Stranica 1 od 2 12 ZadnjaZadnja
Pokazuje rezultate 1 do 20 od 37

Tema: Mitovi i legende

  1. #1
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Mitovi i legende

    Junaci teže za čašću, slavom i glasovitošcu, vjerujući da je postizanje toga vrednije i od samog života. Druga je strana junačkog života drzak, ohol ponos, nasilje i prijestup. Bogove vrijeđaju nepoštene prosudbe, odbijanje ili zanemarivanje pogrebnog obreda, bezobzirno ponašanje ili ubijanje gosta. Ipak, bogovi su ti koji zahtijevaju uspostavljanje društvenih vrijednosti.

    U osobi Prometeja više no igdje u grčkoj mitologiji javlja se lik omiljen antropolozima tkz. "junak kulture". Titan Prometej posvađao je Zeusa s ljudima prevarivši ga za njegov dio životinjskog mesa u vrijeme kad je uveden običaj prinošenja žrtve. To je za grčki žrtveni obred značilo ozakonjenje propisa prema kojemu se kosti i masni dijelovi životinja prinose bogovima, dok se meso Čuva za prehranu ljudi. Za osvetu, Zeus je ljudima oduzeo vatru, ali ju je Prometej ukrao i vratio. Zeus se osvetio podučivši Hefesta, zaštitnika kovača i zanatliju Olimpljana da iz gline i vode oblikuje ženu. Atena ju je opremila lijepom odjećom i obućom, Afrodita joj da neodoljivu ljepotu, a sam Zeus prijevarnu prirodu.

    Žena je bila varav božanski poklon ljudima, zapravo kuga i prokletstvo, a podmuklost prokletstva se sastojala u tome što čovjek ne može biti zadovoljan ni s njom ni bez nje. Ta prva žena bila je Panđora, poslana Prometejevom bratu Epimeteju. Mudri Prometej je često upozoravao brata da ne prima poklone od Zeusa, ali sad je bilo kasno jer ga je Pandora već očarala svojom ljepotom. Epimetej je u svom dvoru imao veliki ćup, čvrsto zatvoren velikim poklopcem kojeg nitko nije otvarao jer su se svi bojali nesreće koja bi ih mogla zadesiti. Pandora je željela vidjeti što se nalazi u ćupu, te otvorivši ga sva zla i nesreće su se razasule po zemlji, a jedino je na dnu ostala Nada. To je bila Zeusova osveta ljudima. Pripovijest o ženi koja je istodobno i užitak i prokletstvo smjera čak i nekoj vrsti "pomirenja suprotnosti" za koje je utvrđeno da je opća funkcija nastajanja mitova.

    Heraklo

    U ranome dobu u kojem su živjeli Homer i Heziod, nije moguće utvrditi zajednički izvor sveukupnih grčkih junačkih mitova, jer različiti pjesnici, pa čak i isti pjesnik na različitim mjestima, zastupaju i čuvaju različite tradicije. Posebno su složene predaje o Heraklu. Ozbiljni mitološki elementi, što ih sadrže pripovijesti o njegovim pothvatima, obuhvaćaju sukobe s prvobitnim čudovištima, podvojenost njegove naravi - sklon je napadima životinjske mahnitosti - te njegov odnos prema smrti i kraljevstvu mrtvih. Među mnogim Heraklovim pustolovinama, posebno se izdvaja dvanaest njegovih dužnosti koje mu je nametnuo mikenski kralj Euristej (one su naslikane u Zeusovu hramu u Olimpiji iz približno 56O.g.pr.n.e.). Euristej i Zeus su bili bratići i pripovijest kaže da je prije njihova rođenja Hera molila Zeusa da se zakune kako će mlađi od njih dvojice biti podložan starijem. Zeus je mislio da će se Heraklo, njegov sin, roditi prvi, ali ljubomorna Hera požuri Euristejevo rođenje pa se on prvi rodio. Euristej se bojao i zavidio Heraklu nadajući se da će ga uništiti ako mu nametne dvanaest nesavladivih i opasnih zadataka. Heraklo ih je, međutim, sve uspješno obavio. Hera je bila neumoljivi Heraklov neprijatelj u njegovim pothvatima, a Atena njegov stalni saveznik. Zapravo je Heraklo zbog Herine varke bio podložen Euristeju sve dok nije obavio svoje teške zadatke. Ona mu je čak kao djetetu poslala dvije zmije da ga ubiju, ali ih je on zadavio. Zacijelo je zaslužio nazive "moćni, strašni i jaki Heraklo" ili "Heraklo lavljeg srca" koje su mu pridjevali grčki pjesnici. Nedvojbeno je jasno da su najraniji izvori tradicionalnih grčkih pripovijesti naslijeđene pripovijesti koje u nekom svom obliku potječu od Mikenjana iz razdoblja od 600 g.pr.n.e. ili čak i ranije. Izneseno je mišljenje da su Heraklove "političke djelatnosti" tj. njegovi odnosi s različitim prinčevima mikenskog Peloponeza potvrda da neke od tih pripovijesti govore o vladaru Tirinta koji je možda doista postojao. Šest zadataka što ih je Heraklo obavio za Euristeja, mikenskog kralja, obavio je na tlu Peloponeza. Pothvati protiv Geriona, Kerbera i Hada ukazuju na nešto posve drugo: neprestano zanimanje Grka za značenje smrti. U odnosu između Herakla i kentaura, životinja s tijelom konja a glavom i grudima ljudskim, čije se strasti razbuktaju na miris vina ili pri pogledu na ženu, ima naznaka mnogo ranijih preokupacija, koje pripadaju razdoblju prije pisane kulture, a odnose se na pitanja kao što su pripremanje hrane ili vatre. Valja imati na umu da je za Grke koji su živjeli u 6. i 5.st.pr.n.e. Heraklo predstavljao najveći junački primjer snage i smionosti, bogolike moći koja svladava strahovite prepreke i osigurava mu besmrtnost na Olimpu, gdje se gosti zajedno s bogovima i Hebom, ženom "vitkih gležnjeva" . Sam Heraklo je premostio prividno nepremostiv jaz između kratkotrajna i sudbonosna života čovjeka i beskonačnog uživanja bogova.

    Tezej i Minotaur

    Tezej je bio nacionalni junak Atenjana. Približno u 5.st.pr.n.e. o njemu su se pripovijedale raznovrsne pripovijesti različitih tipova, uključujući i onu u kojoj se kaže kako je još kao mladić krenuo na opasan put od svoje kuće u Troazeni do Atene svladavši putem divlju svinju iz Kromiona, a također i Skirona, Cerkiona i Prokrusta koji su ubijali putnike. Prokrust ih je istezao ili skraćivao kako bi mogli stati u njegov krevet, Cerkion se hrvao s njima, a Skrion ih je tjerao da mu peru noge u moru pri čemu bi ih redovito gurnuo u more da se utope.

    Pripovijest o Minotauru je veoma stara, možda jedina u kojoj se izvorno pripovijeda o Tezeju što ga stavlja uz bok drugih junaka kao pobjednika protiv čudovišnih neprijatelja. Od 7.st nadalje, Minotaur se na slikama i reljefima predstavlja kao čovjek s bikovskom glavom. Pripovijetka kaže daje kralj Minos s Krete, čija je raskošna palača u Knososu bila poznata Homerovoj predaji, odvodio mladiće i djevojke iz Atene te ih bacao Minotauru u labirint, koloplet hodnika ispod njegove palače. Tezej je trebao biti jedan od njih, ali se svećenica Arijadna zaljubila u njega i pomogla mu da ubije Minotaura i pobjegne. Dala mu je klupko konca koji je on odmatao dok je ulazio u središte labirinta. Tada su Tezej i Arijadna pobjegli s Krete, ali kad su stigli na otok Naks, Tezej ju je napustio dok je spavala na obali. Spasio ju je bog Dioniz i poljupcem učinio svojom ženom.
    Ovaj prikaz Arijadne, Minotaura i labirinta - "Sveta gospa", "Minosov bik" i "mjesto dviju sjekira"- zacijelo nije originalan, jer je taj vjerojatno uključivao božicu, svetog bika i žrtvenik. Podležeće značenje mita bilo je vjerovanje da Arijadna predstavlja ljudsku dušu koja postiže besmrtnost i sreću u ljubavnom zagrljaju božanstva. Tezejevo ime je poslužilo kao mitska potvrda sjedinjenju atičkih zajednica u jedinstven grad-državu Atenu. Bio je on rani atenski kralj i utemeljitelj države.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  2. #2
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi


    Onda kada je na Nebu devet Sunaca

    Drevna kineska mitološka predaja kazuje i o onim zloslutnim vremenima
    kada se na Nebu pojavi devet Sunaca. Bilo je to u doba petoga cara
    Shuna, (u mitologiji on nadzire poplave uz pomoć Yua koji će ga kasnije
    i naslijediti na prijestolju), odnosno, u doba kada je Shun oduzimao
    prijestolje Yaou četvrtom caru (onaj koji je usmjerio vjetrove uz pomoć
    mitskog streličara (lukostrijelca) Yia). Naime, na Nebu se iznenada
    pojavilo deset Sunaca (devet ih je previše, pa je na Zemlji zaprijetila
    katastrofa suše), pa je car Yao podario mitski luk streličaru Yiu. Yi
    je pogodio devet Sunaca strijelama i ona su pala na Zemlju, pa je tako
    na nebu ostalo samo jedno koje tamo i mora biti. Ovdje se mitološko
    kazivanje odjednom toliko usložava i zapetljava da ga je izuzetno teško
    pratiti. Yiu zapne za oko djeva Heng-o koja živi na Mjesecu u obličju
    besmrtne žabe. Ona je Yiu ukrala napitak besmrtnosti kojeg je on dobio
    od druge djeve vladarice Zapada (Zapadnog raja) imena Hsi Wang Mu.
    Međutim postoji još ranija mitološka predaja ove priče po kojoj umjesto
    žabe na Mjesecu živi zec. Nadalje, Sunce simbolizira vatru i time
    predstavlja jang, a Mjesec koji simbolizira vodu predstavlja jin, a
    oboje su potomci cara Shuna. Na Suncu oduvijek živi gavran, a kada je
    Yi oborio devet Sunaca gavrani su dospjeli i na Zemlju. Kada je Yi uveo
    red među nemirne vjetrove on je za održavanje reda među vjetrovima
    odredio Fei Liena, grofa vjetrova, koji se u mitologiji dovodi u svezu
    sa sušom i poplavom, (U Kini vjetrovi doista još i danas mogu isušiti
    tlo i tada strada vegetacija), no, ti isti vjetrovi mogu donijeti i
    kišne oblake koji opet mogu izazvati poplave. Tako opet jedna drevna
    mitološka priča kazuje o tomu kako se jednom Fei Lien pobunio protiv
    Huang Tija (žutoga cara) i u toj pobuni izazvao velike poplave od kojih
    još i danas strahuje cijela Kina. Opet je mitski streličar Yi riješio
    stvar i pogodio neposlušnog Fei Liea i prisilio ga da se napokon smiri.
    U kineskoj mitologiji kiše nadgleda Gospodar kiše koji nosi oklop od
    žutih metalnih pločica te crveni i žuti ukras na glavi, a živi na
    dalekom Zapadu, na obroncima planine K'un Lun. Prema mitološkom
    kazivanju priče on je kišu lijevao iz kante za zalijevanje, a po drugoj
    priči on je mačem rasprskavao vodu iz lonca kojeg je držao u lijevoj
    ruci. Drugo božanstvo ljudskog obličja bio je Ho Po, riječni grof, a on
    je moć stekao bacivši se u rijeku s kamenom oko vrata, te preživio
    magijskom pomoći samoubojstvo utapljanjem.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  3. #3
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi


    Kineske mitološke škole – škole mišljenja

    Tekstovi koji datiraju iz Han razdoblja kineske mitologije kazuju o
    shvaćanju kozmosa u razdoblju prije dinastije Ch'in. U tom razdoblju
    zorno se vidi postojanje triju škola mišljenja: suan je, hun t'ien i
    t'ien kai (chou pei). Prva škola (suan je) kazuje da se Sunce i druga
    nebeska tijela slobodno kreću po nebeskom svodu koji nije krut. Druga
    škola (hun t'ien) i njezino kazivanje donekle su povezane s mitološkim
    pričama o P'an kuu, jer kazuje da Svijet poput uspravljenog kokošjeg
    jajeta. Nebo, po kojem se kreću Zvijezde, nalazi se s unutarnje gornje
    strane ljuske tog jajeta, a Zemlja pluta u prvobitnom oceanu na dnu
    donjeg dijela ljuske tog jajeta. Prema trećoj školi (t'ien kai), koja
    je izgleda i najstarija među njima, nebeski je svod preokrenuta zdjela
    koja se okreće na jednoj osovini (Zvijezda Sjevernjača) a ostale
    Zvijezde pričvršćene su na samoj zdjeli. Prema toj školi Zemlja je
    ravan četverokut, ili krnja četverostrana piramida okružena morem.
    Upravo ovako kazuju i najstarija kineska mitološka učenja i tamo je
    Zemlja četvrtasta i nepokrenuta (jin), a Nebo se okreće i okruglo je
    (jang). Objašnjenje za te proturječnosti leži prilično izvan središta
    tog sustava. Prema Shan Hai Chingu čudovište imenom Kung Kung pokušalo
    je ugrabiti vlast od četvrtog cara Jaoa, ali u tomu nije uspjelo. Tako
    je čudovište Kung Kung u svoj svojoj srdžbi rog zabilo u sjeverozapadni
    potporanj (planina Pu Chou). Ta planina nakon udara Kung Kunga
    raspuknula se, pa se Nebo nagnulo prema sjeverozapadu i u nebeskom je
    svodu nastala šupljina. Cijela se Zemlja nagnula u stranu, pa poradi
    toga i sve rijeke u Kini teku smjerom prema jugoistoku. Nadalje, nakon
    tog udarca nastale su mnoge poplave s kojima Kina ima još i danas
    velikih problema. Izmjena godišnjih doba također je prema kineskoj
    mitologiji posljedica udara Kung Kunga, a i sam Dan i Noć izmjenjuju se
    nakon toga. Na nebeskom svodu prema tom kazivanju Sunce je morao
    zamjeniti plameni zmaj, jer kako je nestalo nebeskog svoda Sunce više
    nije imalo gdje stajati. Tako je Dan onda kada zmaj ima otvorene oči,
    Noć je onda kada zmaj zatvori oči. Kada zmaj udahne vlada zima, a kada
    izdahne ljeto. Kada pak zmaj kihne puše vjetar, a kada se zakašlja grmi
    i pada kiša.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  4. #4
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    Mitologija Mezopotamije

    Drevni i originalni mitovi, drevne Mezopotamije, tijekom dvije tisuće
    godina posve su zaboravljeni. Ipak, sačuvano je nekoliko iskrivljenih
    prikaza koje su napisali klasični grčki i latinski pisci. Nadalje,
    nekoliko puta drevni mitovi Mezopotamije spomenuti su i u Bibliji, ali
    se na kraju sve to toliko ispremiješalo da više nikome ništa nije
    jasno. Prvi originalni mitovi bili su zabilježeni na glinenim pločicama
    klinastim pismom kojim su pisali drevni mezopotamski pisari. No, i tu
    ima problema, jer glinene pločice pisane su na drevnom sumerskom, ali i
    na drevnom akadskom jeziku. Izvorno klinasto pismo izašlo je iz uporabe
    još tijekom posljednjih stotinjak godina pr. K. Tijekom 19. stoljeća
    europski znanstvenici uspjeli su dešifrirati klinasto pismo, ali ostao
    je problem razumijevanja drevnog sumerskog i akadskog jezika. Pokušaji
    tumačenja tih dvaju drevnih jezika prije 1939. godine jako su
    nepouzdani. No, posljednjih godina znanstvenici otkrivaju sve
    vjerodostojnije dokaze i pločice koje pomažu u razumijevanju drevnih
    jezika.
    Tako danas sasvim sigurno i pouzdano znamo da su drevni stanovnici
    Mezopotamije svoju zemlju nazivali Sumer, a sebe Sumerani. Nadalje,
    izgleda da su Sumerani bili doseljenici u Mezopotamiju, ali odakle su
    stigli nema pouzdanih dokaza. Možemo nagađati da su se Sumerani
    doselili negdje oko 3500. g. pr. K. i to na najistočnije dijelove
    Mezopotamije gdje se tada govorilo semitskim jezicima. Sumerani nisu
    govorili semitskim jezikom, ali su oni ubrzo poprimili pismo kojim se
    služio semitski jezik, pa izgleda da otuda imamo i akadski jezik. Na
    tisućama glinenih pločica koje su pronađene donekle je moguće
    rekonstruirati u što su vjerovali drevni Sumerani, ali neki dublji
    smisao tog vjerovanja jako je teško potvrditi. Na kraju, najteže je
    ipak odvojiti pomiješane dijelove dviju kultura (sumerske i semitske)
    koji su uvelike utjecali na sadržaje tih drevnih mitova.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  5. #5
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    Devet gospodara Noći koji čuvaju (skrivaju) Ona sa suknjom od žada

    Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim
    ruševinama palača, hramova i piramida. Gleda Athumanunh natpise
    hijeroglifa koji prekrivaju zidove tih zagonetnih palača, hramova i
    piramida. Hoda Athumanunh tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive
    i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu
    uzdižu magle ljudske prošlosti, neznanja i zagonetki.

