Stranica 4 od 9 PrviPrvi ... 23456 ... ZadnjaZadnja
Pokazuje rezultate 61 do 80 od 162

Tema: Zanimljivi intervjui

  1. #61
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Ti si zbog toga smatran izdajnikom.


    Jeste, ja sam izdajnik, a neko ko je stvarno držao taj logor, on je heroj. Pa, nije. A čak i ako sam ja izdajnik, imam pravo na život. Optuži me da sam izdajnik, zatvori me, osudi me, ali nema ubijanja. To je toliko prosto. On navija za Rad, a ovaj je Rom. Pa? Da li to tebi daje za pravo da mu oduzmeš život? A mi ni taj prvi korak nismo savladali. Ti i dalje imaš ljudi koji misle da je trebalo ubiti Đinđića i mnogo nam je bolje sad zato što je ubijen.


    Jedno istraživanje, rađeno neposredno pred atentat, pokazalo je da je Đinđić imao svega osam ili devet odsto podrške u tom trenutku. Smatran je izdajnikom, saradnikom mafije, kriminalcem. Kad se desilo ubistvo, pa se pojavilo neverovatno mnogo ljudi na sahrani, nekako su se svi ti koji su o njemu loše govorili u javnosti, okrenuli za 180 stepeni…
    To “neverovatno mnogo ljudi”, je tih devet procenata. Nas je uvek bilo 9 ili 10 posto. Nikad vise od toga. Mislio sam da će nas vremenom biti više, da ćemo uspeti. Voziš se jedan dan s taksistom, on, vidiš, čita neke grozne novine, čita pamflete državne bezbednosti i ti sad pričaš s njim. On kaže svoj stav: “Mislim da bi trebalo ubiti sve pedere.” A ti ga pitaš: “Čekaj, a šta ako je tvoj neki rođak homoseksualac?” Kaže: “I njih!” E, onda se vratim na ono prvo pravilo, pravo na život. Slaže se. I sad taksista i ja lomimo mozak jedan drugom i ja se nadam da sam ga malo zatrovao i pomerio naovamo.


  2. #62
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    A on misli da je tebe pomerio na svoju stranu…


    Ili kaže: “Ovaj Đuričko je izdajnik.” Ti vidiš koliko ispliva gluposti, koliko majmunluka, prostakluka, zatucanog ponašanja oko ove Parade. Kad je bila ona prva, bio sam u fazonu: dobro, šta s tim? Realno, baš me briga. Njihova stvar. Kao što ovi majmuni idu ulicom i protestuju protiv hapšenja Mladića. Oni viču: “nož, žica, Srebrenica” i idu sa slikama Ratka Mladića. Ovaj grad je dovoljno veliki da može da proguta i te barabe. Ti gledaš i možeš jedino da kažeš: “Dobro, to je njihovo pravo.” Ja se duboko ne slažem s tim. Tad su ovde bili i neki moji poznanici iz Sarajeva, koji imaju rođake koji su tamo stradali. Oni to gledaju. Kažem: “Ne znam, brate, šetaju i to je to.”


    Ipak ne mislim da je pravo svakog da uzvikuje šta hoće, kao što je “nož, žica, Srebrenica”. Pa, upravo je to kršenje Ustava ove zemlje…



    Naravno, negiranje ratnih zločina u Nemačkoj posle rata smatralo se krivičnim delom. To nije smelo da se radi. Ti imaš ovde na Pravnom fakultetu predavanje nekih ludaka “dan oslobođenja Srebrenice”. Pa, čekaj, imaj milosti. Neću da ulazim u to ko je u pravu, nisam istoričar, ali imaj milosti. Ako neko tamo ima sahranjene svoje rođene, ne možeš da im pričaš: “Nije vas bilo osam hiljada, nego vas je bilo četiri hiljade.” Ne osam hiljada, ne četiri hiljade, nego – nijedan ne sme da se ubije. I uvek je tu onaj odgovor: “A znaš ti šta su oni nama uradili?” Nema toga, ne možeš ni te naše da ubijaš.
    Kad staneš na stranu žrtava, vidiš da smo svi mi žrtve. Kao što su Albanci, koje su sahranili vezane žicom u Batajnici, tako su i neki Srbi, nesretni, ko zna gde sahranjeni vezani žicom. Ili ona mala devojčica Milica Rakić, koja je poginula tokom bombardovanja. I Milica i ti nesretni ljudi sa Kosova koji su tu sahranjeni, oni su svi moji. Oni su vise moji nego bilo koji Srbin ili Albanac koji je ubijao, ili onaj frik u avaksu gore. A ovi koji su ih ubijali - oni nisu moji. I nikad neće biti moji, ma koliko bili Srbi ili Albanci. Ne interesuju me. Nisam ja rođak sa ubicama. Kao - oni su Srbi. Nisu. Srbi su dobri ljudi koji u autobusu ustanu kad neko maltretira nekog i kažu: “Ajde, udari mene.” To je moja fiksacija Srba. Neko ko skine kaput i da devojci kad je hladno. Neko ko u kafani, kad devojka pije sok, a on pije pivo, plati i njeno piće. Ne dozvoli da ona plati. Mislim da su to naše vrednosti, a ne Ratko Mladić. Ana Ivanović, ona je naša vrednost. Srbi su lepe žene, koje su uspešne u svom poslu, a ne ružni generali.
    A gde je u odnosu na to Srbija danas?


    Mi nikad više ne možemo da se vratimo u ono doba.


    Kad to kažeš, misliš na to da više nikad, ipak, neće biti ratova?



    Pa, neće. Nemamo više kapacitet da ratujemo. To je dobro. Ali i dalje postoji frustracija koju pakuju ovim mladim ljudima, koji nisu slobodnog duha i mozga. Oni stalno stvaraju frustraciju da svet mrzi Srbiju i da je njihova suštinska želja da unište Srbe. Pazi, u svakoj zemlji postoje nacionalisti i ekstremisti. Ali se svuda tamo vode kao marginalna grupa.


    Oni u Srbiji nisu marginalni. Oni su i u vlasti.

  3. #63
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Oni forsiraju ovakve međuljudske odnose. Takva se društvena klima pravi. Ti ne smeš u školi da kažeš da su Romi ljudi kao i ti. Ne smeš prema devojci da imaš normalan odnos, da kažeš kupio sam joj cveće. Drugi klinci će reći: vidi ovu budalu. Sve je devastirano. Devojčice gledaju na televiziji pornografiju, devojke koje prodaju tela. Nek budu i gole što se mene tiče. Imaju puno pravo da to rade. Ali je strašno što je to model vrednosti. Rađeno je svetsko istraživanje šta su svetionici po kojima nameštate kompas vašega broda. Amerikanci, koji su inače prilično neobrazovani, kad pogledaš prosečnog građanina koji ne zna ni gde je Irska, rekli su da je njima, recimo, uzor Martin Luter King. Naši su odgovorili: Ceca! Oni nisu razumeli pitanje. To je problem kapaciteta naše tintare. Mi ne možemo da ukapiramo šta su vrednosti. Možeš da se ložiš na Cecu, pa da kažeš uspela je, peva, dobro joj se prodaju ploče…


    …udala se za ratnog zločinca…


    Ne verujem da ih to pali, mada ne znam. Ali, ja te ne pitam to. Pitam šta su tvoje vrednosti, koji su to ljudi na koje si ponosan, na koje misliš da bi voleo svoj život da uputiš. Kad god se izgubiš u životu, na koga se orijentišeš? Pa, ne na Cecu, živ ti ja. Kako, bre, na Cecu? Šta ti je? Đinđića, recimo, niko nije ni pomenuo. On nije na toj listi. Novak Đoković im je negde dalje. Dobro, pomenuli su Teslu, tu mogu da se složim, bili su na tragu. On je veliki naučnik, bio je protiv rata i bio je Jugosloven, što je nerviralo i Hrvate i Srbe. Ali u humanim “vrijednostima”… Suštinski, nisu pitanje razumeli.

    Ima jedna divna Prudonova rečenica, parafraziraću je: “Dubinu propadanja nije moguće sagledati. To se za generaciju ili dve neće zaustaviti. Moramo navići da to primamo bez preterane tuge, oslonimo se jedni na druge i dozivajmo u tami.”
    Optimistično…


    Da, to ti je moja prilično optimistična prognoza za budućnost.

    Šta je svrha političke partije? Kažu: da dođe na vlast. Pa, nije to svrha. Svrha je valjda da sprovedeš svoje političke ideje i da povedeš društvo u nekom pravcu u kom bi trebalo da ide. A mehanizam kako ćeš to da izvedeš, jeste da dođeš na vlast. Svi su oni već bili na vlasti. Sve se obrnulo ceo krug, evo i drugog kruga. Naša iskrena želja da idemo u Evropu je partijska stvar koja služi da se dobijaju izbori, odnosno da se ostvari svrha – da dođu na vlast. Stalno imam utisak kao da nas skidaju sa pića, moramo da ostavimo alkohol, a nikako da to uradimo: “Šta je, super mi stoji, popijem možda dve-tri ili pet-šest-deset…” Ne može da se pije na radnom mestu. Moraš da se umiješ. Moraš da kažeš dobar dan. Da ne pričam o socijalnoj pravdi, o našoj ideji gde ćemo i šta ćemo. Mi ništa ne proizvodimo. Više trošimo nego što zarađujemo. Generacije moje dece će te dugove vraćati, ako ne i njihova deca. Samo da imaju čime da vrate. Koja je ideja? Opet se vraćamo na tri čepa i četiri rupe. Gledaš svoje domaćinstvo, pa vidiš da ne možeš da trošiš više nego što zarađuješ. Možeš da pozajmiš od ujne iz Nemačke. Možeš jednom, tri puta, ili pet puta, ali će i ujna onda reći dosta sine. Nema ideologije, sem ove desne. Koja nije čak ni ideologija. I to je budalaština.
    A kako, u ovakvoj Srbiji, žive glumci?


    Pesma!


    Je l’ vas mnogo za ovolicko tržište?



    Pa, nije mnogo. Aktivnih ima oko hiljadu. Toliko imaju četiri agencije sada u Vladi, koje primaju platu, a ne moraju da rade. Kako je moguće da imaš četiri agencije u kojima imaš ne znam koliko ljudi kojma si rekao da ne dolaze na posao, a primaće platu. Pa, primi ih makar da lepe etikete, da se javljaju na telefon, nek pomognu nekako. Kako je moguće da ne radiš, a da primaš platu.


    Ti si veoma angažovan glumac. Ima te u pozorištu, na filmu, bio si jedno vreme i tv voditelj. Koliko biraš uloge? A koliko, naprosto, prihvataš ono što se nudi? Ima li, uopšte, prostora u Srbiji da se uloge biraju?

