
Prvobitno napisano od
kojote
Ne, neću se vratiti. Imam porodicu. Vidite onog riđeg dečka tamo? To je moj klinac. Moja žena ga je rodila pre nego što je mene upoznala, ali on se sad zove Marko Only Gorjanović. A moja žena zove se Lilu. Moja Lilu nije lepotica, ali se volimo. Nije to kao da imamo dvadeset godina, ali volimo se. I ne pričamo puno o tome. Umesto toga, ona mi skuva sarmu, ili pasulj sa slaninom, ili ispohuje tikvice. I kaže: "Mi volimo naša Srbija".
I tako sinoć, večerasmo. A ja se setih Dušanovca, i mame, i njenih tikvica, i mojih drugara Mana, G-a, Septembre, Gurbeta, Mistične, Kovača i Falkona koji ih obožavaju kao i ja. Noćas ostadoh sam u kuhinji i napih se kao svinja. A onda nekako ružno posrnuh, razbih rukom staklo na vratima. I gadno se posekoh, krv samo lije. Preplaših ženu i dete, jadva sam ih posle smirio. Ne treba da pijem. Kad pijem, hvatam se za poslednju, mračnu nadu: da će najzad izbiti neki mali, prljavi rat. Jer, dođe li do toga, tada će me sigurno pozvati, i ja ću čist, i bez potrebe da se perem, mirno moći da se vratim. A vi, ako nekad dođete u Dušanovac, pogledajte ga dobro. Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava - plače za njim. Jedan čovek koji još može da se uzda samo u - rat.