    Ako ste pomislili da je Athumanunh u drevnom Egiptu, prevarili ste se.
    Athumanunh je opet zalutao u džungli, no, ovaj puta ne u džungli
    Amazone, nego malo sjevernije u džunglama Yukatana, dakle u drevnom
    gradu tajnovitih drevnih Maya što ga oni svojim imenom nazvaše Palenque.
    [img width=640 height=426]http://img16.imageshack.us/img16/9987/16781299.jpg[/img]
    tajna drevnih Maya

    Zna Athumanunh da su Maye narod koji se znatno razlikuje od svih
    drevnih naroda. Maye posjeduju samo najnužnije stvari za život, ne
    poznaju i ne mare za stvari osobnog vlasništva, obrađuju zemlju vrlo
    primitivnim oruđima, a uzgajaju samo kukuruz i jedu samo temeljnu
    hranu. No, vladari i svećenici Maya bogato i raskošno su odjeveni i
    izvode neobične rituale, računaju astronomskim brojkama i prate nebeska
    tijela izuzetno i nezamislivo precizno bez ikakvih pomagala.

    Svaki pripadnik naroda Maya zna gdje mu je mjesto u strogo podijeljenom
    hijerarhijskom društvu, a boje se samo kataklizme. Strašno su zabrinuti
    i preplašeni zbog moguće propasti i kataklizme (koja se možda već
    jednom davno prije dogodila i moćnoj Atlantidi, (Athumanunh ništa ne
    tvrdi, samo razmišlja), Maye stanu razvijati matematičko i astronomsko
    mjerenje svojeg vremena ne bi li predvidjeli i tako preduhitrili svoju
    propast i kataklizmu.

    No, lutajući tako misterioznim ruševinama drevnog i tajnovitog grada
    Palenque, odjednom Athumanunh ne može vjerovati vlastitim očima!
    Athumanunh je na jednom kamenu pročitao nadnevak koji je za drevne Maye
    trebao biti u dalekoj budućnosti, a nadnevak odgovara našem računanju
    vremena i pada na 22. prosinca 2012. godine.

    Athumanunh zna da je to nadnevak kada drevnim Mayama prestaje 'Peto
    doba Sunca' i da se tada treba dogoditi nešto strašno u vidu
    kataklizme. Prema Mayama strašna kataklizma trebala bi se dogoditi
    dakle 22. prosinca 2012. godine u vidu strašnih potresa.

    Athumanunh brzo uzima svoju bilježnicu iz džepa i stane računati onako
    kako su računali drevni Maye, ali baš u trenutku kada je Athumanunh
    pomislio da je shvatio brojanje i računanje drevnih Maya, te nakon
    bezbrojnih ispisanih papira cijeli sustav računanja Athumanunhu se
    odjedanput raspao.

    Baš tako, doslovno mu se sve raspalo i više mu ništa nije niti
    'štimalo' niti mu se podudaralo. Kao da su se drevni Maye opet poigrali
    s Athumanunhom, baš na isti, ili možda slični način kako su to znali
    učiniti i drevni Egipćani.

    Još jednom Athumanunh je shvatio i spoznao da uopće ne razumije Maye, a
    ovi su se toliko slatko nasmijali i napokon mu otkrili gdje to stalno
    čini previde i gdje to griješi. Naime, Athumanunh je smetnuo s uma i
    potpuno zaboravio da je prema mitologiji drevnih Maya 'devet gospodara
    Noći' koji čuvaju 'Onu sa suknjom od žada'. Još jednom Athumanunh je
    zanemario nešto što je toliko puta pročitao u predivnim drevnim
    mitološkim pričama, u tim pričama gdje su 'mitovi doista poput snova -
    u isti mah su posve neobični, ali i opsesivno svakidašnji!
    zašto su se drevni Maye toliko bojali i grozničavo računali ciklus 'One sa suknjom od žada'

    No, dobro idemo onda redom. Baktun, Katun, Tun, Uinal, Kin, na prvi
    pogled sve je u najboljem redu i ništa nije neobično, jer tim redom
    Maye računaju cikluse Vremena. Idemo onda ispočetka, ali obrnutim
    redom: 1, 20, 360, 7200 i 144 000 dana. Dakle, 1 x 20 = 20 x 20 = 400 x
    20 = 8000 x 20 = 160 000. Idemo sada na ovaj način: 1 dan, a takvih je
    13, 13 x 20 = 260, onda 18 x 20 = 360, pa 360 x 20 = 7200 i na kraju
    7200 x 20 = 144 000. Na trenutak Athumanunhov sustav je dobar, ali u
    nizu nedostaje 260 (Tonalamatl) i godina Haab nema 360 dana, nego 365.

    No, niti godina od 360 + 5 nesretnih dana Athumanunhu ne idu u prilog,
    jer ta Sunčeva godina ne traje 365, nego 365,25 dana. Dakle,
    Kalendarski krug Maya ne 'zapliće' se svakih 52 godine, nego svakih 52
    umanjeno za (52 x 0,25 = 13 dana). E, onda pak to nikako nije 18 980
    već 18 993 dana. Eto ti ga sada Athumanunh sve si zapetljao.

    To je zato što je Athumanunh zaboravio na 'Onu sa suknjom od žada'
    (Venera – po Athumanunhu). Dakle, ako su drevni Maye 117 puta vidjeli
    'Onu sa suknjom od žada' kojoj je potrebito 584 dana da se jednom
    okrene u gracioznom okretu oko sebe onda Athumanunh mora računati ovako
    117 x 584 = 68 328, no, to pak sada ne odgovara Sunčevom ciklusu od 68
    302 dana. Athumanunh će ipak računati 68 328 x 20 = 1 366 560, jer taj
    'super broj' Maye su i zapisale na svojim hramovima i lako je uočljiv
    na svim zidovima.

    Nadalje, ako sada Athumanunh ima 26 dana previše u odnosu na Sunce, pa
    ako 'super broj' drevnih Maya usporedi sa Suncem i njegovim
    'uništenjem' ima onda Athumanunh i 520 dana previše. E, sada pak
    Athumanunhu ne preostaje ništa drugo nego da 'Onu sa suknjom od žada'
    uskladi sa Tzolkinom drevnih Maya, ili da dobije najvažniji ciklus od
    260 dana.

    Dakle, 260 : 117 = 2, 22222. No, ali zašto su drevni Maye Athumanunhu u
    mitološkoj priči napisali da je 'devet gospodara Noći'? Zašto je
    Athumanunh pronašao i prepoznao po devet kodova drevnih Maya na svakoj
    strani poklopca sarkofaga iz Palenque? Ako Athumanunh podijeli ovako 20
    : 2, 22222 = 9. Evo ga, evo tih 'devet gospodara Noći' koji čuvaju 'Onu
    sa suknjom od žada'. Sada pak Athumanunhu preostaje samo onih 68 328
    dana podijeliti sa 360 (toliko je stupnjeva u krugu, a to su znali i
    drevni Maye), dakle 68 328 : 360 = 189,8, pa onda tih 189,8 x 2, 22222
    = 421,77.

    Nakon toga Athumanunh proba taj broj rastaviti na stotice, desetice,
    jedinice što bi izgledalo ovako: 400 stotica, 20 desetica, 1 jedinica i
    ostatak od 0,77, pa ako se to onda pomnoži s 360 onda je to 400 x 360 =
    144 000 (baktun), 20 x 360 = 7200 (katun), 1 x 360 = 360 (tun). Uf,
    dobro je, bilo bi dosta za sada. Da vas Athumanunh ne zbuni baš previše
    ovim brojkama drugi put objasnit će dalje kako bi na kraju otkrili tu
    tajnu drevnih Maya kojoj smo sve bliže.Athumanunhovo zamišljanje 'One sa suknjom od žada'
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  6. #6
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    [img width=640 height=416]http://img229.imageshack.us/img229/5280/37890608.jpg[/img]
    Legenda o Alandiji

    Ona Svijetlog oka, Ona daha svježeg jutarnjeg u Vrištećoj tišini Sylenca

    Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost
    nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali
    Wolsha. Sonsyreyi koja je, nakon hodanja tijekom cijele noći, sada bila
    potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je
    Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje
    sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples.


    Kawamadhe – vrata Vjetra (dolina Sylenca)

    Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već
    ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i
    misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u
    legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo
    je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje
    su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć.

    Sonsyrey je sada znala i bila je sasvim sigurna da je samo na korak od
    mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata
    Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao
    s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je
    oduvijek ljubomorno čuvao.

    Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su
    odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya
    napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko
    puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne
    rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u
    dolinama Sylenca.'
    mistična svijetlost iznad šume srebrenog bora koju su vidjeli Sychythe

    Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu.
    Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače
    udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični
    krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima
    vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar
    postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica.

    Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih
    očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i
    zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a
    sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna Svijetlost. Ona je
    osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage
    i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova
    Toplih mora Južnih, prošapuće:
    mističnu svijetlost Sylenca vidjela je i mitska Enhu ptica u zoru Hawalandha

    'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s
    prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i
    pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje.
    Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te
    napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon
    sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu Noći i pretvorio je u
    prekrasan Dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače
    udarati …'

    Dakle, opet vam Athumanunh piše o 'Legendi o Alandiji', o toj
    zagonetnoj i misterioznoj zemlji što prostire se na samom rubu Svijeta
    poznatoga tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora
    noći, negdje pod svijetlom milijuna Zvijezda, Zvijezda koje su
    opetovano okitile plave plašteve noći, noći pod čijim okriljem su mirno
    spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi.
    mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i Vitezovi vjetra čekajući zvijezdu Hawalandha zapalivši svoje vatre u krug

    Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i
    bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta
    gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta
    prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim
    prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca, Svijet je
    to u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih.

    U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače
    koju Alanđani imenom svojim nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih
    najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra,
    sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona.
    mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i strašni alandski polarni vukovi Wyghenha

    Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo
    češljane koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, djevojka
    kose crne kao tmina noći, kose sada vezane trakom na čelu. Njezine
    bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su
    blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile
    svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama.

    Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima
    napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i
    nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i
    izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj
    haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti.

    Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u
    svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga
    Vremena, kroz taj misteriozni i zagonetni Izgubljeni Svijet u
    prostranstvima Sjevera, u dolinama Sylenca …
    [img width=378 height=480]http://img33.imageshack.us/img33/1786/45965827.jpg[/img]
    svi koji su vidjeli mističnu svijetlost Sylenca bili su uvjereni da je
    mistična svijetlost u zoru Hawaladha bila Palmina leptirica, princeza
    Toplih mora Južnih, Sonsyreya
    Sanjao Athumanunh da je Dvadeset tisuća milja ispod mora

    U ovim sve hladnijim danima mjeseca što ga Athumanunh nazva
    'Vjetrovnik', ogrnut svojim toplim ogrtačem, uz topli kamin u kojem se
    igraju neumorni plameni jezici, Athumanunh opet ima vremena za svoje
    stare prašnjave knjige, ali 'Svijetle Noći' dolaze sve brže i ostaju
    sve duže, pa Athumanunh umoran brzo zaspi i nošen krilima Nikte zaplovi
    u more svojih snova.
    [img width=640 height=480]http://img29.imageshack.us/img29/327/29277095.jpg[/img]
    da li je Athumanunh siguran da to baš plivaju ribe

    Sanjao jednom tako Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u
    prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili
    cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je
    li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom
    zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama
    potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i
    miroljubivo …

    Athumanunh je zalutao na svojim koračanjima u daleku prošlost, davno
    prije jedanaest tisuća godina, u samo središte uvijek nemirnog
    Atlantika, te se našao na čudnom, ali predivnom otoku koji se zeleni i
    miriše opojnim mirisima.
    [img width=640 height=480]http://img42.imageshack.us/img42/4438/76389306.jpg[/img]
    Athumanunh sanja zeleni otok u čijem krilu spava grad moćnih vladara ponosnog naroda

    Taj zeleni otok domovina je plemenite i moćne rase koja je nekada davno
    prije Zemljom koračala. Narod tog otoka posjeduje veliko bogatstvo
    zahvaljujući prirodnim resursima svoje zemlje, a u sredini, u samom
    središtu otoka, spava grad.

    Grad je središte bogate trgovine i velikog prometa, ali i prijestolnica
    moćnih vladara tog otoka koji čvrsto i pravedno vladaju nad ljudima i
    zemljom na otoku, ali i duboko u Europi, Africi i Aztlantiji (Amerika
    po Athumanunhu). Grad i cijeli zeleni otok čuva moćna i na sve spremna
    vojska …
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  7. #7
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi


    No, tako je bilo nekada davno prije, a sada ispred Athumanunha leže
    neke pitoreskne ruševine … Posvuda su razbacane velike hrpe kamenja,
    između kojih se jasno mogu opaziti tragovi i sjene velebnih hramova i
    palača … preko tih ruševina nadvio se, umjesto bršljana, debeli sloj
    podmorskog biljnog života.
    Koji je ovo dio našeg globusa u koji zaluta na svojim koračanjima kroz
    mitologiju Athumanunh i tko je složio sve ovo ogromno kamenje iz
    prastarih vremena?

    Ispred mojih očiju je, nekada davno prije, razoren, uništen, ležao isti
    onaj grad što nekada spavao je spokojnim snom pravednika, a sada
    njegovi krovovi otvoreni zjape prema nebu, njegovi hramovi su urušeni,
    njegovi lukovi porušeni, njegovi stupovi razbacani … Još dalje, tek
    ostaci kiklopskih akvedukata, ovdje visoki stilobat akropole s
    plutajućim obrisima Partenona, ondje tragovi lučkih dokova … još dalje,
    duge crte potopljenih zidova i širokih praznih ulica koje ne vode sada
    nikamo – zar su to Pompeji pod vodom?

    Athumanunh se prisjeća što pročitao je u knjigama svojim starim i
    prašnjavim: 'Drevni Egipćani klanjali su se božanstvu Sunca kada bi ono
    zalazilo i tada bi oni gledali na zapad, a dalje na zapadu postojao je
    još jedan mističan narod – drevni Inke. Inke pak su se također klanjaju
    božanstvu Sunca, ali u trenutku kada bi ono izlazilo i tada bi oni
    gledali na istok. I jedni i drugi govorili su i kazivali o postojanju
    nečega u morima Atlantika.'
    da li je Athumanunh umjesto morskih nimfi (nerejide) pomislio da je pronašao mitske žene ratnice

    Gdje sam li ja to zapravo bio? Zar stvarno ne znate? Čitao sam knjigu,
    Dvadeset tisuća milja ispod mora (Jules Verne), na našem lijepom,
    toplom i plavom moru, tijekom zasluženog odmora, u sjeni visokih
    borova, a onda mi je šum valova u blago ljetno predvečerje stao šaptati
    kroz krošnje tih borova. Isprva tiho, pa najtiše, a zatim sve glasnije:
    Atlantisss, Atlantisss … Pridignem se s ležaljke, odložim knjigu i
    zagledam se u valove dodirujući ih rukama, pa odjednom osjetih da
    koračam poput Pierra Arronaxa, planinama tog davno prije izgubljenog
    kontinenta, dodirujem tisućama godina stare ruševine nekada moćne i
    suvremene, hodam tamo gdje su nekada hodali prvi ljudi …
    ili se to opet Athumanunhu opet sve priviđa i ipak se to samo igraju
    ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide …
    Athumanunhovo tajnovito doba Noći – vrijeme kada se Božanstva vole

    Nebrojano puta Athumanunh na svojim koračanjima spomene 'tajnovito doba
    Noći', ili 'mir spokojnog Jutra', ili pak vama zaželi 'miran San' sa
    željom da vam 'Zvijezde poklone Dan'.

    Athumanunh, taj stari heroj bez imena, zna i legendu Anakhtha koja se
    zbila u noći kada su padale hladne kiše Shakazeye i predivnoj princezi
    Toplih mora Južnih sakrile put do grada prozirnih zidova i visokih
    zimskih bedema u kojem se odmara Andraghonh okružen i ljubomorno čuvan
    tisućama najboljih ratnika što ikada prije zapamtilo ih je Vrijeme …

    O legendi Anakhtha, neki drugi put, a sada Athumanunhova priča o tajnovitom dobu Noći.Aurora i Selena u Athumaunhovom snu

    Lagano, polako i nečujno Nebom vuku kola crni snažni konji. To Božica
    Noći putuje Nebom u svojim kočijama, a njezin tamni ogrtač natkriva
    čitavu Zemlju. Tama polako obavija sve unaokolo, sva živa bića, ljudi i
    bogovi, polako tonu u blaženi San.

    Oko nečujne kočije Božice Noći tiskaju se mnogobrojne Zvijezde i
    Zvjezdice i na zaspalu Zemlju prosipaju svoju lažnu svijetlost. Noć je
    napokon zamijenila Dan.

    Pored kočije Božice Noći mirno jašu i čuvaju je snažni i mladi sinovi
    Božice Zore, dva mlada ratnika, očevi Vjetrova mitskih i strašnih,
    osmero braće Anemoi. Onda pak se iz smjera Istoka na Nebo stane penjati
    još jedna božica, Božica Mjesec, u kočiji koju vuku tvrdorogi snažni
    bikovi.
    Bijela, gotovo prozirna haljina i njezin bijeli veo u obliku
    polumjeseca obasjavaju zaspalu Zemlju i kao da je zalijevaju svojim
    srebrenim zrakama. Na kraju svog puta Božica Mjesec se spušta u duboku
    pećinu planine Latme u tajnovitoj zemlji Kariji, jer tamo spava utonuo
    u vječni San prekrasni Bog Sna, vječiti mitski mladić.

