,
ka pozorim svijetlijem plijeni
svačija srca i živote.
Nu robujuć u ljubavi
car se otkriti ne usudi
lijepoj ka mu dušu travi
što u srcu svomu žudi.
Zasveda ga ognji živi
zatvoreni huđe prže,
čezne da ju ne razgnivi
i od sve vojske ne odvrže.
Ali i za njim Sokolica
i ne manjijem ognjem gori;
ljuven pogled s draga lica
i nje tvrdo srce otvori.
Gori, ali plame krije
gorke trpeć vik boljezni;
ljubi, ali još ne smije
objaviti sve ljuvezni.
Čezne mlada i neizmernu
sumnju ima da car i nju
ne bi uzeo ne za vernu
ljubi nego za robinju;
pače, sluteć to zaisto,
ne ima mira u životu;
goni ljubav srce čisto
od svijeh želja na sramotu.
Da od poljačkijeh sila ova
samo osta, glas prolita,
sred dobitijeh vitezova
dobitnica nedobita,
i da i sad još optječe
sjemo tamo po krajini,
robi, plijeni, bije, siječe
i od krstjana rasap čini.
Vid se naprijed ne prostira;
tim ne mogu ukazati
velikoga od Misira
gdi je općio paša stati -
od Misira ki se ima
s kraljestvima istakmiti,
toliko bo neizmernima
miri okolo zemlje ophiti.
Na boj s dvakrat stotin trista
bio je došo vojvoda ovi;
od edžipskijeh plodnijeh mista
njegovi su vitezovi.
Svaki zlatnoj u odjeći
srebrom kova konjske stupe,
neprijatelju svom noseći
ne oružja negli otkupe.
Ostaci se ovo broje
od starijeh Mameluka;
srce im smjenstvo zgubilo je,
tratit zlata ne još ruka.
Nut Jemira mjesto koje
prekopskoga zdrža cara,
ki na pomoć caru doje
s trijes tisuća svojih Tatara.
Gdi obnoći ne osvanu;
bez pristanka, bez umora
plijeni optječuć svaku stranu
i od polja i od gora.
Sva podoljska zemlja i ruska,
ku požeže i porobi,
Tatarinu biješe uska,
dokli njega jači dobi.
Vojevoda kiovski ga,
pan Zamoski, s plijenom stiže,
i učini da opet riga
u svoj krvi sve što diže.
Nu gdi ostavljam od poludna
crnce? gdi li im mjesto kažu?
Zvijezde brojit stvar je trudna;
tijem je bolje da se utažu.
Istočnoga vojska Zmaja
ne može se vojska rijeti
neg pučina bez dna i kraja
za svijet prikrit i proždrijeti.
Gleda', okolo odasvudi
što oko vidi svom kriposti,
sve bi puno bojnijeh ljudi -
sve je sad puno susijeh kosti;
sve bi puno ognja živa,
sve je sad puno mrazna praha,
Prut i Nester što opteciva,
s Crna mora do Ugrovlaha."

[Bisernica]

U četvrtom pjevanju Ali-paša svome pratiocu, bogdanskom begu, detaljno priča o prošlogodišnjoj Hoćimskoj bitci.
Govori mu o sastavu jedne i druge vojske te s ponosom ističe brojnost Turaka. Spominje vojskovođe i zapovjednike
obiju zaraćenih strana te hvali Vladislava iako mu je neprijatelj. Potkraj pjevanja u priču uvodi lik Sokolice, mlade i
prelijepe turske ratnice, koja je potajno zaljubljena u cara.

[Bisernica]