  4. #64
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Ne smem da se žalim, jer stvarno radim dosta. Ali znam da su kolege koje rade samo malo manje od mene, već na ivici, a ovi ostali su baš u problemu. Glumci ne mogu živeti bolje od ostatka društva. Možda fudbaleri ne dele sudbinu naroda, ali glumci da. Nije neka ponuda, nema 30 filmova pa ću da odaberem tri. Snima se četiri filma godišnje i to je sve jeftinije, sve slabije, sve su manje produkcije. Filmovi polako izumiru, jer smo ubili bioskope. Ako igraš samo u Srbiji, to je onda neisplativ posao i samim tim ga nema. Pozorište će preživeti. Preživelo je sve, pa će preživeti i ovu našu Srbiju. Trudim se da radim nešto što mi je zanimljivo, nešto što me uzbuđuje. Postoji nekoliko pravila. Prvo, da budu dobri novci, drugo, da bude dobar komad, da te profesionalno pali, i treće, s kim ćeš raditi, s kim ćeš provesti tih mesec, dva, tri ili koliko bude trebalo. Nekad sam spreman da popustim najviše na prvom planu – planu novca. A za ova druga dva sve manje pravim kompromise.


    Kažeš: snima se četiri filma godišnje. Zar kad tako pogledamo, nije ipak previse nekih škola, fakulteta, koji obrazuju glumce?
    Tržište je u pozorištu ili na filmu uvek u igri. Koliko god mi bili u socijalizmu, ti nisi mogao po radnom naređenju da teraš nekog da bude glumac. Ponuda je u jednom momentu bila veća, zato što su se pojavile nove škole i vrlo brzo je čovek mogao, jednostavno, uz manje napora, ili uz vise novca, da postane glumac. Ali, ti si glumac samo kad radiš, a ne time što si nešto završio. Onog časa kad ne radiš, ti nisi glumac. Verovatno ima i mnogo takvih. Jer ima i previše učitelja. Stalno imamo previše nepotrebnih stvari, a premalo suštine. Imamo toliko političkih stranaka, a vrlo malo politike. Imamo toliko mnogo narodnih poslanika, a svi glasaju kako im jedan kaže. Daj onda devet narodnih poslanika, da dižu i spuštaju ruke. Nema potrebe da ih gledamo u tom broju. To je zato što mi kao društvo ništa ne radimo. Uvek će biti veća ponuda od potražnje. Svi ovi koji su pokušavali da rade u Americi, recimo, a neki od njih su i uspeli, reći će ti kako izgleda prvih nekoliko godina. Svi oni peru sudove, kelnerišu, moraš biti fleksibilan. Ali tamo postoji ponuda, da ti kao kelner možeš nešto da zaradiš, a da pri tome i studiraš ili pokušavaš da glumiš.


    Ali, i to je kad si dovoljno mlad da to sebi možeš da priuštiš.

    I kad možeš da stojiš, da bi bio konobar. Drugo, ljudi ovde neće da rade na sebi. Sećaš se još Đinđićevog socijalnog programa: pola u penziju, a pola da se prekvalifikuje. Nema potrebe za tvojim radnim mestom, moraš da se boriš, da radiš na sebi, da učiš… Ali, ljudi to neće. Kao: ja sam strašan radnik za šalterom. Pa, dobro. Nema vise tog šaltera, ajde smisli šta bi još mogao da radiš? Kad je postojala ta njegova energija, imao sam utisak da će veći talas ljudi to da preokrene. Ako smislimo da je poljoprivreda najbolje što znamo, evo – naučiću da vozim traktor, pa će biti i za mene posla tu. Kapiram da nije tako teško.


    Danas nema tog talasa energije, na kom bismo mogli da se menjamo?



    Nema, naše šanse su prokockane. Svet je otišao daleko, a mi i dalje mislimo i Kosovo i Evropa. A zapravo stojimo u mestu. Nit Kosovo, nit Evropa. Ajde da rešimo to. Je l’ hoćemo Kosovo? Kako ćemo Kosovo? Šta ćemo tu da uradimo?Ili, ako je opredeljenje Evropa: šta radiš da stignemo tamo? Na kraju, šta radiš da bude i Kosovo i Evropa? Kosovo je za glasače, zato što su im napunili uši nacionalističkim budalaštinama. I Evropa je za glasače, jer su im napunili uši da je tamo raj na zemlji, poteći će med i mleko ulicama. Neće, čoveče. To zahteva tvoju intimnu promenu. Da se ti, kao društvo, promeniš.
    Pominjali smo na početku razgovora tvoju vojsku. Postoji jedan zanimljiv detalj. Obuku si odradio u Zaječaru, odakle je Zoran Radmilović. Kad si odlazio tamo, video si jednu dobru stranu svega toga: “Obožavao sam njegov stil igre i činilo mi se da bih možda mogao da ukradem neku iskru toga.” Jesi li tada ukrao tu, neku, iskru? Prošle godine si dobio nagradu baš Zoran Radmilović, za uloge u predstavi “Metamorfoze” JDP-a.


    Da, dobio sam „Zorana“. To mi je možda i jedina nagrada za pozorište. Zapravo, dobio sam još jednu za mladog glumca, ali ovo je baš to što sam želeo. A iskru... Voleo bih da sam iz tog šinjela, kako se to kaže. On je imao neverovatan komički potencijal, ali ima nečeg užasno tužnog, tragičkog, neček stvarno ljudskog u njemu. Sećaš se Majstorske radionice? On je običan majstor, a to je tako vrhunski, neki čovek s dušom. Mnogo je lepo igrao sve te stvari. Zapravo, kad već zapadneš u Zaječar, onda pokušaš da nađeš neki pozitivan obrt.

  5. #65
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Kad si dobio tu nagradu, rekao si da si oduvek imao policu spremnu baš za nju.


    Ja sam nekako znao da ću jednog dana dobiti tu nagradu. Imao sam utisak da mi, prosto, pripada. Očekivao sam je i ranije, ali kad god da je došla, dobro je došla.


    Imaš li sad neku praznu policu?



    Nemam, to sam jedino želeo. Ustvari, imam jednu. Za Oskara.
    Podtekst

    Rodjen si u Beogradu, tu i odrastao. U nekim intervjuima si govorio o svom gradu, a u jednom pre nekoliko godina, rekao si: “Ne poznajem više ovaj grad. Ne znam da li je previše ljudi došlo ili se previše loših stvari desilo...“ Jesi li u medjuvremenu „upoznao“ Beograd? Kakav je danas?

    Moguće je da sam u godinama kad više ne moram da poznajem svoj grad. Sve manje poznajem i ovu zemlju. Ja živim u jednom zatvorenom krugu za koji mislim da je Beograd. A to, zapravo, i nije Beograd. Beograd nije ono što sam nekad mislio da jeste. Na šta sam bio ponosan. Znaš da smo jako voleli turiste, da smo bili srećni kad ih sretnemo. Čak nam je bilo smešno kad smo bili klinci da neki stranci dolaze da gledaju Beograd. To nas je radovalo. Činilo mi se da si mogao da budeš bilo koje rase, boje, vere, bilo čega… Ovaj grad je taman veliki i taman mali da možeš da nađeš istomišljenike i da možeš da zbrišeš od neistomišljenika. Imam utisak da se sve to promenilo, da su se vrednosti promenile i da to vise nije to.


    Ima i danas turista, ali smo se mi promenili, pa i prema njima…



    Vidim da i dalje u nama, u nekim dobrim ljudima, postoji potreba da budemo dobri domaćini, da imamo potrebu da se pohvalimo kako je divan grad, kako u njemu možeš slobodno da šetaš u zlo doba noći, gde god hoceš… Ili makar po centru…
    Ali, onda se u tom istom centru, u sred bela dana, desi ubistvo mladića iz Francuske, na očigled ljudi…


    …Pa se desi ubistvo onog malog Roma. I onda se zapitaš, kako je to moguće. To se nikada, nikada, nikada nije dešavalo. Kad se desilo ono ubistvo turskog ambasadora, bio sam strašno ponosan jer su neki stari “partizani” skolali ubicu u Tašmajdanu: “Gde ćeš ti ludače da ubijaš po našem gradu…”

    Znaš, izmenile su se društvene okolnosti. Ovde je uvek petak. Svaki dan je petak. Ovde niko ne radi “krvavo”. Kafane su malo praznije, kafići su prepuni od deset ujutru. Ispred su ti neki tipovi već parkirali automobile, koje panduri ne smeju da diraju, nego smaraju neku ženu sa jugom. Uvek sam nalazio opravdanje za takvu kulturu življenja: ajde - rat je, pa ajde - sankcije su, pa dobro ajde, pa dobro ajde, pa evo ja sad imam skoro 40 godina, a on i dalje prosipa pikslu kroz prozor auta, parkira gde i kako hoće…
    Baca smeće sa terase…


    Pa, ja stvarno ne mogu to da razumem. Imaš sad legalizaciju. Moguće da postoje neki divni ljudi koji su mukom naterani da sazidaju kuću negde gde to nije dozvoljeno, ali da ih država pet godina moli da se legalizuju, a da se to i dalje ne završava, dok se ovi koji su legalno radili i legalno zidali osećaju kao budale… Stalno gledaš nepravde. A mlađim generacijama ti možeš da pričaš do jutra šta su vrednosti, oni će da rade ono što vide. Ako vide da ti nelegalno sazidaš kuću, a da je posle legalizuješ za 100 eura, reći će: “Što bi ja vadilo dozvolu?” Ili: “Što ne bih prosuo pikslu kroz prozor?” Ili: “Što ne bih bacio smeće sa terase?”; “Što ne bih pljunuo?”; “Što ne bih isekao drvo?” Tužno je, ne vidim progres. Nama Šveđani naprave parkić, ali mi ga, svejedno, petog dana slomimo. Kupili smo nove tramvaje, napravili su šine, grad svetli… Jesu bolje neke stvari, ali taj međuljudski odnos ne valja. Pusti, brate, pešaka da pređe ulicu, pusti ženu da se isparkira… Sve su neki nervozni, samoživi, nadobudni tipovi, ljuti i besni. Nema tog… suživota… Nekako mi ta hrvatska reč bolje zvuči. I to je ono što me razočarava. Džip parkiran na delu gde bi trebalo ljudi s kolicima da se popnu. I ja u Birčaninovoj ulici vidim čoveka koji ide kolicima po putu, trubnem mu i pitam: “Šta radiš tu, čoveče?” “Pa, nemam gde da se popnem”, kaže mi. Stanemo mi, popnemo čoveka preko onog ivičnjaka, iza trube, besni, oni koji čekaju. A na mestu gde bi trebalo da se popne, stoji taj džip, pandur je prošao dva puta, ali ne sme da digne. Ne mogu da se ljutim na pandura, nije on kriv, ko zna čiji je to auto, da ga digne, pa da ga pošalju u Medveđu…
    Kako da se ne ljutiš i na takvog policajca, koji pomeri jugo, ali džip neće? Ako ćemo svi tako…

    Slažem se, ali riba smrdi od glave. Sistemski ne valja. Kao što je bilo za ova vezivanja pojaseva. Buka oko toga gde ćemo mi da se vezujemo. Sad prave automobile tako da ti svira kad se ne vežeš. I ljudi su se setili, odu kod Kineza, kupe neko zezanje koje zabodu da ne svira. Pa, čoveče, veži se, aman, dobro je za tebe. Ili, roditelji napred vezani, a deca pozadi odvezana. Kad sa 60 ukočiš, dete ti je na menjaču, ili se negde razbilo o šoferšajbnu. Kao: “Nismo se vezivali 100 godina, ti si išao u školu, pa nisi bio vezan.” Nisam, ali tada toga nije bilo. Sada ima. Nije bilo ni pasterizacije, umiralo se na porođaju, mi sad peremo ruke pre tih stvari. A ovde je stalno neka “krivina”. Ja sam držao restoran i mi smo sve radili na belo. Svi prijatelji su me pitali da li sam normalan. Kroz godinu dana shvatiš da sam ja imao 4 zaposlena, u toj ulici ima 20 restorana i svaki ima po jednog zaposlenog. Oni imaju po 100 stolova, ja sam imao devet. Imam utisak da te čitavo društvo, da te sistem, tera da upadaš u neke sive zone, da stalno radiš nešto što je nelegalno, da radiš nešto što nije pristojno i kad vidiš da to prolazi pet puta, šesti put to je sistem u tvojoj glavi. Kao i preticanje preko pune. A onda se klinac od 18 zaleti i zakuca u ljude koju su vozili svojom trakom i bili vezani… Dalekosežne posledice haosa sad stižu na naplatu. I tek će stizati.




    Razgovarala Jovana S. Polić

  6. #66
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Mate Parlov: Ne mogu biti nacionalista, ja sam svjetski prvak!


  7. #67
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    U kafiću "Mate" u centru Pule nema bogzna kakvih relikvija, tek kamena "Zlatna rukavica" po kojoj je izliven trofej što ga je vlasnik i najveći boksač u SFRJ osvojio dvaput, jedan zlatni tanjur dodijeljen prvaku Evrope, i uljni portret šampiona u rukavicama. A Mate Parlov osvojio je još i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, bio je amaterski i profesionalni prvak svijeta u teškoj kategoriji ('78.), sedam puta balkanski prvak itd.

    "Ovo shvaćam više kao prijateljsko druženje nego kao posao. Moji redovni gosti dolaze ovdje zbog mene, svakodnevno, i obično su to sportski obožavatelji. Tako da malo i popričamo, a ja radim. Dobro je i zbog fizičkog zdravlja."

    Kafić dobar za fizičko zdravlje?

    Pa da. Malo sjednem, malo prohodam, malo stojim za šankom. Šta bi' doma? Fotelja ili kauč i televizor? Pa ja sam uložio napora u svoje zdravlje, tokom boksačke karijere. Moram to nekako održavati. Zdravlje je važna stvar.
    Otkad pušite?

    Ajde, to sam počeo odmah kad sam prekinuo karijeru. Prije nisam, sve do te 1980. godine. Kako bih pušio i trenirao?

    Bilo je i takvih. Slišković, Prosinečki, Paspalj...
    Je li istina da Vas sport danas baš i ne zanima?

    Pa nije me nikad ni zanimao. Bio sam od sporta posvećen samo svojim treninzima, nisam imao ni vremena ni neke posebne želje da pratim išta drugo. Tako je i ostalo.

    Kako ste uopće i postali sportaš?

    Gonila me želja da uspijem u onome u čemu sam osjetio da sam dobar. Nekakav prometejski oganj, volja za postignućem visokih ciljeva. Čim sam krenuo u to, morao sam... Dobro, nisam morao, ali sam tako to doživljavao. Da nisam imao tu upornost i nešto malo talenta, ne bih došao do vrha.

  8. #68
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Koji Vam je najdraži meč u karijeri?

    Ima ih nekoliko, jako mi je teško razlučiti. Ne znam je li to bilo protiv Cuella, ili neki drugi važan meč za osvajanje titule, bilo koje od tih velikih.

    Sjećate li se pjesmice: Kueljo, Kueljo, Kueljo, šta te to smelo, čekao si desnicu, a dobio ljevicu...

    U, da. Bilo je toga... To je bila važna pobjeda, ali ja sam i druge amaterske titule osvajao kao prvi s prostora tadašnje Jugoslavije.
    Amaterski se boks često nepravedno potcjenjuje.

    Ma, amaterski boks je daleko teži od profesionalnog, ako ćemo pravo. Meni je titula amaterskog prvaka Evrope u Madridu 1971. milija od kasnije profesionalne, jer sam zaredom poslagao petoricu vrlo dobrih boksača da bih je osvojio. Kasnije sam osvajao profesionalne titule i protiv poluškolovanih boksača, što je ipak lakše. Znaju to i Amerikanci.

    Znaju, znaju, Kubanci su ih dugo učili...

    Jesu, istina je. Amerikanci i danas više poštuju olimpijsko zlato od titule profesionalnog prvaka svijeta. Profesionalnih verzija ima koliko hoćeš. Ja sam bio prvak svijeta po jednoj, a bila je tada i još jedna. A eto, i Kubanci su harali, pa sam bio prvak na prvom amaterskom prvenstvu svijeta u Havani. Kako ne bih to cijenio? "Umirao" sam do zlata! Ali ljudi to često ne znaju, ne razumiju razliku.

    Kubanca ste pobijedili na Olimpijadi u Münchenu 1972. godine, kad su odnijeli pet zlata u drugim kategorijama.

    Oni su bili čudo, ta njihova škola. Ali u profesionalnom boksu je lova, oni imaju medijsku slavu. Javnost ovako jedva pamti tko je bio Teofilo Stevenson, druge da ne spominjem.

  9. #69
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Na Vama se lijepo vidi da niste baš nešto agresivan čovjek, i da ste vrlo smireni... Jeste li se to malo "ispucali" kroz boks, je li toga prije bilo u Vama, ili nije zapravo nikad?

    Nisam agresivan ni bio, ali jesam prilično žestok. Pa onaj me poraz smirio. Dotad sam udarao na silu, a onda sam se suočio s vlastitim, normalnim ograničenjima i počeo razmišljati. Shvatio sam da moram pobijediti sam sebe ako želim savladati druge. I to je bio najveći moj uspjeh. Odgovor na pitanje kako primiti udarac i suspregnuti bijes, ne pojuriti odmah na protivnika, strpiti se, pričekati pravi momenat. Tako se zadaju bolji udarci i prima se manje opasnih...

    Jeste li bili "žestoki" i izvan ringa?

    Ne baš u smislu da sam se tukao. To nisam, još od osnovne škole, od dječjih čarkanja. Nisam upadao u nikakva iskušenja izvan ringa, a nisam ih ni tražio.
    Maloprije smo spominjali jednu Vašu izjavu o nacionalizmu...

    Da - kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život.

    Jeste li bili član Saveza komunista Jugoslavije?

    Jesam, ali su me na kraju isključili jer nisam dolazio na sastanke. Nije me politika nikad zanimala. Davali su mi priznanja za moje uspjehe, i to je bilo sve. Ja sam u trenucima svojih slabosti tražio potporu u posve drugim stvarima.

    U poeziji, recimo.
    Da. Nadahnjivao sam se stihovima još od djetinjstva. Kasnije još izrazitije, u trenucima raznih kriza. Kao što kaže Tin, u Ganutljivim opaskama: Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu./ Prekužio sam bijes na vjerolomstvo./ Prostodušno se čudim vandalizmu./ Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!, tako se i sam smatram potomkom svijeta, iako ne bih dao na se i na svoje. Ali, muče me pitanja koja se tiču cijelog svijeta. Suosjećanje nas sve vezuje.
    Koje još pjesnike čitate?

    Volim i, opet bez izbora, upamtio sam puno pjesama Kranjčevića i Preradovića, Matoša i Cesarića. Alegorijsku pjesmu Zmija od Petra Preradovića znam napamet. Volim Branka Radičevića, Kad mlidijah umreti: Lisje žuti veće po drveću,/ Lisje žuti dole veće pada;/ Zelenoga više ja nikada/ Videt neću! Pa Minadir od Laze Kostića, Modru rijeku od Maka Dizdara, i mnoge druge.

    Gledao sam Vas lani kako usred noći pjevate s društvom u kavani hotela "Pula". Pjevate li često?

    Za društvo svi znamo i volimo zapjevati, pa i ja, dosta često. Svašta volim pjevati, domaće i strane pjesme, ali se bojim da opet slabo stojim s novijim repertoarom (smijeh)... Slušao sam uvijek Olivera Dragojevića, Mišu Kovača, Kemala Montena, zabavnjake i narodnjake, rokere i druge. Samo mi je važno da se osjećam dobro, zajedno s dragim ljudima.

  10. #70
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Boro Stjepanović: Kako sam pucao na Sarajevo


  11. #71
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    "Sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila je u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Rafal u vrata, a onda: ‘Neka izađu svi muškarci!’ Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije. Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli: ‘Ja sam Jugosloven!’, rekao je. ‘Neću sa vama!’ Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu.

  12. #72
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    "Ne volim intervjue", kaže Boro Stjepanović. "Uostalom, šta bih tako važno imao da kažem? Zašto bi neki glumac, sam po sebi, morao da bude zanimljiv? Pored toga, to stalno prisustvo u javnosti, ta banalnost komentarisanja svega i svačega dovodi vas u situaciju da razmišljate i o tome hoćete li onim što izgovorite nekoga povrijediti. U Bosni kažu – meščini. Onda i ja: meni se čini da je tako; ako nije, ako ne mislite kao ja, nemojte da vas moj stav vrijeđa. A vrijeđao je... Jednom sam govorio o svojoj profesiji i novinar me je pitao – volim li glumce.

    ‘Glumce?!’, začudio sam se. "Taman posla! Zašto bih volio glumce? I među nama glumcima ima baraba. Ne volim nikoga generalno, na gomili – ni Hrvate, ni Srbe, ni Bošnjake, ni glumce, ni djecu, ni životinje. Volim konkretne ljude, sa imenom i prezimenom.’

    To su mi mnogi zamjerili.

    Glumci, inače, imaju ogromnu glad za javnošću koju onda pokušavaju da zadovolje na različite načine..."
    Kako vi zadovoljavate sopstvenu glad za javnošću?


    Tako što svakog mjeseca igram po pet, šest predstava; pored toga, na taj način i svoj organizam, svoju ličnost štitim od bespotrebnog trošenja. Dugo se bavim pedagoškim radom i najteže mi je da svakoj novoj generaciji studenata glume objasnim kako je veličina glumačke umjetnosti – mnogo više od premijera, predstava, crvenih tepiha i nagrada – sadržana u sposobnosti da se istražuje, da se uživa u probi; ili na filmu: od "akcija" do "stop".

    Gluma je, kaže Arto, neposredna bezrazložnost. I to je tačno. Igrati neposredno, bez ikakvog konkretnog razloga... Često svojim studentima kažem kako će samo jedan od njih deset ili dvanaest postati glumac.

    Odmah znate ko će to biti?

    Sa umjetnicima nikada ne znate kada će se otvoriti; zato sam spreman da čekam. Jednom su nekog profesora na moskovskoj ili petrogradskoj akademiji pitali kako, među tolikim prijavljenim kandidatima, prepozna pravi talenat.

  13. #73
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Šta je u glumi harmonija?

    Gledate na filmu Dastina Hofmana: izašao je iz zatvora i namjerava da se osveti bivšem prijatelju koji ga je potkazao policiji; traži ga; drama se zahuktava, mijenja mu se izraz lica, počinje da se znoji; bivšeg prijatelja pronalazi u automobilskoj radnji, prilazi mu i vi pratite – sve u istom kadru – taj strašni unutrašnji sukob glavnog lika, njegove promjene raspoloženja, psihološkog stanja… Bezbroj puta sam gledao tu scenu… Ne razumijem kako to uspijeva…

    Zaista ne razumijete?

    Ne. Teško je razumjeti, znate… Psihotehnika je ključni pojam kod Stanislavskog: svjesnom tehnikom doći do podsvjesnog stvaralaštva. Ili, kako kaže Hamlet, držanje, sve sa svojom maštom dovesti u sklad. To je idealan glumac. A takvoga nema.
    Često se kaže kako je glumac samo čovjek koji reprodukuje tuđi tekst…

    To nije tačno. Karel Čapek je jednom rekao da reditelji i pisci misle da su najvažniji; ipak, biraju da im u komadima igraju najbolji glumci, jer znaju da bez njih nema dobre predstave. Kada napravi partituru radnji, kada posloži sve slojeve lika, glumac se trudi da svaki put to što preciznije odigra kako biste, što kaže Didro, tačno znali kada će krenuti suza – i meni kao glumcu i vama kao gledaocu. To je izračunato. Suze dolaze iz glave. Ako nema glave, ako ona to nije dobro odabrala, posložila, uvježbala i izvela, džaba Šekspir, džaba Molijer.

  14. #74
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Igrali ste u gotovo svim filmovima Živka Nikolića?

    Jesam. Sjećam se, jednom sam ispred Hotela "Crna Gora" u Titogradu sreo Živka i njegovu suprugu Vesnu Pećanac. Živko mi je rekao kako je, ugledavši me, na vrijeme "upozorio" Vesnu:

    "Bježi, eno ti muža!"

    I zaista, ne zna se u koliko sam filmova bio Vesnin muž.

    Živko je bio skroman čovjek, senzibilan, pomalo zatvoren u sebe. Veliki reditelj! Uopšte, Jugoslavija je imala sjajne reditelje, glumce, pozorišta, kinematografiju. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, proputovao sam cijeli svijet; gdje god da smo otišli, bili smo svjetska klasa, svuda priznati i uvaženi. A danas? Danas se grozno osjećam zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan.
    Niste?

    Ne. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijumima, ne vole? Nemojte, molim vas!

    U Ničijoj zemlji Danisa Tanovića čitam vijesti i kažem:

    "Uh, bogati, kakvo sranje u Ruandi!"

    Eto, zamislite, i to sam izgovorio! A kod nas, u tom trenutku, još gore: najveći broj ubica po kvadratnom metru!

    Tokom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio... Počeo sam da se bojim ljudi, da im ne vjerujem... Postao sam mizantrop!

  15. #75
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Baš – mizantrop?

    Baš mizantrop! Gledao sam sa kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude... I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom.

    "Snajper je bio postavljen na Hotelu Bristol", pričao sam, nakon rata, prijateljima u Sarajevu.

    "Nije tačno!", skočio je jedan moj kolega. "Naši nisu imali snajper!"

    "Jesu, jesu; i ‘vaši’ su imali snajper!", rekao sam.

    Kada je počeo rat...

    Da, bili smo u Sarajevu... Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Sina sam kasnije nekako uspio da izvučem...

    Kako su vas mobilisali?

    Kako?! Rafal u vrata, a onda:

    "Neka izađu svi muškarci!"
    Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije.

    "O, pa i ti si tu", prepoznao me je jedan od njih. "Ko ti je ovo?"

    "Sin", rekao sam.

    "Dobro, pređite obojica na onu stranu."

    Svrstao nas je među svoje, među Srbe.

    Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam...

    Kako niste?

    Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven...

  16. #76
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Znate, ne bih više nikoga da plašim sobom. Šta sam? Ništa! Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Šekspira, to kaže jedan kopilan. Svejedno... Nemam nacionalno osjećanje. Eto, znam da mi je etničko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikšića – Riđani, nekakvi Ugrenovići starinom; jedni otišli ka Risnu, drugi u Bosnu, treći u Rusiju. Ta ruska porodica je dala sedam generala. Ma ko da su, njima se baš i ne ponosim...

    Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?

    Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:

    "Ja sam Jugosloven!", rekao je. "Neću sa vama!"

    Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.

    "Napunite ih!", naredili su
    Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: pucaj!

    Na koga?!

    Eh, na koga!? Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću...

    "Samo prebacujte preko Miljacke!", vikali su.

    Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenačke sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.

    "Na koga da pucam, čovječe?!", pitao sam.

    "Pucaj slobodno!", odgovorio je komandir. "Reci da sam ti ja naredio."
    "Samo sam izvršavao naređenja" – tako su se od sopstvenih zločina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti naši haški heroji.

  17. #77
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Kada ste vi izašli iz Sarajeva?

    Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima...

    "Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?", pitali su me.

    Nisam smio da kažem, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi. Dramska struktura mora biti zasnovana na nečem pozitivnom, herojskom; film bi trebalo nešto da afirmiše. Šta ovo da afirmiše?! Kako da snimite film veličajući sopstveni zločin?! Ne može!

    Ubrzo, ona ista rođaka moje žene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od komande na Palama traži da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd. Pismo je poslala Nikoli Koljeviću.
    Zašto baš njemu?

    Zato što nisam očekivao da će se pretvoriti u to; ipak smo se poznavali, rekao sam vam...

    I dok su moji sin i žena sa komšijama silazili u podrum – na čije smo prozorčiće, čuvši da bi to moglo zadržati metke, bili postavili sunđere – ja sam ostajao u stanu; tačnije – u hodniku, jedinoj prostoriji u kojoj se kako-tako moglo živjeti. Na zid sam bio dovukao plakar, na drugi – biblioteku; knjige će nas, vjerovali smo naivno, zaštititi od granata. E, tu, u tom hodniku sam ležao na dušeku i čitao Šekspira. Ponovo ću ga pročitati, mislio sam; cijelog, vama u inat!

    Kome?

    Koljeviću, Paljanima, bezumnicima, ratu... Neka bombarduju, govorio sam sebi, ne mogu mi ništa! Čitaću Šekspira i, sve i da poginem, neću biti na gubitku

  18. #78
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Snježana Kordić - Većina ljudi ne želi prihvatiti činjenicu da govore istim jezikom

    Naši političari neosnovano šire uvjerenje da je jezik od životne važnosti za postojanje nacije, kaže lingvistkinja Snježana Kordić.

  19. #79
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Lingvistkinja Snježana Kordić predavala je petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu.
    U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je više znanstvenih knjiga koje su prevedene na strane jezike i 150 drugih lingvističkih radova. Velik interes šire kulturne javnosti izazvala je njena posljednja knjiga Jezik i nacionalizam.

    U posljednje dvije decenije u BiH, Hrvatskoj i Srbiji insistira se na čistoći jezika. U svojim djelima Vi govorite da je ovdje riječ o jednom jeziku. Kolike su zapravo razlike između srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika?

    Manje su od razlika između varijanata engleskog jezika u Velikoj Britaniji, SAD-u, Australiji i tako dalje. Manje su od razlika između varijanata njemačkog jezika u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Također su manje i od razlika među varijantama španjolskog, nizozemskog, portugalskog, francuskog... Drugim riječima, formulacija da su srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezici, dakle množina jezika, nije točna. Radi se o standardnim varijantama jednog policentričnog jezika kakav je i svaki drugi jezik koji smo naveli. Skoro svi veći jezici su policentrični, samo neki od većih su monocentrični, npr. japanski ili ruski.

  20. #80
    starosedelac
    DaDole avatar
    Status : DaDole je odsutan
    Registrovan : Jan 2011
    Pol:
    Lokacija : Tamo daleko
    Poruke : 42,312
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Zanimljivi intervjui

    Raščlanjivanje srpshohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika na četiri jezika uslovljeno je nacionalnim podjelama. Zbog čega je jezik toliko važan svakoj novonastaloj naciji?

    Raščlanjivanje u navodno četiri jezika je na razini fikcije. Uopće ne bi pitanje jezika trebalo biti važno nijednoj novonastaloj naciji. Evo jedan primjer iz našeg neposrednog okruženja: relativno mlada austrijska nacija nastala je nakon 2. svjetskog rata, a činjenica da njihovim jezikom govori još nekoliko nacija u susjednim državama nimalo nema utjecaj na visok austrijski nacionalni ponos. To nam govori da naši političari neosnovano šire uvjerenje da je jezik od životne važnosti za postojanje nacije. Njihov mentalni rezon je zarobljen još u davnom 19. stoljeću kada su neki intelektualci poput Karla Marxa neispravno izjednačavali naciju i jezik.

    Koliko su intelektualci sa početka devedesetih krivi za ovo što se desilo sa jezikom, jer su prihvatili te nametnute podjele jezika?

    Ništa se nije suštinski desilo samom jeziku, nije nijedna od nacija napustila štokavicu. Ono što je primjetno je forsiranje netočne percepcije stvarnosti. Za to su krivi intelektualci, dakle profesori, političari, novinari, književnici, svi oni koji kreiraju nacionalističku ideologiju i svi oni koji je prihvaćaju.

Stranica 4 od 9 PrviPrvi ... 23456 ... ZadnjaZadnja

Slične teme

  1. Zanimljivi linkovi
    Od ribizla u forumu Surferski kutak
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 02-05-2024, 15:56
  2. Zanimljivi hoteli
    Od Rosa u forumu Turizam
    Odgovora: 36
    Poslednja poruka: 04-10-2016, 09:43
  3. Zanimljivi fejs statusi
    Od mikili u forumu Humor
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 13-09-2015, 22:03
  4. zanimljivi meteo klipovi
    Od причалица u forumu Meteorologija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 20-05-2013, 13:03
  5. Zanimljivi video klipovi i sajtovi iz sveta nauke
    Od Пркос u forumu Vesti - Hronika
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 09-02-2010, 10:11

Članovi koji su pročitali ovu temu: 0

There are no members to list at the moment.

Oznake za ovu temu

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •