Zanimljivi intervjui

[DaDole]

Branko Đurić je kompletan autor većine pjesama. Nije li to za njega bio prevelik zalogaj?

- Meni se čini da to nije previše posla odjednom. Mislim da se nism »rasuo« radeći sve to. Za sada za to imam dovoljno energije. Čak mi je žao što se ne razumijem bolje u neke muzičke zadatke, pa nisam mogao da se više angažujem oko aranžmana, produkcije...


Đurini »krediti«

* »Diskoton« vam je pružio izvrsnu reklamu. Da li su i u to umiješani vaši »krediti«?

- Da, čuo sam, raja su mi pričala da je bilo mnogo reklama posljednjih dana. Bio sam potpuno isključen iz svega. Tek sam se vratio iz Milana, sa snimanja Kustinog filma...

* EPP spotovi za ploču su, ponovo, pun pogodak!?

- Da, ponovo su tu umiješani Kenović i Arnautalić. Zajedno smo radili spotove za našu ploču. Nezgodno je da ja sad to hvalim, ali, ipak, moram da kažem da se potvrdilo da ti ljudi trenutno najbolje rade taj posao...
* Govori se mnogo i o fotografiji s omota ploče!?

- Da, čuo sam da se priča kako je vulgarna, provokativna... Dobro, jeste provokativna, ali, smo željeli da dizajnerska grupa »Trio«, koja ga je radila, oslika jednakost muškarca i žene... Ono što ne možeš da kažeš zvukom na ploči dopunjuješ slikom na omotu. Ne bi valjalo da neko kupuje ili izbjegava ploču zbog omota...

Album prvenac »Bombaj štampe«, je, kako nam reče Đuro, zbirka pjesama koje su nastale proteklih godina.

- Nismo uradili ploču, kako se to obično kaže, u trendu. Ja sam čovjek koji više živi od sjećanja, nego što razmišlja o budućnosti. Da nije tako, vjerovatno bi i naš album zvučao drugačije...

* U ta »sjećanja« vjerovatno se uklapa i »Mali motorin«. Otkud ideja da pjevate baš tu pjesmu? Čuli smo komentare da je to uticaj Kusturice...

- Ma, ni slučajno. Kusturica se, čak, uopšte ne slaže s ovim našim potezom. Baš smo neki dan o tome razgovarali. Zbog čega »Mali motorin«? Nervira me što je u posljednje vrijeme postalo praksa da se obraduju neke strane pjesme. Izgleda da su zaboravili da je šezdesetih godina rokenrola bilo i kod nas, a jedna od takvih pjesama je i »Mali motorin«.

[DaDole]

Darko Cvijetić: Pet ženskih istina

[DaDole]

Na sceni Pozorišta Prijedor postavili ste predstavu "Feničanke, Materijali", riječ je o Vašem autorskom projektu. Možete li nam reći kako ova klasična tema funkcioniše danas u Vašoj izvedbi?

- Tema funkcionira, nažalost, vrlo aktualno, jer u našem predpolitičkom i plemenskom društvu antičke paralele otkrivaju dubinu i suštinske naše dvojbe oko najelementarnijih pitanja.
Priče koje Feničanke čuju u Tebi, o njezinoj zloj sudbini, priče su ratno-poratne. Sve se već odigralo. Scena je prepuna nesretnika, uplakanih sestara i nepokopanih vojnika.


Šta je u konačnici nastalo kao krajnji oblik ovog, da tako kažemo, teatarskog eksperimenta?

- Posljedice tog transponiranja su slike, svjesnom dekonstrukcijom izazvane slike - metapriča o pet ženskih istina, dječaku, starici i starcu.
To bi mogli biti Euripidovi likovi ovdje i sada - od vojske silovana mater, sestra raznesenog brata, neobješena Jokasta, Antigona koja bi da pokapa, dječaci zaigrani municijom, Edip koji stresa zemlju s kostiju svojih sinova, dječak koji rastavlja automatsku pušku i citira Brechta, ili puni tegle za zimnicu čahurama, govoreći imena ovoratnih mrtvih i njihove godine - praveći IMENOZIMNICU (možda za zimu naših sjećanja na sve te izginule ljudeNaše je društvo, s ovolikom količinom patrijahalnosti - moralno degeneriralo do plemenskih odrednica - naprimjer - treba li mrtve uopće pokopati, ako nisu "naši" mrtvi?

[DaDole]

Imajući to na umu, koliko Feničanke odražavaju duh vremena u kojem živimo?

- Značenje napisanog, znamo, uvijek se mijenja u ovisnosti od izmjene konteksta. Ja ne znam što bi značilo postaviti Euripidove Feničanke tradicionalno. Ovo je društvo, ovako temeljno opustošeno, konstanta naše frustracije ratom i nacionalističkim diskursom
. Militariziran prostor je svuda i Feničanke su trajno ponižene jednim ratničkim svijetom. Taj, ženski diskurs, zapravo je pretapanje vojničkog svijeta u svijet etičnosti; civilne etičnosti. Ove Feničanke vraćaju smrt imenima ubijenih, to i jest antigonalan posao, to posipanje zemljom. Feničanke su posao humaniziranje žrtve, prije svega.

[DaDole]

Ispovijest bibliotekarke iz Aušvica: Još uvijek osjetim miris spaljenih ljudskih tijela

„ Svaki put kad o tome govorim, kao da sam tamo.Čujem to, osjećam to. Oznojim se u sekundi, ali osjećam da to trebam raditi, da je to – bitno” govori osamdesetčetverogodišnja Dita Kraus ( češki Krausova prim. E.P.) , čija je priča inspirisala španskog pisca Antonija G. Iturbea da napiše knjihu"Bibliotekarka iz Aušvica

[DaDole]

"U Aušvic su nas dovezli iz Terezina, svrstali su nas u tzv. porodični logor, koji je funkcionisao od septembra 1943. godine do jula 1944.godine. Uslovi su u tom logru bili nešto civilizovaniji od ostalih dijelova Aušvica. Transporti iz Terezina nisu prolazili selekciju, ljudi su tu mogli nositi čak i staru civlnu odjeću, nisu im brijali glave, a žene i muškarci su boravili zajedno, iako su spavali odvojenim kasarnama..

Kakvi su bili Vaši prvi dani u Aušvicu?

Sretali smo poznate, a niko se nije smijao. Pričali su čudno, stalno su spominjali dimnjake, gasne komore, ali nismo razumjeli o čemu pričaju. To s eni ne može razumjeti. Ja sam mislila da su svi poludjeli. Na kraju su svi izgledali kao ludaci, imali su čudne izraze lica, prazne oči. Stalno su pokazivali dimnjak, iz kojeg su po noći kuljao dim. U vazduhu je bila siva prašina, smrdjelo je. To su dve bili dokazi, koji su čovjeka primorali da povjeruje u nešto, što ni dandanas ne može sebi objasnit

[DaDole]

Osjećate taj miris i danas?

Da. Miris spaljenih ljudskih tijela.


Vi ste u Aušvicu radili kao bibliotekarka. kako se to desilo?

Poznavala sam Fredda Hirscha, u Pragu i u Terezinu je radio sa omladinom. U Aušvicu je „uspio” da kod esesovaca sredi da su se u jednom bloku i djeca mogla igrati. Trebalo im je nekoliko djevojaka između četrnaest i šestnaest godina, koje su se smjenjivale u dječijem logoru. Jedna je čistila, druga je pomagala sa pripremom jela, meni su dali da se brinem za nekoliko knjiga, koje su tamo bile. Nisam imala mnogo posla, knjige su stajale ispred mene, i svi su dolazili kod mene da ih posuđuju.

[DaDole]

Otkud knjige u Aušvicu?

Nađene su na ulazu, prilikom sortiranja kofera. I znalo se da u porodičnom logoru postoji dječiji blok, pa ih je neko tamo odnio.

Dita Kraus danas - Foto Nguyen Phuong Thao za Reflex.cz



Zbog knjiga je rizikovao svoj život?

To nije bila tajna!


Koliko je knjiga uopšte tamo bilo?

Mislim da sam imala osam knjiga, ali ne mogu se sjetiti tačnog broja. Ni naziva knjiga, iako sam ih dobro znala tada. zaboravila sam nazive – osim jedne knjige – Istorija svijeta od H. G. Wellsa. Knjige su se posuđivale ili su se igrale razne igre. najmanja djeca su pogađala zagonetke, a veća su im čitala iz knjiga. Djeca u Aušvicu su bila pod posebnim nadzorom doktora Mengelea, koji je dolazio u dječiji blok po blizance, da bi na njima mogao vršiti svoje užasavajuće eksperimente. Dolazio je često, i uvijek se pojavljivao iznenada. Došao je u trenutku kada su djeca igrala svoju pozorišnu predstavu, koju su sami smislili. Mengele i ostali su sjeli na stolice, gledali su tu dječicu i aplaudirali im...

[DaDole]

Jadranka Stojaković: Ne mogu više, bolest mi je uzela sve

Ako slučajno postoje rijetki koji su je zaboravili, sigurno će pamtiti tekstove njenih pjesama "Sve smo mogli mi", "Ima neka tajna veza", "Što te nema"... Nekadašnja jugoslavenska zvijezda, veoma uspješna kantautorka, pa i slikarka, Jadranka Stojaković (64), koja se iz Japana vratila zbog zemljotresa, već neko vrijeme živi skromnim životom u Staračkom domu "Caritas" u Banjoj Luci.

Danas Jadranka boluje od motornog neurona, koji joj je ustanovljen nakon pada na bini prije četiri godine. Ova teška bolest postepenog odumiranja mišićnog tkiva sve više uzela je maha i samim tim odvojila je od scene.

Kada se vratila u domovinu, izgubila je stan u Sarajevu te zatečena spoznajom da će do kraja života ostati invalid.

[DaDole]

Teško govori

Veoma teško i sporo govori, jer zbog bolesti ostaje bez glasa. Na jučerašnji poziv "Dnevnog avaza" Stojaković je odgovorila iako se, kako kaže, sve rjeđe javlja na telefon. Slušalicu je podigla kada je vidjela broj redakcije našeg lista.

- Rekla sam javit ću se, ali, Boga mi, ne mogu dugo - kazala je Stojaković iscrpljenim glasom.

Kako provodite dane u domu?

- Teško je s ovom bolesti izlaziti nakraj. Zadovoljna sam, jer ne mogu više da budem ni u rehabilitacionom centru. Ovdje mi dođe fizioterapeut pa uradim pokoju vježbu, ali ni to više ne mogu. Ne mogu ni da se družim, ali, eto, dođu mi prijatelji, to mi mnogo znači. Dođu mi saradnici iz redakcije s televizije gdje sam radila (RTRS, op. a.). To jest radim ja ponešto i danas, ali teško. Dođu mi prijatelji još iz onih starih dana, oni kojima je moja mati bila učiteljica. Dođu ljudi iz okoline, posjećuju me i oni koji prolaze pored Banje Luke. Tu su i prijatelji iz Zagreba. Dolaze sa svih strana. Sreća.

Ima li Vam kolega s muzičke scene?

- Ne mogu se baš sjetiti ko mi je dolazio u posljednje vrijeme, ali, eto, nedavno je bila i Maya Sar. Baš sad slušam njen album. Onda, bila mi je Zdenka Kovačiček iz Zagreba. Nema više mene. To je to, nemam ni glasa. Ne mogu više, bolest mi je uzela sve.
Pomaže mladima

Pisali ste nedavno pjesmu za Maju Tatić.

- Jesam. Posvetila sam se tome, da na neki drugi način ostanem u muzici. Nadam se da ćemo uspjeti snimiti to. Urađen je demo snimak, pa će ona s kolegama uraditi neke kombinacije pošto ja ne mogu više da pratim cjelokupni rad. Ali, eto, pomažem mladim ljudima da im kažem šta valja, šta ne valja, koje su im pjesme dobre, koje ne. Rado me poslušaju što im kažem.

Trebaju biti ponosni na to što im Vi pomažete.

- Pa i jesu, da znate. Vjeruju u moje dugogodišnje iskustvo. A i nije mala stvar biti negdje vani i živjeti negdje sa strane pa to sve izgleda malo drugačije. Nisam ja baš nešto dugo živjela u BiH. Duže sam bila u Japanu nego u Sarajevu.

[DaDole]

Javljaju li Vam se prijatelji iz Japana?

- Kako da ne. Stalno me zovu, obavještavaju šta se dešava, šalju mi neke lijekove na prirodnoj bazi koje ne mogu naći ovdje. Iako sam teško bolesna, sretna sam što me se ljudi sjete. Borim se k'o lav, odgovaram koliko mogu, ali obično su to neke kratke poruke.

Tadicionalna nit se može sačuvati

Svojevremeno ste se bavili obradama bosanskih sevdalinki. Poslušate li neku današnju obradu? Sve ih je više. Gubi li se ta tradicionalna nit?

- Tradicionalna nit se može sačuvati, a da se radi i u novijim aranžmanima. To zavisi od čovjeka, osobe koja pravi balans između starog i novog vremena. Tako da nešto za budućnost mora ostati i od jednog i od drugog. Mladi moraju pratiti duh sevdaha, tu ljepotu sevdaha, a moraju, bogme, znati da, ako kopiraju cijeli svijet, nije baš dobro. U svakom slučaju, treba ostati negdje svoj. Ne možeš baš pobjeći ni od svijeta, ali može se dobar balans napraviti. Nekoliko ljudi je to već napravilo itekako dobro. Ovaj dečko Damir Imamović i Amira Medunjanin vrlo lijepo rade, trude se i bore u kombinaciji sa sevdahom. Tu je i Goran Bregović, koji svira sve i svašta, ali mu dobro ide.

[DaDole]

Staljinov intervju iz 1934. godina koji je objavljen u Americi

Godine 1934, Herbert Džordž Vels je došao u Moskvu da se sastane sa sovjetskim piscima zainteresovanim da se priključe Međunarodnom PEN klubu, na čijem je čelu u to vreme bio on.

[DaDole]

Vels: Veoma sam vam zahvalan, g. Staljin, što ste pristali da se sretnemo. Ja sam nedavno boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. Dugo sam razgovarao sa predsednikom Ruzveltom i pokušao da utvrdim njegove osnovne ideje. Sada sam došao kod vas da vas pitam šta radite da promenite svet…

Staljin: Ne mnogo.

Vels: Ja putujem po svetu kao običan čovek i kao običan čovek posmatram šta se oko mene zbiva.

Staljin: Važna javna ličnost poput vas ne može biti „običan čovek“. Naravno, samo će istorija pokazati koliko je neka ličnost značajna; u svakom slučaju, vi ne gledate na svet kao „običan čovek“.

Vels: Ne glumim skromnost. Hoću da kažem da pokušavam da sagledam svet očima običnog čoveka, a ne stranačkog političara ili odgovornog rukovodioca. Poseta Sjedinjenim Državama me je intelektualno uzbudila. Stari finansijski svet se ruši, ekonomski život zemlje se postavlja na nove osnove.Lenjin je rekao: „Moramo naučiti da poslujemo“, naučiti od kapitalista. Danas kapitalisti moraju da uče od vas, da shvate duh socijalizma. Čini mi se da je u Sjedinjenim Državama u toku duboka reorganizacija, osnivanje planske, odnosno socijalističke privrede. Vi i Ruzvelt ste krenuli sa različitih polaznih tačaka. Ali zar ne postoji bliskost ideja, srodnost ideja između Moskve i Vašingtona?
U Vašingtonu me je zaintrigiralo isto ono što vidim i kod vas: otvaraju se kancelarije, stvaraju se nova regulatorna tela, organizuje se preko potrebna državna služba. Njihova je potreba, kao i vaša, direktivna sposobnost.

Staljin: SAD imaju drugačiji cilj od onoga što mi nastojimo da ostvarimo u SSSR-u. Cilj kojem Amerikanci teže nastao je iz ekonomskih nevolja, iz ekonomske krize. Amerikanci žele da se oslobode krize na osnovu privatne kapitalističke aktivnosti, bez promene ekonomske baze. Pokušavaju da ograniče štetu, gubitke prouzrokovane postojećim ekonomskim sistemom.Ovde je međutim, kao što znate, umesto stare ekonomske baze stvorena sasvim drugačija, nova ekonomska baza. Čak i da Amerikanci koje pominjente delimično postignu svoj cilj, odnosno smanje gubitke na minimum, neće uništiti klicu anarhije koja je ugrađena u postojeći kapitalistički sistem. Oni čuvaju ekonomski sistem koji neminovno vodi, jer drugačije ne može, do anarhije u proizvodnji. Tako da će to biti, u najboljem slučaju, ne reorganizacija društva, ne ukidanje starog društvenog sistema koji podstiče anarhiju i krize, već ograničavanje nekih njegovih ekscesa. Možda ovi Amerikanci subjektivno misle da reorganizuju društvo, ali objektivno, oni čuvaju postojeću bazu društva. Iz tog razloga, objektivno neće biti nikakve reorganizacije društva.
Niti će tamo biti uvedena planska privreda. Šta je planska privreda? Koje su neke od njenih karakteristika?
Planska privreda pokušava da ukine nezaposlenost. Hajde da zamislimo da je moguće, uz očuvanje kapitalističkog sistema, smanjiti nezaposlenost na određeni minimum. Ali nijedan kapitalista sigurno nikada ne bi pristao na potpuno ukidanje nezaposlenosti, na ukidanje rezervne armije nezaposlenih čija je uloga da vrši pritisak na tržište rada, kako bi se obezbedio dotok jeftine radne snage. Nikad kapitalistu nećete naterati da sebi nanese štetu i pristane na nižu stopu profita zarad zadovoljavanja potreba ljudi.Bez oslobađanja od kapitalista, bez ukidanja principa privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju, nemoguće je stvoriti plansku privredu.

[DaDole]

Vels: Slažem se sa velikim delom toga što ste rekli. Ali želim da naglasim poentu da ukoliko država u celini usvoji princip planske privrede, ukoliko postepeno, korak po korak, počne dosledno da primenjuje ovaj princip, finansijska oligarhija će na kraju biti ukinuta i socijalizam, u anglosaksonskom smislu, će se ostvariti.Uticaj Ruzveltovog „nju dila“ je vrlo velik, i po mom mišljenju to su socijalističke ideje. Čini mi se da bi, umesto što naglašavamo antagonizam između dva sveta, u današnjim okolnostima trebalo da težimo uspostavljanju zajedničkog jezika svih konstruktivnih snaga.


Staljin: Kada govorim o nemogućnosti ostvarivanja principa planske privrede uz očuvanje ekonomske baze kapitalizma, ni najmanje ne želim da umanjim Ruzveltove izvanredne lične kvalitete, njegovu preduzimljivost, hrabrost i odlučnost. Ruzvelt se nesumnjivo izdvaja kao jedna od najjačih ličnosti među vođama savremenog kapitalističkog sveta. Zato bih još jednom da istaknem da moje uverenje, kako je planska privreda neostvariva u kapitalističkim uslovima, ne znači da sumnjam u lične sposobnosti, talenat i hrabrost predsednika Ruzvelta.Ali ako su okolnosti nepovoljne, ni najtalentovaniji vođa ne može da postigne cilj o kojem govorite. Teoretski, naravno, mogućnost postepenog napredovanja, korak po korak, u kapitalističkim uslovima, ka cilju koji vi nazivate socijalizmom u anglosaksonskom smislu reči, nije isključena. Ali kakav će to „socijalizam“ biti? U najboljem slučaju, donekle će ukrotiti najneobuzdanije pojedinačne predstavnike kapitalističkog profita, biće to u određenoj meri jačanje primene principa regulacije u nacionalnoj ekonomiji. To je sve vrlo dobro.Ali čim Ruzvelt, ili bilo koji drugi vođa savremenog buržoaskog sveta krene da preduzima nešto ozbiljno protiv osnova kapitalizma, neizbežno će doživeti potpuni poraz. Banke, industrija, velika preduzeća, velike farme, nisu u Ruzveltovim rukama. Sve je to u privatnom vlasništvu. Železnica, trgovačka flota, sve to pripada privatnim vlasnicima. I na kraju, armija kvalifikovanih radnika, inženjera, tehničara – ni ona nije pod Ruzveltovom komandom, već pod komandom privatnih vlasnika – svi oni rade za privatne vlasnike.Ne smemo zaboraviti funkcije države u buržoaskom svetu. Država je institucija koja organizuje odbranu zemlje, organizuje održavanje „reda“, ona je aparat za prikupljanje poreza. Kapitalistička država ne bavi se mnogo privredom u užem smislu, ona nije u rukama države. Naprotiv, država je u rukama kapitalističke privrede. Zato se bojim da i pored svih svojih sposobnosti Ruzvelt neće postići cilj o kome vi govorite, ukoliko je to zaista njegov cilj. Možda će kroz nekoliko generacija biti moguće približiti se ovom cilju, ali lično mislim da čak ni to nije mnogo verovatno.
Vels: Možda ja više verujem u ekonomsko tumačenju politike nego vi. Ogromne sile koje se bore za bolju organizaciju, za bolje funkcionisanje zajednice, to jest za socijalizam, probuđene su izumima i modernom naukom. Organizacija i regulacija individualnog angažmana postale su mehaničke nužnosti, bez obzira na društvene teorije. Ako počnemo od državne kontrole banaka pa zatim pređemo na kontrolu teške industrije, industrije uopšte, trgovine itd, takva sveobuhvatna kontrola biće ekvivalentna državnom vlasništvu nad svim granama nacionalne privrede.Socijalizam i individualizam nisu kontrastirani kao crno i belo. Postoje mnoge međufaze između njih. Postoji individualizam koji se graniči sa banditizmom, a postoji i disciplina i organizacija koje su ekvivalent socijalizma. Uvođenje planske privrede u velikoj meri zavisi od organizatora privrede, od kvalifikovane tehničke inteligencije koja se, korak po korak, može prevesti u socijalističke principe organizovanja. I to je najvažnija stvar, jer organizovanje dolazi pre socijalizma. To je važna činjenica. Bez organizacije socijalistička ideja je samo ideja.

[DaDole]

Vels: Ne slažem se sa ovom pojednostavljenom klasifikacijom čovečanstva na siromašne i bogate. Naravno da postoji kategorija ljudi koji samo idu za profitom. Ali zar se ti ljudi ne doživljavaju kao smetnja na zapadu isto koliko i ovde? Zar na zapadu nema mnogih kojima profit nije konačni cilj, koji imaju izvesno bogatstvo, koji žele da ulože i steknu profit od tog ulaganja, ali koji to ne gledaju kao glavni cilj? Po mom mišljenju postoji velika klasa ljudi koji priznaju da je današnji sistem neodrživ i kojima je namenjena velika uloga u budućem kapitalističkom društvu.U poslednjih nekoliko godina dosta sam se bavio i razmišljao o potrebi vođenja propagande u korist socijalizma i kosmopolitizma među širokim krugovima inženjera, pilota, vojnih stručnjaka, itd. Besmisleno je prilaziti ovim krugovima dvostranom propagandom klasnog rata. Ovi ljudi razumeju stanje u svetu. Oni razumeju da se radi o potpunoj pometnji, ali vaš jednostavni antagonizam klasnog rata smatraju besmislenim.
Staljin: Ne slažete se pojednostavljenom klasifikacijom na bogate i siromašne. Naravno da postoji srednji sloj, postoji tehnička inteligencija koju ste pomenuli, među kojom ima veoma dobrih i čestitih ljudi. Među njima ima i nepošteni i pokvarenih ljudi, među njima ima svakakvih ljudi. Ali iznad svega, čovečanstvo se deli na bogate i siromašne, na posednike i eksploatisane – a izuzeti sebe iz ove osnovne podele antagonizma između siromašnih i bogatih znači izuzeti se iz jedne fundamentalne činjenice.Ja ne poričem postojanje srednjih slojeva, koji se svrstavaju uz jednu ili drugu suprotstavljenu klasu, ili zauzimaju neutralan ili poluneutralan stav u ovoj borbi. Ali, ponavljam, izuzeti sebe iz ove osnovne podele društva i fundamentalne borbe dveju glavnih klasa znači ignorisati činjenice. Borba traje i trajaće. A ishod će odrediti proleterska klasa – radnička klasa.
Vels: Ali zar nema mnogo ljudi koji nisu siromašni ali koji rade, i to produktivno?
Staljin: Naravno, postoje mali zemljoposednici, zanatlije, mali trgovci, ali o sudbini zemlje ne odlučuju ovi ljudi, već radničke mase, koje proizvode sve ono što je društvu neophodno.
Vels: Ali ima raznih kapitalista. Postoje kapitalisti koji misle samo na profit, na bogaćenje; ali ima i onih koji su spremni da se žrtvuju. Uzmimo, na primer, starog [Džej Pi] Morgana. On je mislio samo na profit, bio je društveni parazit, jednostavno rečeno, samo je akumulirao bogatstvo. Ali pogledajmo [Džona D] Rokfelera. On je sjajan organizator, dao je primer kako organizovati isporuku nafte koji treba slediti.Ili uzmimo [Henrija] Forda. Naravno, Ford je sebičan. Ali nije li on strastveni organizator racionalisane proizvodnje od koga vredi učiti? Želim da istaknem činjenicu da se u zemljama engleskog govornog područja u poslednje vreme stav prema SSSR-u menja. Razlozi su pre svega položaj Japana i događaji u Nemačkoj. Ali postoje i drugi razlozi osim onih koji proizlaze iz međunarodne politike.Postoji i dublji razlog, a to je da mnogi ljudi prepoznaju činjenicu da se sistem zasnovan na privatnom profitu ruši. U takvim okolnostima, čini mi se da ne smemo isticati antagonizam između dva sveta, već treba da težimo kombinovanju svih konstruktivnih pokreta, svih konstruktivnih snaga u jednu liniju, koliko god je moguće. Čini mi se da je moja linija više leva nego vaša, g.

[DaDole]

Staljin. Mislim da je stari sistem bliži kraju nego što vi mislite. Kada govorim o kapitalistima koji teže isključivo profitu, isključivo bogaćenju, ne želim da kažem da su to najbezvredniji ljudi koji nisu sposobni ni za šta drugo. Mnogi od njih nesumnjivo imaju veliki organizacioni talenat, koji ni slučajno ne dovodim u pitanje. Mi Sovjeti mnogo učimo od kapitalista. I Morgan, koga vi tako nepovoljno ocenjujete, bio je nesumnjivo dobar, sposoban organizator. Ali ako mislite na ljude spremne da rekonstruišu svet, naravno, nećete ih pronaći u redovima onih koji verno služe profitnom cilju. Mi i oni stojimo na suprotnim stranama.Pomenuli ste Forda. Naravno, on je sposoban proizvodni organizator. Ali zar vam nije poznat njegov stav prema radničkoj klasi? Zar ne znate koliko je radnika izbacio na ulicu? Kapitalista je vezan za profit i nikakva ga sila od njega ne može otrgnuti. Kapitalizam će biti ukinut, ali ga neće ukinuti „organizatori“ proizvodnje ili tehnička inteligencija, nego radnička klasa, jer pomenuti slojevi ne igraju nezavisnu ulogu. Inženjer, organizator proizvodnje ne radi onako kako bi hteo, nego kako mu se kaže, tako da služi interesima svojih poslodavaca. Naravno, ima izuzetaka, ima ljudi iz tog sloja koji su se otreznili od pijanstva kapitalizma. Tehnička inteligencija može, pod određenim uslovima, da napravi čuda i pruži veliki doprinos čovečanstvu. Ali može i da napravi veliku štetu.Mi Sovjeti imamo dosta iskustva sa tehničkom inteligencijom. Posle Oktobarske revolucije, jedan deo tehničke inteligencije odbio je da učestvuje u izgradnji novog društva; oni su se usprotivili ovoj izgradnji i sabotirali je. Uradili smo sve što smo mogli da uvedemo tehničku inteligenciju u ovaj posao izgradnje, pokušali smo na sve moguće načine. Dosta je vremena trebalo da naša tehnička inteligencija odluči da aktivno pomogne novom sistemu. Danas je najbolji deo ove tehničke inteligencije u prvim redovima graditelja socijalističkog društva. Sa ovakvim iskustvom, ni slučajno ne potcenjujemo ni dobre ni loše strane tehničke inteligencije, jer znamo da s jedne strane ona može da napravi štetu, dok s druge strane može da napravi „čuda“.Naravno, sve bi bilo drugačije kad bi se čitava tehnička inteligencija mogla jednim potezom duhovno odvojiti od kapitalističkog sveta. Ali to je utopija. Da li bi se mnogi iz redova tehničke inteligencije usudili da se odvoje od buržoaskog sveta i prionu na posao rekonstrukcije društva? Da li mislite da ima mnogo takvih ljudi, recimo, u Engleskoj ili Francuskoj? Nema. Malo je onih koji bi bili spremni da se odvoje od svojih poslodavaca i počnu da rekonstruišu sve
Pored toga, možemo li zanemariti činjenicu da je za promenu sveta neophodno imati političku vlast? Čini mi se, gospodine Vels, da mnogo potcenjujete pitanje političke vlasti, da vam ona uopšte nije u vidokrugu.Šta mogu da učine ljudi, čak i oni sa najboljim mogućim namerama, ako nisu u stanju da pokrenu pitanje preuzimanja vlasti? U najboljem slučaju mogu da pomognu klasi koja preuzima vlast, ali ne mogu sami da promene svet. To može da učini samo velika klasa koja će zauzeti mesto kapitalističke klase i postati suvereni gospodar poput ove pre nje. Ta klasa je radnička klasa. Naravno, pomoć tehničke inteligencije se mora prihvatiti, a njoj se zauzvrat mora pomoći. Ali ne sme se misliti da tehnička inteligencija može da odigra nezavisnu istorijsku ulogu.Transformacija sveta je veliki, komplikovan i bolan proces. Za takav zadatak je potrebna velika klasa. Na duga putovanja idu veliki brodovi.

[DaDole]

Vels: Da, ali za duga putovanja potrebni su kapetan i navigator.Staljin: To je tačno, ali prvenstveno je potreban veliki brod. Šta je moreplovac bez broda? Besposlen čovek.
Vels: Veliki brod je čovečanstvo, a ne jedna klasa.

]Staljin: Da, znam to, i to se može objasniti činjenicom da je kapitalističko društvo sada u ćorsokaku. Kapitalisti traže, ali ne mogu da pronađu izlaz iz tog ćorsokaka koji neće povrediti dostojanstvo ove klase, koji će biti u skladu s njenim interesima. Mogli bi da, u izvesnoj meri, ispuze na kolenima, ali ne mogu da pronađu izlaz koji bi im omogućio da iz nje izađu podignute glave, izlaz koji ne bi suštinski uzdrmao interese kapitalizma.[/SIZE]To naravno razumeju široki krugovi tehničke inteligencije. Veliki deo ove inteligencije počinje da prepoznaje zajedničke crte svojih interesa sa interesima klase koja je u stanju da pokaže put iz ćorsokaka.

[DaDole]

Vels: Ako neko zna nešto o revolucijama onda ste to vi, g Staljin, sa praktične strane. Da li mase ikada ustaju? Nije li poznata činjenica da svaku revoluciju podiže manjina?Staljin: Da bi došlo do revolucije potrebna je predvodnička revolucionarna manjina, ali i najtalentovanijija, najvernija i najenergičnija manjina bila bi bespomoćna kad ne bi mogla da se osloni makar na pasivnu podršku miliona.
Vels: Makar na pasivnu? Možda podsvesnu?
Staljin: Delimično i poluinstinkivnu i polusvesnu, ali bez podrške miliona i najbolja manjina je nemoćna.
Vels: Gledam komunističku propagandu na zapadu, i čini mi se da u današnjim uslovima ova propaganda zvuči vrlo staromodno, jer u pitanju je ustanička propaganda.Propaganda za nasilno rušenje društvenog sistema je u redu kada je usmerena protiv tiranije. Ali u savremenim uslovima, kada sistem svakako propada, trebalo bi staviti akcenat na efikasnost, umešnost, produktivnost, ne na pobunu.Čini mi se da je ustanički ton zastareo. Komunistička propaganda na zapadu nanosi štetu konstruktivno orijentisanim ljudima.
Staljin: Naravno da se stari sistem ruši, raspada. To je tačno. Ali takođe je tačno da se čine novi napori drugim metodama, svim sredstvima, da se ovaj umirući sistem zaštiti i spasi. Vi izvlačite pogrešan zaključak iz pravilnog postulata. U pravu ste kada tvrdite da se stari sistem raspada. Ali grešite ako mislite da se ruši sam od sebe. Ne, zamena jednog društvenog sistema drugim predstavlja komplikovan i dugotrajan revolucionarni proces. To nije prosto spontani proces, nego borba: to je proces povezan sa sukobom klasa.
Vels: Ali pogledajte šta se sada dešava u kapitalističkom svetu. Rušenje nije jednostavno, dolazi do izliva reakcionarnog nasilja koje se degeneriše u banditstvo. Meni se čini kada je u pitanju sukob sa reakcionarnim i neinteligentnim nasiljem, socijalisti se mogu pozvati na zakon, i umesto da policiju vide kao neprijatelja treba da je podrže u borbi protiv reakcionara. Mislim da je besmisleno služiti se metodama starog ustaničkog socijalizma.
Staljin: Komunisti se oslanjaju na bogato istorijsko iskustvo koje nas uči da prevaziđene klase ne napuštaju istorijsku pozornicu dobrovoljno.
Setimo se istorije Engleske u 17. veku. Zar nisu mnogi govorili da se stari društveni sistem raspada? Ali zar ipak nije bio neophodan jedan Kromvel da ga uguši silom?
Vels: Kromvel je postupao na osnovu ustava i u ime ustavnog poretka.Staljin: U ime ustava je pribegao nasilju, odsekao kralju glavu, raspustio parlament, pohapsio i pobio druge!
Ili uzmimo primer iz naše istorije. Zar nije dugo bilo jasno da se carski sistem raspada, da se ruši? Ali koliko krvi je morao biti proliveno da bi se srušio?A šta je sa Oktobarskom revolucijom? Zar nisu mnogi znali da jedino mi, boljševici, ukazujemo na jedini pravi put? Zar nije bilo jasno da se ruski kapitalizam raspao? Ali vi znate koliko je snažan bio otpor, koliko je krvi moralo da se prolije da bi se Oktobarska revolucija odbranila od svih njenih neprijatelja.
Ili pogledajmo Francusku krajem 18. veka. Mnogo pre 1789. mnogima je bilo jasno koliko je trula kraljevska vlast, feudalni sistem. Ali narodni ustanak, sukob klasa, nije se mogao izbeći. Zašto? Zato što su klase koje moraju da siđu sa istorijske pozornice poslednje koje shvataju da je njihova uloga je završena. Nemoguće ih je u to ubediti. Oni misle da se pukotine na raspadnutim zidovima starog poretka mogu popraviti i spasiti.Zato umiruće klase posežu za oružjem i pribegavaju svim sredstvima da sačuvaju svoj vladajući položaj.

[DaDole]

Mira Furlan: Sve je ovo dio mene, ovdje se spajam sa svojom mladošću



Treću godinu za redom, gošća »Festivala kulture i snova – Kula Jankovića: spomenik kulture, pokretač održivog razvoja Ravnih kotara« je i glumica Mira Furlan. Jedna od najvećih filmskih i TV zvijezda nekadašnje države danas živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama i Hrvatsku posjećuje rijetko. U svakom slučaju, kako nam je istaknula tijekom kratkog razgovora koji smo vodili pred početak festivala, posjećuje nas rjeđe nego što bi željela, posebice more.

– Rijetko dolazim i nedostaju mi ti mirisi, to more, taj prostor... Sve je ovo dio mene i to užasno bitan dio mene tako da se svaki puta kada dođem na neki način »spojim« sa svojom mladošću. Iako nisam s mora, kao da jesam, ja zaista osjećam tu duboku povezanost s morem i to ne samo s ovim morem. I kada sam na Tihom oceanu prožimaju me slični osjećaji, priznaje glumica.

[DaDole]

Kalifornija kao Mediteran

U sjećanju malo starije TV publike, nenadmašna Kate iz Velog mista, što je dakako samo jedna u nizu njenih maestralnih uloga, u Kuli Jankovića se pojavila prije svih, zapravo točno na vrijeme, za razliku od većine ostalih sudionika, odjevena u dugu, laganu ljetnu haljinu, širokog i toplog osmijeha na licu.

Na razgovor je pristala bez puno razmišljanja, zamolivši nas da se ipak najprije pozdravi s domaćinima. Glumica je u Kuli Jankovića, već treću godinu za redom, što dovoljno, kako nam je objasnila, govori o njenim impresijama mjestom.

– Samim time što mi je ovo treći put, jasno je što mislim o Kuli Jankovića. Ovo je jedno divno, zdravo mjesto, mjesto dobre energije. Tu sam kako bih prezentirala neke tekuće projekte, razgovarala malo s ostalim sudionicima o životu, čitala.... Radim na nekoliko stvari tako da sam organizatorima to i ponudila, objašnjava Furlan.

Furlan je u SAD otišla prije 22 godine i prisjeća se svog prvog susreta s Kalifornijom koja joj se upravo zato što je na moru, na koje je navikla i zavoljela, strašno svidjela.

– Sjećam se, suprugu i meni se strašno svidjela Kalifornija upravo zato što je tako mediteranska, puna lavande, lovora, ružmarina, svih tih mirisa na koje sam navikla, i u prirodi i usred Los Angelesa..... Ima neka veza, rekla bih, zaključila je.

No, ona Amerika u koju su se Mira Furlan i suprug doselili i Amerika danas nisu ista zemlja.

– Ono što je nas dovelo u Ameriku su bile neke ideje koje zapravo više nisu u optjecaju. Mi smo uvijek gledali SAD kao zemlju slobode – »The land of the free and the home of the brave« (zemlja slobodnih i dom hrabrih) no što je zapravo ostalo od toga? To se pitamo svakodnevno. Amerika je danas zemlja korporativnog kapitalizma, zapravo ne radi se samo o Americi, riječ je o cijelom svijetu, i Hrvatska je Amerika, sigurnosti nema nikakve, veliki novac vlada svijetom i mislim da nam je svima to sada već itekako jasno. Sve su ostale vrijednosti u drugom planu, rezonira Furlan.

No, u Hrvatskoj se ipak ne vidi.

Profesionalna eliminacija

– Ne znam... Povratak? To je tako teško planirati. Mene je život zbilja podučio da nema planiranja, sve se događa tko zna po kojim planovima i tko ih vrti, mišljenja je glumica. Da ima priliku, kako dodaje, ona bi najradije jedan mali otočić i brodić, to bi bila priča koju priželjkuje. A na pitanje: a profesionalno – odgovara: e tu sad već ulazim u ove druge priče koje jednostavno nemam živaca otvarati, mislim, zapravo osjećam se, kako bih rekla, eliminirana s ovih prostora. I to sam jednostavno prihvatila, to je tako. No trebalo mi je 20 godina do tu spoznaju prihvatim. Zašto? Kako? To su sad već neke potpuno druge priče, priče koje su nam svima već jako naporne, zaključuje kroz sjetni osmijeh.

Glumica se više ne nada, barem ne zaozbiljno, nekakvoj radnoj ponudi. Na novinarsko pitanje – je li moguće da još uvijek postoje ljudi koji i dalje »vrte isti film«, je li moguće da nema ni jednog ozbiljnog producenta koji ne bi htio u svom filmu jednu Miru Furlan, kroz smijeh odgovara: tako bih željela da smo transcendirali, no taj »netko« se još nije javio.

U međuvremenu snima u SAD-u seriju SF filmova koja se zove »Space Command«. Jedan dio je snimljen, no kako je riječ o vrlo opsežnom projektu, jednom dugotrajnom procesu, nastavak slijedi u kolovozu.

– Počela sam predavati i na jednoj filmskoj akademiji u Los Angelesu, to je za mene novo i jako zanimljivo iskustvo jer je škola internacionalna pa je zanimljivo upoznavati mlade ljude koji dolaze iz cijelog svijeta. I ja sam mama koja ima sina koji će uskoro napuniti 16 godina tako da na svoje studente gledam i iz jedne druge perspektive, perspektive roditelja, zaključuje Furlan.kraj teksta


Zbog prijateljice često u Zadru

Glumica ima i snažnu poveznicu i s nekoliko desetaka kilometra zapadnije udaljenim Zadrom. I to preko svoje najbolje prijateljice iz mladosti Katje Zupčić, također glumice, s kojom je studirala na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i s kojom je ostala prijateljica i nakon studentskih dana.

– Katja i ja smo zajedno studirale na Akademiji tako da sam često dolazila u Zadar kada sam bila mlada, ističe glumica.