Pjevanje Peto

Serse slavni, ki poda se
stavi Istok vas njekada,
kad s tisuću tisuća se
vojske diže put zapada,
na uznosit brijeg uzide
i, pazeći broj bez broja
vitezova ki ga slide
bi velika rados svoja.
Nu, misleći da opeta
neće od onijeh svijeh junaka
živ bit jedan do sto ljeta,
grozno u srcu svom proplaka.
Ali mladi care Osmane,
ako se i ti obeseli,
put poljačke kad se strane
s vojskom strašnom najprije dijeli,
plakat si opet mogo bolje,
pokli u kratko vidje vrime
gdi se prikri cijelo polje
s tvim vitezi pobjenime.
Proz gomile turskijeh kosti
jaše paša, i naprijeda
od bolesti i od žalosti
zavrć riječi plač mu ne da.
Ali vele huđa 'e muka
ku vidjenje već mu dava
od skorenijeh susijeh ruka
i od usahlijeh crnijeh glava.
Često cijela još telesa,
sleđena u krvi i smrznuta,
nastupajuć s konjem splesa
sjemo tamo priko puta.
Mnokrat mu se konj poplaši,
puha, rža, strepje u sebi:
konj ga i konjik mrtav straši
priko koga proć mu je trijebi;
pače mnokrat nase skoči
cić namjere tužne toli -
on za milos zaže oči
i suzami lice poli.
Na svakčas ga uspomena
s mnozijeh mjesta gore cvijelja:
od rodjaka ondi ubjena,
a ovdi od mila prijatelja.
I zasve to man se uzmiče,
jer je usiljen putujući
onijem istijem kih nariče
konjskim stupom kosti tući.
Ah, jaoh, sasma teška jada!
ah nevolje bez izgleda!
Pleše onijeh mrtvijeh sada
kih najveće živijeh gleda.
Put mrzeći tako tjera
vas dan, svu noć bez umora,
ali veće kraj Nestera
tridesta mu svanu zora.
Tu Bogdancim vojevodu
prida, ki po nj došli bijehu,
a on rijeke priđe vodu
s družbom inom u pospjehu.
Nu ko stupi kraj Podolja,
tajčas vidje nadaleče
gdje proć njemu priko polja
jedan vitez konja teče.
Ruka desna nosi kopje,
lijevu zlatan štit pokriva;
odijeva ju bijelo oklopje,
pod kacigom obraz skriva.
Od bojnika je slika prava,
nu nije bojnik neg bojnica -
svijetla i slavna Krunoslava,
Korevskoga vjerenica.
Ona, otkli turska sila
draga svoga jur zarobi,
nije oružja čas pustila,
s kijem junake mnoge dobi -
oružja u kom lijepa dikla,
vječne slave u požudi,
od malahna još se obikla
bojna ćaćka družeć svudi,
pri Dunavu ki prostrane
svim države gospodeći
jake vojske cjeć obrane
suproć turskoj drža smeći.
Spovijeda se toj zaisto,
i glas veće svud protječe,
da u doba ono isto
kad on kćercu ovu steče,
pokli tada š nje poroda
smrt oplaka ljubi svoje,
za kolijevku štit joj poda
a oklopja za povoje.
Bojnom trubljom mješte pjesni
sveđ ju šika i pokoji,
a gdje sjever dme nesvijesni,
od lavice mlijekom doji.
Golom sabljom za zabavu
hitro vladat nju nauči
i nejaku još joj glavu
pod kacigu tešku skuči.
Kopjem ruku, stupaj tijekom
mlađahna ona tad ukrijepi,
i uresi slavnom njekom
veličinom pogled lijepi;
pak na hrlom konju uzrasti,
gdi u planinah vihri viju,
i ne pozna vijek pripasti
s prijeke smrti na očiju.
Ali ljubav kroz vlas živu
jača oružja da joj vele:
luk nje oči, pram tetivu
a poglede stvori strijele.
Tim dobiva ona redom,
sad s oružja, sad s ljepote,
i desnicom i pogledom
svačija srca i živote.
Nu u zabavi tač dostojnoj
ko se učini jur velika,
bojni ćaćko kćerci bojnoj
nađe bojna vjerenika.
Korevskomu ju da vojvodi,
ki junačtvom svud se slavi,
neka mjesta ka gospodi
nakon sebe tvrđa ostavi.
Utoliko i vojvoda
bogdanski se caru odvrže,
i od krvavijeh bojnijeh zgoda
početak se hud zavrže.
Supruć Turcim na boj teški
tad u pomoć od susjeda
i Korevski pan viteški
s oružjem se diže ureda.
Nu od njegovih naglih sprava
bojne odluke pokli vidi
vjerenica Krunoslava
i ona usta da ga slidi.
Vapeć mlada ne pristaje:
"Kud sam tako ideš sada?
Znaš i u mene srce da je
ke se od smrti ne pripada;
znaš da i ja pokoj tlačim
za ime dobit s bojnih truda;
među kopjim, među mačim
družit te ću verna svuda."
Na glas lijepe sve ljubavi,
ka mu slatko dušu gori,
vjeren vitez konja ustavi
i ovako odgovori:
"O bojnice mila moja,
ka se od mene sreća druga
željet može neg sred boja
imat ljepos tvu za druga?
Ali, dušo ma ljubljena,
kad ti dođeš, tko će ostati
kletim Turcim mjesta općena
ne dat plijenit i harati?
Ah, vlaštite ti države
od turskijeh sila bljudi,
a neka ja sred krvave
rati tjeram narod hudi."
S mnozim molbam razlog dosta
slavni vitez još besjedi;
tim bojnica lijepa osta,
a on sam naprijed put svoj slijedi.
Udri konja na tijek spravna,
i na njemu sletje hrlo
u bogdanska polja ravna
na krvavo bjenje i vrlo.
Jakno nebo kad u ijedu
strašnu godinu ori u buci,
nosi munju u pogledu,
grom u glasu, trijes u ruci.
Prid poljačkom vojskom prvi
turske sile on nasrnu,
ter njihovom brzo krvi
svu omasti zemlju crnu.
I dobio bi tad zaisto
i svačijoj se opro sili,
da Bogdanci u doba isto
ne bijahu ga ostavili;
pobjegoše netjerani
nekrepci ovi nevjernici
u planinskoj iskat strani
štit sred jama u litici.
Put planinske hrlo strane
i slavni se vitez tište;
odmetnike raspršane
opet u boj vratit ište.
Ali mnoštva nabunjena
bijehu gorom, kud su utekli,
na zapreku puta općena
strašna dubja množ posjekli.
Ušto smioni junak tade
zaprjekam se tim promiče,
među hrečje u grm pade,
brzi mu se konj potiče.
Tad skočiše iz zasjeda
nevjernici na zlo spravni,
i prije pozna neg ugleda
po glasu ih vitez slavni.
Opire se svim bez straha,
ali čim ih bije i tuče,
iznenatke sred zamaha
britki i dobri mač mu puče.
Ne ustavlja se, bočom lupa
i u zlotvorskoj grezne krvi,
ali svakčas huda skupa
odsvud mnoštvo veće vrvi.
Tiska, goni, otet se ište
nedobitna moć viteza,
nu mu izazad ruke stište
dvijesti ruka i uzom sveza.
Tako slavni vojevoda
sred sužanstva osta prika;
pridobi ga huda zgoda,
ne vlas svojih protivnika.
Brži od toga nego ptica
glas poletje k onoj strani
gdi mu staše vjerenica
od krajina na obrani,
kažuć robom kako uhiti
i izda Turkom draga svoga
čeljad ku on sloboditi
pođe od ropstva turačkoga.
Začu mlada i protiva
hudoj sreći srce utvrdi,
s plemenita tere gniva
prijeti osvete, tužbe grdi.
Jak lavica, kad sred stijena
laviće joj lovac digne,
u nesvijesti nesmiljena
skačuć se ori, da ga stigne,
tač na konju ona hrlu
s kopjem leti a ne teče,
stižuć tursku vojsku vrlu
s drazim svojim nadaleče.
Nu kad pozna što je začela
da izvršit moći nije,
sva bogdanska polja i sela
i požeže i odrije.
Pak slobodu bojnom srićom
vjereniku svom da vrati,
pođe s poljskim kraljevićom
suproć caru vojevati.
I da steče toj doskora
što odluči u pameti,
sama istjeca iz tabora
i Osmanovoj glavi prijeti.
Turskom krvi pute plaka
i njih sile silom tiska,
i usred vojske i junaka
na šatorijeh cara iska.
S veličanstvom ponositim
zatjeca ga i poziva
s britkom sabljom, s kopjem vitim
da izide njoj protiva,
vapeć: "Ako, jak te glase,
dostojan si carstva toga,
hod' na polje i uza se
vod' junaka Korevskoga;
jer inako, kad otkriti
tvoje nesmjenstvo budeš sada,
silom ti ga ugrabiti
imam usred Carigrada.
Obećivam, pridobita
mojijem robom kad te uhiću,
grdeć blaga sva od svita,
na njemu te promijeniću.
To li budeš ti dobiti,
suproć suhu ja ću zlatu
njega i mene izmjeriti
za naš otkup, za tvu platu."
Začu mlad car od Istoči
podunavsku zatočnicu,
i na konja tajčas skoči,
uzam kopje u desnicu;
na brzoga konja koji,
čijem je na tijek spravan veće,
na krilijeh regbi stoji
i da sada poletjeće.
Pored š njime dvanaes paša
na hrlijeh se konjijeh tište:
poguba ih carska ustraša,
odmijenit ga svaki ište.
Sokolica ali mila,
ljubav svoju da zaštiti,
sokolova pripe krila,
sunu se u tijek streloviti.
Ne priteče neg prileti
svijeh ostalijeh i zavika:
"Od moje ćeš ruke umrijeti,
tko god ti si od bojnika!
Nije potreba da car jedan
na pozove tve izlazi,
ako poznam da nijes' vrijedan
odgovorit ni moj snazi."
Prijete ovako dikle mlade
i prilike take imaju
da se obje vojske tade
u jednu od njih upoznaju.
Drži vojska od Poljaka
za viteza Sokolicu,
a turačka za junaka
Korevskoga vjerenicu.
Uzrastom je Krunoslava
jakno u gori vita jela;
oružje joj ures dava,
konj je pod njom brza strijela.
Glava, prsi i sve ostalo
pod zlatom je zlato u njega,
usred čela neg što malo
srebrna mu stoji biljega.
Na štitu joj ptica biše
ka se u ognju prži sama;
gleda u sunce, pismo piše:
"Mrem za živjet s tvoga plama."
Sokolica od sokola
bistru i hitru sliku ima;
ponosita i ohola
uzrastom je nada svima.
I konj pod njom, sivi soko,
sokolova nosi krila;
srce oganj, plamen oko,
snijeg njegova dlaka je bila.
Na nje štitu zvijer je ona
proć mjesecu jasnom s nebi
ka se klanja svim priklona,
s pismom odzgar: "Samom tebi!"
Car mlađahan s jedne strane
lijepu svoju okom slidi,
i dobita da ne ostane,
vene, čezne, gasne, blidi.
Veli: "Ne cijen' da se uputi
tuj bez mene, moja mila,
ako uza se na boj ljuti
i me srce sad si odnila!
Tko dobude tvu lipotu,
pridobiće mene istoga,
o me duše drag životu,
o carice carstva moga."
S druge strane stoji pun slave
mlad kraljević svijetle sreće;
put hrabrene i gizdave
Podunavke oči meće.
Čeka gledat od nje ruke
čudna djela i velika,
znajuć da ona ima odluke
tijem slobodit vjerenika.
Svaka je spravna utoliko
zatočnica u vrloći
doć na bjenje veće priko
i ukazat ke je moći.
Polje ravno i široko
sred dvije vojske mjesto je njima,
a sunčano svijetlo oko
svjedočit im jakos ima.
Tuj s dva kraja vihra brži
suproć konju konj se tište,
i objema se kopje skrši
u najprvo susretište.
S obje strane hrlo tada
viteška se sablja trže:
plaho leti, jako pada
gdi ju desnica snažna vrže.
Vrh oružja gvozdobita
gradi udorac teškijeh se ore:
skaču i lete iskre iz štita,
bijela oklopja plamom gore.
Nagli konji strjelovito,
kud ih hitre ruke obrću,
sjemo tamo viju se u vito,
zdesna, slijeva svud nasrću.
Jednu snagu, jedno doba,
u jednakoj sili od ruke
ukazaše srca oba,
ni među njim bi razluke.
Tvrdi štiti, cijele oklopi,
još izranjen nije nitko:
ničije krvi još ne popi
jedne kaplje gvozdje britko.
Pune srdžbe i čemera
one u sebi buče time,
jak na vihru od sjevera
dubje u gori posred zime.
Na stremeni su obje stale
i, ako ne izda sila mnoga,
udarcom se jednim hvale
svrhu donijet bjenja toga.
Ali zamah jedno prijeti
a udorac drugo ukaza:
kaciga im s glave odleti
s jasnom tvrđom od obraza.
Zlato prosu, pram razveza,
zasjaše oči, svanu lice:
otkriše se dva viteza
dvije mlađahne djevojčice.
Jakno sunce iza oblaka
draže objavi sve svjetlosti,
iza oružja sviću taka
dva sunca ova od liposti.
Bez uzdaha ko ih gleda,
ter mu dano gorjet ne bi,
ili stvoren vas je od leda,
ili srca ne ima u sebi.
Na svanutja neufana
od ljepote izabrane
u obje vojske sa svijeh strana
lete strijele, dažde rane.
Nova robja, novijeh sluga
odsvud vrvi množ velika,
pače u vojsci vojska je druga
zaplijenjenijeh ljubovnika.
Lete oblaci od uzdaha,
od pogleda vojske teku;
svačija srca čeznu od straha
da obje mlade zla ne steku.
I toliko svak to haja,
da na konjih strjelovitih
sunuše se s oba kraja
dvije dubrave kopja vitih.
Sjaju sablje, dažde strile,
trublje trube, konji rže,
i pod silu s nagle sile
djevički se boj razvrže.
Razmeće se i zameće
boj iz boja huđi i jači,
i sretaju usred smeće
kopja i štiti, sablje i mači.
Na oružne buke tade
gora i polje strašno zamni,
nu uto sunce zgar zapade
i noć skri svijet u skut tamni.
Crna sjena put tabora
Turke vrati i Poljake;
ali isred njih sjaše zora
s dvije bojnice lijepe i jake.
Na tabore Krunoslava
vraćaše se, nu pod silu;
što ne vodi, trud joj dava,
zatočnicu svu nemilu.
A to er cijeni za istinu
promijenila na njoj da bi
ljubav dragu i jedinu
ku joj huda sreća ugrabi.
S tijem ufanjem još ju tjera
priko polja, priko strana,
otkud dobi kraj Nestera
mlad kraljević cara Osmana;
paček, buduć glas imala
da Podoljem na dan prije
s drugami je projahala,
dokli ju nađe mirna nije.
Ne ustavlja se čas od tijeka,
brza konja sveđ udara
i upoznava se izdaleka
u careva poklisara.
Jur vapije sva ohola;
"Čekaj, čekaj, Sokolice!
da imaš krila od sokola,
ne uteče me desnice!"
Ali, kako bi naprijeda
poklisaru carskom bliže,
pozna istinu i ureda
konja uspreže, kopje diže.
Da su od mira, a ne od smeće,
čeljad, kažu njoj biljezi:
duge i stavne svim odeće
i vrh kopja bijeli stijezi.
Nu po oružju i po štitu
i poklisar nju otkriva
za bojnicu glasovitu
cara na boj ka poziva.
Spomenjuje nje velika
i hrabrena bojna dila,
i od njegovijeh svih konjika
najbržega k njoj posila;
ki joj smerno otkri ime
od careva svijetla paše,
i priloži kazat s time
k poljskom kralju na što iđaše.
Uputi se naprijed tade
zatočnica plemenita,
i u miso joj tajčas pade
da za draga svoga pita.
Pak ustavi konja dobra,
slacijeh usti ruse otvori
i u besjedu blagu obra
s poklisarom da govori.
Ki buduć se poklonio
njoj i ona opet njemu,
i u način se drag i mio
otkrio dvoran ovi onemu,
bojna uzdahnu djevojčica
i ne može skrit poraza,
zasveda raj lijepi od lica
i od oči sunce ukaza,
veleć: "Čuo si, može biti,
pripovijedat ime moje,
i mogo si još viditi
ovijeh ruka djelo koje;
Ali ne znam ču li ikada
koliko je privelika
boles ka mi srce jada
s ropstva draga vjerenika;
er u ropstvu nije pravom
svezan uzom da sad hodi
tko slobodan s mnogom slavom
rodio se da gospodi.
Neka trpi jaram teški
tko ga obiknu više vrata:
vitezovi drže leški
njih slobodu dražu od zlata.
Zato molim tvu dobrotu
da mi odgovor istin poda:
gdje je, ako je u životu,
moj Korevski vojevoda?"
Odgovori paša znani:
"O bojnice svijetla imena,
u kom mjestu, u koj strani
nije tva slava razglašena?
Tve je ime proletjelo
i gdje svijetlo sunce gleda,
tve viteško svako djelo
za čudo se svud spovijeda.
Uzo bih ti bolje glase
od viteza kazat tvoga;
žive, nu na nj stavila se
s tvrdom stražom pomnja mnoga.
Za dobro imaj, o gospoje,
ako rečem što je istina:
svijetlo i drago sunce tvoje
sred tamnice krije tmina,
i izdno jame, u koj sada
trpi muke sveđ nemile,
nije ufanja moć ikada
slobodit ga s nijedne sile."
Trudno podnije dikla lijepa
što začula ovdi biše,
i taka ju boles cijepa
da ne uzdiše neg izdiše.
Ne ima vlasti da ustavi
na očiju grozne suze;
poklisara tim ostavi
i put drugdje slijedit uze.
Sram je slavnu zatočnicu
i u mnogoj je stoga muci,
da joj vidi plač na licu
tko joj gleda mač u ruci.
Tako naprid sama slidi
i, umnažajući nepokoje,
drugo uza se vik ne vidi.
neg s uzdasim suze svoje.

[Bisernica]

5. pjevanje
Nakon što je nastavio svoje putvanje, Ali-paša susreće Krunoslavu.
Krunoslavin je zaručnik Korevski pao u tursko zarobljeništvo te je ona krenula
s Vladislavom u boj kako bi ga pronašla i oslobodila. U Hoćimskoj bitci borila se
sa Sokolicom. Raspituje se kod Ali-paše o sudbini zaručnika i doznaje da je u tamnici.

[Bisernica]

Pjevanje Šesto

Krunoslava, pokli upazi
sred guste se svim dubrave,
gdi kladenac tih izlazi
vrh cvjetica i vrh trave,
s viteškoga konja skoči
i, ušto uze da se boli,
iz kladenca svijetlijeh oči
rijeke od groznijeh suza proli;
ter svakako neka otkrije
tešku muku ka ju mori,
iz srca uzdah vruć podrije
i žalosno progovori:
"Prem se htjelo mrtvoj meni
mjesto ovako gluho i pusto,
da me tmine združe sjeni
ke prostira dubje gusto.
Gdi si, o sunce mojijeh dana,
vjereniče gdi si mili?
o ma željo uzdisana,
u životu, jaoh, jesi li!
O životu moj jedini,
ja bez tebe nijesam živa,
ako u mrkloj s tobom tmini
srce i duša ma pribiva.
Nu se od mene smrt ne plače -
mrem bez duše po razlogu -
neg što tebe, slatki brače,
sloboditi još ne mogu.
Ali jaoh, što ću da sve drago
kamenje se moje broji,
ako, vajmeh, pravo blago
u tuđijeh mi rukah stoji?
Što mi valja zlato ino
i bogastvo neizrečeno,
ako zlato moje istino
pod zemljom je zatvoreno?
Čemu je da sam ja gospoja
podunavskim nad narodi,
ako je u ropstvu duša moja
ka životu mom gospodi?
Što mi sunce od istoči
s bijelijem danom mladoj siva,
ako sunce mojijeh oči
vječne noći tmina skriva?
Ali, vajmeh, ma svijes gdi je?
što besjeda moja pravi?
Kako vječni dan tu nije
svijetlo sunce gdi boravi?
Dan je, ali iza oblaka
od kamenja ledenoga
proć goruća nadvor zraka
vik ne može sunca moga.
O kamenje svijem čestito,
miri srećni i blaženi
sred kijeh sunce sja skrovito
kim dan svanut može meni!
Ah, da mi je željnoj moći,
pticom bih se satvorila
za ubrzo leteć doći
sred vašega mrazna krila!
Nu kada mi toj se brani,
a vi mi ste nadaleče,
miri visoko obzidani
sred kijeh sunce me istječe,
daj primite, svijetli miri,
druzijem puni tmine i straha,
dušu ku mi želja tiri
na krilijeh od uzdaha!
Ali, tužna, gdi se bolim?
što govorim? s kijem besidim?
Kamenju se gluhom molim,
ni daleče ke ne vidim."
Zatrvljena zatočnica
svoje ovako tužbe svrši
i čuvene od vjetrica
ki oko nje tiho prši.
Čim u smeći i u plaču
tako tuži dikla mlada,
glas iz luga jedan začu
gdi se u gorske dipli sklada,
kojijem pastijer u dubravi,
budeć slavja da š njim začne,
zvaše vilu, ka ga stravi,
iz pojate sve divjačne.
Biješe ovako on pokliko:
"O Rumenko ma ljubljena,
sad na dubju gdi je lis niko
i dubrava sva je zelena,
čemu sama ti u svrsi
huda i prika mom životu
od kamena kažeš prsi,
kriješ rajsku tvu lipotu?
Uz ovčicu milu svoju
mlad jaganjčić travu pase;
golub, na ku letne hvoju,
golubicu gleda uza se;
a ti sama od pastira
verna tvoga dalek hodiš,
ni ćeš da š njim pokraj vira
vjenčac viješ, tančac vodiš.
Ah, tva mlados sama utječe
od Miljenka tvoga verna,
a životu mom daleče
sama je lipos tva zamerna.
Jeda ti je me gorjenje
skrovno i moji tešci trudi,
ter ti ne znaš što zna stijenje,
dubje, zvijeri, ptice i ljudi?
Nut jaganjčić gdi moj veči
igrajući od veselja,
veleć: 'Ostav' tužne riječi:
blizu je tebe tvoja želja!'
Ah, obrati na me, brače,
slatki pogled tvoj veseli,
ter viđ ko me srce plače,
čim svu dušu tebe želi.
O Rumenko, rumenija
od rumene zore meni,
čuj slavice pjevat, gdi ja
zovem ures tvoj ljubljeni!
Vidjeli su, mnim, vidjeli
tvu lipotu izdaleče,
tere scijene danak bijeli
da im iz tvoga lica istječe.
Vrh mene ovo listje pita',
razbirajuć svaku granu,
s moga ognja vjekovita
kako mnokrat zgorje i planu.
Jak uzdrži pticu veska,
kom tanahan prut se oblijepi,
tako svjetlost tva nebeska
mene kroz svoj pogled lijepi.
Tim se mlados tva ne srči
da ju pastir gorom slidi:
viđ gdi stado sve me trči
da tvoj ures rajski vidi."
Prista pastir, a bojnica,
obilnije roneć suze
niz rumena svoja lica,
ovako opet tužit uze:
"Drag ti je život i pun sreće,
jaoh, ovoga sad pastira,
ako svoje kratke smeće
sreta ufanjem duga mira.
Žalosne ti me su tuge
i dni puni, vaj, skončanja,
ako donijet tužbe duge
ne mogu mi kratka ufanja.
Blizu je njega željna vila,
s ke mu stravljen život vene,
a jedina ljubav mila
nadaleče stoji od mene.
Njega iz dubja lipos draga
sliša sve što moli i prosi;
meni u sjenah dubja blaga
plahi vjetar riječi nosi.
On svanutjem zornim bilim,
noćnijem tminam ja se opstiram;
on ufanjem žive milim,
bez ufanja ja umiram;
on će brzo najčestitiji
u ljubavi rijet se moći,
a nesreće me na sviti
vik na svrhu neće doći."
Slidila bi tužbe ove
i još lijepa Krunoslava,
nu joj donese misli nove
časna ljubav, bojna slava.
Na oružje da gane se
Podunavka dikla mlada,
bojna slava njoj donese
miso u pamet ovu tada:
"Ti li u tužbi i u plaču,
o hrabrena zatočnice,
pitaš pomoć, a ne u maču
ki sred tvoje stoji desnice?
Ti, ka za čas bojne slave
ustručala vik se ne bi
među zmije, među lave
usrnuti pri potrebi?
Tvoj vjerenik sužan osta
i uza mu se na vrat stavi,
a ti cviliš jak priprosta
pastirica u dubravi?
Na ku išteš bolju zgodu
da tvoj život igda odrediš,
ako sad ga za slobodu
vjerenika tvoga štediš?
Probudi se tim, probudi!
Nedobitna gdi je tva sila?
Ona ista drug ti budi
ka si druzim vazda bila!
Platit rijekom turske krvi
svaku suzu tijem poteži:
tjeraj, stiži, meći, rvi,
sijeci, plijeni, pali i žeži!
Koji miri, straža koja
desnici se tvoj će opriti?
S bojnom slavom sila tvoja
jaka je pako pridobiti."
Ali ljubav časna opeta
s mislim drugom tad ustaje,
i od pogube boja kleta
obratit ju ne pristaje:
"Djevojčice, veleć, mlada,
pod oružjem da li spravi
sred turskoga Carigrada
slobodu iskat tvoj ljubavi?
Kud te vodi plaha želja?
Da si od ognja sva goruća,
nijesi mnoštvu neprijatelja
jedna odolit ti moguća.
A ne možeš bit dovika
nečuvena ni vidjena,
ako oteti vjerenika
s oružjem si pripravjena.
Tvrde mire kim se jama
tve svitlosti obgradila
oboriti ne mož sama,
priletit ih ne imaš krila.
Čuvaj, ušto hoć pod silu
sloboditi tkoga ljubiš
da slobodu tvoju milu
i života ne izgubiš!
Ah, ne truni dni nezrele!
Znaš vjerenik tvoj ljubljeni
da tvoj život veće vele
neg svoj isti ljubi i scijeni.
Kada smrt bi tvu začuo,
ako ne sam od sve ruke,
oni čas bi poginuo
od žalosti i od muke.
Tim tvoj slavni život hrani
na vremena svjetlja i bolja,
s tobom vitez tvoj izbrani
kad sred rodnijeh bude polja.
A uputi se mirna veće,
mješte krvi zlato trati;
kad slobodi mož bez smeće
vjerenika, ne išti rati!
Znaš da turska ćud za zlatom
po naravi hlepi i gine,
a gospojom svim bogatom
tebe kažu nad sve ine.
Zlato i blago zato skupi
i u Carigrad pođi s time,
vjerenika ter otkupi,
dokli imaš zgodno vrime!"
Posljednja ova miso dobra
mladici se mudroj vidi;
tim na konja skoči i obra
da put miran mirna slidi.
Za slobodit svoga draga
ona u malo skupi dana
vele zlata, vele blaga
i kamenja izabrana.
S ugaršticom zaruđenom,
u ugarskoj u haljini,
ugarskim se zove imenom
i Ugričić mlad se čini;
tere tako priobučena
iz rodnijeh se strana dijeli,
i do malo prem vremena
u Carigrad dođe bijeli.
Gdi došavši u dvor hodi
česarova poklisara,
s mnogom željom da oslobodi
ljubljenoga gospodara.
Skrovno ište, hitro pita
za njegovo bitje svudi;
ili s varke, ili s mita,
što je začela, steći žudi.
Uto i Osman car mogući
svim veliku želju ćuti,
glas od mira čekajući
s poljačkijem kraljom čuti.
S mnogom mislim cića toga,
što je plahos sva zaliha,
cijeni i sudi da je od svoga
poklisara lijenos tiha.
Vas dan, pače još pokoje
sebi i druzim noćne smeta
pitajući: "Gdje je? što je?
čeka li se brzo opeta?"
Ali u njemu bez uzroka
pohlepa ova prešna nije;
sveđ bo misli put Istoka
da se dijelit bude prije.
Dilje od vijeka čase zove,
sprave od puta sveđ poteži,
i u pameti misli nove
sveđ od većijeh želja vriježi.
Nije mu dosta što nareče,
kad u Istok budi otiti,
da će izbliza i izdaleče
vernih vitez množ skupiti,
tere š njima bez krsmanja
spahoglane, janjičare
od turskog vojevanja
na zakone vratit stare;
nu od plahosti steruć krila
vas svijet veće priletiva,
s namišljenih tere sila
sve podlaga i dobiva.
Jur po moru i po suhu
nedobitan s mislim hodi,
i za sobom u posluhu
Zapad i Istok združen vodi.
Od Persije silna kralja
najprije dobit odlučuje
i kraljevstva sva ostala
ka po glasu slavit čuje.
Slavnoj španjskoj kruni opeta
on se uzda vrha doći
i česarstvo od sva svijeta
pod silu joj otet moći.
Na česara njemačkoga
još oružje mnogo spravlja
i pod sablju carstva svoga
s podložnim ga pucim stavlja.
Ni s franačkijem kraljom pazi
vjeru davno uhićenu;
i na njega sabljom slazi
u krstjanskom raspu općenu.
Pak s izborom od junaka
ka uzmnoži bojne sprave,
misli udrit na Poljaka
i dignut mu krunu s glave.
Ah, saviše pršeć mlače,
dobrzo ti zaboravi
boj poljački, gdi najjače
tve viteze mrtve ostavi!
Jeda ne znaš ti po dilu,
što spovida svudi slava,
nedobitnu vlas i silu
kraljevića Vladislava?
Spomeni se i svjedoči -
sram ostavi pri istini -
kolik rasap na tve oči
od vojske ti on učini.
Koliko li kraj Nestera,
mimo ljustvo sve ostalo,
paša ti je i vezijera
od njegove ruke palo;
isprid mača kad njegova,
gdi krv rijekom odsvud teče,
priko ubjenijeh vitezova
jedva s glavom živ uteče.
Vito kopje, štit pereni,
britka sablja, desna ruka
kraljević je prihrabreni
krstjanskoga svega puka.
Nu što velim, care Osmane?
I ti poznaš isti opeta
da Vladislav zdrži obrane
od krstjanstva svega svijeta.
Samoga se njega bojiš,
od samoga njega predaš;
bez pokoja zato stojiš,
poklisara čim izgledaš, -
poklisara koga odavna
s mnozim darim ti poslo si,
da u njegova ćaćka slavna
žuđeni ti mir isprosi.
Ali čim car ne pristaje
smione misli umnažati,
želja u njemu sveđ vruća je
poklisar mu da se vrati.
On u sebi sumnji veće
od njegova duga hoda
da uzrok drugo biti neće
negli koja huda zgoda.
Tim vapije: "Gdi se dio?
Poljak toli nije daleko!
Ili se je utopio,
ili ga je tko posjeko."
I tako ga toj pristraša,
da misleći u dne i u noći
ne čini ino neg upraša:
"Gde bit može? kad će doći?"
Nu još želju kažuć istu,
dokli čuje, ne ima mira,
Kazlaraga u kom mistu
gospođe mu lijepe izbira.
Ki od poludna i od istoči
jur budući prošo kraje,
kupeć lipos, od svijeh oči
ka žuđena najdraža je,
iz razlicijeh mjesta ote
množ svijetlijeh djevojčica,
od kih svaka cjeć lipote
dostojna je bit carica;
ter s mlađahnijem njima doje
na kraj mora najposlije
gdi bi njegda grad od Troje -
bi, zašto ga sada nije.

[Bisernica]

6. pjevanje
Nastavlja se priča o Krunoslavi. Ona dolazi u Carigrad gdje je Korevski zatočen i smišlja načine
kako da ga izbavi. Želi ponuditi zlato za njegov otkup, ali shvaća da to neće biti moguće. Zato
se preoblači u ugarskog velikaša misleći da će kao muško imati više uspjeha u svom naumu. Zatim
pripovjedač govori o Osmanu koji nestrpljivo čeka poklisara iz Poljske s vijestima o primirju. U tom
iščekivanju razmišlja o svojim budućim osvajanjima Perzije i Španjolske. Kazlar-aga odlazi na put
kako bi sultanu našao ženu plemenita roda i tako mu osigurao zakonitog nasljednika.

[Bisernica]

[Bisernica]

Pjevanje Sedmo

Pri moru uprav srpskih strana,
u pržinah pusta žala
leži Troja ukopana,
od grčkoga ognja pala;
slavna Troja, ka je svime
njegda Istokom gospodila,
a sad ino nije neg ime
nakon sebe ostavila.
Gdi su miri, gdi su dvori?
Nije zlamenja od ničesa:
što ognju osta, vrijeme obori
i pohara i poplesa.
Samo jošte nedaleče
Simeonte rijeka sama
s malo vode jedva teče
i ona usahla s davnijeg plama;
a polak nje gora Ida
u vidjenju svome zdrži
uspomenu od Parida,
koga oganj Troju sprži.
Ah, kud, plahi mlače, poje,
na ki li se put poteži,
kroz gorjenje neka tvoje
u pepelu Troja leži?
O mladosti, bez razloga
i razbora, viđ, tko hodi,
na što plahos tvoja mnoga
dovodi ga i navodi!
Biješe danica objavila
jur svanutje dana bijela,
i istekla zora mila
s vijencem rusa oko čela,
kad za brodit sinje more
s djevojčicam ke ga slide
Kazlaraga u istok zore
na korablju zlatnu uzide.
Šlje otole na sve strane,
da se otok svaki ophodi,
s druzijem plavim crnce uzdane,
a on uprav more brodi.
Gleda k stranam sjevernime
tijesna mora val nablizu
komu Ele poda ime,
kad na očiju zginu Frizu,
i kojemu još njekada
posluh uči Kserse smioni,
vrhu njega bjena kada
mos veliki on nasloni.
Ah, nesvijesna oholasti,
kud se nijesi ti prostrla!
Da li scijeniš tvojom vlasti
srdžbe ukrotit mora vrla?
Vrla mora ki gradove
i kraljevstva cijela ždere,
kada skoči na valove
i izide iz sve mjere.
Leandro mladac zatravljeni,
gizdav mimo sve ostale,
slideć sve vil zrak ljubljeni
njegda plova ove vale;
nu srditi val zaklopi
njegove oči plahom silom,
usred puta kad ga utopi
prikom vlasti i nemilom.
On se molit za slobodu
vjetru i moru tad ne krati,
da prinese u pohodu
a utopi ga u zavrati.
Ali ušto molit uze
gnjevno more, vjetre plahe
prolijevajuć grozne suze,
podirajuć česte uzdahe,
uzdasi mu vjetar veći
a suzami more uzrasti;
tim on, ištuć smrti uteći,
sam ju srete svojom vlasti.
Iza otoka od Teneda
crni se aga uto izvaža,
ki skri grčke plavi i ne da
da ih trojanska vidi straža.
Leno i Lezbo mimohodi
i upravlja put na Šio,
ki doskora u slobodi
sam je sebi gospodio.
Šlje po otocih na sve strane
djevojčice da izbiraju
s druzim plavim crnce uzdane,
a on brodi željnom kraju.
Na otok slazi, u grad ide;
plaču matere, oci blijede,
ušto način nać ne vide
da im djece ne odvede.
Ter slobodu izgubljenu
naricati svak počinje,
veleć: "Da li carskom plijenu
rađaćemo mi robinje?
Ah, sve imanje nije li dosta,
ke se od nas za inih stjeca,
teža sila da ne posta
od ke nam se grabe djeca?
O žalosti plačna svima!
Vaj, nevolje gdi su ove:
svoju istu, jaoh, druzima
djecu rađat za robove;
i pun vaja i pun smeće
bit usiljen s teške službe
u porodu im činit veće
negli u smrti plače i tužbe!
Može li se s huđe zgode
ginut gorom smrti kojom,
neg živeći bez slobode
ne bit voljan dušom svojom?
O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi!"
Vodi iz plijena turska sila
djevojčica množ izbranu
od kih svaka lijepa i mila
u svijetlu se rodi stanu.
Rodjaci ih i rodice,
pune tužbe, plača i vaja,
skubuć vlase, grdeć lice,
do samoga slijede kraja.
Udaraju s teške muke
pokraj žala odsvudije,
put korablje, steruć ruke
ka im porode slatke krije.
Srce od smeće i od jada
razabrati njih ne more
imaju li im željet sada
blage vjetre, mirno more.
Gnjev i milos sveđ u sebi
pamet vrte, svijes im viju;
što bi htjeli, što li ne bi,
da odlučit ne umiju.
Ne ljubovce neg robinje
scijene da će caru biti;
huda miso tim počinje
u srcih se njih buditi.
Žele s misli hude ove
da plah vjetar dme s planina,
da more udre na valove
i da proždre svih pučina.
Ali od želje hude ovako
bježi opeta srce ureda,
i, ako razlog hoće tako,
milos brani, ljubav ne da.
Crni se aga diže iz Šija,
i nalijevo čim se vozi,
Samo, Andro, Ikarija
i otoci mu stoje mnozi -
slavni otoci, od kih hvala
čte se puna pisma stara,
sad neznana mjesta ostala
s malo stada odizgara.
Delo svijetli, otkli svitu
danja i noćna svjetlos usta;
tamni diku glasovitu
prazan otok, zemlja pusta.
Vrhu mjesta suha i gola
obilježja crkve nije,
na zavjete boga Apola
gdje iđaše vas svijet prije;
neg što na glas prazne jame
iz pustoši k svakom kraju
zamnivaju, i one same
odgovore mukle daju.
Među otocim k lijevoj strani,
od kih aga množ zamijera,
udalek su raspršani
Naso, Paro i Čitera -
Naso, gdi svu crkvu imaše
njegda Bako bog veseli;
Paro, otkle resijaše
carske dvore mramor bijeli;
Pafo i Gnido jur božici
od ljeposti posvećeni,
a u otočnoj jedva slici
sad neplodni svim kameni;
Čitera, ka od ljubavi
lijepoj majci ime poda,
sad sve u grmu i u travi
stijenje obraslo usred voda.
Gdje stan pucim bi vrijednime,
tuj sad pastir ovce svraća;
ah, koliko može vrime
ke s godištim sve privraća!
Slidi i obraća crnac veće
mimo Širo jedra bila,
gdi man kriše ženske odeće
domišljatom Grku Akila -
silna Akila, kom svi puci
ime u slavnu čuše glasu,
a njegovi sad unuci
zemlju težu, stada pasu.
Tako sreća svim puziva
u promjeni vječnijeh doba
promjenivat sveđ uživa
roba u kralja, kralj u roba.
Jedri hadum i ostaje
na desnu mu Gora Sveta,
od starijeh Etos ka je
bila u davna zvana ljeta.
Kon Olimpa jošte gleda
Peleo i Osa gdi se izmiče,
od kojih se pripovijeda
da u nebo vrh im tiče.
Brda priklona i nizoci
brijezi su ovo svekoliko,
glasovitu nu pisoci
uspeše ih na toliko.
U pismijeh uzrastiše
male ovako stvari u sebi;
a velike se izgubiše,
er ko će od njih pisat ne bi.
Riječ je ko se bijehu ljudi
gorostasni jur propeli
pod oružjem, u požudi
da bi nebo Jovu oteli.
Oni od ovih postaviše
jednu vrhu druge goru,
neka uzidu na najviše
od nebesa strane goru.
Ali Jove, za strt njima
svim nesvijesno ovu miso,
ognjevitijem treskovima
oni čas je satariso.
Na veliko svačije smjenje
osta u temu izgled tada:
tko visoko prem se penje
da nizoko sasma pada.
Nu dočime sinje vale
crnac brodi mora ovega,
od njegove družbe ostale
sve korablje sretoše ga,
ke otoke nebrojene
mora Edžea prošle bijehu
i jur k njemu put Atene
vraćahu se u pospjehu.
U staroga luku grada,
koga davnje slave rese,
š njima svijem združen tada
Kazlaraga uveze se.
S djevojčicam na kraj side,
i u malo opet dana
sve države on obide
od razlicijeh grčkijeh strana,
pazeć mjesta oko sebe
gdi u stara bi vremena
Atene, Argo, Sparta i Tebe
i Korinto i Mičena.
Sedam slavnih razumnika
države ove porodiše,
od kih ufat nije dovika
dohititi znanjem više.
Svako mjesto ovo poda
još za vječnu diku svoju
množ hrabrenijeh vojevoda,
nedobitnijeh sveđ u boju.
Od kriposti stare ostalo
ni imena sad tu nije:
s gradovima je znanje palo
i sva slava ka bi prije.
O bjeguće sasma vrime!
o nekrepka srećo odveće!
Koja stvar se pod vašime
promijeniti silam neće?
Ah, jesi li ti, o slavna
grčka zemljo, ona mati
plod čestiti ka odavna
od razuma dat ne krati?
Porodi li njegda one
ti mudrace glasovite
ki nauke i zakone
ostaviše plemenite?
Sinovi li tvi se glase
vitezi oni i junaci
ki Istok stavit vas poda se
s malijem vojskam biše jaci?
Ti li si ona puna hvale
koja cića znanja tvoga
zvaše puke sve ostale
bez razbora i razloga?
Ah, obrati sad se na te
i nevoljno bitje pazi:
nevjerstvu su starom plate
sadanji ovi tvi porazi.
Eto veće nigdje u tebi
osobita nije vladanja;
sama ostaješ ti pod nebi
bez oružja i bez znanja.
Porušena u crnilu
veći dio ležiš pusta,
izgubila buduć silu
i od ruka i od usta.
Sloboda se tva ponizi,
dobro ti je svako oteto;
za vrat drži te u verizi
samosilje tursko kleto.
Ali sva zla ova huda
koja trpiš sužna tako
od višnje su pravde osuda
na živjenje tve opako.
Nevjerstvom se tvojijem boli
i nariči š njega jade,
jer pedepsa s neba, koli
lakše ide, teže pade!
Jezdit crnac ne pristaje
priko ravne Livadije,
i slijeva mu more ostaje
od Korinta zvano prije,
koga kraju nadaleče
od Priveze vali stoje,
Zapad i Istok gdje doteče
na pomorske dvakrat boje.
Tuj u doba starijeh ljeta
Markantonija razbi Agusto,
čim za dobit carstvo od svijeta
svaki od njih biješe usto -
Markantonija, ki se obrati
svom korabljom i pobježe,
kad s ognjene odsvud rati
najvećma se more užeže.
O istočni vojevoda,
ti ne bježa tad neg slidi
tvoj plam slatki priko voda
ki nadalek letjet vidi.
Rimskijeh plavi množ moguća
nije tebe pridobila
nego tvoja pobjeguća
Kleopatra lijepa i mila.
Pri carici srca tvoga
svega svijeta carstvo ostavi,
ter ljubovnik bolji stoga
neg vojevoda ti se objavi.
Na istom mjesti s mnogom vlasti
skoro vitez španski izbrani
turskom krvi more omasti
i krstjanstvo sve obrani;
on na moru Turke pobi
i ima dobit vječne slave,
a na kopnu ti ih pridobi,
o prislavni Vladislave.
Nu glas više s bojne zgode
od imena leti tvoga,
jer on carske vojevode
a ti razbi cara istoga.
Ali crnac, ko sve prođe
grčke strane bliže i dalje,
uputi se prešno i dođe
na ravnine od Farsalje,
gdi u vremena njegda stara
boj veliki oni posta
od Pompea do Čezara,
svemu svijetu štetan dosta.
Velikoga ovdi Rima
vijeće i Istok vas ujedno
carstvu od svijeta među njima
učiniše grlo jedno,
da slobodi rodna grada
silni Čezar glavu odsiječe,
ki tu s pucim od Zapada
na domaći boj isteče.
Ovdi pobjeni i dobiti
Rimljani oni slavni biše
ki narode sve na sviti
i pobiše i dobiše.
Njih sloboda š njih poginu;
i to nesklad hudi uzroči,
kad zet svekru, otac sinu
a brat bratu protiv skoči.
Njima nijedna vlas pod nebi
vik ne može doći vrha:
oni od raspa sami sebi
početak su bili i svrha.
Tako davnji dub, ki žile
utvrdi odvik sred planina,
krepak stoji na sve sile
plasih vjetar, zlih godina;
usred njega ali kade
malahan se crv zavrže,
podgrize ga i, da pade,
tegota ista sva ga vrže.
Ah, da je proklet tko zameće
u rodnomu nemir gradu
i domaće vriježi smeće
u zavadi i neskladu.
Ali ovako Kazlaraga
jezdeć začu glas pun slave
od uresa lijepa i draga
Sunčanice prigizdave;
i kako se biješe ova
djevojčica svijetla i mila
sred bijeloga Smederova
plemenito porodila.
Tim čas ne hteć od umora
duga puta počinuti,
priko polja, priko gora
k raškoj zemlji on se uputi,
a poć mnozim crncim čini,
da iznahode ljepos novu,
po bosanskoj kraljevini
i gospostvu hercegovu,
veleći im da otprije
put država tih ne idu,
dokli od bližnje Arbanije
mjesto svako ne obidu.
A on s družbom svoga dvora
diže se uprav put Dunava,
priko polja, priko gora
kud najpreči put poznava.
Priko mjesta, priko sela
mačedonskih uprečiva;
zdesna ostaje grad mu Pela,
Filipova polja sliva -
Filipa, ki jaram stavi
najprije grčkoj jur slobodi,
ali većma se on proslavi,
što Lesandra sina rodi,
koga oružje i desnica
prostriješe se dokraj svita
priko grčkijeh svih granica
i Istoka pridobita.
Aga i ostala družba svoja
na Kosovo dođe paka,
glasovito polje od boja
gdi ubi Miloš cara opaka.
Ne ustavlja se na Kosovu
negli uprav kroz Toplicu
svrće k bijelom Smederovu
za nać slavnu Sunčanicu,
od ke, igdje put obrati,
ču zamjerne i velike
od liposti spovijedati
jednim glasom sve jezike.

[Bisernica]

7. pjevanje
Kazlar-aga putuje Grčkom pri čemu se kazuju brojne priče iz povijesti grčkih zemalja te europske povijesti.
Započinje spominanjem slavne Troje i njene propasti. Kazlar-aga šalje sluge po otocima da biraju djevojke
za sultana, dok njihovi roditelji i rodbina plaču i zapomažu nad takvom sudbinom. Nabrajaju se otoci pokraj
kojih plove te se govori o pokušaju Giganata da preuzmu nebo od Zeusa, o Marku Antoniju i Kleopatri te o
Cezaru. Gundulić apostrofira Grčku, njezinu slavu i pad, razloge padu itd. Kazlar-aga ide u Srbiju po
Sunčanicu o čijoj je ljepoti čuo.

[Bisernica]

Pjevanje Osmo

Ljepota je od naravi
dar čestiti, slavno blago,
gdi se sabra, skupi i stavi
sve što je ugodno, milo i drago.
Od svjetlosti višnje zraka,
cvijet od raja pun uresa,
dobro u kom su dobra svaka,
bistri izgled od nebesa.
Najizvrsnije Božje djelo
u kom svijetu raj se otvara,
gdi pram sunce, istok čelo,
zvijezde su oči, lice zora.
Od radosti i razbluda
skup izbrani, skladna mjera,
slatka od srca svih požuda,
mila od oči svih zamjera.
Med prislatki, ki tko kuša,
čemer mu se sladak čini,
blizu i dalek od svijeh duša
želja i pokoj drag jedini.
Nu moguća ova lipos
s svijetlom krvi kad se združi,
dvakrat veću kaže kripos
da ju dvori svak i služi;
u velikoj tere slavi
leti svuda glasovita
i neznane puke travi
u najdaljijeh stranah svita.
O česarska kćeri izbrana,
u porodu okrunjena,
ti sva vedra, sva sunčana
s ljepote si i s plemena.
Rajski ures lica tvoga,
ki moć izrit nije besjedom,
Vladislava prije slavnoga
zanije glasom neg pogledom.
Tim on želeć da bi steko
dragu milos prid tvim licom,
kraljicom te svom nareko
i ljubljenom vjerenicom.
Ali dočim ni daleče
namijenjeni tvojoj sreći,
iz sjevera ter ti istječe
sunce bijeli dan noseći,
tva ljepota rajska prosti,
mala ptica s tanke hvoje
ako istočnoj tvoj svjetlosti
iz dubrave pjesni poje.
Kraljeviću vjereniku
veće istočni car zavidi
pleme i lipos tvu veliku
neg svu dobit s ke još blidi:
steć bo može on na svitu
izgubljenu slavu u boju,
nu lipotu plemenitu
ne vik naći kako tvoju.
Pod zvjezdami tvoga uresa
nije bilo ni će biti:
jedno je sunce vrh nebesa,
jedna je lipos tva na sviti.
Otmanović tim zaludu
poslo je iskat svuda sebi
dad caricu naći budu,
o kraljice, sličnu tebi.
S tvojijem drazijem natjecati
u svem se ište; ali neće
u ljubovcah on imati
neg u oružju bolje sreće.
Sila mu je da izgubi,
i inako moći nije:
tako u lijepoj sada ljubi
kako u vrlom boju prije.
Jur je došo Kazlaraga
k Smederevu bijelu gradu
za iznaći kćer Ljubdraga,
Sunčanicu lijepu i mladu.
Svijetla je ova djevojčica
od koljena despotskoga:
vid žuđeni i zenica
slijepa starca, ćaćka svoga;
ki se unuka unuk zove
Đurđa despota i Jerine,
od kih ime i sad slove
niz slovinske pokrajine.
Zasveda su Turci hudi
gospostvo mu staro oteli,
gosposke se kaže ćudi,
plemenit se djelim veli.
Prut kraljevski, njekad ki je
u rukah mu djedim bio,
njemu je sada štap na ki je
tešku staros naslonio.
Države one gdje njekada
vlas despotska sterala se,
kratka mu je sad livada,
vrhu koje stado pase.
Straža mu su psi uzdani,
krotke ovce puk podložni,
a pastiri i gorani
prijatelji najuzmnožniji.
Priprosta mu je kućarica
mramornoga mješte krama,
a raskošna svim ložnica
trava uvehla, suha slama.
Šatori su izvezeni
zelenoga dubja kitje;
jestojska mu je sat medeni,
voda i mlijeko slatko pitje;
a od zlata čaše izbrane,
slatke piće u kih stoje,
ruke bijele i snježane
milostive kćerce svoje.
Dobri ovako starac traje
najpokonjih dana dio,
ki od dvanaes sinova je
čestit otac nekad bio.
Ali njemu smrt nemila
kroz namjeru hudu i priku
svih je ubrzo polomila,
da ne osuši lica viku.
Tim je on sada osto veće
jak opsječen dub u gori
komu vihar s plahe smeće
grane skrši i obori.
Vuk i Đurađ, kih slovijaše
glas s istoka do zapada,
s puške ognjene mrtvi ostaše
u podstupu Praga grada.
Gojko i Uroš sred zasjeda
od turske su sablje pali,
ki su ognju priko leda
za česara vojevali.
Mikleuša i Stjepana
more utopi na pučini,
a dopade smrtna rana
Vlatka od guse u planini.
Glavu izgubi Grgur svoju
s prijateljskih zlih privara,
a u rdeljskom stignu boju
smrt Miloša i Lazara.
Janko i Lauš od svih bijehu
samo ostali jošte živi
za razgovor i utjehu
ćaćku u teškoj suprotivi;
ki svu ljubav složi i stavi
od dvanaes u dva ova,
i ko oči dvije u glavi
i gleda ih i milova.
Ali huda nad sve ine
dobrzo mu sreća uzroči
da mu ujedno zrak pogine
i od dva sina i od dvije oči.
Janka ne može uzdržati
da se na boj ne uputi;
u bogdanskoj tim ga rati
pogubiše Turci ljuti.
A Lauša u isto vrime
srete prika smrt na domu,
ki ćaćkovo zovuć ime
umrije u rukah ćaćku istomu.
Tad toliko plakat uze
od dvanaes probjen strila
tužni starac, da ga suze
oslijepiše s grozna cvila;
i svršio još bi u plaču
dni kroz teške nepokoje,
razgovara da ne začu
od jedihne kćerce svoje.
Sunčanica mlada i lijepa,
od ke slovu svud kriposti,
svijetlo ufanje ćaćka slijepa
i štapak je u starosti.
Mile unuke on viditi
želi od drage kćerce ove
i u njih opet ponoviti
sebe i mrtve sve sinove.
Ali je zaman da itko sada
nje lipotu dvori mnogu,
zašto djevstvo ona mlada
zavjetova višnjem Bogu.
Mudri ćaćko s biljeg veće
pozna ovu nje odluku
i, što obljubit kćerca neće
vjerenika, ćuti muku.
Nu u sebi opet sudi
da od djetinjstva plaha ishodi
taj nje miso, s koje žudi
da dni tako sama vodi.
Tim neka u njoj od ljubavi
probudi se časna želja,
on razlike igre stavi
od radosti i veselja.
Od bugarskih mlados sela
na igre se kupi ove,
i ljuvena i vesela
sjediljkam ih milim zove.
Lijepe djevojke i gizdave,
i seljani mladi š njima
na nje idu, i vrh glave
svak od cvijetja vijenac ima.
U tanac se svi hitaju,
svi začinju slatke pjesni
i razlike igre igraju
u pokoju i u ljuvezni.
Vrh livade mlad uz mlada
sjedi u cvijetju razlikomu,
i riječ s riječim hitro sklada
na uho šaptom ovi onomu.
Natječu se svi pastiri,
i ukazat svaki uživa
da skladnije dipli sviri
i da u slađi glas popiva.
Zatjecat se još ne taže
pastirice najmilije,
ka začinja pjesni draže,
ka li vjenčac ljepše vije.
Sjediljke ove skupio biše
starac Ljubdrag na svom stanu,
jeda srce tvrdo odviše
od sve kćerce one ganu:
ter od mladih, kih ustrili
slavna lipos nje velika,
kigodi joj tuj omili
i obere ga vjerenika.
Tad kon lijepe Sunčanice
na sjediljke sej ljuvene
odsvud mlaci i mladice
skupiše se nebrojene.
Ona mlada, zasveda je
mučna u srcu cića toga,
poslušna se kazat haje
zapovijedim ćaćka svoga.
Sve najlijepše gube ime
prid uresom nje uresa
jak prid suncem istočnime
jasne zvijezde od nebesa.
Čisti zlatni pram od kosi
na vjetric je tih rasplela,
a od razlika cvića nosi
vjenčac vrhu vedra čela.
U pogledu ljuvenomu
razbludna joj sja danica,
a u rajskom licu svomu
capti trator i ružica.
Na ustijeh joj od veselja
rumena se rusa smije;
koprenica snijega bjelja
bjelje od snijega prsi krije.
Tako ona milo hodi
i toliku svjetlos ima
da u jedno vrime izvodi
tančac stupom, dan očima.
Pače, cijeneć da je zora
što su oči nje ljuvene,
rumena se rusa otvora
i razliko cvijetje zene.
Bijelim rukam po livadi
s drugam ga ona brat počinje;
seljani se dižu mladi:
kolo okolo njih začinje.
Usred kola od svirali
i od dipli na glas mio,
da zabave sej pohvali,
zače ovako mlad Radmio:
"Družbo lijepa i vesela
od mlađahnijeh pastirica
kim sred oči zora bijela
a sunačce sja sred lica,
pridružite u ljuvezni
s našijem vaše skladne glase,
da pojući slatke pjesni
biće ovo proslavja se!
Pojmo, pojmo, družbo, draga!
Bježi mlados, leti vrime;
od prolitja doba blaga
uživajmo prije zime!
Ne čekajte svijetla prama
zlato u srebro da se obrati,
a bez svitlosti i bez plama
lijepijeh se oči pogled skrati.
U mlađahna svoja lita
svaka od vas, lijepe moje,
grli rados, ljubav hita',
želje ispunjaj slatke svoje!
Čestitos je ovo živa,
blaženstva su ovo prava;
ovako se lijepa uživa
mlados i nje dika i slava.
Što se pita, da se ima;
što se žudi, da se stječe;
što je lijepo blizu očima,
da i od srca ni daleče;
da dva mlada jedno žele
u životu stravljenomu
i da vode dni vesele
živeć jedan u drugomu."
Radmio prista, i tajčas se
š njim u tanac svi hitaju;
dva začinju, u sve glase
skladno ostali otpijevaju.
U šapte se igra obrati,
ko se u tancu dozačina,
pak uzeše popijevati
četr mlada seljanina.
Prvi poče ko njekada
od hercega od Stjepana
ugrabi se ljubi mlada,
ka mu sinu biješe dana;
i ki je ona jad i smeću
i ćutila i podnila,
čim na starcu svim mrzeću
draga je mlaca promijenila;
i ko paka cića toga
sin mu se je poturčio,
i iz gospostva herceg svoga
s djecom inom prognan bio.
Zapopijeva drugi opeta
ko Biogradu pomoć poda
prema silam Muhameta
Ugrin Janko vojevoda;
i kako se ispod mira
grada toga car oholi
ljuto ranjen tad istira
veće mrtav živ negoli.
Ko se iz grada Dubrovnika,
kliče tretji, k Zadru uputi
Đurađ despot za na prika
zeta Ugre podignuti;
i od Sibinja ko ban slavni
i ugarska sva gospoda
tad ustaše na boj spravni,
neka mu se pomoć poda;
i ko s vojskom iz Budima
kralj Vladislav sam se otpravi,
ter Murata s neizmernima
silam razbi na Muravi.
A četvrti kliknuo biješe
ko ugarske skladne volje
Matijaša kralja uspeše
iz tamnice na pristolje;
i ko utruđen kralj hrabreni,
rvuć vojske od Turaka,
na kopju se često odmijeni
od despota Vuka paka.
Bugarkinje jur pristale
i pjevanja bijehu draga,
kad smete igre sve ostale
svojim došastjem Kazlaraga.
Pokli iska svud po gradu
Smederevu on zaludu
Sunčanicu lijepu i mladu
ukazati da mu budu,
brži nego brza strijela
otole se s družbom dijeli,
bivši čuo da se u sela
Ljubdrag otac š njom priseli.
Tu je nađe u zabavi
od veselih sjediljaka,
i u pogledu nje objavi
tajčas mu se sunčja zraka.
Pače bijelijem danom svanu
crnom agi noćno lice
na ljepotu rajsku izbranu
od sunčane Sunčanice.
Zapažene odsvud vidi
u nju jednu svačije oči
i cvijet sunce gdi ju slidi
pored suncem od istoči.
Ali crnac ko se ugleda,
ne zna od straha nitko gdi je:
sjemo tamo svak ureda
hoće bježat, a ne umije.
Sunčanica i š njom lipa
družba od straha i od srama
cvitje iz skuta na tli isipa
ko za zlatnih braše prama.
Poniknute lijepe vile
zamukle su mramorkome,
cijeneć da su tako skrile
same sebe sjenim svome.
Odsvuda su vrhu lica
vlase od kosa raspustile,
ali između zlatnijeh žica
sjahu im većma oči mile.
Hitri hadum svijem objavi
veseo pogled, sliku dragu;
sprijed na prsi ruku stavi
i u besjedu kliče blagu:
"Družbo mila, dni čestite
ki trajete sred dubrave,
uživa'te i slidite
lijepe igre i zabave!
Nitko ne ima' strah ni čezni,
er došastje moje neće
razvrć vaše tance i pjesni
ni donijet vam gorke smeće.
Pače u družbu vašu, ka je
mnoge sreće, mnoge česti,
gdi u miru svak dni traje,
i ja ću, za nać mir, uljesti.
Tim, gizdava družbo mlada,
ovdje gdi ste vi skupljeni,
ne budi vam mučno sada
dat zamalo mjesto i meni!"
Ko izreče sej besjede,
gdi sjen velik dub prostira,
sam bez družbe Turčin sjede
sred seljana i pastira.
Milostivo na staroga
Ljubdraga se pak obrati,
tere poče ovako ga
s tvrdim kletvam uprašati:
"Ah, tako ti Bog s visine
vratio očima vid žuđeni,
vrijedni i dobri domaćine,
pleme tvoje spovjeđ meni.
A po carsku slavnu glavu,
tako ne po sabljom mojom,
kad istinu skažeš pravu,
neć me uvrijedit riječi tvojom.
Stari tvoji tko su bili?
Rec' slobodno bez ozira:
jesu li oni gospodili,
i iz gospostva ko ih istira?"
Na ovo, u srcu smućen svomu,
kliče starac pun žalosti:
"Spomenjivat nevoljnomu
mučno je prednje čestitosti:
er koljeno plemenito
od pomoći tomu nije
koga uboštvo vjekovito
pod teškijem ropstvom krije.
Nu gospodar taki kada
zapovijeda blago i milo,
pod zakletvu ter mi sada
od oči se toj stavilo,
od ničesa neću predat:
sve ću kazat, nu, jaoh, bolje
naricaću neg spovijedat
od starijeh mojih nevolje.
Diže se iskat u svom dvoru
Lazar, despot od Servije,
dva junaka po izboru,
da uda za njih kćeri dvije;
lijepu i mladu Vukosavu
da Milošu Kobiliću,
a ponosnu i gizdavu
Maru Vuku Brankoviću.
Od Mare se i od Vuka
slavni despot Đurađ rodi,
vrh raškoga svega puka
nakon svekra ki gospodi.
Od Đurđa se i od Jerine
Mara opet kći rodila,
cić lipote nje jedine
ku obljubi carska sila;
nu se od cara bijehu silna
obljubile većma tada
plodne strane, mjesta obilna
gdi s Jerinom despot vlada.
On na dvore ko njegove
za caricu im kćer odvede,
posla im konje po sinove
i primami ih da ga slijede.
Podiže se pak da stječe
pod oružjem njih države,
i jedva despot živ uteče
isprid sablje sve krvave;
a Jerina, iz bijeloga
Smedereva izagnana,
za nać Đurđa vojna svoga
put ugarskijeh pođe strana.
Ovake mu pak da glase,
u Budimu kad ga srete:
Trgaj, trgaj sijede vlase,
tužni starče, s hude štete!
Gospostvo ote i isposijeca
tvoje vojske car ognjeni;
Grgur, Stjepan, naša djeca,
robovi su oslijepljeni.
Čuj ke mi su sinci mili
po jednomu sad glasniku
plačnoj majci poručili
trudne glase, zgodu priku;
Srce će se tve napola
rascijepati, majko tužna:
tva dva sinka, dva sokola,
dva slijepca su i dva sužna.
Ti po svakoj svijeta strani
gledaj, majko, na dan bio:
nami se je zrak sunčani
mlađahnijem ugrabio.
Razlog biješe mi dvojica
da smo štapak ćaćku i tebi:
s ćaćkom starcom ti starica
da nas vodiš sad je trijebi.
Ali slišaj svu nezgodu
i naš teški jad nemili:
s očima smo i slobodu
slatku i dragu izgubili.
Carica nas, majko draga,
sestra naša, kćerca tvoja,
prid Muratom ne pomaga,
komu ljubi bit dostoja;
pače i ona, vajmeh, ista,
da nam kuću iskorijepi,
vrlom caru na svjet prista:
zajedno nas š njim oslijepi!
Ni joj ganu srce tada
tvrđe od stijene, vrlje od zviri,
ljubav od dva braca mlada
hudu miso da ne tiri.
Zato, ako taj put slidiš
ti da, lijepe sve gospoje
u Budimu kad razvidiš,
dvije nevjeste nađeš tvoje;
kada budeš, majko, tamo
među ugarskijem gospojami,
tužna majko, smisli samo
ke ćeš hvale podat nami!
Jeda rićeš: "Imam živa
ja dva sina, dva junaka,
u kih stoji i pribiva
moga srca rados svaka?
Dva sina imam - moć ćeš rijeti -
nu dva slipca, nu dva roba:
oteše mi ih Turci kleti
i sada mi ih drže oba."
S nesrećnoga segaj glasa
ki mu poda plačna ljubi
starac despot pun poraza
smrtno ublijeđe, riječ izgubi.
U žalosti i u bolesti
stanovit se omramori,
ali ko se pak rasvijesti,
jedva ovako progovori:
"Otkada smo izgubili
sva ina dobra mi na sviti,
nastojmo se turskoj sili
sužni u staros ne učiniti!
Verna drugo, sa mnom hodi
put slavnoga Dubrovnika,
gdi se gostu u slobodi
drži vjera svim velika!"
Ali Murat buduć slišo
Đurađ despot sa svim blagom
u Dubrovnik da je otišo
slobodom se štiti dragom,
prešno otpravi poklisare
k Dubrovniku svijetlu gradu,
knezu i vijeću šljući dare,
da mu u ruke Đurđa dadu;
ili inako on zaprijeti
u krvavu ljutu boju
da će na njih grad podrijeti
carsku ognjenu sablju svoju.
Nu Dubrovnik, sred pokoja
ki od slobode krunu steče,
s mita od zlata, s prijetnje od boja
od vjere se ne poreče;
tako da isti car oholi
čudeći se tada kliče:
"Cjeć tve vjere krepke toli
vik ćeš živjet, Dubrovniče!"
I tako se prem dogodi!
još Dubrovnik s davnjom krunom
stoji cjeć vjere u slobodi
među Lavom i Drokunom.
Ah, da bi uvik jakno sade
živio miran i slobodan,
Dubrovniče bijeli grade,
slavan svijetu, nebu ugodan!
Krune ugarske veći dio,
svu bosansku kraljevinu
i, gdi je herceg gospodio,
vlas poda se turska ukinu;
još sred usta ljuta Zmaja
i nokata bijesna Lava
oko tebe s oba kraja
slovinska je sva država.
Robovi su tvoji susjedi,
teške sile svim gospode;
tve vladanje samo sjedi
na pristolju od slobode.
U slobodnu gradu ovomu
od zetovih tako ruka
sačuva se despot, komu
ja sam unuk od unuka;
i od našega svega traga
ne nahodi nitko se ini
razni ova kćerca draga,
ka je razgovor moj jedini".
Ko ču ovo crnac, skide
zlatnu mahramu iza pasa,
Sunčanici ter otide
i u način ju blag prikaza,
veleć: "Tva je sreća sada
i velika i čestita:
istočnom si caru lada,
o djevojko plemenita!"
Sunčanica tada svrnu
oči od srama i poniknu,
a svu ostalu družbu crnu
crni hadum k sebi viknu.
Nu š njim ne hteć da se dili
djevojčica časna i lijepa,
ugrabi ju on po sili
isprid skuta ćaćka slijepa.
Otet bi se mlada uzela
strašnom crncu ki ju hvata
golubica jakno bijela
crnom orlu iz nokata.
Ali Ljubdrag, u sljepilu
tužni starac nad sve ine,
čuvši grabit kćercu milu
uhiti se za sjedine,
i ne ufajuć da ju obrani,
zaupi u glas pun žalosti:
"Na ovo li me, jaoh, dohrani,
teška i trudna ma starosti?
Da li dosta, srećo huda,
djedinstvo otet me ne bi ti,
i od despota slavnih svuda
pastirim nas učiniti,
i ljubljenim sinovima,
ki biše oči mojih zenice,
da moj život spravljat ima
i kolijepke i grobnice?
Ti me sada sasma ovako
slijepa starca još pokosi,
čim se moje dobro svako,
ma jedihna kćerca odnosi.
O ma kćerce! - Nije je, nije! -
Sunčanico, kćerce mlada,
tvoj sunčani ures gdi je?
Jaoh, tko mi te grabi sada?
Ozovi se, kćerce mila!
Viđ koja me boles cijepa!
Ah, komu si ostavila
ćaćka tvoga stara i slijepa?
Za ovo li, smrti prijeka,
gluha mi se vazda kaza,
ma nesrećna staros neka
mre s huđega sveđ poraza?
Moja slijepa staros ova
ka mi u licu smrt svjedoči,
bez gospostva, bez sinova
i bez drazijeh, vajmeh, oči,
i bez tebe, slatko ufanje,
kćerce mila, u koj meni
i sinovi su i vladanje
i od oči vid žuđeni!"
Starac Ljubdrag tuži ovako:
ali što mu toj pomaga?
S kćercom mu se veće odmako
podaleko crni aga.
Sunčanica sprva od straha
učini se mrazna stijena,
blijeda, nijema, bez uzdaha,
iščeznuta, zapanjena.
Pram razvezan u slobodi
lice plačno obletiva;
nosi se ona, a ne vodi,
veće mrtva nego živa.
Nu ko malo razabra se
ter pogleda, tere vidi
strašne i grde crnce uza se,
opet vene, čezne, blidi.
Gorka je boles opet smeta,
opet zavrć riječ ne može;
priuze teški strah ju opeta
i opet se prinemože.
Ali ko se njoj zatime
pobjeguća duša vrati,
kliče glasom žalosnime
u ovi način naricati:
"Gdje sam, tužna? Ah jaoh, koja
ugrabi me ovo sila?
O žalosna majko moja,
na što me si porodila?
Od koga sam, jaoh, vođena?
Robinjica gdi ću mlada,
nemilosno zaplijenjena
u ćaćkovu skutu sada?
Sinoćka sam omrknula
ja u ćaćka kći jedina,
a jutros sam osvanula
u crnoga Arapina.
Komu, ćaćko mili, komu
jedihna te kćerca ostavi
ka je životu trudnu tvomu
sveđ nosila pokoj pravi?
Ah, čijeme ćeš jade i smeće
teške tvoje samiriti?
Ko li ti će uzdan veće
slijepu u staros štapak biti?
Silnu caru od Istoka
mlađahna se vodim sužna
i, što je huđe, s toga uzroka
časti mom se bojim tužna,
dragom časti, ku odavna
ja prikazah Višnjem goru
i za ku sam podnijet spravna
svaku muku, smrt najgoru.
Ali ako me ti oteti
nijesi jaki, ćaćko mili,
ni imaš sila za oprijeti
mogućoj se turskoj sili,
dođi, dođi, na smiljenje
jeda ganeš skup oholi,
tere tvoj plač i cviljenje
za mene se tužnu umoli.
Jeda za otkup me mladosti
mješte zlata u ke vrime
od nesrećne tve starosti
grozne suze Turci prime;
jeda kako oči slijepe,
jaoh, i stare tve sjedine
iz njih srca iskorijepe
nemilosti i vrline.
Ali nigdje nije nikoga
ko bi mene pomoć htio!
Ćaćko, ufanje srca moga,
i ti li me si ostavio?"
Htijaše slidit plač svoj ljuti
Sunčanica još naprijeda,
kad se oštri crnac smuti
srčno na nju ter pogleda,
"O djevojko, vapeć, mlada,
dosta si se plakat čula;
ah, umukni veće sada,
kamenito zamuknula!"
Ali dočim pute slidi
k Carigradu on najpreče,
eto se ulak jedan vidi
gdi uprav njega tijekom teče.
Ovi, potom prida nj doje,
lis mu carski prikaživa;
on ga prima i vrh svoje
glave stavlja, pak celiva.
Mlad car, trpeć mučno odviše,
od istočnijeh sprava sknjenje,
agi u tom listu biše
otkrio srca svoga htjenje.
Pisaše mu da put strane
carigradske naglo grede
i da veće izabrane
djevojčice sve dovede;
veljaše mu još da svudi
Sokolicu pošlje iskati
i da joj skaže ko car žudi
da ga u Istok i ona prati.
Biješe lijepe zatočnice
mladi se Osman uželio,
ke ga zani drago lice
a ustrili pogled mio.
Uzo bi opet nagledati
rajskoga se nje uresa
i oči svijetlijeh u kih sjati
sunce vidi se od nebesa.
Pače on puta ne umije
naći u Istok kim će poći,
dokli Istočno Sunce prije
ne isteče svojoj noći.
Ali ova miso svoja
neće druzim da se objavi,
krijuć željom ljuta boja
slatku želju od ljubavi.
Nu se hitri hadum stavlja,
i jednoga crnca uzdana
po bojnicu lijepu otpravlja
put poljačkih ravnih strana,
buduć imo glase tada
da još po toj kraljevini,
za osvetit cara mlada,
s drugami ona rasap čini.

[Bisernica]

8. pjevanje
Pjevanje započinje slavljenjem austrijske princeze Cecilije Renate, zaručnice kraljevića Vladislava.
Kazlar-aga dolazi u Smederevo te se opisuje sudbina Sunčaničina oca Ljubdraga i braće. Sunčanica
se odlučila zarediti dok njezin otac želi da im se loza nastavi te organizira svečanost u svojem domu
kako bi se ona možda zaljubila. Ljubdrag priča povijest svoga roda, upada Kazlar-aga te otima Sunčanicu.