AZTEČKA MITOLOGIJA
Prva stvar koja se uočava kod aztečke mitologije jest činjenica da se
imena bogova čitaju teško, a izgovaraju još teže. Čini se da je opaska
kako bi se, bacajući Scrabble kockice, uz nasumični dodatak slova x,
mogao složiti čitavi aztečki panteon –opravdana!
Na
spomen Azteka, na pamet padaju slike krvava žrtvovanja, jarkih boja i
šarena perja. Jedan od razloga zašto danas vrlo malo ljudi poznaje
mitove Srednje Amerike jest i taj što su mitove skupljali fratri nakon
španjolske konkviste od kojih se, iako su njihovi napori da sačuvaju
vrijedne ideje hvalevrijedni, teško moglo očekivati da ih shvate i
prenesu u cjelovitom obliku, dijelom i zbog toga što je malo vjerojatno
da su aztečki svećenici radosno podijelili svoje spoznaje s osvajačima
i širiteljima kršćanstva.
Smatra se da se pleme Azteka u Srednju Ameriku doselilo iz područja
sjeverno od Colorada te se tijekom 14.stoljeća smjestilo na otočićima
jezera Tescoco da bi u sljedećih nekoliko desetljeća zavladalo najvećim
dijelom Meksika – pothvat je to koji svjedoči o velikom strateškom
znanju i moći ratovanja toga nomadskog plemena. Legenda kaže da je
seobu Azteka iz Aztlana, mjesta na dalekom sjeveru, potakla ptica koja
je zapjevala tihui, što na aztečkom jeziku znači ‘hajdemo’, na što je
vođa i bog rata Huitzilopochtli poveo narod prema jugu. Nakon godina
lutanja, naišli su na prizor kojime se ispunilo proročanstvo: otok
usred jezera i sokol koji je sletio na kaktus nochtli. Huitzilopochtli
je pozvao narod da se na tom mjestu, Meksičkoj visoravni, naseli te da
naporno radi i uživa plodovima svoga rada: voću, kakau, dragom kamenju,
perju i pamuku.
Nakon
što su svladana domorodačka plemena, osnovan je glavni grad
Tenochtitlan koji je bio sazdan od nasipa i kanala, trgova i tržnica,
piramida, hramova, palača, dućana i rezidencija. U vrijeme španjolskog
osvajanja, stanovništvo je doseglo brojku od 200 000 ljudi. Aztečko je
društvo bilo slojevito – na vrhu hijerarhije stolovao je vladar, štovan
gotovo kao božanstvo, za njim je na nižim stupnjevima slijedilo
plemstvo, veliki svećenici, puk, kmetovi i, na kraju, robovi. Slično je
bilo i u svijetu bogova – na vrhu je bio Tlaloc, bog kiše, koji je
vrhovništvo dijelio s Huitzilopochtlijem, bogom rata.
Svaki mit ima četiri osnovne funkcije: mističnu, kozmološku, sociološku
i pedagošku. U svakoj mitologiji postoje pitanja: Otkud dolazimo? Kamo
idemo? Kako da živimo ovaj život? Na prvo od ovih pitanja odgovaraju
mitovi kreacije.
Budući da su Azteci uklopili različite tradicije predaka -Tolteka i
ostalih predaka jezika nahuatl – u svoju mitologiju, imali su različite
mitove o kreaciji. Jedan od njih počinje s boginjom Coatlicue koja je
bila savršeni monolit, bez ijednog otvora na tijelu. Zatrudnjevši s
nožem od opsidijana, rodila je boginju mjeseca Coyolxauhqui, kao i
mnoštvo sinova koji su postali zvijezde. Jednoga je dana našla pernatu
loptu koju je spremila u njedra.
Kad je kasnije potražila perje, ustanovila je dvije stvari: da je perje
nestalo, ali i da je ponovno trudna. Čuvši tako naivnu priču, Mjesec i
zvijezde su se naljutili te je odlučili ubiti. Dok su djeca kovala plan
za njezino smaknuće, Coatlicue je rodila boga rata kojemu je nadjenula
ime Huitzilopochtli. On je, uz pomoć vatrene zmije, ubio svoju braću i
porazbacao ih po nebu, a Coyolxauhqui je odrubio glavu i njezino tijelo
bacio u planinski procjep. Od svih bogova, ostali su tek Ometecutli i
Omecihuatl, dvije zvijezde koje su stvorile boga proljeća – Xipe Totec,
pernatu zmiju Quetzalcoatla i mračnog boga Tezcatlipoca, kao i ljude. U
tim je vremenima na zemlji voda bila početna materija u kojoj je
plivala Coatlicue proždirući svojim bezbrojnim ustima sve što bi
vidjela. Kada su bogovi Quetzalcoatl i Tezcatlipoca uvidjeli što se
događa, pretvorili su se u zmije od kojih je jedna zgrabila Coatlicue
za desnu ruku i lijevu nogu, a druga za lijevu ruku i desnu nogu te su
je stale povlačiti. Čudovište se tako raspolovilo. Donji se dio
čudovišta uzdigao i oblikovao nebesa, dok se gornji spustio i postao
zemljom. Ostala su se božanstva naljutila i, da osvete raščetvorenje
Coatlicue, od njezine kose stvorila stabla, travu i cvijeće, od
njezinih očiju izvore i spilje, od usta rijeke, od nosa brijegove i
doline, a od ramena planine. Unatoč tome, Coatlicue je obnoć plakala
jer je željela jesti ljudska srca i nije htjela uroditi plodom, osim
ako je ne poškrope krvlju. Život se, dakle, mora žrtvovati velikom biću
koje održava život.
Tu dolazimo i do priče o žrtvovanju. U drevnoj su Americi ljudske žrtve
u početku bile dobrovoljne. Za svetkovina u čast boga Tezcatlipoca
ubijalo se samo jednog mladića koji je godinu dana prije toga uživao
najveću čast – učili su ga svirati flautu, biti blagim i ljubaznim u
govoru, odjeća mu je bila kao u boga, imao je pratnju osmorice, oženili
bi ga s četiri djevice. Pet dana prije same svetkovine odavala mu se
počast velikom gozbom i plesom. Na poslijetku, mladića i njegove žene
smjestili bi u čamac i oni bi otplovili do podnožja malog brijega, gdje
bi djevojke bile ostavljene, dok je osam slugu pratilo mladića u
oskudno opremljen hram. Na svakoj bi stepenici mladić slomio po jednu
flautu na kojoj je svirao tijekom čitave godine, sve dok ga na vrhu ne
bi dočekali svećenici koji bi ga polegli na žrtvenik, svezali mu glavu
i ruke, a onda mu u grudi zarinuli kameni nož kojim bi iskopali srce i
prinijeli ga Suncu. Ovaj je obred označavao istinskoga čovjeka koji
mora naučiti slaviti boga kroz čulne doživljaje, lijepu odjeću, glazbu
i ples, a sve to kako bi postao dostojanim da, jedno po jedno, uništi
sva čula te da izgubi život kako bi ga stekao – žrtvovalo se, naime,
fizičko srce kako bi se, u jedinstvu s bogom, pronašlo pravo srce.
Na pitanje Kamo odlazimo? odgovaraju mitovi o podzemnom svijetu.
Općenito vrijedi pravilo – kaži mi kako živiš i reći ću ti kamo ideš.
Kod Azteka su postojale tri vrste posmrtnoga svijeta. Prvi i najniži
bio je Tlalocan kamo bi odlazili ljudi koji su za života žudjeli za
dobrom hranom i veseljem. Tlillan-Tlapallan je bilo mjesto za ljude
koji su postigli besmrtnost neovisnu o prolaznom tijelu, primjenom
nauka boga-kralja Quetzalcoatla. Ako je čovjek bio zle sudbe, slijedio
mu je Mictlan, mračno mjesto gdje su duše živjele bezbojnim životima.
Na pitanje Kako da živim ovaj život?, najbolje odgovara nauk boga
Quetzalcoatla. Bio je to vladar petoga doba ili petoga sunca koji, kao
pernata zmija, simbolizira životinjsko biće oslobođeno u duhovnom letu.
Najveći je broj mitova vezan upravo uz Quetzalcoatla – spominje ga se
kao izumitelja knjiga i kalendara, zakonodavca, milosrdna i sućutna
kralja koji je narodu donio kukuruz, kao simbol smrti i uskrsnuća.
Također, Quetzalcoatl je stvoritelj ljudi petoga doba. Mit govori da se
spustio u podzemni svijet i vlastitom krvi poškropio kosti prethodnih
ljudi, čime je u njih ponovno udahnuo život. Nakon godina vladanja,
brojnih iskušenja i borbi s Tezcatlipocom, bogom pojavnoga svijeta,
Quetzalcoatl je ipak odnio pobjedu I odlučio napustiti zemlju, rekavši
da ga je Sunce pozvalo. Na splavi se otisnuo u nepoznatom pravcu. Narod
je nastavio očekivati njegov povratak, a legenda kaže da je posljednji
aztečki vladar, car Moctezuma, vjerovao da je španjolski konkvistador
Cortes sam Quetzalcoatl, kao i da je ta nezgoda koštala Azteke carstva.
Isprepletene zmije iz mita o kreaciji simbol su neodvojivosti vremena i
prostora, što je vrlo moderna ideja koju susrećemo tek u fizici 20.
stoljeća. Duboko shvaćanje astronomije i matematike očitava se u
kalendarskom sustavu Azteka. U osnovi kalendara bio je ciklus od
osamnaestodnevnih razdoblja koji su se množili s dvadeset, što iznosi
360 dana kojima se, da bi se dobila godina, dodavalo pet dana ‘izvan
kalendara’. Tijekom tih dana ljudi su pazili da ne zaspu, da se ne
svađaju i ne spotiču u hodu jer su vjerovali da će ono što učine tada
morati činiti uvijek, iz čega je uslijedio običaj da se tih dana ne
obavljaju teži poslovi. Vrijeme se dijelilo na 52 dana, a godina se
sastojala od pet dijelova koji su odgovarali četirima stranama svijeta
i središtu. Nakon 52 godine Sunce je moralo ponovno oživjeti ili bi
nestalo svijeta. Tako je nastao i običaj da se svake pedeset i dvije
godine, kao simbol vječnog ponavljanja prostora ivremena, gradi jedna
piramida povrh druge. Vrijeme je bilo personificirano – svakome danu,
mjesecu i godini odgovaralo je jedno božanstvo.
Kako se mijenjaju životni uvjeti, priče se, da bi se izraziča njihova
bezvremenska istina, trebaju pripovijedati na drugačiji način. Ako
profesionalni vjerski vođe ne mogu narod poučiti mitskome nauku, možda
umjetnici i književnici trebaju preuzeti tu svećeničku ulogu i donijeti
nove spoznaje izgubljenom svijetu. Treba još reći da 95% današnjega
stanovništva Meksika čine deklarirani rimokatolici, a prvo što pada na
pamet na spomen Meksika su –sapunice.