Zanimljivi intervjui

[DaDole]

Mislim da ćemo ponovo morati naučiti jezik i korake ljudskog odrastanja, da ćemo ponovo imati rane kršćane u katakombama koji će se kriti od ovih po objektima, da će se morati ispočetka pričati priče o ljubavi, pomirenju, zagrljaju…

Malo, malo pa nam Prijedor i okolica uđu u kuću na ovaj ili onaj način. Najčešće je to povodom zločina koji su činjeni po logorima (Omarska, Keraterm, Trnopolje), bilo da je riječ o pronalasku novih grobnica, poput one u Tomašici, ili povodom “Dana bijelih traka”. Prijedor ima i svog dobrog duha koji kao da je svu nesreću ukalemljenu u tlo, zrak, vodu prihvatio i kroz poeziju je izbacuje. Riječ je o Darku Cvijetiću koji je nedavno objavio svoju petu knjigu poezije “Konopci sa otiskom vrata”, glumcu prijedorskog Narodnog pozorišta.
Ovo je prostor za njegov krik.

[DaDole]

U kojoj od tih životnih uloga – glumac, režiser, pjesnik – se najpotpunije osjećate?

Sve je to isto mišje odredište. Smatram da smo svi mi beskrajno mali i da ništa ne možemo učiniti. Naše zglajzavanje je ogromno i pitanje je da li ćemo moći dokučiti neki normalni život. Ja sebe vidim u toj rupi, poprilično zakopanog. Povremeno se uspije neki glas, ili neki komad blata izbaciti i to je ono što radim. To gađanje blatom ima nekakav smisao samo ako možemo osjetiti da neko vidi da se u tom “podzemlju” ipak nešto događa. To nam daje kisik da ipak možemo ići naprijed.

[DaDole]

Posljednja knjiga “Konopci sa otiskom vrata” dostupna je svima i može se skinuti sa neta?

Kad sam koncipirao knjigu nisam je imao nikome ponuditi. Ne pripadam nijednom udruženju, nijedna me književnost, na sreću, ne svojata, a ako sam negdje i bio po difoltu, onda su me izbacili. Zato što ja ne odgovaram nijednom postulatu. Javili su se ljudi koje nisam lično poznavao. Riječ je o ljudima iz Mostara koji su pokretali portal www.tacno.net. Oni su isto tako u svojim gradovima usamljeni, povučeni, pokušavaju doći do nekih sugovornika koji bi unijeli malo svjetla. Kontakt je urodio plodom i oni su pomogli da se knjiga pojavi u digitalnom izdanju.

[DaDole]

Suuštinsko pitanje shvatanja umjetnosti, odnosno čime se umjetnost treba baviti i suočiti?


Da, to je suštinsko pitanje. Antičnost svih tema koje mi ovdje živimo. Zbog čega niko nije doktorirao na Tebi, zbog čega je Antigona sama, da li je Antigona građanski hrabra, zašto nema Tebljana…? To je priča o općoj šutnji koja je prekrila cijelu ovu gnusobu od događaja. Mislim da je to, u svojoj najdubljoj niti, priča o dubokoj empatiji. Da li je Isus građanski hrabar? Mislim da je Albert Camus rekao da nema pomirenja bez velikog uznemirenja. Dok se to ne dogodi, dok se potpuno ne suočimo sa onim što se dogodilo ova geografija ne može dobiti potrebnu svjetlost da bi mogla da korača naprijed. Moraju postojati tačke na koje se ta budućnost može oslanjati. To su priče o mostovima, o pružanju ruke jednih drugima da bismo mogli našu djecu ubjediti da vrijedi živjeti, da naša djeca nikad ne dođu u poziciju da pola grada ganja drugu polovinu iz bilo kog mogućeg ljudskog ili neljudskog razloga. Institucije su potpuno zakazale, a 20 godina nakon svega moje pjesme su gotovo podjednako osuđivane. Govorimo o poziciji umjetnosti koja je primorana da govori jednoj ogromnoj manjini i ona to razumije, ali nije ni u kakvoj moći nešto da promjeni.

[DaDole]

Šta znači igrati Borisa Davidoviča i Kiša u samom Prijedoru, u Bosni i Hercegovini?

To znači javno plakati. Javno stati na pozornicu i silno se isplakati. Danas govoriti Kiša, Krležu, na pozornici, zapravo je samo silno plakanje. Mira Furlan i njena predstava koju je Miki Manojlović radio je čisto plakanje. To je priča o potrebi da se zagrlimo i isplačemo da bismo mogli iskoračiti iz ovog mraka na neki način.

[DaDole]

Koliko oni sa druge strane, oni koji čitaju i gledaju, sudjeluju u tome?

Ne znam. Ja još uvijek mislim da se može pričati i pjevati o zagrljaju. Mi ponovo učimo jezik, ponovo ćemo morati savladavati najbanalnije riječi. Mi ćemo ponovno morati savladavati riječ – ljubav. Pitanje je da li iko ikoga više razumije kad kaže tu riječ. Baš kao i riječ – izvini. Učen sam od velikih pjesnika da se čuvam velikih riječi, da se one pobiše međusobno u pjesmi ako ih je više od dvije, ili tri. Danas one ništa ne znače. Njima barataju ljudi bez ikakvog osjećanja za njihovo značenje, da ne govorim o tim finim dodirima između vena, o dodiru limfom

[DaDole]

Kako sagledavate ulogu intelektualaca?

Način na koji se oblikuje intelektualna gromada je priča kako se njeguje autoljudskost. To je priča o tome kako se može spasiti glava da ona ostane van ove vatre među ljudima. Danas je jako teško odrediti intelektualca. To je kao ono izvrnuto Varholovo pitanje. Uskoro će se ljudi moliti da 15 minuta budu anonimni. Mi smo jedan korak od jednog takvog svijeta u kojem je nemoguće tumačiti svijet. Mi smo upleteni na sve moguće načine u ovo što nam se zbiva. Intelektualac bi morao da ima svoj stav o svemu što vidi. Ja bježim u tu pjesničku misao.
Ne znam da li je ljepša ruža ispred kuće ili ona koja je iza i koju ne vidi nitko. Ja smatram da je poezija pjevanje o toj ruži iza kuće i koja nema potrebe ni da je se vidi, ni da je se obrađuje… Naprosto je tu.

Eh,Darko..lijepo si ovo rekao.

[DaDole]

Mira Furlan: Spadam u izbrisana sjećanja

[DaDole]

Prije svega, željela bih se manje uzrujavati, manje se bojati budućnosti. Želim biti mirna sama sa sobom. Naravno, želja mi je prvenstveno da moj sin bude veseo i zdrav. Vrijeme prolazi strahovitom brzinom, pa želim iskoristiti period života koji mi je još preostao, da mi bude dobro, da budem radosna, ako je to uopće moguće. Čovjeku može popucati mozak od brige za budućnost, što vlastitu, što opću.

U sklopu ljetne škole, koja je pod nazivom “Umjetnici u egzilu” a u organizaciji Centra za mirovne studije održana u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, gostovala je i glumica Mira Furlan. Dva tjedna odmora u Hrvatskoj iskoristila je i za posjet prijateljima u Zagrebu.

Kako je došlo do vaše suradnje s Centrom za mirovne studije?
Bila sam pozvana u ovu ljetnu školu i poziv mi se odmah učinio zanimljiv, jer se radi o tematici koja je moja sadašnjost već dugo vremena – egzil i emigracija. To mi je prva radionica tog tipa. Potpuna mi je novost na taj način, zajednički, govoriti o iskustvima koja sam prošla, i to s ljudima koji su se našli u istoj situaciji. Dosad to nisam radila, jer u Los Angelesu gdje živim nemam mnogo veza s emigrantskim krugovima iako, naravno, imamo prijatelje koji su iz zemalja bivše Jugoslavije. Ovo je za mene posve novo i veoma interesantno iskustvo. Bilo mi je izuzetno zadovoljstvo susresti se sa svim ovim talentiranim, pametnim i zanimljivim ljudima s kojima dijelim tzv. životno iskustvo. Pritom je bilo lijepo i to što se okupljanje događalo u ovom predivnom prostoru, na zaista čarobnom mjestu, s toliko povijesnog značenja. Osobito mi je značilo da sam na mjestu vezanom uz pisca Vladana Desnicu, čiju sam knjigu “Proljeća Ivana Galeba” jako voljela u mladosti.

Nakon tekstova iz “Ferala” okupljenih u knjizi “Totalna rasprodaja”, što sada pišete?

Pišem ili, točnije, pokušavam pisati nešto kao autobiografiju. I u tom mi je smislu bilo važno čuti druga iskustva. Čovjeku je, naravno, uvijek drago da vidi da nije sam. Već prvi dan kada sam došla i čula priče ljudi slične mojima, pomislila sam: to su rečenice koje ja izgovaram svakodnevno. Čovjeku je potrebno da vidi da nije jedini koji prolazi kroz ovakve ili onakve priče, jer u protivnom gubi perspektivu i vrlo lako se prepušta toliko neodoljivom osjećaju samosažaljenja. Taj osjećaj je strahovito autodestruktivan i pokušavam se protiv njega boriti koliko god mogu.

Kakvi su vam glumački planovi?

Američke nove poslove tek treba pronaći, što znači da ponovno treba ići na audicije i uključiti se u sistem. Neki zanimljivi projekti na domaćem terenu su mogući, ali još su neizvjesni. U ovoj je profesiji opasno govoriti o budućim poslovima, jer oni nisu sigurni sve dok se čovjek ne nađe pred kamerom i ne snimi prvi kadar, a i onda se vrlo često projekti otkazuju zbog milion razloga. Što se tiče kazališta, ono mi jako nedostaje. Ako postoji nešto što sam osjećala kao svoj dom, onda je to bilo kazalište. Taj me “dom” s velikom lakoćom izbacio takorekuć na ulicu, koja me, eto, odvela sve do Los Angelesa. LA, nažalost, nije kazališni grad, pa sam se tako s vremenom udaljila od nečega što je najvjerojatnije bio moj unutrašnji centar. Kazalištu se ipak povremeno vraćam i to ću pokušati činiti i u budućnosti. I tu i tamo.

[DaDole]

Sedmog septembra u Islamu Grčkom proslavili ste rođendan. Što ste poželjeli?

Prije svega, željela bih se manje uzrujavati, manje se bojati budućnosti. Želim biti mirna sama sa sobom. Naravno, želja mi je prvenstveno da moj sin bude veseo i zdrav. Vrijeme prolazi strahovitom brzinom, pa želim iskoristiti period života koji mi je još preostao, da mi bude dobro, da budem radosna, ako je to uopće moguće. Čovjeku može popucati mozak od brige za budućnost, što vlastitu, što opću. Svijet momentalno nikako nije sretno i zdravo mjesto. Uostalom, vrlo ozbiljni ljudi, uključujući fizičare i astronome, govore o 21. decembru ove godine kao realnom datumu promjena. Već se sada događa pomjeranje magnetskih polova, pa ćemo imati prilike na vlastitoj koži iskusiti to što su Maje predvidjeli.

Živjeti između dva svijeta

Kakav je vaš stav prema egzilu? Kako se osjećate kada se osvrnete unazad?
Kada sam pakirala stvari, kada sam se odlučila za odlazak, nisam mislila da zauvijek odlazim i da je riječ o egzilu. Htjela sam sačuvati zdravu i živu glavu. Nisam više mogla podnijeti da živim u toj bolesti koja se u to vrijeme širila svuda oko nas. Nisam ni mogla ni htjela živjeti u svoj toj mržnji i paranoji, u toj apsolutnoj strahoti u kojoj se tada živjelo, uz nemilosrdnu, bespoštednu, odvratnu ratnu propagandu koja nas je zasipala sa svih strana. Živeći između dva grada, Zagreba i Beograda, imala sam tu nesreću – a možda i privilegiju – da budem svjedok obje propagandne mašine. Kažem “privilegiju” zbog toga što mi je ta dvostruka izloženost vrlo vjerojatno pomogla da bolje i jasnije vidim stvari. Kada je krenula hajka na moju osobu, tada sam tek počela misliti kako više nema povratka i kako ga možda nikada neće ni biti. Uvreda koju sam tada osjećala, kako to već biva, s vremenom se donekle potrošila, intenzitet osjećaja je izblijedio, pa sam se vraćala i ponovno igrala, iako vrlo rijetko, osobito u Hrvatskoj. Ja na ovim prostorima spadam u izbrisana sjećanja, na čemu je ratna i poratna propagandna mašina tako zdušno i tako predano radila. Ipak, kada dođem u ove krajeve neprestano mi prilaze tzv. obični ljudi koji me se itekako sjećaju, i to po dobru, barem mi tako kažu. To me jako veseli, jer vidim da brisanje memorije, taj užasni brainwashing koji je izvođen u ovim predjelima svih ovih godina, ratnih i poratnih, ipak nije potpuno uspio. Osim kod tzv. kulturne elite, kod koje je propaganda postigla najviše rezultate.

Kako sada doživljavate život “negdje drugdje”?

U posljednje vrijeme živim i radim na obje strane, moj se život odvija “negdje između”. Možda je to i jedina mogućnost za ljudsko biće, neprestano se izmicati i premještati kada te sredina počne gušiti. Da citiram libanonskog pisca Amina Maaloufa koji je u vezi emigracije rekao otprilike, citiram po sjećanju: “Živjeti između dva svijeta koja oba podjednako obećavaju i razočaravaju…” Tako nekako.

Tekst je preuzet iz Novossti

[DaDole]

Sokolović: Veseli me kako Balkanci posmatraju svijet iz nereda

[DaDole]

Sokolović živi i radi u Beču, gdje je stekao počasno državljanstvo, ali je čest gost, ili povratnik, na Balkan.

RSE: Šta ti najviše smeta, a šta te najviše raduje u susretu sa Balkancima?

Sokolović: Veseli me način na koji oni posmatraju svijet iz tog nereda i taj osjećaj da mogu određeni red, koji sam već integrisao i asimilirao u sebe, da pokušam da prebacim na njih, a i dalje da budem kreativan
. Čini mi se oni imaju jedan nered koji ne mogu da pretvore u lični red, koji bi mogli da eksponiraju kroz zanimanje.
Uvijek padnu na tom trenutku da taj njihov nered ipak prevlada određeni red, koji im se donosi sa strane.

Smeta mi što su Balkanci odlučili da vrijeme u kojem živimo organizuju prema samom sebi.
Puno vremena troše na stvari koje su na čekanju – ne kreću se nigdje, a vrijeme prolazi. Ako je proba u 10:00, onda je u 10:00. Oni se već nerviraju što je u 10:00. „Hajdemo u 11:00, dok popijemo kafu.
Kao da mora biti danas“. Često me zovu da radim neke filmove i kažu mi, recimo: „Počinjemo 15. januara“. Onda me nazovu pa kažu: „Ma hajde 17. ili 19. jer onaj ne može. Najbolje je da počnemo 22. u jutro“.
Onda misle da su kreativni u svemu tome.

[DaDole]

z svog ugla misle da su Austrijanci hladni, suhi, ograničeni, da nisu kreativni, da nisu kao oni. Često mi kažu: „Pa šta, živiš u Austriji, sve je sređeno, a oni nisu prvaci svijeta ni u čemu“. Ja im kažem da tim ljudima nikada nije ni palo na pamet da budu prvaci svijeta. Oni imaju neki svoj život, svoj svijet i ne bave se toliko time da li će biti najbolji na svijetu, da li će njihova zemlja biti najbolja na svijetu, ili njihovi rukometaši. Oni imaju ličnu radost – šta će da jedu, da piju, da čitaju, koje filmove da gledaju i na koju izložbu da odu. Imaju drugačiju organizaciju života.

Mi smo još uvijek u nekoj globalnoj nacionalističkoj ekspanziji – da mi sviuspijemo, da svi nešto postignemo. Kada svi nešto postignemo, onda će svima jaja biti veća, sise će kod žena biti duže, djeca će nam biti pametnija i biće sve besplatno.

Čovjek mora da zna da ima svoj život. Ne možeš svoj lični život da prepustiš određenim strankama, nacijama, religijama ili partijama da bi uspio. Zbog neke sitne materijalne koristi, većina ljudi ide u religiju, ide u stranke, ide u partiju jer imaju korist ili zato što neće da se puno trude u svom životu. Postoji veliki broj ljudi koji ima neki svoj lični život. I oni su vjernici, imaju odnos do države, do zastave, do zemlje, do planina i šuma. do grada, ali imaju svoj individualni odnos. Mislim da je to najzdravija sredina.

[DaDole]

RSE: Vraćaš se na Balkan, radiš po tim kazalištima, teatrima. Koliko ono što se dole proizvodi korespondira sa stvarnošću tog područja?

Ljudi koji žive, barem u većem dijelu Balkana, ipak žive u žestokom nacionalističkom poimanju svijeta i još uvijek su jako religiozno obojeni.

Sokolović: Mislim da su sva pozorišta, ali i umjetnost uopšte, još uvijek zatrovani posljedicama nacionalizma, koji je još uvijek jak i još uvijek ima te vatre u sebi koja ljude buni. Još umjetnost nije preuzela odgovornost za sebe samu, da se bavi kao umjetnost sama sobom. Ljudi koji žive, barem u većem dijelu Balkana, ipak žive u žestokom nacionalističkom poimanju svijeta i još uvijek su jako religiozno obojeni. Oni se svaki dan farbaju, da bi se taj sistem uspostavio kao takav i pretvorio se u ne znam šta, vjerovatno u neki komunizam. Možda se neće zvati komunizam, ali će se zvati kapitalni kapital. Bitna je samo promjena adrese, ali je sve ostalo isto. Ista kuća, samo druga adresa. Umjetnost nije uspjela da uhvati zamah.

[DaDole]

Ta brzina kojom se ušlo iz jednog sistema u drugi, a da nije bilo nekih civilizacijskih pravila, dala je za pravo toj jednoj ruralnoj sredini, koja je promijenila mjesto boravka, da uspostavi umjetnička pravila. Hoće da vide ono što oni vide jer za njih je umjetnost prekomplikovana i ne daju da se daju neke stvari koje oni ne razumiju. Oni hoće da vide to što vide, i još gore, za te pare. Ako može da da malo para, a da gleda dobro, bilo bi dobro, pošto je sve tragično u čemu živi. Još kada bi to mogla da bude komedija, da se malo nasmije. Još kada bi stranka mogla da mu da džaba kartu, bilo bi idealno, još će više vjerovati u stranku. Džaba je ušao, a bilo je smiješno. Onda se vrati u svoja govna i svoju tragediju, sa željom da ponovo u pozorištu bude nešto smiješno, pošto toga nigdje nema.
Dižu mu se jaja i time što je neko uspio u sportu jer misli, kada oni uspiju, da će mu se jaja više dizati. Neće, ali on i dalje u to vjeruje.
To je malo zatvoren ciklus kome treba vremena da uspostavi neka svoja pravila.

[DaDole]

Kada sa predstavom „Kabares, kabarei“ idem više u te sredine koje imaju manju brzinu komunikacije, a više predrasuda, njima smeta što se psuje u predstavi, premda i oni psuju. Jedan mi je prišao i kaže: „Jebiga, psuješ u predstavi“. Jedan gospodin mi je rekao da mu smeta što psujem. Rekao sam mu da mu možda ne smeta što je došao u Ameriku, da tu živi i radi na pisti gdje pakuje piliće. Riječ nema svoje predznanje. Ti mu joj daješ smisao kada je upotrebiješ. Rekao sam gospodinu: „Nisam to ja u predstavi, već on“. Pita me: „Kako on?“ „Ja glumim tog čovjeka, nisam to ja, to ne psujem ja“. Reče mi: „Ma nemoj me zajebavati. To si ti. Tebe sam gledao“.
To znači da kada mu političar kaže da će za 10 godina imati veće uši, da će mu kosa biti duža, da će mu žena biti pametnija, on u to vjeruje jer on ne shvata da mu političar govori optimalno šta može. Osnova politike je da se obeća uvijek ono što je moguće. Moguće je da će padati jaja sa neba. Jeste, samo što nisu padala. Ali to već nije njegova greška. Da li je moguće da ćeš e*ati komšinicu? Moguće je, ali nisi, jer komšinica nije dala. Ta opcija politike je strašno prisutna u ljudima. Tu je granica između pozorišne i političke umjetnosti. I u jednom i u drugom obliku se pojavljuju živi ljudi. Živi glumac prema živom gledaocu i živi političar prema ljudima kojima se obraća. Zamijenjene su teze.

[DaDole]

RSE: Šta treba mijenjati? Da čekamo da dođu neki novi političari, koji će promijeniti tok kretanja, ili moramo mijenjati ljude?

Sokolović: Mislim da bi danas ljudi trebali da se sjete one stare – Čovjek treba da radi svoj posao. Trebali bi da stave svoje zanimanje ispred sebe, a onda da stave svoj karakter, stranku, religiju i sve ostalo. Mi danas, u 90 posto slučajeva, nailazimo na ljude koji imaju svoj karakter, pa ona stranku, pa religiju, pa tek onda zanimanje.

[DaDole]

RSE: Kroz tvoju predstavu se ne može očitati tvoj politički stav. Vjerovatno to nervira mnoge na Balkanu, iako to nisi TI već ON. Ali, gdje si TI politički?

Sokolović: Ja sam za to da ipak u ovom kapitalizmu bude socijalizam. Greška je da se pljuje prošlo vrijeme na jedan takav način, da se toliko negativnosti traži u tom vremenu. Mislim da nijedan sistem nije idealan. Platon je mislio idealnu državu i ja sam vrlo blizu njega. Nijedan sistem nije idealan, ali svaki ima neke svoje vrijednosti. Ne možeš srušiti jedno vrijeme i sada početi apsolutno iz početka novo vrijeme. Novi semafori, nova škola, novi jezik. Ne može jer se to naslanja na neko prošlo vrijeme u kojem smo bili.

Mene pitaju da li sam vjernik. Kažem da jesam. Kažu mi: „Nisi se izjasnio.“ Zar bi se trebao izjasniti? Da li bih trebao da izađem na trg da kažem: „Drugovi i drugarice, ili dame i gospodo, volim svoju ženu“ i da pričam kako se volimo. To je moja intimna stvar. Moja oba roditelji su vjernici. Mislim da nosim tu crtu u sebi, ali bi me bilo apsolutno sramota da od toga što ja mislim i što jesam počnem da zarađujem pare i da izgradim kuću.

[DaDole]

Haris Pašović: Jesmo li spremni da nam djeca budu čistači cipela?

On je najpriznatije bh. rediteljsko ime u svijetu. Bilo da gledate “Hamleta”, “Noru”, “Evropu danas”, “Osvajanje sreće”, u njegovoj režiji oni su drugačiji, hrabar i odvažan pozorišni komad. U intervjuu za “Azru” Haris Pašović govori o uspjehu koji je “Osvajanje sreće” postiglo u svijetu, smrti čika Miše i inicijativi da se u njegovu čast podigne spomenik u Sarajevu, ali i objašnjava zašto je ovo vrijeme danas, a ne ono prije, zlatno doba kulture u BiH
Autor: Amela Keserovic

[DaDole]

Nostalgija je gubljenje vremena. Snovi o “boljoj” prošlosti kradu vrijeme od sadašnjosti. Ugodno je pomisliti na lijepe uspomene, ali čim se zadržimo na njima, one postaju uzrok frustracije, ovim riječima reditelj Haris Pašović objašnjava nedavno polemiziranje na domaćim socijalnim mrežama, na kojima se tražio odgovor na pitanje; da li je prošlo vrijeme, a u njemu, između ostalih i sarajevska Olimpijada, Fis, Brega, Čola…, bili mnogo kvalitetetniji za život od svega što u Bosni imamo danas?
Čovjek je po svojoj prirodi nostalgičan prema nekoj godini koju je ostavio iza sebe, ali zar nije već krajnje vrijeme, pitam ga, da raskrsti s onim što je bilo u prošlosti, i konačno počne shvatati šta u ovom trenutku ima kvalitetno, ne samo u Sarajevu, već i u cijeloj Bosni.
- Predosadno je kovati u zvijezde neko prošlo vrijeme u Sarajevu. Činjenica je da ta prošlost nije bila tako prekrasna kako je nostalgičari opisuju. Sarajevo je prije rata politički, intelektualno i kulturno zaostajalo za Beogradom, Zagrebom i Ljubljanom.
U Jugoslaviji, BiH je bila simpatična po sentimentalizmu (sevdalinke, pop-muzika, neki filmovi) i humoru koji je nekad bio uspješan, a nekad neukusan. U svemu ostalom gledalo se uglavnom inferiorno na Beograd i Zagreb, a Ljubljana je izgledala kao “nedostižna Evropa”.
Prije rata, Sarajevo jedva da je imalo poneki međunarodni uspjeh u kulturi. Prije desetak godina reditelj Dušan Makavejev izjavio je da voli doći kod nas, jer “Sarajevo je uvijek šega”.

Kažete da bez hrabrosti nema mogućnosti da se pokrenemo, kada Vi niste bili hrabri?
- Svi mi imamo svoje dileme, oklijevanja u određenim situacijama. S druge strane, hrabrost i ludost su vrlo slične. Zato je i meni, kao i svakome od nas, potrebno da imam potporu, da me u određenom trenutku neko ohrabri, ili zaustavi u nekom naumu za koji nisam spreman. “Začkoljica” je u tome da treba biti hrabar da tražiš podršku od svojih bližnjih ili prijatelja, da kažeš nekome: “Hajde, pomozi mi sad”.
Mi se često bojimo da ćemo na taj način pokazati svoju slabost, kao da je grijeh biti povremeno slab. Ja ponekad nisam bio hrabar da tražim takvu podršku od ljudi bliskih meni.
A zna se desiti da vas jedan razgovor može spasiti od mnogih neprospavanih noći. Čudno je, ali istinito, da treba biti hrabar da zatražiš podršku kad ti je potrebna.

U globaliziranom svijetu se gube mali i lokalni identiteti, na našim prostorima se i dalje insistira na raspravi šta je naše, a šta je vaše. I ta rasprava se kreće od hrane do filma. Jesu li ćevapi naši ili njihovi, da li je “Bitka na Neretvi” naša, a ne njihova i slično. Zašto je to važno?
- Taština je veliki pokretač, ali još veći kočničar. Shakespeare nije mario za autorska prava i intelektualnu svojinu, bilo mu je potpuno svejedno šta će biti s njegovim dramama, nije se brinuo niti da ih odštampa, pisao ih je kao radne scenarije za svoje predstave. Mi se brinemo da ovo i ono bude naše, a istovremeno se ubismo da dokažemo da smo Turci, Rusi, Austrijanci, Nijemci, Arapi… Kad pričate s mnogim ljudima kod nas, reći će vam da su njihovi preci nekad imali pola Bosne.
Ispade da je Bosna imala hiljade polovina. Svi su u prošlosti bili begovi, vojvode, banovi.
Ne znam ko je onda bio raja i da li se ta raja uopće razmnožavala, kad su danas svi aristokratski potomci.