    Neizmjerno ljubi i voli Božica Mjeseca Boga Sna i svake se noći Božica
    Mjeseca naginje nad Boga Sna, miluje ga i šapuće mu najslađe i
    najnježnije ljubavne riječi.

    No, usnuli Bog Sna ne čuje ljubavni šapat Božice Mjeseca, pa je poradi
    toga i svijetlost Božice Mjeseca, (mjesečeva svijetlost), svijetlost
    koju ona nesebično prosipa po zaspaloj Zemlji vrlo tužna.

    Jutro je sve bliže i bliže, pa se Božice Mjeseca mora žurno udaljiti
    prema horizontu, a na dalekom Istoku već se pojavljuje rumena vjesnica
    Božice Zore, plavetna Božica Jutarnja Zvijezda.
    [img width=319 height=480]http://img42.imageshack.us/img42/6632/11009139.jpg[/img]
    ružičasta Aurora

    Iza plavetne Božice Jutarne Zvijezde odmah se pojavljuje i
    ružičastoprsta Božica Zore koja otvara vrata iza kojih će se uskoro
    pojaviti svijetli Bog Sunca.

    Obučena u svjetložutu haljinu uzlijeće Božica Zore svojim ružičastim
    krilima na osvijetljeno Nebo koje je obojano ružičastim svijetlom. Iz
    svog zlatnog ćupa sipa Božica Zore na još uvijek zaspalu Zemlju prve
    kapljice rose. Kapljice u tišini padaju na travu i cvijeće koje se
    stane presijavati u dijamantnim bojama.

    Tog trenutka Zemlja počinje mirisati kao mlada djevojka i probuđena iz
    slatkog sna Zemlja pozdravlja Boga Sunca koji izranja na obzoru Istoka.
    Svijetli Bog Sunca izlazi iz dubina Oceana i penje se na Nebo u svojim
    kolima koja vuku četiri snažna konja čijim žilama teče živa vatra.

    Kada ugledaju blistavog Boga Sunca Zvijezde i Zvjezdice stidljivo se
    sklanjaju i bježe u njedra tamne majke Božice Noći. Bog Sunca svijetli
    sve snažnije i sve je više na Nebu s kojeg nesebično prosipa svoje
    životodavne zrake na Zemlju na kojoj se sve budi i raste zadovoljno
    toplinom i životom.

    Onda pak, kada napokon završi svoj dnevni put Bog Sunca se na Zapadu
    spušta u svijetle vode svoga oca Boga Oceana gdje ga čeka njegov zlatni
    čamac koji će ga odnijeti natrag na Istok u njegov čudnovati dvorac. U
    tom tajnovitom dvoru Bog Sunca će se odmoriti tijekom vladavine Božice
    Noći kako bi slijedećeg dana izašao u zlatnom bljesku.

    Dakle, ova priča koju napisa vam Athumanunh, priča je o vremenu kada
    božica Selena ljubi boga Endimiona, a ostala božanstva što spominje ih
    priča Athumanunhova su: Nikta, Aurora, Eol, Astrej, Eolfors, Helios i
    božanska braća Anemoi što mitska imena nose Borej, Not, Eur, Zefir,
    Kaik, Apeliot, Lib i Skirion.

    Probajte ih smjestiti u priču na mjesta u kojima ih Athumanunh spominje
    njihovim dužnostima, a ako ne bude išlo imate Athumanunha koji će vam
    napisati novu priču što bit će nježnije od leptira, a uzbudljivija od
    oluje.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  8. #8
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    Athumanunh u tajnovitom gradu umirućeg Mjeseca


    U potrazi za tragovima prvih pismena ljudskoga roda Athumanunh iznenada
    naleti na jedan grad, ma zamislite samo, na nadmorskoj visini od četiri
    tisuća metara. Njegovo ime na drevnom jeziku, davno prije nestalog
    drevnog naroda, označava grad umirućeg Mjeseca.
    [img width=640 height=360]http://img98.imageshack.us/img98/4959/65950791.jpg[/img]
    grad umirućeg Mjeseca

    Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim
    ruševinama. Hoda on tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do
    sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu
    uzdižu magle prošlosti, neznanja i zagonetki.

    Odjednom vidi on ostatke nečega što ga podsjeti na luku, u kamenu
    urezani crteži rakova i raznih riba … Zna Athumanunh dobro da su se
    Andi iz mora izdigli tamo davno u tercijeru, ali u to doba na Zemlji
    nema čovjeka!

    Malo dalje pronašao je Athumanunh nekakav smotuljak papirusa, a kako on
    čita sve poznate i nepoznate hijeroglife baš se razveseli, ali … Što je
    sada ovo? To nisu hijeroglifi, nisu to ni prastara pisma slikovnog
    karaktera, a nisu ni poznata mu klinasta pisma… pa ovo je sitno pisan
    tekst i sva slova (znakovi) zapravo odgovaraju jednom govornom glasu,
    izgleda kao moderna fonetska abeceda.

    Potraži Athumanunh svog starog prijatelja iz najljepšeg doba, pa ga
    zamoli da mu pomogne da ga zajedno pročitaju. Stane tako Athumanunhov
    prijatelj čitati: 'Žena imena Orjana došla je da ispuni nalog bogova da
    postane pramajka Zemlje. Orjana ima četiri prsta koja su spojena opnom,
    a rodila je 70 – ero djece i potom otišla natrag među bogove.'

    Athumanunh se opet sjeća da je vidio niz kamenih glava koje su ga
    nijemo, ali pozorno promatrale u 'gradu umirućeg Mjeseca' i dobro se
    sjeća njihovih lica koja su različita. Tanke i debele usnice, dugi ili
    kukasti nosovi, sitne ili glomazne uši, meke ili tvrde crte lica, a
    neki su gologlavi, dok pak drugi imaju na glavi nešto što podsjeća na
    kacigu, a svi oni imaju po četiri prsta, ali nisu im spojeni opnama.

    Uf, a onda mu se učini da je nešto pročitao kao – Mu…- malo je
    oštećeno, pa se ne vidi dobro. No, Athumanunhu padne napamet – Muror –
    tajnovito nestala civilizacija naroda koji su nekada živjeli po otocima
    Tihog oceana.

    No, Muror civilizacija je cvjetala prije 23 000 godina, znači prije
    Atlantide, ali prije 23 000 godina na Zemlji je kameno doba, pola
    Europe i današnjeg američkog kontinenta je pod debelim naslagama leda,
    a u pećinama Francuske i Španjolske smrzavaju se prvi ljudi koje
    Athumanunh poznaje kao Kromanjonce.

    Odjednom poput jata crnih ptica zlosutnica navru Athumanunhu misli kako
    je jedna ponosna civilizacija mogla pasti tako u zaborav, tako
    jednostavno nestati … Nestati zauvijek u vatrenim stihijama i
    nezacijeljenim ranama što ih čovjek zada vlastitoj povijesti.

    Kakve li se sve misli nametnu čovjeku kada korača po pepelu jednom
    velikog i ponosnog naroda, naroda koji je podigao ove gorostasne
    građevine, sebi na spomen.

    Ali tko bijahu ti graditelji? Jesu li to tajanstveni Olmeci čija se
    povijest poput Titana gubi u maglama legendi i bajki, ili su to možda
    Tolteci, marljivi i miroljubivi koje zapamti jedino usmeno predaja? Što
    bijaše s tim tajanstvenim civilizacijama tih jedinstvenih graditelja?
    Što bijaše, gdje nestadoše …
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  9. #9
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    [img width=353 height=480]http://img132.imageshack.us/img132/6656/68631430.jpg[/img]
    Mjesto gdje se svijetlost duginih boja trga poput svile

    Mala skupina vojnika u tamnim, mutnim i prljavim oklopima sjedi pored
    vatre i osluškuje šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih
    papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje
    grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično
    zujanje prašumskih insekata.
    Athumanunh zarastao u bradu u društvu je tih davno prije zaboravljenih
    vojnika, zapravo, ti ga vojnici izuzetno cijene i poštuju otkada ih je
    prije samo nekoliko dana spasio od nasrtaja jednog divljeg prašumskog
    plemena.

    Vojnici se pomalo boje, a boji se i sam Athumanunh ovih čudnih zvukova
    plave i izuzetno tople prašumske noći. Athumanunh pokušava analizirati
    u svojim mislima čega se zapravo boji i što mu to čini toliko neugode.
    Možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže
    u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i
    divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na
    granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom.
    Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak
    je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Vojnici
    su umorni, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je
    i Athumanunh.

    Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost
    istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na
    blago strujanje povjetarca, a poradi toga san mu rijetko sklapa očne
    kapke, pa zahvaljujući tome Athumanunh i je toliko izmoren.
    Vojnici su razdražljivi i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još
    uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone…
    …'Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali
    njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u
    njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno …
    nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom
    jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik
    u oklopu.

    Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti
    slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali
    budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik
    sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema
    ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim
    nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!'

    Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog
    vojnika: Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti, sutra ćemo biti
    najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a
    onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera,
    izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas!
    Budite seee, gotovi smo! … Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane
    tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u
    sigurnosti svoje sobe na 'mjestu gdje plaču ptice'.

    Računalo baca slabo svijetlo, a debela i pomalo istrošena knjiga koju
    je Athumanunh čitao, sada ga je dobrano nažuljala, jer je zaspao na
    trosjedu s njom. Ovo što probudi Athumanunha u gluho doba Noći bio je
    samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz
    legende što su već davno prije zaboravljene.

    Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on
    bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to
    on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera?
    Nije li to Athumanunh napokon susreo Amazonke mitske žene ratnice? ... ili
    ... je opet Noć, koja zna imati čarobnu Moć, Athumanunhu pomiješala
    legende i mitove te zavela ih u Tajne što tako dobro su skrivene? ...
    no, ne brinite
    ... 'In k'aba' Athumanunh, ki'ol k'in, Mukul sas Ek'! Uts ak'ab sen kii Wenel!'
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  10. #10
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi


    Ratnička božanstva – odvažna i hrabra mitološka bića što diče se hrabrošću

    Athumanunh je malo zbunjen, zar su njegova koračanja kroz mitologiju
    preteška, ili Athumanunh opet kazuje premalo i govori nejasno? No, nema
    veze Athumanunh nastavlja koračati kroz mitologije i legende što davno
    prije već su zaboravljene i samo na sebi svojstven način divi se on tim
    tajnama što tako dobro su skrivene.

    Počelo je doba koje Athumanunh naziva 'Dozrijevanje' i mjesec
    'Maglodan' već je najavio Hladne kiše Shakazeye, a sada mjesec
    'Vjetrovnik' polako, ali sigurno najavljuje Bijele snjegove Sylenca
    koji će pasti s prvim danima mjeseca 'Snježnika' i opet pomiješati
    legende starih i drevnih naroda koje Athumanunh naziva Hrabri narodi, a
    početkom mjeseca 'Zvjezdoroda' započet će tada i doba 'Slabljenja' i
    opet će Athumanunhu nedostajati onih famoznih pet dana: Alantanunh,
    Nyghtanunh, Tangatanunh, Stargatanunh i napokon Hawalandh …

    No, dobro, a sada nešto o tim ponosnim, hrabrim odvažnim i
    nevjerojatnim ratničkim božanstvima drevnih Egipćana, pa evo ih redom:
    Horus, Anhur, Sopdu i Montu.

    Horus – krilati bog rata

    Ovog ponosnog boga i veličanstvenog ratnika drevni su Egipćani
    prikazivali u antropozoomorfnom obličju kao čovjeka sa sokolovom glavom
    na kojoj se nalazila dvostruka kruna (Peshent) Gornjeg i Donjeg Egipta.
    Horus (Behdeti) je mlad i moćan ratnik, sin Raov, koji je uzeo obličje
    krilatog sunčanog diska, te se svom silinom spustio na protivnike
    Raove. Raovi protivnici u strahu su pobjegli pretvorivši se u nilske
    konje i krokodile, te podmuklo čekali na dnu Nila, ali krilati Horus ih
    pronalazi i gađa ih harpunima. Nakon pobjede nad neprijateljima Raovim
    (Senek an mu), Ra je zapovjedio da se u čast krilatog Horusa na sve
    ulaze u hramove, svih božanstava, mora smjestiti krilati sunčev kolut
    koji ih je štitio od svih neprijatelja. Na prikazima drevnih Egipćana
    ponekad iznad faraona Horus lebdi u obličju sokola, te u kandžama drži
    mlatilo, kao simbol kraljevskog dostojanstva u jednoj, te prsten
    vječnosti (shenu) u drugoj, pa je to prikaz Horusa Behdetskog iz grada
    Behdeti (Edfu) i ne bi ga trebalo miješati s Horusom sinom Izide i
    Ozirisa

    Anhur – nebeski potporanj

    Dičio se hrabrošću, odvažnošću i velikom fizičkom snagom. Bio je
    ratničko božanstvo, ali i zaštitnik lova i vojnika. Često je
    predstavljan i kao pokrovitelj i zaštitnik ljudi, kao branitelj cijelog
    Egipta kojeg štiti ne samo od neprijatelja već i od zlih duhova te
    opasnih životinja. Štovao se u Gornjem Egiptu u gradovima Teni (Tinis)
    i Djebnetjeret (Sebenitu). U ratu je uvijek išao ispred, odnosno na
    čelu vojske. Borio se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma
    tko oni bili, a nije ni prezao od borbe s ostalim božanstvima.
    Neuspjeh, odnosno poraz, teško je podnosio i nije bilo nikakve isprike
    za njega, a bila je i prava rijetkost kad je gubio bitke. Kasnije ga
    drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Šu, pošto je iz Nubijske pustinje
    oslobodio i natrag doveo božicu Tefnut. Ponekad se među hijeroglifima
    prepozna i natpis Anhur – Šu, 'onaj koji je natrag doveo daleku' ili
    'nebeski potporanj'. Na glavi nosi četiri velika ptičja pera i
    prikazivan je u antropomorfnom obličju. Ponekad ga je teško ne
    poistovjetiti s Horusom krilatim ratnikom, ali i ostalim ratnim
    božanstvima. Na povratku iz pustinje oženio se boginjom Mehit. Iako ga
    je krasila hrabrost i mudrost vođenja rata bio je i zaštitnik svih
    smrtnika braneći ih od svih vrsti opasnosti.

    Sopdu – branitelj istočnih granica

    Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom
    obličju kao snažnog mladog muškarca koji na glavi ima dva pera, pojas
    'shemset' a u rukama ratničku sjekiru i ankh, ponekad i regaliju štap
    (skiptar uas). Neumorno i hrabro branio je istočne granice drevnog
    Egipta, odnosno, hrabro je odbijao napade iz istočnih pustinja.
    Božanska družica mu je predivna plavetna božica Sopdet. Ponekad ga
    drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Sah (Orion), a tada sa Sopdet
    (Sirius) ima sina Soped odnosno 'Horusa spd', a tu je opet jasan naum
    drevnih Egipćana da se ovaj božanski par (trijada) poistovjeti s
    Osirisom i Izidom, te njihovim sinom Horusom.

    Montu – živa duša Raova

    Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom,
    ali i u antropozoomorfnom obličju, a povezivan je direktno s bogom Ra,
    odnosno kao njegovo ratničko obličje. Njegova sveta životinja bio je
    bik, pa su ga tako ponekad znali nazvati i 'Bik planina Sunčeva izlaska
    i zalaska'. Tako bog Montu personificira razornu silu sunca, te ga
    ponekad opet u drevnim zapisima nazivaju i kao 'Bik moćne ruke'. Montu
    je i faraonov ratnički bog, pa ga često na prikazima vidimo kako pred
    faraona dovodi poražene protivnike, ili kako faraonu uručuje ratnički
    srpoliki mač 'khepeš'. U antropomorfnom obličju prikazivan je kao
    snažan mladi muškarac koji je naoružan (koplje, toljaga, nož, srpoliki
    mač, luk i strijele …), a na glavi ima tri duga pera. U
    antropozoomorfnom obličju (obličje solarnog božanstva) prikazan je s
    tijelom muškarca i glavom sokola na kojoj su tri pera između kojih je
    sunčani disk oko kojeg se zaštitnički omotala zmija (ureus).
    krilati Horus ratničko božanstvo (ovo nije Horus sin Izide, a o toj razlici drugi put)
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  11. #11
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    [img width=640 height=480]http://img32.imageshack.us/img32/1568/11858125.jpg[/img]
    Predivno pustinjsko praskozorje

    Mogla je to biti negdje Dvadeset i treća godina, Prvi mjesec treće
    sezone, dan šesnaesti po drevnom egipatskom kalendaru što već prije
    jednom objasni ga Athumanunh. (po našem brojanju Vremena pak bi to
    sezalo u 1478. godinu pr. K.)

    Athumanunh opet korača drevnom mitologijom u potrazi za tim
    nevjerojatnim mitskim bićima i opet će na samo sebi svojstven način
    nešto i vama napisati. Dakle, snažna vojska drevnog Egipta ustremila se
    na drevni grad Megido, a bila je to vojska egipatskog faraona Tutmozisa
    III.

    Ah da, Athumanunh je u toj vojsci drevnih Egipćana i vodi opasne
    ratnike Medjau (to je drevno izgubljeno libijsko pleme iz koje su se
    novačili osobni stražari drevnih egipatskih faraona). U to predivno
    pustinjsko praskozorje konji su tiho njištali i toptali nervozno
    osjećajući skori početak bitke. Zrak je u to pustinjsko jutro bio
    hladan, a pred egipatskim ratnicima bila je zapovijed njihova faraona:
    'Zauzmite Megido čvrsto, čvrsto!'

