Mitologije Bliskog istoka
Povijesno gledajući, počeci religije smještaju se na područja koja
nazivamo kolijevkama čovječanstva, u Mezopotamiju i Egipat. Tijekom
nekoliko tisućljeća u porječju Eufrata i Tigrisa smjenjuju se kulture
Sumera, Akadskoga kraljevstva, Asirskoga i Neoasirskoga kraljevstva te
Babilona i Perzije. Nešto istočnije, uz obale Mediterana, javljaju se
Kanaanci i Feničani. U porječju Nila razvija se egipatska tradicija,
silno značajna za bliskoistočne, ali i ostale, tradicije staroga
svijeta, posebno za grčku kulturu.
Najvažniji zajednički element tih religijskih obrazaca preovladavajuća
je mitološka dimenzija te razvoj institucionalizacije vjere, kao i
uklapanje u hijerarhijski društveni obrazac, iako se naziru i prva
spekulativna razmišljanja o postanku svijeta.
Sumer
U drugoj polovici 4. tisućljeća pr. Kr. nastali su u Sumeru prvi
gradovi-države čiji su stanovnici svo zemaljsko stanovništvo smatrali
vlasništvom bogova. Glavnina zemlje pripadala je vladaru, a ostatak
hramovima, dok su “obični” ljudi bili tek korisnici zemlje. Na čelu
svakoga grada nalazio se vladar zvan ensi („upravljač“)’ ili lugal
(„veliki čovjek“). On je istovremeno obnašao i funkciju vrhovnoga
svećenika koji je, u ime zajednice, komunicirao s bogovima. Središte
grada sačinjavao je kompleks hramova, a dominantna je bila građevina
četverokutnoga tlocrta, zigura, na čijem se vrhu nalazio hram posvećen
glavnome gradskom božanstvu, a služio je i kao zvjezdarnica. Tako
bogovi dobivaju svetišta, a razrađen je i sustav svećenstva. Čak i
manji bogovi imaju po tisuće slugu koji se brinu za održavanje hramskih
komplekasa i obredne dužnosti. Hramovi postaju središta božanskoga
zračenja koja čine vezu između neba i zemlje.
Vjerovalo se da se kroz hram u zajednici očituje božanska prisutnost.
Dnevni su rituali uključivali oblačenje i hranjenje štovanoga
božanstva. Novonastala usmjerenost prema hramskom bogoštovlju ključna
je religijska značajka sjedilačkoga načina života. Pronađeni su hramovi
sljedećih bogova:
Ana: nominalni rodonačelnik bogova i središnja ličnost svečenićkih rituala – kralj neba, izvor reda
Inana: izvorna ‘sveta djevica’, prvo je božanstvo povezano s planetom
Venerom. Smatrala se velikom majkom, božica je plodnosti, ljubavi i
rata. Ova je sumerska božica preobličena u semitsku akkadsku božicu
Ištar, odnosno asirsku Astartu, egipatsku Izidu, grčku Afroditu,
etrušćansku Turan ili rimsku Veneru. Inana je povezana s Dumuzidom,
božanstvom vegetacije koje umire i nanovo se rađa. Inana odlazi za njim
u podzemni svijet. Ovaj se mit može usporediti s pričom o kanaanskoj
boginji Anat koja traži mrtvoga boga plodnosti Baala ili s egipatskim
mitom o Izidi koja traži ubijenog Ozirisa, dok grčka mitologija bilježi
potragu Cibele za Atisom i Afrodite za Adonisom. Jedna od
najpopularnijih interpretacija spomenutih priča je mitološko
objašnjenje ciklusa plodnih i sušnih razdoblja, odnosno smjene
godišnjih doba. Promatranje je zvijezda u Mezopotamiji imalo veliku
važnost jer se na temelju njihova kretanja određivalo vrijeme nastanka
poplave. Tako je nastao i prvi kalendar kojega su izradili sumerski svećenici, a koji je godinu dijelio na dvanaest mjeseci.
En-lilu: uz Ana zauzima glavnu ulogu u panteonu. Značajan je jer donosi oblake i kišu s visokih planina.
En-ki ili Ea je bio Gospodarom slatkih voda. Sumerska kozmologija drži
da se ispod zemlje nalazi slatka voda o kojoj ovisi navodnjavanje.
En-ki je božanstvo magije. Prvoga je čovjeka, Adapa, podučio magiji,
ali mu nije dopustio da postane besmrtnim. (An otpušta Adapa, usporedba
s izgonom iz raja)
Utu: Gospodar Sunca.
Sumerani su smatrali da su iz prvobitnog mora, čiji je gospodar bila
božica Namu, nastali Nebo i Zemlja u obliku velike planine. Namu je
stvorila boga Ana, gospodara Neba, i Ki ili Ninhursag, gospodaricu
Zemlje. Njihov je sin Enlil, bog zraka, razdvojio Nebo od Zemlje. A
ostala djeca, nazvana Anunaki, bila su Ninlil, dama južnog vjetra,
Nanna, mjesec, i Utu, sunce. Zemlja je bila zamišljena kao ploča koja
pliva na vodi, a Nebo kao čvrsti svod. Čovjek je bio smatran djelom
više božanstava. Trijadu vrhovnih bogova činili su bogovi An, Enlil i
Enki.
Akadsko kraljevstvo
Oko 2300 g. pr. Kr. Akadijac Sargon osniva prvo semitsko kraljevstvo i
vlada čitavim područjem od Perzijskog zaljeva, preko Sirije, do
Mediterana. Akađani su neke svoje bogove poistovjetili sa sumerskim
bogovima: Anu = El, Inana = Ištar, Enki = Ea, Šamaš = Bog sunca, Sin =
Bog mjeseca. Sargonska je dinastija podlegla pljačkašima iz brda, a
zatim se u Uru pojavila nova loza kraljeva koji su sagradili
veličanstven zigurat bogu Mjesecu koji se još uvijek uzdiže iz ruševina.
Velik dio sumerske mitologije odražava se i u akkadskoj religiji.
Primjerice, na akadskom je sačuvan, po podrijetlu sumerski, ep o
Gilgamešu. Uz junačke zgode kralja Gilgameša, glavna tema je problem
ljudske smrtnosti. Gilgameš kraljuje Urukom oko 2700 g. pr. Kr., junači
se, bori s čudovištima, ali nakon smrti bliskoga prijatelja Enkidua
postaje suočen s pitanjem smrti i prolaznosti ljudskoga života. U
svojoj potrazi za besmrtnosti nailazi jedinoga besmrtnika, Utnapištama,
koji je, sagradivši veliku barku, preživio veliki potop što ga bogovi
poslaše na ljude (biblijska priča o Noi). Međutim, Utnapištam je daleko
od ideala besmrtnosti. Besposličari i pomalo se dosađuje, ne zagovara
vječni život niti ga preporučuje, već savjetuje Gilgameša da pripazi
kako ga isprazne težnje i jadikovke za umrlima ne bi odvratile od
pravih društvenih dužnosti i dohvatljivih radosti.
Asirsko kraljevstvo
Termin Asirija (akadski: Assur) u najstarija se povijesna vremena
odnosio na područje gornjega dijela rijeke Tigris koje je ime dobilo po
gradu Assuru. Kasnije se odnosi na političku i društvenu silu koja je
zauzela sjeverni dio Mezopotamije, većinu Anatolije i velik dio
egipatskoga teritorija, s Ninivehom kao glavim gradom. Asirski su
kraljevi vladali velikim područjem u tri razdoblja koja se nazivaju
starijim, srednjim i novim asirskim kraljevstvom. Najsnažnija i
najpoznatija od tih nacija bila je ona neo-asirskoga kraljevstva iz
razdoblja 911. -612. pr.Kr.
Asirski su kraljevi nastojali oponašati akadsko-babilonske kraljeve
čija je kultura bila mnogo starija. Štovali su iste bogove, ali je
glavni od njih, En-lil, preimenovan u Ašura, boga po kojemu je zemlja
dobila ime. Ašurovo se ime zazivalo za pohoda u rat., branili su i
proširivali granice te njemu u slavu osvajali druge zemlje. Pokorenim
je narodima dozvoljavano štovanje vlastitih bogova, a ako se narod
bunio i opirao, tada su i njegovi bogovi mogli biti zarobljeni i
odvedeni u asirske hramove. Poštivali su ih, a ponekad ih, kada bi se
pobunjenička zemlja pokorila, i vraćali.
Babilonsko kraljevstvo