    No, Athumanunh, taj stari lukavac, veteran tisuću bitaka divnih i
    veličanstvenih, zna da je to vrlo opasan i rizičan pohod uz Wadi 'Aru i
    kroz uski klanac Musmus, a nakon toga čeka ih žestoki karijer preko
    Jizreelske doline i teška bitka s protivnikom koji nadzire drevni grad
    Megido, grad koji se smjestio visoko na brijegu iznad ceste koja vodi
    od drevnog Egipta prema drevnom Eufratu.

    Još prije nego su krenuli iz drevne utvrde Silea, u istočnoj delti
    Nila, Athumanunh je iznio faraonu tri inačice: 1) krenuti krivudavim
    sjevernim putom koji se gubio u ravnici pokraj današnjeg Mishmar
    Haemeka; 2) krenuti krivudavim južnim putom kroz Dothansku dolinu koji
    se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka; ili 3) krenuti ravno kroz
    klanac 'Aruna (Wadi 'Ara danas Nahal Iron, a nekada poznatiji pod
    imenom Musmus) koji izbija pred sami grad Megido.

    Tutmozisovi vojni savjetnici predlagali su inačice 1 i 2, jer inačica
    3, središnji direktan smjer prema drevnom Megidu, bio je itekako
    pogodan za zasjede koje su mogli postaviti Kanaanci. Athumanunh pak je
    faraonu predlagao baš tu najopasniju inačicu 3. Faraon Tutmozis III. na
    zaprepaštenje svojih savjetnika i zapovjednika izabrao je Athumanunhovu
    inačicu, ali je Athumanunhu zapovjedio da on osobno vodi napad kroz
    klanac.

    Kao što je Athumanunh i očekivao, tako je i bilo. Pobunjenička
    kanaanska vojska nije očekivala prolaz egipatske vojske kroz klanac, pa
    se razvila za borbu na sjeveru i jugu od grada Megida. Athumanunh je
    zapovjedio odmor vojsci nakon što je prešao potok Qinu, a nakon odmora
    zapovjedio je bojni složaj za juriš na Megido.

    Lijevim krilom štitio se sa sjevera, a desnim krilom s juga, samo
    središte koje je jurišalo na Megido predvodio je osobno Athumanunh.
    Branitelji Megida uspjeli su nakon kraće i žestoke bitke ipak pobjeći,
    jer je egipatsko lijevo i desno krilo pljačkalo kanaanske tabore i tako
    zakasnilo u presudnu bitku pod zidine grada.

    No, nikada to Athumanunh ne bi uspio i možda nikada ne bi izabrao ovako
    rizičan smjer da mu prije bitke, te predivne plave pustinjske noći ,
    nisu pomogli, savjetovali ga i kasnije se borili zajedno s njim oni
    koji bi: 'U ratu uvijek išli ispred, odnosno, na čelu vojske. Borili bi
    se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a
    nisu ni prezali od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno
    poraz, teško su podnosili i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila
    je i prava rijetkost kad bi gubili bitke.'

    Tko je to pomogao Athumanunhu u rizičnom i opasnom pohodu kroz klanac
    Aruna probajte pogoditi, a ako ne ide ne brinite, jer već drugi put vam
    ih Athumanunh nabroji i nešto o njima napiše.


    tko je to pomogao Athumanunhu prolaz kroz opasan klanac Aruna Wadi 'Ara
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  12. #12
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi


    Dakle, Athumanunh je na trenutak poput velikog 'ur mauua' prošao kroz
    're stauu' tajnovitog mjesta u dvorani 'sed', te poput bića 'ahu',
    poput 'semaa ur' uzeo obličje 'akh' kako bi na trenutak mogao opetovano
    vidjeti davno prije izgubljene prijatelje što počivaju poput 'onih
    manje revnih i vjernih', ali i 'onih čije je srce bilo ma'at' na
    'poljima nade i obećanja'.

    No, neumoljivi Nehebkau, taj revni i uvijek budan stražar, opasnog
    izgleda jednostavno se postavio ispred Athumanunha te ga zaustavio:
    'Vrati se natrag Athumanunh, jer tvoje je kraljevstvo Jabti i još
    uvijek nisi pozvan u kraljevstvo Amenti.

    Ako još uvijek ne razumijete, sada ću vam malo pomoći: Athumanunh je
    pokušao proniknuti gdje to obitavaju bića Unnefer, ili 'oni koji ne
    znaju za nestanak', ili 'oni koji ne znaju za umor', ali zaustavili su
    ga revni 'čuvari polja nade i obećanja' na njegovom koračanju kroz
    drevnu egipatsku mitologiju gdje je susreo neka mitološka bića i
    božanstva iz mitološkog svijeta drevnih Egipćana. Evo kratkog opisa tih
    mitoloških bića tajnovitog Duata i misterioznog Amenteta drevnih
    Egipćana.

    Aken i Kherti – splavar Amenteta i bog mrtvih

    Drevni Egipćani splavara koji je prevozio pokojnike do Duata
    (počivalište manje revnih i vjernih), ili polja Aaru (počivalište onih
    čije je srce bilo ma'at) nazivali su Aken. Akena su na svojim prikazima
    prikazivali u antropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glava ovna, a
    u istom takvom obličju ponekad bi prikazali i boga mrtvih kojeg su
    nazivali i Kherti. Dakle, kada se na prikazima vidi čovjek s glavom
    ovna, a isti se nalazi na kormilu broda onda je to Aken, splavar
    Amenteta. Ako pak je to čovjek s glavom ovna i ne nalazi se na brodu
    onda bi to trebao biti Kherti, zaštitnik mrtvih i čuvar faraonovog
    groba. Kherti je jedno od obličja Ozirisa.

    Nemti i Mahaf – božanski kormilar Raove 'barke od milijun godina'

    Nemti (skitnica, putnik ili onaj koji putuje) božanski je kormilar i
    drugo obličje (božansko) mitskog bića Akena, a prikazivan je u
    atropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glave sokola, pa se ponekad
    može zamijeniti s Horusom. No, treba obratiti pozornost, jer ako se
    takvo božanstvo nalazi na brodu (splavi) onda se sigurno radi o obličju
    Nemti. U tom obličju Nemti (Aken) se oglušio na zapovijed Raa da ni u
    kojem slučaju i ni pod kojim uvjetom ne prevozi božicu Izidu do
    središnjeg otoka u Podzemnom svijetu tijekom vijećanja bogova u sporu
    Horusa i Seta. No, kako je Nemti uzeo zlatan prsten od Izide i ipak je
    prevezao na otok, on je kažnjen od Raa tako što su mu svi prsti
    smanjeni, pa mu nikada više niti jedan nakit nije mogao krasiti iste.
    Mahaf pak je prikazivan u antropomorfnom obličju i nalazi se u sastavu
    posade Raove 'barke od milijun godina' kojom vješto upravlja u opasnim
    noćnim satima.

    Khentiamenti – nadzornik grobova

    Khentiamenti čuvar i zaštitnik groblja i grobnica drevnih Egipćana vrlo
    lako se pomiješa sa svojim božanskim rođacima Anpu (Anubis) i Uapuat
    (Ofios). No, razlika je i više nego očita, jer Khentiamenti uvijek je
    prikazivan u zoomorfnom obličju šakala koji leži na sarkofagu.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  13. #13
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    Athumanunhova koračanja kroz mitologiju

    Athumanunh, taj stari heroj bez imena, koji je nekad volio letjeti na
    krilima mitske Enhu ptice, ptice što pojavila se davno prije Osvita
    Vremena u samu zoru Hawalandha, u to prekrasno praskozorje ljudskoga
    roda, u to divno Jutro nakon što je okončana duga, topla i plava Noć
    što imala je ljepotu koja ponekad zna biti predivna, odlučio je opet
    malo letjeti (benuu paa) i otkrivati nove horizonte tajni što tako
    dobro su skrivene još prije samoga stvaranja Svijeta i sežu u ono
    prvotno doba, doba kada su se Slavni gradovi mirno i bezbrižno
    prostirali ispod plavih plašteva što načiniše ih Zvijezde daleke i
    sjajne, u ono doba koje možda još uvijek pamti Atlantidu tu najveću
    tajnu Prošlosti i najveću misteriju Sadašnjosti…

    Opetovano će Athumanunh pisati i kazivati malo, pa govoriti nejasno
    tražeći praiskonsku Istinu, Istinu što je spozna Athumanunh tamo gdje
    su se njegova mašta i realnost po prvi puta dodirnule, ali se od samoga
    počeka nisu razumjele.

    Opetovano će Athumanunh ulaziti u Tajne što mnogi već ih odavno
    smatraju starima, no, ništa što je staro ne znači da je zaboravljeno,
    ali kad već sada Athumanunh ulazi u dobro skrivene tajne, a tajne se
    ipak ne ispovijedaju, mnogi će pomisliti da su Athumanunhove riječi
    samo jeftini trik, no, nije tako! …

    … jer kada Noć napokon ukrade Dan i kada to donese miran San, San taj
    predivni dar što imaju ga samo ljudi (jedino ljudi od svih živih bića,
    pa i Bogova, imaju tu privilegiju da mogu sanjati), bit će dovoljno
    samo slušati ritam Srca i Duše glas, pa da napokon postane svima jasno
    kako to Athumanunh korača kroz legende i već davno prije zaboravljene
    mitologije i divi se tim tajnama što tako su dobro skrivene u tom
    mudrom Vremenu što zna sve odgovore, pa se ga zato i plaši Svijet.

    Iako je Vrijeme najmudrije i zna za sve odgovore, pa se ga poradi toga
    boji cijeli Svijet, Vrijeme se ipak potajno boji piramida što u sam
    Osvit Vremena izgradiše ih drevni Egipćani koji su okruženi smrtonosnim
    pustinjama uspjeli izgraditi visokorazvijenu kulturu koja je trajala
    više od tri milenija. Kultura je to koja se razvila meteorskom brzinom
    i stvorila prvu državu u historiji ljudskog roda, kultura koja će
    kasnije nadahnuti i sve ostale civilizacije nakon nje.

    Iako drevni Egipćani nikada nisu uspjeli odgonetnuti čudo velike
    životodavne rijeke Nil koja ima je nesebično donosila život, ipak su
    oni utemeljitelji najstarijeg oblika ljudskog razmišljanja i društvene
    organizacije.

    No, dobro bilo bi to dovoljno za početak Athumanunhova koračanja kroz
    mitologiju, pa oni koji žele mogu koračati zajedno s Athumanunhom:

    }{ Na uskom područje plodne zemlje, zemlje koja je omeđena opasnim
    pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama, u zemlji gdje
    prebivaju strašni i zli duhovi, Athumanunh se susreo s 'čuvarima polja
    nade i obećanja'.

    Imena tih nevjerojatnih bića, što mijenjaju svoja imena i obličja, pa
    se tako pojavljuju na trenutak u ljudskom, pa onda u životinjskom,
    nedugo nakon toga u biljnom, da bi se napokon na kraju utjelovili u
    nekom složenom obličju, su slijedeća: Aken, Kherti, Nemti, Mahaf i
    Khentiamenti.
    Athumanunh pozdravlja ta nevjerojatna i gotovo nezamisliva bića
    riječima koje oni razumiju i u kojima prepoznaju Athumanunhove dobre
    namjere: 'O, Vi bića Unnefer, dajte da pijem ono što i Vi pijete, dajte
    da živim kao što Vi živite, dajte da budem snažan kao što ste Vi
    snažni!'

    Bića pozdrave Athumanunha otvorenim dlanom desne ruke što drevni je
    pozdrav dobrodošlice i dobrih namjera: 'Neka ti je noć sklona
    Athumanunh! Otkuda ti u ovo doba i na ovom mjestu?' }{
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  14. #14
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    [img width=640 height=480]http://img43.imageshack.us/img43/1451/13651146.jpg[/img]
    Alandske kiše – hladne kiše Shakazeye

    Kiša je padala cijelu noć, a što je jače padala to su alandske pjesme,
    koje su slavile Andraghonha, bile sve glasnije i jače. Waluzyancy,
    Dyasparkhe i Dyadonkhe te noći nisu spavale. Ratnici i ratnice stisnute
    ispod, na brzu ruku izrađenih, zaklona od kiše pozorno su slušali o
    čemu to pjevaju Alanđani. U praskozorje kiša je potpuno prestala
    padati, a pred jutro sunce je razbilo sivilo oblaka. Počeo je predivan
    dan, prekrasno mirisno jutro na obalama predivne zemlje Ryanhe. Kad se
    tama potpuno razišla, na obalama, u punoj bojnoj opremi, u najvećem
    redu i najtišoj tišini stajali su alandski ratnici ustrojeni u svoje
    pukovnije.

    Iako su svi slutili da će Alanđani, pod zaštitom noći i kiše, stići u
    velikom broju, sada ih je nemalo iznenadila ovolika njihova brojčanost.
    Na laganom povjetarcu lijeno, ali vidljivo vijorile su se zastave
    alandskih pukovnija: Sycreht, Klykynghor, Ghosth, Oryonh, Husky,
    Hydrha, Spyryth, Dyngho, Pegaz, Shadow i Dhangerus. Uz zastave
    pukovnija razvijene su i zastave njihovih zapovjednika, a tu su i
    odredi posada iz utvrda Tytanh i Ynesh.

    U zaljevu Daryha borbeni složaj zauzela je i time potpuno zapriječila
    obale Ryanha zemlje alandska flota Tesekha iz grada Ushmahla. Za
    Alanđane bitka je slobodno mogla početi, ali oni su i dalje u tišini i
    mirno čekali dolazak Andraghonha kojeg je pratila pukovnija Arhow kojom
    je zapovijedao osobno general Kaybah, za kojeg su pričali priče da je
    stvarno otporan na neprijateljske strijele kada jaše ispred
    Andraghonha. Tako je u jednoj bitki pogođen sa sedam strijela ostao u
    sedlu i pratio Andraghonha.

    Neprekidna uznemirenost i stalna aktivnost ratnika Šumskih patrola,
    stalno signaliziranje zastavnika i sve češće oglašavanje alandskih
    truba, jasno su govorili da je Andraghonh negdje već vrlo blizu Ryanha
    proplancima. Onda se na opće zaprepaštenje gustih sywolykho –
    kotyanskyh redova iz šume Mayrha pojavila potpuno oklopljena pukovnija
    Arhow. Kako su u oklopima bili i konji, a znajući da je ta pukovnija
    teško oklopljena i naoružana i da jaše prema samom središtu alandskog
    bojnog složaja, svima je postalo jasno: napad će voditi osobno
    Andraghonh, a pratiti će ga pukovnija Arhow. Ovo pak je bio i jasan
    znak ostalim Vitezovima vjetra, te se oni na brzinu preslože i još više
    zbune i unesu tjeskobu u redove Hladnih vatri.

    Kada Arhow pukovnija razbije poredak i napravi barem mali prostor tu će
    se zaletjeti sam Andraghonh, za njim svi Vitezovi vjetra, a za njima
    tisuće alandskih ratnika. Dakako da je sada i Hladnim vatrama postalo
    jasno da u trenutku kada se to dogodi više ništa neće moći zaustaviti
    Alanđane koji će se pod borbom tiskati prema Andraghonh, koncentracija
    ratnika i oružja tu će biti najveća, a i sama odluka bitke bit će baš
    tu riješena.

    Onda je u silovitom galopu na proplanak izbila Unakasova pukovnija
    odjevena u žarko crvene alandske odore. Naime, bili su to sve redom
    alandski mladi ratnici, a ovakva odora jasno je svima davala do znanja
    da će oni krenuti u žestoki karijer u trenutku kada im to signalizira
    Andraghonh. Sve glasniji pokliči i podizanje oružja na pozdrav jasno su
    govorili da na obalu pristiže osobno Andraghonh. Pozdravljanje Alanđana
    Andraghonha, na samo njima svojstven način, ponese i Waluzyance,
    Dyasparkhe i Dyadonkhe pa i oni pozdrave oružjem.

    Odjednom Sonsyreya, koja je cijelo vrijeme pozorno promatrala
    Amaksosove zastave, zapovjedi Sandrhy: 'Brzo Sandrho presloži naše
    ratnice i jaši s njima natrag prema onom proplanku! Brzo, preslažite
    svoje ratnice i obavijestite Waluzyance! Amaksos nam signalizira da se
    maknemo i napravimo im mjesta, sada sam sigurna da će ovu našu bitku za
    nas voditi Alanđani. Gledajte, već jašu prema nama ratnici generala
    Todhanha koji će nas potpuno odvojiti od dodira s odredima Hladnih
    vatri.

    Gledajte, ostale alandske pukovnije preslažu se između naših. Jasno je
    da Alanđani ništa ne bi prepustili slučaju, pa ni mogućnost da im
    složaj ugrozi slučajno odstupanje neke od naših pukovnija. Djevojke
    slobodno se opustite taj se dječak pobrinuo za sve i budite sigurne da
    zna što radi. Tu je na svom terenu i u svom elementu. To vam je moj
    Andraghonh!' Na kraju se počela glasno smijati Sonsyreya i to na opće
    zaprepaštenje Shenhe i Antyophe.

    Iako se očekivalo da će bitku započeti Alanđani, oni se nisu micali,
    bilo je jasno da čekaju da se protivnik pokrene i pokaže svoj naum, a
    time i slabosti. Još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo, a onda
    sva silina kotyanskog pješaštva krene u gustim napadačkim redovima
    naprijed. Na krilima sywolyko konjaništvo još uvijek je mirovalo. No,
    mirovali su i Alanđani, a samo Dyadonkhe i Anubykhe odapnu kiše
    strijela na kotyansko pješaštvo, dok su Dyasparkhe i Waluzyancy krenuli
    u susret nadolazećem kotyanskom pješaštvu.

    Sudar kotyanskog i mješovitog dyasparskho – waluzyskhog pješaštva bio
    je silovit. Sada iznenada izleti sywolykho konjaništvo prijeteći da
    udari u bokove otkrivenim pješacima Waluzyancyma, ali sada se pokrene i
    alandsko konjaništvo i ono u silnom naletu naleti na sywolykho
    konjaništvo, te ga odbaci i time zaštiti opasno otkrivene bokove
    neopreznog waluzyanskog pješaštva.

    'Boginjo blaga! Zar ne vide? Gledajte, iz šume Mayrha pojavilo se
    sywolyko pješaštvo praćeno kotyanskym konjaništvom! Udarit će
    Alanđanima s leđa i odbaciti ih na njihovo pješaštvo koje je u punom
    naletu!' Užasnuta primijeti Anthyopha. No, to Alanđane nije nimalo
    zbunilo, jer iznenada se sada također iz šume Mayrha pojave još tri
    alandske pukovnije: Zerho, Doryanh i Sekwoya koje u punom galopu nalete
    na kotyansko konjaništvo te ga prepolove, a istog trenutka obalom
    pristignu i araradsky pješaci princa Hayweya koji su samo čekali svoju
    priliku, te se oni čelno sudare s nadolazećim sywolykhym pješaštvom.

    Sve se pretvorilo u strašnu kašu kaosa bitke, sve se pomiješalo i
    izmiješalo, a onda nakon desetak minuta bespoštedne bitke pukovnija
    Arhow probila je kotyansko središte bojnog složaja i napravila mali
    prostor u koji je svom silinom upala Unakasova pukovnija, a pojava
    Shagana na tom malom prostoru bila je signal svim Alanđanima gdje je
    težište i gdje trebaju usmjeriti svoj glavni napor.

    Bojni složaj Hladnih vatri sada je načet iznutra iz samog središta i
    teško nagrizan s čela i po krilima, a Alanđane je pak u tim trenucima
    kada oni jurišaju prema Andraghonhu nemoguće zaustaviti. Nakon nekoliko
    trenutaka gusti se crni redovi kotyanskog pješaštva slome i razbiju na
    manje i nepovezane dijelove koji su postajali sve lakši plijen naletima
    alandskih pukovnija. Jasno je da se red i stega združenih odreda
    Kotyanaca i Sywolykyh potpuno raspao, a na obalu su tek pristizali
    alandski mornari s brodova, te gradili duge napadačke kolone koje se
    poput poplave upute prema šumi Mayre.


    juriš alandske teško oklopljene pukovnije Arhow
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  15. #15
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi


    Potop – mezopotamska verzija

    Mitska priča mezopotamske mitologije o velikom potopu (poplavi), a koji
    su na Zemlju poslali sami bogovi u namjeri da unište svekoliki život na
    Zemlji, veoma je slična biblijskoj inačici. Tako su po mezopotamskoj
    inačici za stvaranje potopa odgovorna četiri boga: Anu – vrhovni bog,
    Enlil – Anuov savjetnik i glavni kreator potopa, Ninurt – sin Enlilov i
    Ennugi – bog nadziratelj nebeskih vodenih kanala. No, u tu mitsku priču
    slučajno se umiješao i peti bog imena Ea, bog koji je volio i brinuo se
    za ljude. Tako je Ea otkrio božanski naum čovjeku imena Utnapishtim, te
    ga je podučio kako da izgradi brod (arku) koji će ga spasiti tijekom
    potopa. Utnapishtim se strogo pridržavao savjeta i naredbi koje mu je
    izdao Ea, pa je tijekom izgradnje broda težio strogim mjerama koje mu
    je odredio bog Ea. Sukladno naputcima boga Ea Utnapishtim je brod
    opskrbio svim vrstama zaliha uključujući i zlato i srebro, te raznim
    životinjama, a na kraju dan prije potopa u brod je Utnapishtim ukrcao
    cijelu svoju familiju. Kada pak je oluja nastupila ista je bila toliko
    strašna da su je se prestrašili i sami bogovi koji su poput pasa puzali
    uz vanjske zidove Neba gdje bi se prestrašeno šćućurili. Potop je
    potrajao sedam dana i sedam noći, a kad se Utnapishtimov brod nasukao
    na vrh neke planine on je pustio lastavicu, grlicu i gavrana. Prvo se
    vratila lastavica, potom i grlica, ali gavran se nije vratio. Bio je to
    signal Utnapishtimu da je potop završio. Nakon toga Utnapishtim je
    prinio žrtvu zahvalnicu svim bogovima osim Enlilu kojeg je smatrao i
    najodgovornijim za poplavu. Enlil pak je bio silno ljut što je itko
    uopće preživio, ali na zapovijed Anua kojem se njegova ideja o potopu
    više nije dopadala, morao je Enlil pristati na to da Utnapishtima i
    njegovu suprugu uzdigne u Nebo i načini ih ravne bogovima.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  16. #16
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi


    Zulu
    je afrička etnička grupa od 11 000 000 ljudi, koji pričaju Bantu
    jezikom i uglavnom žive u Južnoj Africi. Njihova religija je
    politeistička, što znači da postoji mnogo bogova koji pomažu, odmažu i
    deluju na ljude na razne načine. Kao i ostale politeističke religije, i
    ova je nastala jer narod nije mogao objasniti prirodne pojave, tako da
    se kao bogovi u Zulu mitologiji javljaju životinje i razna vremenska
    događanja (nepogode).

    Vrhovno božanstvo u Zulu mitologiji je Unkulunkulu. On je takođe, stvorio čovečanstvo. Umvelikangi je bog neba. On šalje munje na zemlju, a njegov glas je grom. Takođe, ovaj bog stvara potrese. Mamlambo je boginja reka, odnosno vode. Nokhubulvane je boginja koja je stvorila dugu i kišu. Ona je i boginja zemljoradnje. Tiklose
    je bog - patuljak sa samo jednom polovinom tela. On se upušta u bitke s
    ljudima i uglavnom ih ubija, a ukoliko ga neto pobedi on ga nagradi
    raznim vrstama magije. Unvabu je predstavljen kao kameleon. On je poslat na zemlju da uči ljude besmrtnosti.
    Običaj

    Pleme Zulu ima mnoge neobične običaje koji se uveliko razlikuju od današnjih zapadnih kultura, npr.:
    * bogatstvo člana zulu plemena određuje se prema broju goveda, koza i ovaca koje poseduje
    * kada mladić želi oženiti devojku, mora tražiti dopuštenje od njenog
    oca te mu platiti tzv. lebolu - dajući mu određeni broj svoje stoke
    * poglavici zulu plemena dopušteno je imati onoliko žena koliko ih može izdržavati, a taj broj varira od 1 do 11
    * kad se devojka udala, mora u kosi i oko suknje nositi perlice određene boje, tako da svi u selu znaju da se udala
    * domaćin uvek ulazi u dom prije svog gosta, za slučaj da se u domu
    nalazi zmija ili neka drga opasnost koja bi mogla ugroziti njegovog
    gosta
    * sva deca, i muška i ženska, imaju probušene uši, u skladu s
    tradicijom koja kaže da tako i "uši uma mogu čuti"; rupe u ušima se
    postepeno šire tako što se s vremenom u njih stavljaju sve veće i veće
    naušnice.
    [img width=640 height=264]http://img26.imageshack.us/img26/3476/90503116.jpg[/img]
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  17. #17
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    Mitologije Bliskog istoka


    Povijesno gledajući, počeci religije smještaju se na područja koja
    nazivamo kolijevkama čovječanstva, u Mezopotamiju i Egipat. Tijekom
    nekoliko tisućljeća u porječju Eufrata i Tigrisa smjenjuju se kulture
    Sumera, Akadskoga kraljevstva, Asirskoga i Neoasirskoga kraljevstva te
    Babilona i Perzije. Nešto istočnije, uz obale Mediterana, javljaju se
    Kanaanci i Feničani. U porječju Nila razvija se egipatska tradicija,
    silno značajna za bliskoistočne, ali i ostale, tradicije staroga
    svijeta, posebno za grčku kulturu.

    Najvažniji zajednički element tih religijskih obrazaca preovladavajuća
    je mitološka dimenzija te razvoj institucionalizacije vjere, kao i
    uklapanje u hijerarhijski društveni obrazac, iako se naziru i prva
    spekulativna razmišljanja o postanku svijeta.

    Sumer
    U drugoj polovici 4. tisućljeća pr. Kr. nastali su u Sumeru prvi
    gradovi-države čiji su stanovnici svo zemaljsko stanovništvo smatrali
    vlasništvom bogova. Glavnina zemlje pripadala je vladaru, a ostatak
    hramovima, dok su “obični” ljudi bili tek korisnici zemlje. Na čelu
    svakoga grada nalazio se vladar zvan ensi („upravljač“)’ ili lugal
    („veliki čovjek“). On je istovremeno obnašao i funkciju vrhovnoga
    svećenika koji je, u ime zajednice, komunicirao s bogovima. Središte
    grada sačinjavao je kompleks hramova, a dominantna je bila građevina
    četverokutnoga tlocrta, zigura, na čijem se vrhu nalazio hram posvećen
    glavnome gradskom božanstvu, a služio je i kao zvjezdarnica. Tako
    bogovi dobivaju svetišta, a razrađen je i sustav svećenstva. Čak i
    manji bogovi imaju po tisuće slugu koji se brinu za održavanje hramskih
    komplekasa i obredne dužnosti. Hramovi postaju središta božanskoga
    zračenja koja čine vezu između neba i zemlje.

    Vjerovalo se da se kroz hram u zajednici očituje božanska prisutnost.
    Dnevni su rituali uključivali oblačenje i hranjenje štovanoga
    božanstva. Novonastala usmjerenost prema hramskom bogoštovlju ključna
    je religijska značajka sjedilačkoga načina života. Pronađeni su hramovi
    sljedećih bogova:
    Ana: nominalni rodonačelnik bogova i središnja ličnost svečenićkih rituala – kralj neba, izvor reda
    Inana: izvorna ‘sveta djevica’, prvo je božanstvo povezano s planetom
    Venerom. Smatrala se velikom majkom, božica je plodnosti, ljubavi i
    rata. Ova je sumerska božica preobličena u semitsku akkadsku božicu
    Ištar, odnosno asirsku Astartu, egipatsku Izidu, grčku Afroditu,
    etrušćansku Turan ili rimsku Veneru. Inana je povezana s Dumuzidom,
    božanstvom vegetacije koje umire i nanovo se rađa. Inana odlazi za njim
    u podzemni svijet. Ovaj se mit može usporediti s pričom o kanaanskoj
    boginji Anat koja traži mrtvoga boga plodnosti Baala ili s egipatskim
    mitom o Izidi koja traži ubijenog Ozirisa, dok grčka mitologija bilježi
    potragu Cibele za Atisom i Afrodite za Adonisom. Jedna od
    najpopularnijih interpretacija spomenutih priča je mitološko
    objašnjenje ciklusa plodnih i sušnih razdoblja, odnosno smjene
    godišnjih doba. Promatranje je zvijezda u Mezopotamiji imalo veliku
    važnost jer se na temelju njihova kretanja određivalo vrijeme nastanka

    poplave. Tako je nastao i prvi kalendar kojega su izradili sumerski svećenici, a koji je godinu dijelio na dvanaest mjeseci.
    En-lilu: uz Ana zauzima glavnu ulogu u panteonu. Značajan je jer donosi oblake i kišu s visokih planina.
    En-ki ili Ea je bio Gospodarom slatkih voda. Sumerska kozmologija drži
    da se ispod zemlje nalazi slatka voda o kojoj ovisi navodnjavanje.
    En-ki je božanstvo magije. Prvoga je čovjeka, Adapa, podučio magiji,
    ali mu nije dopustio da postane besmrtnim. (An otpušta Adapa, usporedba
    s izgonom iz raja)
    Utu: Gospodar Sunca.

    Sumerani su smatrali da su iz prvobitnog mora, čiji je gospodar bila
    božica Namu, nastali Nebo i Zemlja u obliku velike planine. Namu je
    stvorila boga Ana, gospodara Neba, i Ki ili Ninhursag, gospodaricu
    Zemlje. Njihov je sin Enlil, bog zraka, razdvojio Nebo od Zemlje. A
    ostala djeca, nazvana Anunaki, bila su Ninlil, dama južnog vjetra,
    Nanna, mjesec, i Utu, sunce. Zemlja je bila zamišljena kao ploča koja
    pliva na vodi, a Nebo kao čvrsti svod. Čovjek je bio smatran djelom
    više božanstava. Trijadu vrhovnih bogova činili su bogovi An, Enlil i
    Enki.

    Akadsko kraljevstvo
    Oko 2300 g. pr. Kr. Akadijac Sargon osniva prvo semitsko kraljevstvo i
    vlada čitavim područjem od Perzijskog zaljeva, preko Sirije, do
    Mediterana. Akađani su neke svoje bogove poistovjetili sa sumerskim
    bogovima: Anu = El, Inana = Ištar, Enki = Ea, Šamaš = Bog sunca, Sin =
    Bog mjeseca. Sargonska je dinastija podlegla pljačkašima iz brda, a
    zatim se u Uru pojavila nova loza kraljeva koji su sagradili
    veličanstven zigurat bogu Mjesecu koji se još uvijek uzdiže iz ruševina.

    Velik dio sumerske mitologije odražava se i u akkadskoj religiji.
    Primjerice, na akadskom je sačuvan, po podrijetlu sumerski, ep o
    Gilgamešu. Uz junačke zgode kralja Gilgameša, glavna tema je problem
    ljudske smrtnosti. Gilgameš kraljuje Urukom oko 2700 g. pr. Kr., junači
    se, bori s čudovištima, ali nakon smrti bliskoga prijatelja Enkidua
    postaje suočen s pitanjem smrti i prolaznosti ljudskoga života. U
    svojoj potrazi za besmrtnosti nailazi jedinoga besmrtnika, Utnapištama,
    koji je, sagradivši veliku barku, preživio veliki potop što ga bogovi
    poslaše na ljude (biblijska priča o Noi). Međutim, Utnapištam je daleko
    od ideala besmrtnosti. Besposličari i pomalo se dosađuje, ne zagovara
    vječni život niti ga preporučuje, već savjetuje Gilgameša da pripazi
    kako ga isprazne težnje i jadikovke za umrlima ne bi odvratile od
    pravih društvenih dužnosti i dohvatljivih radosti.

    Asirsko kraljevstvo
    Termin Asirija (akadski: Assur) u najstarija se povijesna vremena
    odnosio na područje gornjega dijela rijeke Tigris koje je ime dobilo po
    gradu Assuru. Kasnije se odnosi na političku i društvenu silu koja je
    zauzela sjeverni dio Mezopotamije, većinu Anatolije i velik dio
    egipatskoga teritorija, s Ninivehom kao glavim gradom. Asirski su
    kraljevi vladali velikim područjem u tri razdoblja koja se nazivaju
    starijim, srednjim i novim asirskim kraljevstvom. Najsnažnija i
    najpoznatija od tih nacija bila je ona neo-asirskoga kraljevstva iz
    razdoblja 911. -612. pr.Kr.

    Asirski su kraljevi nastojali oponašati akadsko-babilonske kraljeve
    čija je kultura bila mnogo starija. Štovali su iste bogove, ali je
    glavni od njih, En-lil, preimenovan u Ašura, boga po kojemu je zemlja
    dobila ime. Ašurovo se ime zazivalo za pohoda u rat., branili su i
    proširivali granice te njemu u slavu osvajali druge zemlje. Pokorenim
    je narodima dozvoljavano štovanje vlastitih bogova, a ako se narod
    bunio i opirao, tada su i njegovi bogovi mogli biti zarobljeni i
    odvedeni u asirske hramove. Poštivali su ih, a ponekad ih, kada bi se
    pobunjenička zemlja pokorila, i vraćali.
    Babilonsko kraljevstvo
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  18. #18
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    Nakon što su od 1700. g. pr. Kr. u svom naumu doživljavali uspone i
    padove, Babilonci su u 6. st. pr. Kr. konačno uspjeli osvojiti Asirce.
    Najpoznatiji babilonski vladar bio je Nebukadnezar (Nabukadonosor) koji
    je obnovio Babilon i veliki hram Marduka, zaštitnika grada. Marduk je
    već s uspostavom Prve babilonske dinastije, za vrijeme Hamurabija,
    promoviran u vrhovnoga boga. Kao bog munje i oluje, mladoliki bik,
    nalikuje Indri iz vedskoga panteona (Indija). Uz Marduka je vezan i
    babilonski mit o stvaranju svijeta.

    „Enuma Eliš“, spomenuti mit o stvaranju, slavi Mardukovu pobjedu i
    temelj je ritualnoj novogodišnjoj svetkovini ponovne uspostave reda.
    Ovaj ep, koji je ime dobio po riječima kojima započinje (Enuma Eliš Kada
    nebo gore…), sačinjava sedam tablica (sedam pjevanja) različite
    veličine koje broje između 125 i 165 stihova. Ep je nastao u 2.
    tisućljeću pr. Kr. (Prva babilonska dinastija) i, uz Ep o Gilgamešu (23.
    21.st. pr. Kr.), jedan je od dva najstarija i najcjelovitija epska
    djela sačuvana iz drevne mezopotamske književnosti. Ep je pisan na
    glinenim pločicama, klinastim pismom u stihu te je najznačajnije
    vjersko djelo drevnih Mezopotamaca, posvećeno teogoniji i kozmogoniji,
    uništenju stare i ustoličenju mlađe generacije bogova, tj. elementarnih
    sila prirode, postanku i uređenju kozmosa te svrsi čovjekova dolaska na
    svijet.

    Prema epu, apsolutno biće Mummu začinje u sebi misao, duhovno bivanje
    tvarnih počela, gubeći Jednost. Isprva stvara primordijalne bezoblične
    vode zasićene živućim ognjem, tjerajući životne potencije u vidljivu
    opstojnost. Na poticaj Mummua rađaju se dva osnovna kozmička Počela,
    prve kozmičke sile oličene u bogu Apsuu, muškom počelu, simbolu i
    oličenju Gornjih slatkih voda, i božici Tiamat, ženskom počelu, simbolu
    i personifikaciji Donjih slatkih voda. Apsu i Tiamat metafizička su
    počela lišena moći osobne volje jer im je Apsolut odredio smjer
    djelovanja. Iz njih se rađaju Lahma i Lahama, kozmička Tama i Noć.

    Od gornje, starije, generacije bogova koja tvori kozmičke dublete,
    muško i žensko počelo, potječe mlađa generacija bogova koja sobom
    izražava izdiferencirane, subjektivne i kozmičke sile tvoreći sukladno
    Trojstvo: Anu, Ea i En- lil. Do sukoba dolazi kad mlađa generacija
    bogova ustaje protiv starije, uznemirujući Apsu i Tiamat, jer želi
    urediti svijet kaosa i načiniti svijet kozmosa. Bogovima mlađe
    generacije pridružuju se i Lahma, Lahama, Anšar i Kišar. Tiamat
    sačinjava čudovišnu vojsku i, na čelu sa sinom Kinguom, kreće u boj.
    Bogovi mlađe generacije šalju svog junaka Anua koji je poražen, a zatim
    i Eua kojega pogađa ista sudbina. Naposljetku se pojavljuje bog Marduk,
    predlažući bogovima vlastiti plan, uz naknadu stjecanja vrhovne vlasti
    i moći određivanja sudbine. Nakon pobjede nad božicom Tiamat, od njenog
    tijela gradi nebo i zemlju, a od kostiju njezina sina Kingua ljudsko
    biće, s ciljem da bogovima olakša težačenje. U znak zahvalnosti, bogovi
    mu grade svetište i veličaju Marduka, dajući mu čak pedeset počasnih
    imena od kojih svako izražava jednu od njegovih uloga kao boga tvorca i
    održavatelja u životu Majke Zemlje.
    Kasniji babilonski teolozi božanstva tumače kao emanacije
    silnoga boga Marduka. Kasniji kolonizatori, Perzijanci, ne zatiru
    lokalnu religiju koja se održava sve do dolaska Islama.

    Kanaan
    Palestina se u razdoblju od oko 1800. do 1200. g. pr. Kr. naziva
    Kanaanom. U njemu uglavnom žive semiti, dok izraelska plemena nakon
    izlaska iz Egipta (oko 1100. g. pr. Kr.) zauzimaju Kanaan, potiskujući
    Kanaance na sjever, u današnji Libanon. Tu je posijano sjeme rata i
    neprijateljstva između Židova i Arapa koje tinja i bukti već tisućama
    godina.

    Svjedočanstva o njihovoj religiji svode se na arheološke ostatke
    hramova, predmeta, natpisa te hebrejske, grčke i latinske pisane
    dokumente. Ostaci svetišta ispred hramova ukazuju na prinose
    životinjskih žrtava, obično janjadi, jaradi i prasadi. Ime Bethel,
    odnosno Kuća božja, govori da se vjerovalo kako u njima prebiva bog.
    Kao i u Sumeru, prikazi bogova su odjevani te slavljeni u
    personificiranom obličju. Danas su sačuvani tek brončani kipići i
    grnčarski prikazi božice Majke, darovateljice plodnosti. Nedostatak
    materijalnih svjedočanstava donekle se može pripisati i drevnim
    Izraelcima koje su njihovi sveti tekstovi upozavali da izbjegavaju
    svaki dodir s mnogobožačkom i idolatrijskom kaaanskom religijom,
    odnosno da sa zemlje koju je trebalo naseliti izbrišu svaki njezin trag.

    Nalazišta su time svedena na sjeverno području drevnog Kanaana, gdje se
    nalazio i trgovački grad Ugarit. Iskopavanja, od kojih se prva datiraju
    već u 1929. godinu i traju sve do danas pružaju obilje podataka o
    ondašnjoj religiji. Glinene pločice, napisane oko 1300. pr.Kr., otkrile
    su novu dimenziju razumijevanja kanaanske misli. Pronađeni tekstovi iz
    Ugarita sadrže priče o bogovima te upute za štovanje. Iz njih doznajemo
    o naravi i djelima kananskih bogova. Na čelu panteona nalazio se El:
    ‘Bog’, otac bogova i ljudi, često prikazivan kao starac, izmučen od
    žene i djece, a zapravo prestar da bi djelovao. Ašera je bila Elova
    žena, božica- Majka. Njihova kći Anat prikazivana je kao boginja rata.
    U jednoj se pjesmi spominje da je poklala ljude u gradu, pričvrstila
    njihove glave za pojas i, veselo se smijući, prošla gradom kroza krv
    koja je dosezala do bedara. U isto je vrijeme ta krvoločna božica bila
    boginja ljubavi, zaljubljena u svojega brata Baala. Baal ili ‘Gospod’
    bog je vremena i Hadad- “gromovnik”. Uz pomoć boginje Anat, Baal je
    izvojevao podbjedu nad Yamom – morem te Motom – bogom smrti, također
    sinom Ela, pred kojim je i Baal pokleknuo. Ali, nakon borbe s Anat, Mot
    je poražen, a Baal povraćen. Ipak, Mot se vraćao u život, donoseći
    iznova smrt, glad, nastašicu. Moć nad sezonskim kišama učinila je Baala
    omiljenim božanstvom. U slučaju suše koja bi pogađala zemlju svećenici
    su ga molili da pošalje kišu, pokazujući svoju odanost samoranjavanjem
    mačevima i kopljima.

    U ostale se bogove ubrajaju Šapaš – božica Sunca, Jarik-bog Sunca i
    žena Nikal, Rešef – bog kuge i bolesti, Ešmun – iscjelitelj,
    Kotar-i-Kasis, božanstva zanatlija. Svaki je grad imao svoje božanstvo
    koje je nazivano gospodarom ili gospodaricom grada. Bilo je mnogo
    manjih bogova i božica, duhova planina, izvora i rijeka.

    ILIRSKA MITOLOGIJA

    Razlike između pojedinih ilirskih plemena najuočljivije su upravo u
    njihovoj duhovnoj kulturi, što ne čudi jer žive u različitim
    društveno-političkim prilikama, klimatskim podnebljima te u blizini
    različitih susjednih kultura koje na različite načine utječu na Ilire.
    Oni nisu nikada imali jednu, u duhovnom pogledu, konzistentnu i zrelu
    kulturu, kao što su to bile keltska, skitska ili etrurska. Jednako kao
    što su bili nejedinstveni u različitim područjima kulture (npr. u
    plesu, glazbi, jeziku, itd.), šarolikost koja vlada na religioznom
    polju govori o duhovnom nejedinstvu Ilira. Ta nejedinstvenost
    u duhovnoj, kao i u materijalnoj, kulturi te politička nejedinstvenost
    stvarale su pomutnju kod pisaca koji su pisali o njima već u antici,
    kao i kod suvremenih pisaca koji nisu mogli povezati u cjelinu sva
    plemena koja su se smatrala ilirskima. Nemogućnost Ilira da stvore
    jednu veliku panilirsku političku organizaciju umnogome je umanjila
    priliku da su u ilirskih plemena stvori pripadnost jednome
    nadplemenskom nacionalnom biću, da se formira jedinstveni panteon koji
    bi stvorio barem iluziju o zajedničkoj sudbini svih Ilira. Iz znanoga
    se može iščitati da si Iliri više zajedničkog u religiji imali u doba
    starijega željeznog doba, nego li kasnije pri stvaranju manjih
    političkih entiteta koji su doveli do duhovne razjedinjenosti koja
    ranije nije bila toliko izražena. Kasniji utjecaji uključuju grčke
    polise, ali i Rima, što je izravna posljedica pada pod Rimsko Carstvo.

    Sve do Rimske okupacije, najbrojniji ostaci Ilirske religije su oni
    koji se odnose na posebno područje religijskih i magijskih vjerovanja –
    na religioznu simboliku. Sistematiziranjem simbola pronađenih na
    područjima gdje su živjeli Iliri povjesničari su došli do spoznaje da
    je pri formiranju ilirskih vjerovanja sudjelovalo nekoliko važnih
    kulturno- etničkih komplekasa. Ponajprije, Iliri su, kao i mnoge druge
    neoenolitičke populacije, štovali kult Velike Majke, odnosno kult
    plodnosti. Simboli toga kulta su govedo, odnosno bik koji je bio
    personifikacija regenerativnih sila u prirodi, jarac koji se žrtvovao
    bogovima da bi se osigurala plodnost zemlje i stoke te sjekira kao
    simbol Velike Majke. Odlučujući zaokret u repertoaru simbola događa se
    dolaskom Indoeuropljana, dok su kasniji prodori stepskih plemena,
    dolazak Kelta te utjecaji helenskoga svijeta i Italije u vrijeme
    željeznoga doba nizom novih značajnih simbola tek obogatili postojeći
    repertoar, pritom ga ne mijenjajući. Iliri će s vremenom prihvatiti
    mnoge religiozne simbole okupatora, ali i istovremeno ljubomorno čuvati
    vlastite pa će tako mnogi ilirski simboli u vjerovanjima kasnijih
    naroda nadživjeti i samo Rimsko carstvo.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  19. #19
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    Zahvaljujući usporedbama što se pojavljuju u okolnim civilizacijama,
    povjesničari su dešifrirali pojedine simbole i smjestili ih unutar
    ilirskoga simboličkog sustava. Analiza mnogobrojnih simbola iz ilirskih
    nekropola i naselja dovodi do zaključka da je glavni objekt kulta Ilira
    u prapovijesno doba bilo Sunce. O velikoj raširenosti toga kulta
    svjedoče mnogi simboli pronađeni na raznim predmetima: koncentrični
    krugovi, svastika, spiralni ornament, privjesci u obliku konja, likovi
    u obliku zmija, ptica selica, itd. Svaki simbol otkriva neku od
    pojedinosti vrlo kompleksnoga solarnog kulta kod Ilira. Svastika
    simbolizira Sunce u pokretu, Sunčeva lađa, čest je prikaz kod Liburna,
    nosi Sunčev disk po nebeskom svodu; zmija je simbol plodnosti, čuvarica
    kućnog ognjišta, a mnogim je elementima povezana sa solarnim kultom;
    jelen je, kao žrtvena životinja, simbol Sunca, a javlja se i konj koji
    vuče kolica. Ovo posljednje nas podsjeća na konje koji vuku Faetonova
    kola po nebeskom svodu. Kult Sunca je najizraženiji bio u sjevernim
    ilirskim krajevima, dok je u južnim krajevima dominirao kult zmije
    koja, kao životinja – totem ilirskoga roda, ima središnju ulogu u
    mitološkome i religijskome sustavu južnih Ilira. I sam je naziv Ilira
    povezan sa zmijom.

    Naime,
    prema starogrčkoj legendi koju je zapisao Apolodor, Illyrios,
    rodonačelnik ilirskog roda, sin je Feničanina Kadma i njegove žene
    Harmonije. Po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo je morao
    poći u potragu za svojom sestrom Europom koju je zgrabio Zeus. Nakon
    mnogih lutanja, ne usudiši se vratiti kući neobavljena posla, zaustavio
    se u Beociji u Grčkoj i osnovao grad Tebu. Oženivši se Harmonijom,
    kćerkom boga rata Aresa i boginje Afrodite, ode Kadmo, po nalogu
    proročišta, među ilirske Enhelejce i postade njihov kralj. Tu mu se
    rodi sin Illyrios po kojemu su Iliri dobili ime. U starosti su se Kadmo
    i Harmonija pretvorili u zmije i u tom obliku nastavili živjeti na
    Elizejskim poljanama – kratak je to sadržaj legende koja u grčku
    mitologiju uvodi i Ilire. U legendi o Kadmu piše i da je Illyriosa po
    rođenju obavila zmija i tako mu prenijela svoje magične moći.

    Mnogi su filolozi također nastojali dokazati povezanost imena Ilira sa
    zmijom. Prvi je to učinio O. Grrupe, da bi Slovenac Karel Oštir kasnije
    pronašao poveznicu, i to kod indoeuropskih Hetita, u nazivu Illurjanke,
    velike mitske zmije. Prikaz zmije se može vidjeti na raznim
    narukvicama, ogrlicama, fibulama, itd. Takvi su prikazi već od 5. st.
    pr. Kr. osobito česti u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori,
    Albaniji. Zmija se pojavljuje kao čuvarica kućnog ognjišta, čuvarica
    groba, simbol plodnosti, htoničko božanstvo, apotropejska životinja,
    totem, demon voda, itd. Kao simbol južnih Ilira, zmija će odolijevati
    nedaćama koje će zadesiti Ilire zadesiti te, zajedno s njima,
    nadživjeti nekoliko stoljeća dug proces romanizacije, kao i mnoge
    povijesne i kulturne promjene. Kršćanstvo će pokušati iskorijeniti taj
    ilirski simbol, ali to mu nikada neće uspjeti u potpunosti. Pojava
    kulta zmije samo u južnim krajevima navodi nas da razlikujemo dva jasno
    definirana religiozna kompleksa –južni kompleks kulta zmije s
    raznovrsnim manifestacijama te sjeverni kompleks kulta Sunca. Veliku
    skupinu čine simboli koji govore o praznovjerju Ilira. Oni su, naime,
    kao amulete oko vrata vješali mnoge predmete a sreću, kao i predmete
    slična djelovanja. Zadaća amuleta bila je štititi vlasnika od
    neprijatelja, zlog pogleda, i sl.

    Spomenuti amuleti i simboli nisu bili dovoljni da čovjeka zaštite od
    raznih opasnosti, a zasigurno nisu nudili ni odgovore na mnoga pitanja
    koja su se odnosila na opstojnost i smisao života. To je bila zadaća
    moćnijih zaštitnika – antropomorfnih bogova koji su mogli razumjeti
    probleme Ilira i kojima su se mogli moliti te obraćati za pomoć.

    O Ilirskim bogovima znamo tek ono što su nam oni sami ostavili nakon
    što su pali pod Rimsku vlast, iz vremena kada su, po uzoru na Rimljane,
    svojim bogovima podizali spomenike na kojima se po prvi puta pojavljuju
    originalna imena ilirskih bogova. Iliri će i pod Rimljanima nastaviti
    sa štovanjem vlastitih bogova, a prihvatit će i one rimske bogove koji
    su po svojim atributima slični ili jednaki njihovima. Tako se u
    natpisima često mogu pročitati imena ilirskih bogova s imenima
    odgovarajućih rimskih bogova. Nerijetko će rimsko ime potpuno istisnuti
    ilirsko, no pažljiva analiza natpisa i ikonografskih prikaza tih
    božanstava pokazuje da se pod rimskim imenom krije ilirsko božanstvo
    koje, osim imena, nema ništa rimskoga u sebi.

    Prva stvar koja se uočava pri razmatranju iliskih božanstva jest
    činjenica da se pojedina imena pojavljuju samo u određenom prostoru.
    Tako se, na primjer, u Istri pojavljuje niz imena božanstava koja
    nećemo susresti na drugim prostorima: božica Fia, Melesocus, Boria,
    Iria, i drugi. Već na teritoriju Liburna pronalazimo druga imena pa
    tako i Anzoticu koja se podudara s rimskom božicom Venerom, Icu kojoj
    je, u blizini izvora koji se i danas po njoj zove Ika, podignut
    spomenik u Flanoni (Plomin), Iutossicu, Latru, Sentonu, itd. Na
    području Japoda najznačajnije je božanstvo bio Bindus, čije je svetište
    otkriveno kod rječice Privilice kod Bihaća. U natpisima ga se
    oslovljava kao zaštitnika izvora i voda, po čemu bi bio najbliži
    Neptunu, rimskome bogu mora i izvora. Zaštitnik izvora bio je i ilirski
    bog Vidsus koji se u natpisima spominje s pratiljom Thanom. U blizini
    Topuskog otkrivene su četiri zavjetne are posvećene upravo njima. U
    Topuskom su otkriveni i ostaci hrama Silvanu, rimskome bogu šuma. Po
    atributima, Vidasus i Silvan jednaki su bogovi. Sukladno tome, Thana bi
    mogla biti izjednačena s rimskom Dianom koja je boginja lova, divljači
    i prirode. Pretpostavlja se da je ovaj božanski par u ilirskoj
    hijerarhiji bogova imao vrlo važno, a možda i najvažnie, mjesto, a
    možda i najvažnije u ilirskoj hiararhiji bogova. Na njihovu važnost
    upućuju i brojni spomenici, posebno na području Dalmata, podignuti u
    čast Silvanu, Diani i njenih nimfa. Na slikama i Silvan i Vidasus imaju
    siringu, vrlo rasprostranjen instrument sastavljen od pet, šest ili
    sedam cijevi.

    Kako su Iliri voljeli uživati u alkoholu, imali su i boga vina koji je
    atributima sličan grčkom bogu Dionisu. Leksikograf Hezikije spominje
    boga Dualosa koji se veže uz vino i pijanstvo, a kojega nalazimo kod
    Peonaca, dok ga je suvremena filologija povezala s albanskom riječi
    „dej“ (pijan) i gotskom „dwals“ (luđak). Ove dvije riječi nastele su iz
    istoga korijena kao i ime Dualos.

    Natpisi u Bosni i Hercegovini spominju i nekoliko domaćih božanstava,
    no nekima od njih ne znamo ni imena jer su sačuvana samo rimska
    nazivlja. Jedan je od njih i Armatus, božanstvo koje ne postoji u
    Rimskom panteonu, i koje je, ako je suditi po pronađenim žrtvenicima,
    najvjerojatnije bio lokalni bog rata. Slično je i s Liberom koji je
    vrlo sličan Silvanu ili Terminusom koji je, kako mu i samo ime kaže,
    najvjerojatnije bio zaštitnikom međa. Na žrtveniku iz Ilidže kraj
    Sarajeva možemo iščitati ime boga Tadenusa koji je bio identificiran s
    rimskim bogom Apolonom. Natpis potječe iz 3. stoljeća poslije Krista te
    se smatra da on nije ilirskoga, već tračkoga podrijetla jer u to doba
    na tlu Ilira susrećemo mnoštvo rimskih, orijentalnih i drugih bogova.

    Od ilirskih bogova treba spomenuti i Medarusa koji na ilirskome tlu i
    nije ostavio nekog traga. No, njegovo je postojanje nam posvjedočeno u
    Lambesiju, u Numidiji – u tamošnjem je hramu, naime, jedan Ilir u
    sklopu Rimske vojske, podigao dva natpisa o njemu. Stručnjaci koji su
    pokušali rekonstruirati lik Medarusa i njegove atribute pošli su od
    pretpostavke da su natpisi podignuti u hramu boga Eskulapa (vrlo
    poštovanoga u Iliriku) i od etimologije samog imena Medarus. Zaključak
    je dvojak: dok jedni smatraju da se radi o bogu liječništva, drugi su
    skloniji teoriji da je Medarus bog rata, što potkrepljuju opisom što ga
    nalazimo u natpisu.

    Treba spomenuti i bogove Dracona i Draccena koji predstavljaju ostatke
    staroga kulta zmija. Natpis je otkriven u mjestu Sopot blizu Titovog
    Velesa. tj. na području na kojemu je u prapovijesno doba kult zmija bio
    vrlo jak. U ovim natpisima nije teško uočiti domaći božanski zmijski
    par.

    Natpisi iz rimskoga doba donose još niz drugih ilirskih bogova -nekima
    od njih znamo tek ime, dok se o drugima mogu skupiti neznatne
    informacije identifikacijom sa srodnim rimskim bogovima, što nikako
    nije dostatno za utvrditi predstavlja li određeni bog ostatak iz
    predrimskoga razdoblja. Teže je ustanoviti što je u ilirskim
    božanstvima, koje pokušavamo rekonstruirati po atributima iz rimskoga
    doba, izvorno ilirsko, a što je njihovom izvornom identitetu dodala
    višestoljetna romanizacija -niti su antički pisci mnogo pisali o
    vjerovanjima Ilira, niti su Iliri imali pismo koje bi nam omogućilo
    više saznanjai o njihovim vjerovanjima, mitovima i legendama. Ilirska
    će nam mitologija vjerojatno zauvijek ostati nepoznanicom.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  20. #20
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Mitovi

    EGIPATSKA MITOLOGIJA

    Drevni Egipat bio je teokratska država u kojoj je vladar, faraon,
    smatran božanstvom. Egipatski se faraon uvelike razlikovao od drugih
    vladara toga razdoblja. Primjerice, sumerski vladari bili su tek božji
    namjesnici na području čiji je pravi “vlasnik” ipak božanstvo, dok je
    egipatski faraon hodajući bog na zemlji. Tisućljetna egipatska
    civilizacija iznjedrila je bogati religijski sustav. On je, u prvom
    redu, odraz simboličnog izražavanja mitološkoga doživljaja svijeta iz
    kojega se razvio snažan konzervativan i hijerarhijski
    etičko-zakonodavni sustav te fascinantna materijalna dimenzija koja je
    u uskoj vezi s bogoštovljem te iznimno važnom pripremom za život
    poslije smrti.

    Neter,
    egipatska riječ za boga, označuje sva metafizička bića koja izravno
    sudjeluju u manifestaciji svijeta fenomena. Egipatska božanstva
    simbolični su prikazi pojava i prirodnih zakona. Moguće je govoriti o
    tri tipa bogova, ovisno o načinu na koji se prikazuju. To su: bogovi
    ljudskog obličja, životinjskog obličja i bogovi koji su kombinacija
    čovjeka i životinje. U drugu kategoriju spadaju i božanstva koja se
    prikazuju kao kombinacija više različitih životinja. Kada, pak,
    govorimo o ljudsko-životinjskoj inačici, uvijek je riječ o životinjskoj
    glavi na ljudskom tijelu. Potpuno životinjski izgled značajka je
    lokalnih demona koji su najčešće zaštitničkog tipa. Jedini živi čovjek
    koji zaslužuje atribut neter je faraon, s ulogom posrednika između
    svijeta bogova i ljudi. U jednom egipatskom zapisu spominje se mit
    prema kojemu su faraoni Staroga Kraljevstva izravni sinovi sunčevoga
    boga Raa.

    Kontakt s bogom ostvaruje se ritualima, a sastoji se iz propisanih
    radnji i izričaja. Imena božanstava samo su vanjski nazivi, dok se
    prava imena bogova, tajnovite magijske formule kojima se priziva snaga
    bogova, ne izgovaraju u svakodnevnom životu. Spomenuto se može
    naslutiti iz nekih zapisa u kojima se nabrajaju epiteti određenoga
    božanstva, a za kojima slijedi formula: “Ja te znam, i znam tvoje ime”.


    Mnoštvo
    je različitih rituala u svrhu veličanja bogova, dodira s mrtvima,
    proročanstava, oživljavanja božanskih sila idolima. Naime, vjerovalo se
    da božanska sila ne boravi u nekom objektu sama po sebi, već je to
    potrebno osigurati određenim tretmanom svetišta i objekata putem
    “čarobnih” formula- molitava.

    Kada govorimo o egipatskoj religiji, zapravo govorimo o različitim
    razinama pristupa religiji. Najniža je bila pučka razina s razvijenim
    tradicionalnim folklorom, ritualima, svetim mjestima i obredima. Drugi,
    nešto kompleksniji, oblik religije bio je dostupan znatnom sloju
    obrazovanih Egipćana koji su, poznavajući vjersku literaturu, izučavali
    etiku i bogoštovlje. Treća i najviša razina, štovanje boga kao
    apstrakcije, bila je pristupačna tek visokoškolovanim teolozima. Među
    tom duhovnom elitom bilo je rašireno učenje o emanacijama (označava ono
    što istječe iz Boga, sve potječe iz toga najvišeg bića koji se u
    procesu emanacije ne mijenja; spontano nastajanje različitih nižih bića
    iz jednog vrhovnog prabića) i kozmogoniji (nauka o razvoju svemira).

    Istok
    i zapad simbolično su povezivani s kraljevstvom živih i mrtvih. Zapad
    je svijet s one granice spoznajnoga u kojem kraljuje pravedni mitološki
    bog-vladar Oziris. U korijenima egipatskoga svjetonazora nalazi se
    odnos dvojnosti, odnosno dualnosti. Primjerice, Sunce je simbol
    vječnosti i besmrtnosti, ali ono svake noći umire i svakog se jutra
    ponovno rađa, krokodil je simbol pohlepe i zla, ali i bog koji donosi
    poplavu i plodnost. Gotovo da nema niti jednoga pojma, niti jednog
    izraza, koji je za stare Egipćane bio jednoznačan ili bez religiozne
    simbolike. Riječ je tu o stalnoj metamorfozi ili mijeni u kojoj se
    suprotnosti dinamično isprepliću.

    Oziris
    je jedan od najvažnijih i najcjenjenijih bogova Egipta. Prikazuje se u
    obliku ljudske mumije sa znakovima faraonske moći: magičnim štapom
    hekom i flagelumom s tri rese. Na glavi nosi bijelu krunu Gornjeg
    Egipta. Odjeća mu je bijela, što je simbol nemanifestiranog duha, a
    lice mu se ponekad prikazuje zelenim jer je i simbolom plodnosti.
    Naziva se i kraljem Amentija (staroegipatska riječ za zapad), svijeta
    mrtvih kojega je iščekivao svaki umrli Egipćanin. Simbol je besmrtnosti
    duše.

    Izida
    je Ozirisova sestra i žena, gospodarica magije i raznih vještina, majka
    Horusa koji se utjelovljuje u faraonu. Prikazuje se kao žena odjevena u
    usku šarenu haljinu na kojoj prevladava crvena boja ili kao djevica
    majka koja na grudima hrani maloga Horusa, što je vjerojatno utjecalo
    na kasnije kršćanske prikaze djevice Marije i Isusa. U svim se
    hramovima i ritualima povezuje s Ozirisovim kultom.

    Sin Ozirisa i Izide zove se Horus. On je solarni bog i heroj prikazivan
    u obliku sokola ili čovjeka s glavom sokola. Ratnik je i nositelj
    brojnih epiteta poput “osvetnik svoga oca”, “šarenoperi”, “krilato
    Sunce”, itd. Ozirisov je nasljednik na zemaljskome prijestolju u liku
    faraona.

    Seth je Ozirisov brat koji se u mitu o Ozirisu prikazuju zlim – on je
    ubojica Ozirisa koji pokušava preuzeti prijestolje, zbog čega mu se
    osvetnički suprotstavlja Ozirisov sin Horus. Seth se često prikazuje
    kao čovjek s glavom neindetificirane životinje. Po Plutarhu,
    simbolizira sunce u njegovoj razornoj snazi te neplodnost pustinje i
    mora.

    Neftis je Božica vrlo slična Izidi. Sethova je supruga, ali zajedno s
    Izidom oplakuje Ozirisovu smrt. Uvijek se prikazuje u paru s Izidom, u
    ženskom ili ptičjem obličju.

    Anubis se obično prikazuje kao čovjek s glavom šakala ili kao šakal s
    vrpcom i štapom u svojoj šapi. Koža mu je crne boje, boje koju su
    Egipćani povezivali sa smrti, noći i obnavljanjem. U zagrobnim
    slikarijama prikazan je kako stoji nad mumijama, čuvajući im tjelesa,
    ili kao stražar na vrhu grobnice. Kasnije se, s povećanjem popularnosti
    legende o Ozirisu, Anubisu daje manji značaj te se navodi kako mu je
    Oziris, po smrti, bio predan kao dar.

    Ra (kasnije Amon- Ra) je bio bog Sunca sa “sjedištem” u Heliopolisu,
    odnosno “Sunčanom gradu”, gdje je smješten i njegov hram. Kasnije je Ra
    asimiliran u Horusa, a povezivao se sa sokolom. Ra je bio bog
    egipatskog monoteizma za vrijeme kojega su sva ostala božanstva bila
    smatrana tek manifestacijama i djelićima Jednoga..

    Hathor je božica koja personificira Mliječni put, našu galaksiju na
    koju se gledalo kao na mlijeko koje teče iz kravljega vimena. Mliječni
    se put smatrao putem u raj, nebeskim Nilom koji daje život zvijezdama.
    Hathor je bila smatrana zaštitnicom pustinjskih područja i prikazivana
    kao (sveta) krava s krunom na glavi. Simbolom je plodnosti.

    Tot je bio božanstvo koje se smatralo srcem i jezikom boga Ra, a obično
    je prikazivan kao čovjek s glavom ibisa (vrsta ptice). Pridavala mu se
    uloga suca u borbi Dobra i Zla. U mitu o Ozirisu tvrdi se da je on bio
    zaslužan za Izidino uskrsnuće Ozirisa te mu se pripisuje stvaranje
    kalendara sa 365 dana u godini. Također, smatra se zaštitnikom pisara
    koji su u egipatskome društvu i inače bili visoka ugleda.

    Egipatska je kultura, kao i sve ostale, bila pod velikim utjecajem
    religija, a može se ustvrditi da su gotovo bili “opsjednuti” zagrobnim
    životom, gotovo kao da su se još za života pripremali za smrt. Sve nam
    je ovo poznato na temelju nalaza iz njihovih grobnica. Prva asocijacija
    na riječ EGIPAT
    često je piramidalna grobnica koja je služila kao počivalište faraona,
    a koja danas, osim turističke atrakcije i potpirivanja teorija o
    izvanzemaljcima (tvrdoglavo europocentrički poričući sposobnost
    neeuropskih kultura za velika dostignuća) služi i kao glavni, često i
    jedini, izvor informacija o egipatskoj religiji, odnosno mitologiji.

    Piramida se, kao oblik građevine, razvila iz prizemne pravokutne
    grobnice mastabe (arap. mastaba= klupa). Zidovi i stropovi prostorija
    piramida prekriveni su molitvama i uputama pokojniku za drugi svijet
    napisanim hijeroglifima. Ti tekstovi, tzv. tekstovi piramida, prvi su
    oblici egipatske književnosti, a kraljevom smrću piramida postaje
    njegov dom na drugom svijetu.

    U vrijeme dok su Europljani još uvijek bili na primitivnim razinama,
    Egipćani se odlikuju izuzetnom civiliziranošću i dubokom religioznošću.
    Mnogo toga sugerira da su gradili piramide više kako bi afirmirali
    svoja vjerska uvjerenja, nego da bi slavili mrtve faraone, koliko god
    moćni oni bili. Također, bili su to rezervirani ljudi koji su dosljedno
    čuvali tajne svoje vjere, što se mora poštivati. No, s druge strane,
    uslijed urođene ljudske znatiželje i pohlepe, tužno je da većina znanja
    o toj kulturi proizlazi iz oskvrnjivanja počivališta najmoćnijih
    pojedinaca toga vremena, kako bi se potom poricala sposobnost
    postizanja takvih dostignuća jednoj drevnoj kulturi (barem sposobnost
    da bez pomoći izvanzemaljaca dostignu visoku civilizacijsku razinu).

    IRSKA MITOLOGIJA

    Leprechaun- U irskoj je mitologiji I folkloru leprechaun vrsta
    vilinskoga bića (faerie) koja nastanjuje Irsku. Kao i ostala vilinska
    bića, povezuje se s narodom Tuatha Dé Danann, o kojima više u daljem
    tekstu. Leprechaune se može naći na sjeveru Irske, u mjestu Carnlough
    gdje ih, kako legenda kaže, svakoga prvoga kolovoza lokalno
    stanovništvo lovi i tjera da piju viski dok ne natjeraju zimu da se
    povuče.

    Leprechaun se obično prikazuje u obliku starijega muškarca odjevenoga u
    zeleno odijelo. Leprechauni uživaju u nepodopštinama, često gađajući
    djecu kamenjem i jašući na psima lutalicama. Po zanimanju su najčešće
    postolari, a kaže se da su vrlo bogati te da svoje blago zakopavaju
    tijekom rata. Tipična obitelj leprechauna ima između dva i devet
    članova koje se od malih nogu (pet godina) svakodnevno poji viskijem.

    Prema legendi, dokle god leprechauna imate na oku, on ne može pobjeći,
    ali čim skrenete pogled s njega, makar i na djelić sekunde, leprechaun
    će nestati. Najbolji način da se spriječi njegovo nestajanje je napiti
    ga viskijem koji mu uvelike umanjuje sposobnost nestajanja.

    Leprechauni se vrlo rijetko pojavljuju u pričama koje se bave baš njima
    kao glavnim likovima. Baš naprotiv, leprechaun je uglavnom tek sporedni
    lik u priči o ljudskom junaku. U većini priča prikazuje ih se ili kao
    manje-više bezopasna stvorenja, ili kao stvorenja prgave naravi koja
    uživaju u nepodopštinama. U oba slučaja smatra ih se bićima koja su
    iznimno bogata i skrivaju svoje zlato na tajnim lokacijama, najčešće u
    ćupovima zakopanim na kraju duge.

    Clurichaun- (“Kloo’-ra-kahn”) je vrsta vilinskog bića koje nalikuje
    leprechaunu u tolikoj mjeri da neki čak opisuju clurichaune kao “noćni
    tip” leprechauna. Za razliku od svojih, u zeleno odjevenih, rođaka koji
    samo ponekad vole popiti, clurichauni su vječito pijani. Također su i
    vječno namrgođeni i grubi prema drugima. Kaže se da će vam, ako ste
    dobri prema njima, štiti vinski podrum, ali ako ih maltretirate, velike
    su šanse da će vam se vino iznenada ukiseliti. Također se vjeruje da je
    clurichaunima najdraže od svega naići na pijanca kako leži u jarku nad
    kojim onda izvode razne nepodopštine -kakve točno, ne želim znati.

    Far Darrig- još jedna vrsta vilinskoga bića nalik leprechaunu.
    Tradicionalno ih se prikazuje odjevene u crveni kaput i crvenu kapu.
    Legende kažu da su far darrigove nepodopštine, za razliku od onih
    njegova rođaka, vrlo okrutne.

    Dullahan- jedno od najspektakularnijih stvorenja među irskim vilinskim
    bićima. Vjeruje se da dullahan tijekom određenih irskih festivala
    prolazi krajem u oblličju konjanika u crnom. Dullahan se prikazuje kao
    bezglavi konjanik koji glavu nosi ili na sedlu, ili je drži u desnoj
    ruci (po uzoru na ovo stvorenje nastao je i bezglavi konjanik iz
    američke legende o Ichabodu Craneu koja je obrađena u Burtonovu filmu
    “Sleepy Hollow”). Sama glava izgleda kao da je načinjena od tijesta ili
    pljesnjiva sira, glatke je površine s odvratnim smiješkom i sitnim
    crnim očima. Čitava glava svijetli i dullahanu ponekad služi za
    osvjetljavanje puta. Na svakom mjestu na kojem se dullahan zaustavi –
    jedan smrtnik umre.

    Dullahan posjeduje natprirodni vid, njegova glava može vidjeti preko
    čitave zemlje, čak i u najcrnjoj noći pa tako vidjeti i kuću osobe na
    samrti, ma gdje bila. Ljudi koji vide dullahana često oslijepe na jedno
    oko.

    Dullahan jaše na crnom pastuhu, a kao bič koristi ljudsku kralježnicu.
    No, u nekim se krajevima Irske dullahan pojavljuje kao kočijaš na crnoj
    kočiji koju vuče šest crnih konja. Kočija se kreće takvom brzinom da se
    okolno grmlje zna zapaliti, a sve se gradske vratnice otvaraju pred
    kočijom, bez obzira na to koliko dobro bile zakračunate.

    Dullahanova glava smije progovoriti samo jednom tijekom svakoga
    putovanja, a i tada može reći samo ime osobe čiju smrt navješćuje.
    Dullahana se smatra utjelovljenjem drevnoga keltskog boga Crom Dubha
    koji je svake godine zahtijevao ljudske žrtve kako bi žetva uspjela.

    Pooka- Nijednoga se vilinskoga bića Irci ne boje toliko koliko se boje
    pooke. Pooka se kreće zemljom po mraku i može preuzeti nekoliko
    različitih obličja. Najčešće se pojavljuje u obliku vitkoga crnog konja
    sa sumporno žutim očima i dugom grivom koji ruši ograde, plaši stoku i
    uništava usjeve.

    Drugi pojavni oblici uključuju maloga, deformiranoga goblina, visokoga,
    krupnoga i iznimno dlakavog humanoida ili crnu kozu. Sama pojava pooke
    može natjerati kokoši da prestanu nesti jaja, a krave da prestanu
    davati mlijeko. U nekim dijelovima Irske ratari često ostavljaju jedan
    red žita nepokošenim. Taj se red naziva “pookin udio” i proizlazi iz
    vjerovanja da, ako mu se ostavi jedan red žita kao mito, pooka neće
    terorizirati ratara i njegovu obitelj.

    Changeling- Nakon leprechauna, najpoznatiji dio irske mitologije su
    “zamijenjena djeca”. Prema legendi, vlinska bića imaju problema s
    rađanjem potomstva – potomci koji se ne rode mrtvi budu užasno
    deformirani. Odrasla vilinska bića smatraju ih odbojnima i ne žele ih
    zadržati. Zbog toga će često pokušati zamijeniti svoju deformiranu
    djecu sa zdravom ljudskom. Najčešća su meta djeca koja nisu krštena ili
    ona kojoj se obitelj pretjerano divi. Osim vlastite deformirane djece,
    odrasle će vile ponekad na mjestu otetoga ljudskog djeteta ostaviti
    komad drveta koji zbog magije nalikuje djetetu ili čak senilnu odraslu
    vilu.

    Vilinsko “zamijenjeno dijete” nikada nije zadovoljno, osim kada nekakva
    nesreća ne zadesi nekog od ukućana. Većinu vremena “dijete” plače i
    vrišti, oči su mu vrlo tamne, a koža obično žuta i na dodir poput
    pergamenta. Nakon samo dva tjedna, “dijete” već ima sve zube, tanke
    noge i deformirane ruke prekrivene svijetlom dlakom.

    “Dijete” donosi nesreću domaćinstvu u kojem je podmetnuto i uvijek je
    gladno, a jedina vrlina mu je nadarenost za glazbu pa zamijenjena djeca
    često pokazuju talent za glazbu koji ljudsko biće nikada ne bi moglo
    dostići. Ova stvorenja ne žive dugo, rijetko dožive desetu godinu.
    Većina ih se smežura i umre u prve tri godine života među ljudima. I
    odrasli ljudi također mogu biti “zamijenjeni”, a vilinski dvojnik je
    gotovo uvijek arogantan i bezobziran prema obitelji i prijateljima.

    Ako ukućani uspiju otjerati “dijete” iz kuće, njihovo pravo dijete nit
    će im vraćeno neozlijeđeno, a najbolje tehnike za to su vatra, vrućina
    ili natjerati “dijete” da otkrije svoju pravu dob.

    Grogoch- Nalikuju malim ljudima, prekriveni su gustom crvenom dlakom,
    ne nose odjeću, ali su mjestimice prekriveni grančicama i lišćem. Prema
    legendi, ne postoje ženke grogocha. U potpunosti su otporni na vrućinu
    i hladnoću, a najčešće obitavaju u špiljama ili udubinama u stijeni.

    Grogoch može postati nevidljiv te će tek određenim osobama u koje ima
    povjerenja dopustiti da ga vide. Ponekad se veže za pojedince i pomaže
    im pri sijanju i žetvi ili u kućanskim poslovima, a pritom je jedina
    naknada koju traži tek – vrč vrhnja. Prema pričama, postane li njegovo
    pomaganje u kućanskim poslovima samim ukućanima naporno, sve što
    trebaju učiniti je pozvati svećenika. Grogoch se, kao i većina drugih
    vilinskih bića, smrtno boji svećenika i odmah će pobjeći iz kuće u koju
    uđe svećenik.

    Banshee- žensko vilinsko biće koje se pojavljuje u tri obličja: privlačne
    mlade žene, starije gospođe ili smežurane babe. Ova tri obličja
    predstavljaju trostruki aspekt keltske božice rata i smrti (Badhbh,
    Macha i Mor-Rioghain). Banshee obično nosi sivi ogrtač s kapuljačom ili
    posmrtni pokrov, a ponekad je odjevena kao pralja koja pere krvlju
    umrljanu odjeću osobe čiju smrt najavljuje. Noću svojim prodornim
    krikom najavljuje smrt članova obitelji O’Neill, O’Brien, O’Connor,
    O’Grady i Kavanagh.

    Merrow- Riječ merrow dolazi od irskih riječi muir (more) i oigh (djeva)
    i odnosi se na ženke ove vrste. Mužjaci se viđaju rijetko, a često ih
    se opisuje kao iznimno ružne, prekrivene krljušti, sa svinjskim crtama
    lica i dugim oštrim zubima. S druge strane, ženke su iznimno lijepe i,
    što se tiče veza s smrtnicima, promiskuitetne.

    Stopala su im ravna, a između prstiju na rukama imaju plivaće kožice.
    Nose posebnu odjeću koja im pomaže da putuju kroz morske struje: ili
    malu crvenu kapu s perjem, ili ogrtač od tuljana. Kako bi izašla na
    kopno, merrow mora skinuti kaput. Svaki smrtnik koji je u tom trenutku
    pronađe dobiva potpunu kontrolu nad merrow koja se ne može vratiti u
    more sve dok ne dobije kaput natrag. Na ovaj način ribari često
    pokušavaju navesti merrow da se uda za njih jer se smatra da je ova
    vrsta iznimno bogata zbog blaga s potonulih brodova koje im je čest
    plijen.

    Ovo su samo neka od desetaka vilinskih bića koja nastanjuju irsku
    mitologiju. Detaljan opis svakog od njih zauzeo bi mnogo više prostora
    od onoga što mi je na raspolaganju pa prelazim na mitološki narod koji
    je u neposrednoj vezi s gore navedenim bićima, posebno leprechaunima.

    Tuatha Dé Danann (djeca božice Danu)
    Smatra se da Tuatha De potiču od pretkršćanskih bogova Irske, a
    kršćanski su ih prepisivači legendi sveli na povijesne kraljeve i
    junake. Tuatha De dolaze u Irsku iz četiri grada u kojima su stekli
    okultne vještine i sposobnosti. Faliasa, Goriasa, Muriasa i Finiasa.
    Priča kaže da su u Irsku stigli na tamnim oblacima, iako kasnije
    verzije, umjesto crnih oblaka, spominju dim brodova koje su Tuatha De
    spalili kako bi spriječili vlastito povlačenje, odlučni da ili osvoje
    Irsku, ili izginu.

    Prema legendi, Tuatha De su posjedovali četiri velika blaga:
    1)Dagdin kotao – pripadao je bogu Dagdi i, prema legendi, mogao je nahraniti čitavu vojsku
    2)Mač Svjetla – mogao je presjeći protivnike na pola i nije bilo načina
    da se izbjegne njegov udarac jednom kada ga se izvuče iz toka; ovaj je
    mač koristio Nuada
    3)Lughovo koplje – goruće koplje koje se moralo držati u vodi u Dagdinom kotlu
    4)Falov kamen – kamen koji bi se oglasio urlikom kada bi istinski kralj Irske stao na njega

    Prvi kralj Tuatha De bio je Nuada, znan i kao Airgetlám (“Srebrna
    ruka”). Nuada je vodio svoj narod u rat protiv prethodnih stanovnika
    Irske, naroda Fir Bolg. U posljednjoj bitci s pripadnicima Fir Bolga
    Nuada je izgubio ruku boreći se protiv Srenga, vođe Fir Bolga. Iako su
    bili brojčano nadjačani, Sreng i njegovih tristo ratnika zakleli su se
    da će se boriti do posljednjega čovjeka (hmm, gdje sam to već čuo).
    Nuada i Tuatha De smatrali su ih preplemenitim ratnicima da bi
    dopustili da budu istrijebljeni te su im ponudili da zadrže petinu
    Irske, a u zamjenu za primirje.
    Nuada je pak izgubio pravo na prijestolje čim je izgubio ruku jer
    drevna tradicija Tuatha De nalaže da na prijestolju bude kralj koji je
    tjelesno potpun.

    Tako je kraljem Tuatha De postao Bres koji je bio polu-Fomorijac.
    Fomorijci su bili rasa divova pa je kralj Bres tjerao Tuatha De da
    plaćaju poveći danak Fomorijcima. Što se tiče samih Fomorijaca, postoje
    oprečne legende o njihovom izgledu: prema jednoj su bili potpuno
    jednaki ljudima, samo veći, prema drugoj su imali tijelo čovjeka i
    glavu koze, dok treća kaže da su bili golema jednooka, jednonoga i
    jednoruka čudovišta.

    Cijelo je to vrijeme Nuada želio osloboditi svoj narod Bresove tiranije
    i povratiti prijestolje. Sedam godina kasnije, bogovi Dian Cecht i
    Creidhne zamijenili su Nuadinu odsječenu ruku srebrnom i Nuada je
    ponovno mogao postati kraljem.

    Mala digresija o Dianu Cechtu: on je bio bog iscjelitelja i blagoslovio
    je izvor zvan Slane pa je svaki Tuatha De ratnik koji bi se kupao u
    njemu bio trenutno izliječen od svih bolesti i ozlijeda –osim, naravno,
    dekapitacije. Dian Cecht je imao sina zvanog Miach. Miach je godinama
    kasnije zamijenio Nuadinu srebrnu ruku novom, ovoga puta načinjenom od
    krvi i mesa. Njegov ga je otac zatim ubio iz čiste profesionalne
    ljubomore. Ako se može izvući ikakva pouka, onda je to da, ako ste bog,
    nikada ne pokušavajte biti bolji od vlastita oca.

    Nuada je s prijestolja zbacio Bresa te oko sebe počeo okupljati
    najbolje i najvještije ratnike. S vremenom ih se nakupilo toliko da su
    stražari ispred Nuadina dvorca dobili naredbe da ne puštaju više
    ratnika da pristupe Nuadinoj vojsci, osim ako se ne radi o zaista
    iznimnim borcima.

    Lugh je bio unuk Balora, fomorijskoga ratnika, koji je svoj izgled
    naslijedio od majke koja je bila ljudska žena. Balor ga je pokušao
    ubiti u djetinjstvu jer je saznao za proročanstvo prema kojem će ga
    ubiti vlastiti unuk. Lugh je uspio pobjeći i godinama kasnije odlučio
    se pridružiti Nuadinoj vojsci. Iako je bio ne samo ratnik, već i kovač,
    pjevač, harfist, povjesničar i čarobnjak, stražari su ga pustili u
    Nuadin dvorac tek kada je pitao imaju li nekoga tko je SVE to.

    Nuada je potom poveo Tuatha De u rat protiv Bresa koji je u napad poveo
    Fomorijce i njihovog najvećeg ratnika Balora. U ratu koji je trajao
    dvadeset godina cilj Bresa i Fomorijaca bio je ponovno osvojiti Tuatha
    De.

    Sam Balor bio je najveći fomorijski ratnik, toliko moćan da je i samim
    pogledom mogao ubiti ljude. Ovakvu su ulogu Fomorijci namijenili
    Baloru: Balor je preko oka nosio čelični vizir koji je sprečavao da
    ubija svoje suborce. U borbi bi Balor bio doveden pred neprijateljsku
    vojsku i vizir bi bio podignut, izlažući neprijatelje smrtonosnom
    pogledu. Na taj je način Balor ubio Nuadu i skoro porazio Tuatha De.
    Ali, jedan se mladi ratnik suprotstavio čudovišnom Fomorijcu u trenutku
    kada su Tuatha De bili spremni na predaju. Bio je to Lugh koji je
    jednim potezom porazio Balora. Pritom je, prema jednoj legendi,
    koristio koplje, dok druga kaže da se poslužio praćkom (hmm, mladić
    koji kamenom iz praćke porazi divovskog ratnika, to mi nekako poznato
    zvuči). U svakom slučaju, rezultat je jednak – toliko je jekao pogodio
    Balora u oko da je udarac probio lubanju i izbio mu oko na drugu stranu
    glave, izlažući Fomorijce njihovom vlastitom najjačem oružju. Fomorijci
    su se nakon toga predali i Lugh je postao kraljem Tuatha De.

    Godinama kasnije, Lugh je dobio sina i nazvao ga Cuchulainn. Cuchulainn
    je postao ratnik kao i njegov otac, a u borbi je koristio koplje zvano
    Gae Bulg. Gae Bulg je bilo nazubljeno koplje koje je trgalo tijelo mete
    kada bi ga se pokušalo izvući.

    Kao što to biva u legendama, Cuchulainn se zaljubio u prelijepu djevu,
    plemkinju Emer. Emerin otac Forgall nije bio oduševljen idejom da se
    njegova kćer uda za Cuchulainna i tražio je od njega da trenira za
    ratnika kod slavne ratnice Schathach, nadajući se da će rigorozni
    trening ubiti prosca njegove kćeri. Cuchulainn je otišao k Schathach, a
    Forgall je bezuspješno pokušao udati Emer u njegovom odsustvu –svaki je
    potencijalni prosac, čuvši da mu je suparnik Cuchulainn, odustao od
    prosidbe. Po svom je povratku Cuchulainn zatražio Emerinu ruku i
    Forgall nije mogao odbiti.

    Ulsterom, gdje se Cuchulainn odlučio oženiti s Emer, u to je doba
    vladao Conchobar mac Nessa. Kralj je po tradiciji imao pravo provesti
    prvu braču noć s ženom svakoga od svojih podanika i tu je nastao
    problem, barem što se tiče kralja. Znao je, naime, da će, odustane li
    od svog prava u Cuchulainnovu slučaju, izgubiti autoritet pred
    podanicima. S druge strane, bojao se što će mu učiniti Cuchulainn
    obeščasti li mu suprugu. Ipak, rješenje se našlo: Conchobar je spavao s
    Emer u noći njene svadbe, ali je druid Cathbad, kraljev savjetnik,
    spavao između njih te time omogućio kralju da tehnikalijom sačuva i
    autoritet i živu glavu.

    Rekao sam da Tuatha De imaju neposredne veze s vilinskim bićima
    opisanim u prvom dijelu teksta. Veza je sljedeća: narod Tuatha De
    izgubio je zemlju na isti način kao i narod Fir Bolg prije njih,
    porazom u ratu protiv osvajača iz strane zemlje. Tuatha De i Irsku
    napao je narod koji se nazivao Sinovi Mila (Milesians). Nakon
    dugotrajne borbe protiv osvajača, Tuatha De su poraženi te im je dat
    izbor: ili će biti istrijebljeni, ili će otići i nastaniti se u
    podzemlju. Bog Dagda poveo ih je u podzemlje gdje su se, prema jednoj
    verziji legende, pripadnici Tuatha De s vremenom pretvorili u vilinska
    bića.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


Stranica 1 od 2 12 ZadnjaZadnja

Slične teme

  1. Legende...
    Od Ciciban u forumu Muzika
    Odgovora: 39
    Poslednja poruka: 03-01-2021, 00:25
  2. Legende o Čaku Norisu ٿ
    Od mare u forumu Humor
    Odgovora: 56
    Poslednja poruka: 06-02-2013, 14:04
  3. Mitovi o muškarcima
    Od DaDole u forumu Ženski kutak
    Odgovora: 18
    Poslednja poruka: 20-10-2012, 22:18

Članovi koji su pročitali ovu temu: 0

There are no members to list at the moment.

Oznake za ovu temu

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •