Geniji slikarstva

[DaDole]

Umjetnički genij ne samo svoga vremena, stvaralac koji je u umjetnost uveo neobično lijepe, ali i teško razumljive novine, Pablo Picasso je nesumnjivo bio i ostao najorigionalnija, najsilovitija i najraznovrsnija ličnost u svijetu slikarstva XX vijeka.
Picasso i žene koje je volio

[DaDole]

Crtao je, slikao, izrađivao skulpture i litografije, eksperimentisao sa keramikom, sastavljao mozaike i osmišljavao murale. Njegova je umjetnost bila predmetom žučnih rasprava i diskusija i tokom njegovog života, te čak i sada, dvadeset devet godina nakon njegove smrti, javno je mišljenje još uvijek neusaglašeno. Međutim, ono u čemu se kritičari i teoretičari umjetnosti gotovo bez izuzetka slažu jeste da je njegova djela moguće ili naprosto obožavati, ili im se može osporiti umjetnička vrijednost, te se kao takva omalovažavaju i preziru. Sredina ne postoji, niti je moguće ostati ravnodušnim pred njegovim platnima.

Pablo Picasso nije bio čovjek koji je dopuštao da ga vuku za nos. Sebe je često znao uporediti sa bikom, no na umu sigurno nije imao neku pripitomljenu domaću vrstu. Prije da je to bio neukroćeni torro španskih korida, uzgajan za bespoštednu, surovu borbu, kako su vremenom shvatile i žene koje su se smjenjivale kroz njegov život.

"Nepredvidiv poput bika, čak i u razgovoru, dok bi slušao nekoga, u mislima bi znao odlutati daleko. Zadržati njegovu pažnju bilo je isto što i pokušati uhvatiti pogled bika. Vrijeme i strpljenje nisu se mogli podudariti u njegovom nemirnom životu......često bi odlučio krenuti drugim pravcem, dok je njegov um 'skokovito' prelazio sa jedne ideje na drugu.", pisao je o Picassu njegov prijatelj Jaime Sabares.

[DaDole]

Guernica, jedno od Picasso-vih najcjenjenijih djela, nastalo je kao slikarov protest protiv građanskog rata u Španiji. Na ovome je platnu Picasso istrgnuo prizore ravno iz arene u kojoj se bore bikovi kako bi što vjerodostojnije predstavio strahote i patnje kroz koje je prolazila cijela nacija. Međutim, konji čije su slabine obložene jastučićima kako bi ublažavali udarce bikova, predstavljali su žene nastradale prilikom bombardovanja njemačkih snaga, objasnio je Picasso.

Ipak, to nije bio razlog zbog kojeg je Dora Maar, njegova ljubavnica u vrijeme kada je nastala Guernica, tvrdila da bi i ona trebala biti priznata ko-autoricom Guernice. Naime, ono što se zapravo desilo jeste da je impulsivnome Picassu dosadilo slikati tačkice na konjima, te je kist predao Dori da nastavi sa tačkanjem i odmijeni ga na neko vrijeme. Dorin je zahtjev za autorskim pravom prihvaćen kao šala. No, humor nerijetko skriva stvarnost koja je, uglavnom, nešto ozbiljnija. Dora, koja se profesionalno bavila fotografijom i slikarstvom, bila je u njegovom ateljeu i fotografisala ga dok je slikao, kada je Marie-Theresa Walter, Picasso-va bivša ljubavnica došla da ga posjeti. Dvije su se žene, kao prave suparnice počele svađati, sve dok se Marie-Therese nije okrenula Picassu koji je, inače, slušao uvrede koje su njih dvije razmjenjivale i potpuno mirno slikao, sa riječima:

" Ti odluči koja od nas dvije odlazi!"

Picasso je kasnije izjavio da je bilo izuzetno teško donijeti odluku, jer su mu se obe sviđale, ali iz različitih razloga. Marie-Theresa zbog toga što je bila nježna i draga, kao i zbog toga što je znao da bi ona učinila sve što bi od nje tražio. Dora mu se, s druge strane, sviđala zbog svoje zadivljujuće inteligencije i snažne ljepote. Picasso im je hladnokrvno rekao da se za njega moraju same izboriti, što su one i učinile. Tučom, naravno. Upravo kako je on i želio!!!

[DaDole]

Cijeli je njegov dugi život bio krajnje neobičan, od samog početka kada je na svijet došao kao mrtvorođena beba, pa do smrti u 92 -oj godini života. No, čak i uz svu dramatičnost na koju kao da je samim rođenjem imao pravo, njegove brojne ljubavne avanture ipak su bile, a i danas jesu, predmet interesovanja i iskrenog divljenja ne samo muškaraca, već i mnogih žena. Vođen nesputanom strastvenošću, ovaj je nezasiti ženskaroš ulazio iz jedne veze u drugu, ne mareći pretjerano za osjećanja žena koje je volio. Picasso-ov libido je nesumnjivo bio neodvojivi dio njegovog umjetničkog stvaralaštva. On nikada nije tajio da je spavao sa gotovo svim svojim modelima. Rad, seks i duvan, po sopstvenome priznanju, bile su njegove "jedine" ovisnosti. Bio je jedan od rijetkih umjetnika koji nije pravio razliku između kreativnog i produktivnog rada. Žene, prema kojima je imao promjenljiva, i često protivrječna osjećanja, bile su njegova najveća inspiracija - na platnu je ženu znao prikazati kao raspuštenu drolju, koja raširenih nogu opkoračuje bide, ali i kao ženu-majku, utješiteljicu, praiskonsku snagu i stub porodice.

Svaka od njegovih ljubavnica prisutna je na njegovim platnima. Svakoj od njih dao je osobeni stil, posebnu boju ili simbol. Svojim se slikama obraćao ženama koje je ljubio u vidu zagonetnih poruka.

Sa svakom novom ženom koja bi ušla u njegov život, i sve ostalo bi se izmijenilo, tvrdila je Dora Maar. Međutim, obrazac je uvijek bio isti. Svaka od žena bi najprije imala uzvišeno mjesto na pijedestalu, a potom ne bi bila ništa bolja od otirača! , govorila je nakon raskida sa Picassom Francoise Gilot.

[DaDole]

Fernande Olivier - "la belle Fernande", kako joj se Picasso obraćao, bila je među prvima koje su se uvjerile u istinitost ove tvrdnje. Bila je njegova prva zvanična ljubavnica. Mladi Picasso ju je u žaru oduševljenja i zaljubljenosti nazivao Gaugin-ovskom ljepoticom, a dok ju je slikao ponašao se poput samog Boga koji je stvarao svoju Evu. Pored toga što je novac za život zarađivala kao model, Fernande je takođe bila umjetnica. Slikala je i crtala, no odabrala je da svoju kreativnost i talenat koristi osmišljavajući svakodnevni život sa Picassom. U ovoj je vezi Picasso osjećao pritajenu bojazan i anksioznost, nadajući se, a istovremeno i strahujući, da bi veza mogla prerasti u nešto ozbiljnije i trajnije. Taj je strah izrazio na platnu "Žena koja spava", gdje je prikazao sebe kako sjedi pored kreveta, izgubljen u mislima i maštarenju. Tokom godina zajedničkog života, zahtijevao je da Fernande neprestano bude pored njega. Nije ga bilo briga da li će ona kuhati ili ne, da li će čistiti kuću.......zabranio joj je čak da ide sama u kupovinu i prisilio je da živi potpuno izolovanim životom. Njezino mladalačko dokoličarenje i senzualnost koju ni on nije mogao kontrolisati, bili su kamen temeljac njihove veze. Svojim zdravim optimizmom liječila je njegovu depresivnost.
Njegovo se unutarnje zadovoljstvo i smirenost koju je stekao zahvaljujući Fernande najviše manifestovala na njegovim platnima. Ironično je da je u to vrijeme roza bila najdominantnija boja kojom se koristio. Međutim, u toj "ružičastoj" fazi nije se dugo zadržao. Nakon sedam godina provedenih sa Fernande, njihova bliskost je sve više slabila i kada više nije mogla podnositi njegove laži i prevare, Fernande ga je napustila i otišla sa mladim italijanskim slikarom. On je tada već bio ludo zaljubljen u Marcelle Humbert, djevojku poljskog slikara Marcoussisa, koju je sreo u jednom pariškom kafeu i zaljubio se na prvi pogled. Nije prošao niti jedan cijeli dan od Fernandinog odlaska, a Marcelle, koju je on zvao Eva, već se preselila u njegovu kuću. Živjeli su zajedno sljedeće četiri godine, kada je Eva saznala da boluje od raka i nedugo nakon toga i umrla.

[DaDole]

Sljedeća žena koja se pojavila u njegovom životu bila je ruska balerina Olga Khokhlova, kojom se čak i oženio. Imao je četrdeset godina kada mu je Olga rodila sina Paola. Brak i očinstvo nije smatrao preprekom da ostane vjeran svojoj prirodi, te je i tokom bračnog života posjećivao javne kuće i varao Olgu kad god je imao priliku za to. Tako je i započeo vezu sa 17-ogodišnjom Marie-Theresom Walter. Ona je bila njegov model i pojavljivala se na apsolutno svim njegovim platnima i gravurama koje je radio u tome periodu. Poslužila mu je i kao model za skulpturu "Žene sa vazom", izložene po prvi put 1937. godine u Parizu, a koja je poslije Picasso-ve smrti postavljena na njegovom grobu. Žene su se smjenjivale jedna za drugom. Sa njima je bilo isto kao i sa njegovim slikama - čim bi završio sliku, ostavljao bi je sa strane, potpuno neazinteresovan i započinjao raditi novu. Tako se nakon Marie-Therese pojavila Dora Maar, zatim Francoise Gilot i na kraju Jacqueline, njegova druga supruga, jedina žena koja je uz njega ostala do samoga kraja.

[DaDole]

Žene nisu bila ništa više do žrtve prinošene na oltar njegove umjetnosti, poput djevica ili najboljih među atinskim mladićima koji su svojevremeno žrtvovani čudovištu Minotauru. Sam Picasso je bio opčinjen mitom o Minotauru, čudovišnome biću iz grčke mitologije kojeg je kralj Minos zatvorio u lavirint. Poistovjećivao se sa simbolom ovog divljeg, neukrotivog autsajdera u neprijateljski nastrojenom svijetu, prepunome nerazumijevanja i osude. Mnogi su primijetili da žene na njegovim portretima nikada nisu bile nasmiješene. Maya, njegova kćerka, sjeća se da Picasso nije smatrao privlačnima žene koje su se smijale, te je svaki put kada je slikao njezinu majku, njoj branio da se smiješi. Dora Maar, napuštena i ponižena, rekla je da on nikada u svome životu nije volio i da uopšte nije ni znao šta ljubav znači. Vjerovatno je bila u pravu, jer jedina strast koja je upravljala njime do kraja života bila je strast prema umjetnosti. Bio je čovjek pretjerano kontradiktoran, čovjek koji je sa užasavajućim skepticizmom negirao sve istine i odbacivao ih kao laži. Imao je pogled dželata, čijoj magnetnoj snazi žene nisu mogle odoljeti. Ali su, živeći sa njim i pokušavajući zadobiti njegovu ljubav, naučile da je on bio i okrutan i nježan, istovremeno osjećajan i hladan, plemenitog srca i nemilosrdan....

[DaDole]

Henry Matisse i Georges Braque, obojica priznatih slikara moderne umjetnosti i obojica bliskih Picasso-vih prijatelja, bili su takođe originalni. Obojica su stvorili sopstvene stilove, kojima su, uglavnom, bili dosljedni, dok je Picasso, koji je svoju grozničavu kreativnost i neiscrpni talenat sačuvao do duboke starosti, bio čovjek različitih stilova, koji je kroz svoj rad i život otkrio i predstavio umjetnost kao neprekidan proces istraživanja. Stvorio je univerzum za sebe, naselio ga ljudskim bićima koja je sam stvorio, zvjerima i mitološkim bićima kakvim ih je on vidio. Njegovi modeli možda nisu bile ništa više od seksualnih objekata, međutim, na svojim im je platnima Picasso dao određeno mjesto. "Žena koja plače" mogla je biti Dora Maar, no isto tako bi mogla biti i bilo koja druga uplakana žena. Ta bi žena mogla biti izraz ljudske patnje uopšte, svevremenski izraz saosjećanja i boli. Doživjeti Picasso-vu umjetnost kao bilo šta manje od toga značilo bi ograničiti je. Nazvati je određenim imenom, bilo bi isto kao i ukrotiti je, a sam Picasso bio je i ostao neukrotiv, kako njegovo srce, tako i cjelokupno njegovo djelo.

" Za mene slika nije svršetak niti dostignuće, već prije da je srećna prilika i umjetničko iskustvo. Pokušavam izraziti ono što sam pronašao, a ne ono što tražim. Ja ne tražim - ja nalazim."

[DaDole]

Na današnji dan prije 25 godina, preminuo je Salvador Dali. Jedan od najpoznatijih predstavnika nadrealizma ostao je zapamćen po ekstravagantnom izgledu i luckasto uvijenim dugim brkovima, ali sigurno niste znali za dodatni niz bizarnosti koje su označile njegov život.

[DaDole]

Bizarne činjenice o životu Salvadora Dalija

Igrom slučaja, učinio je svoje tajnice i asistentice milijunašicama

Slavni slikar uporno je odbijao isplaćivati honorare svojim brojnim tajnicama. Umjesto toga davao im je svoje slike kao akvizicije, čime nisu mogle odmah platiti stanarinu, ali kasnije su im se sedmerostruko isplatile.

Walter White iz serije 'Breaking Bad' i Dalí dijelili su isti alter-ego

Dalí je tokom cijelog života bio inspiriran opskurnim znanstvenim teorijama. 1958., zainteresirao se za rad fizičara Wernera Heisenberga. Danas već legendarni antijunak Walter White kojeg je glumio Bryan Cranston, preuzeo je nadimak Heisenberg i to je postao njegov alter ego u svijetu kriminala i kuhanja metamfetamina. Dali je u jednom katalogu napisao: ' Ja, koji sam se prethodno divio samo Daliju, odsad počinjem cijeniti Heisenberga koji mi nalikuje'.

Izbačen je iz škole, ali samo zato što je to sam odabrao

Umjetnik u usponu odbio je ispitivanje iz povijesti umjetnosti na završnom ipistu, tvrdeći 'da niti jedan od profesora iz škole nema dovoljno kompetentnosti za procjenu njegova genija'. Njegov razlog za odlazak nije bio ideološki, već praktične prirode: želio je da ga otac nastavi financijski podupirati, a to bi prestalo čim završi školu. Umjesto toga, imao je razlog otputovati u Pariz i studirati o očevom trošku.
Njegove antipatije prema Engleskoj rezultirale su beskorisnim portretom Lawrenca Oliviera

1955. dobio je narudžbu da napravi portret slavnog engleskog glumca Laurenca Oliviera za plakat filma 'Richard III', u kojem je imao glavnu ulogu. Unatoč početnim skicama napravljenim u filmskim studijima Shepperton, Dali je odbio slikati u Engleskoj te je nazvao zemlju 'najneugodnijim mjestom na svijetu'. Vratio se u Španjolsku da dovrši sliku, ali ona je zadržana na aerodromu u Barceloni, pošto je procijenjena kao prevrijedna za transport. Redatelj filma Alexander Korda pobjesnio je, ali Olivieru se posrećilo i dobio je svoj portret kao neočekivani poklon.

Skoro se ugušio objašnjavajući vlastitu važnost

Tijekom londonske međunarodne izložbe nadrealizma 1936., Dali koji je u to doba bio na vrhuncu karijere, održao je predavanje odjeven u staromodno ronilačko odijelo. Time je nastojao pokazati kako egzistira na dnu mora podsvijesnog. Obožavatelji nisu odmah uočili da se njihov omiljeni umjetnik davi unutar staklene kugle, već su mislili da je pretjerana gestikulacija dio njegovog performansa. Sve dok se nije gotovo onesvijestio, a pjesnik David Gascoyne priskočio mu u pomoć, otvorivši kacigu matičnim ključem.

[DaDole]

Nalazio je dubok smisao u cvjetači

Napunio je svoj bijeli Rolls Royce Phantom II sa 500 kg cvjetače i vozio ga od Španjolske do Pariza 1955. Kasnije je taj čin objasnio pred publikom: 'Sve završi u cvjetači!'. Tri godine kasnije kazao je američkom novinaru Mikeu Wallacu da ga je cvjetača privukla zbog 'logaritamskih oblina'.

Čak i njegovi kućni ljubimci bili su umjetnička djela

U šezdesetim godinama nabavio je obojanog leoparda kojeg je nazvao Babou, te ga je vodio na uzici svugdje gdje se pojavljivao, čak i u restoran na Manhattanu. Kad se jedan od gostiju uplašio, Dali ga je primirio objašnjenjem da je Babou zapravo 'normalna mačka obojana u op art stilu'.

Oženio je prijateljevu suprugu

Obožavanu Galu upoznao 1929., je dok je još bila u braku s njegovmi prijateljem, francuskim pjesnikom Paulom Eluardom. On se kasnije diplomatski pojavio kao uzvanik na njihovom vjenčanju. Dalijev odabir uvrijedio je njegovu obitelj, oni nisu odobravali što je Gala već bila majka i starija od njega deset godina. Otac ga je razbaštinio zbog vjenčanja.

Ostao je vjeran Galinim zahtjevima sve do njene smrti
Unatoč čestim vanbračnim aferama s obje strane, Dali i Gala ostali su zajedno do njene smrti. 1969., Dali je za nju kupio dvorac u Pubolu, 80 km udaljen od njegovom doma u Port Lligatu. Navodno ju je smio posjećivati samo uz pismeni poziv s njene strane. Gala je nastavljala ugošćivati i praviti zabave za svoje ljubavnike sve do starosti.

Uvijek je nosio tešku prtljagu

Prilikom posjeta New Yorku, 1934., nosio je na sebi odijelo za spašavanje, a dok je putovao vlakom užetom je bio privezan za sve svoje slike. Dočekali su ga paparazzi na koje je bacio dvometarsku štrucu kruha.

Nije bio idealan gost za kvizove

Pojavio se u showu 'What's My Line', u kojem su natjecatelji trebali pogoditi profesiju i ime gosta pitajući samo pitanja na koja bi uzvanici odgovarali s 'da' ili 'ne'. Dali je na snimanju stvorio pravi kaos, tvrdeći da je bio pisac, TV ličnost, sportaš i ilustrator stripova. Jedan od sudionika bio je na rubu iziritiranosti i očaja te je prije odustajanja uzviknuo da 'Ne postoji ništa što taj čovjek ne zna raditi
Tekst je preuzet sa T portala

[DaDole]

Ticijan - Venera Urbinska (1536-8)
“Ticijanovo zdravlje je dobro, ali iscrpljuje se jer slika žene u različitim pozama, a zatim s njima vodi ljubav”, piše o velikom venecijanskom slikaru čovjek od poverenja vojvode od Ferare. Ovo stoji u pismu koje pruža redak neposredan uvid u njegov atelje, gdje je svoje aktove slikao po živim modelima, i potvrđuje njegovu veliku strast za ljepotom.

[DaDole]

Mikelanđelo - Leda i labud (posle 1530)
Nacionalna galerija, London
Kada mu je bilo oko 50 godina, Mikelanđelo je javno priznao da je homoseksualac. U doba kada je čovjek mogao biti spaljen zbog “sodomije” to je predstavljalo veliku hrabrost. U nizu strastvenih pejsama otkrio je svoju naklonost prema zgodnom mladom plemiću Tomazu de Kavaljeriju, ali tvrdio je da je veza platonske prirode i da živi u celibatu. Ova slika, na kojoj Leda ima muško lice, svjedoči, međutim, da nije oskudijevao ni u tjelesnim iskustvima.

[DaDole]

Rafael - Fornarina (1518)
Palaco Barberini, Rim
Na ovoj slici Rafaelova djevojka pozira polu-gola, kako bi mogao da zabilježi njenu ljepotu i da se njome pohvali. Činjenicu da mu je ljubavnica otkriva njegovo ime na njenoj narukvici. Njen legendarni nadimak bio je Fornarina - pekareva kći, a pričalo se da ju je Rafael volio toliko da je morala da živi s njim u palati koju je oslikavao freskama, kao i da je umro od iscrpljenosti nakon jedne lude noći sa njom, u 38. godini.

[DaDole]

Botičeli - Mars i Venera (1485)
Nacionalna galerija, London

Botičeli je stvorio ideal ženske lepote koji ni u savremenoj kulturi nije prevaziđen. Uprkos tome, Veneru je ovde obukao, dok je Marsovu golotinju detaljno prikazao. Firentinska noćna policija ga je optuživala za sodomiju i druge prestupe, ali nije osuđivan. Mada je prezirao brak, naslikao je ženske likove koji i danas fasciniraju.

[DaDole]

Leonardo da Vinči - Sveti Jovan Krstitelj (1513-16)
“Luvr”, Pariz
Firentinska noćna policija je Leonarda dva puta u roku od nekoliko nedjelja optužila da spava s mladim muškarcima. Optužnica, međutim, nikada nije podignuta, vjerovatno zato što su njegovi partneri u grijehu poticali iz moćnih porodica. Leonardov biograf iz 16. vijeka Vazari piše da je Leonardo volio dugu, kovrdžavu kosu svog pomoćnika Salaija i moguće je da je na ovoj slici prikazan upravo on.

[DaDole]

Rembrant - Žena se kupa u potoku (1654)
Nacionalna galerija, London
Intimni trenutak iz Rembrantovog života sa Hendrikje Štofels, koja mu je postala ljubavnica nakon smrti njegove žene Saskije. Nije mogao njome da se oženi, jer bi time ugrozio naslijeđe od Saskije, a novac mu je bio potreban jer je rasipnički trošio na kostime svojih modela, dragocjenosti u svojoj kolekciji i otmjeno uređenje kuće, a finansije su mu uvijek bile u haosu. Pošto je ipak bankrotirao, Hendrike je preuzela vođenje njegovih poslova i finansija.

[Picola]

Klod Mone

je rođen u Parizu 1840. godine, a detinjstvo je proveo u Avru. Kao talentovani crtač, pravio je i prodavao karikature. Mone je 1857. godine otišao u Pariz da studira, i upisuje se na L’Academie Suisse. Tri godine kasnije vrši vojničku dužnost u Alžiru. Razrešen je 1862. godine i vraća se u Pariz. Zatim odlazi u atelje slikara Glejra i tamo upoznaje Reonara, Sislija i Bažija. Šezdesetih godina 19. veka, njegova partnerka Kamila Donsje mu je bila muza za nekoliko slika (Doručak na travi). Oženio ju je 1870. godine i imali su 2 sina. Mone se 1883. godine nastanio u Živerniju gde je ostao vise od 40 godina.
Nastavio je da slika do kraja 1926. godine, kada je oboleo od kancera pluća i umro 5. decembra 1926. godine. Njegova sahrana, kojoj je prisustvovao njegov prijatelj Žorž Klemanso, obavljena je u crkvi u Živerniju.
Klod Mone je uzburkao tradicionalni način slikanja. Nije želeo da što vernije oslika prizor, nego da uhvati jedan trenutak svetlosti i predmete koje ona osvetljava. Ovaj pravac, nazvan impresionizam, podržavali su i razvijali Renoar, Sezan, Kailebot i Bazil.

[Picola]

Vinsent Van Gog ('La tristesse durera toujours')

Holandski slikar koji se smatra jednim od najvecih slikara u istoriji evropske umjetnosti sva svoja djela (oko 900 slika i 1100 crteža) stvorio je u vremenskom roku od 10 godina prije nego sto je podlegao mentalnoj bolesti i pocinio samoubistvo. On je i klasican primjer neshvacenog umjetnika. Tek nakon smrti su mu slike postale poznate i cijenjene, da bi danas postizale rekordne cijene na aukcijama.
Kao i mnogi drugi, tokom zivota nije dobio zasluzena priznanja, a veliku je popularnost stekao tek nakon smrti. Jedina slika koju je za zivota prodao je 'The Red Vineyard' (Crveni vinograd) koja je danas izlozena u moskovskom muzeju.

Uzgred, jedna jako zanimljiva biografija.

 

Vincent van Gogh rodjen je 30.03.1853. godine u Zundertu, Holandija. Odrastao je uz oca svestenika Theodorusa, majku Anu Corneliu i tri sestre Ana, Elizabeth i Willemin i dva brata Cor i Theo za koga je bio posebno vezan.Van Gogovi su bili najveca porodica trgovaca umjetnickim djelima i zahvaljujuci stricu Vinsent je sa 22 godine postao trgovac reprodukcijama sa platom od 5 funti mjesecno u Londonu. Posao trgovca losim djelima nije ga mogao odrzati, stoga je napustio Goupilov muzej gdje je radio, predavao neko vrijeme kao ucitelj. U to vrijeme ljudi su ga opisali kao mrzovoljnog, ekscentricnog covjeka koji se drzi dalje od drustva.

Proveo je neko vrijeme kod roditelja u Egen-u, a zatim se zaputio u Amsterdam u namjeri da se skoluje za svestenika, po ocevoj zelji. Napustio je skupe studije i stupio u skolu Odbora za evangelizam. Izbacili su ga iz pastorske skole jer nije mogao da se prilagodi pedantnosti i praznini savremene teologije. Na savjet precasnoga Pitersena, odlucio se na odlazak u Borinage, rudarsko naselje na sjeveru Holandije. Prizor koji ga je tamo docekao nije bio nimalo ugodan. Ljudi na rubu egzistencije, boreci se izmedju gladi, bolesti, zime i smrti u rudnicima. Posvetio se sav radu nastojeci da na sve moguce nacine pomogne tim ljudima. Zato je duboko i snazno saosjecao je sa bijednim zivotom rudara, a takav mucan zivot nije mu cinio dobro: fizicki je propadao, zivci su mu popustali, da bi pobijedjen bezizlaznoscu polozaja u kom se nalaze rudari izgubio vjeru u Boga. Razocaran tu je zapoceo svoje prve crteze. Crtao je ugljem rudare, njihove žene i djecu. U to vrijeme ga je posjetio njegov mladji brat Teo i tada je sklopljen "ugovor" između brace: Vinsent ce slikati, a Teo ce mu obezbjediti sredstva za zivot i rad sve do momenta kad se Vinsent bude mogao sam izdrzavati slikajuci. Svo vrijeme Vinsent mu je trebao slati sve sto naslika. Sa svojim rodjakom poznatim slikarom Antonom Movom se nasao u Hagu, gdje je i zapoceo svoje dugogodisnje usavrsavanje. Za svo vrijeme njegovog mukotrpnog zivota i rada nikada nije izostala pomoc i podrska od Tea. Vraca se sa roditeljima u Hajnen, neumorno radi i tamo upoznaje Margot Begeman, jedinu zenu koja ga je voljela iskreno i bez rezerve, i koja je sama sebi oduzela zivot kad joj je bilo zabranjeno da se uda za Vinsenta,

Poslije toga on odlazi u Pariz gdje upoznaje: Tuluz-Lotreka, Zorza Seroa, Pola Gogena i Sezana. U Parizu niko nije htio njegove slike, ipak imao je uvijek snage i vjere u sebe da slika.Iz Pariza odlazi u Arl gdje je nasao nadahnuce za svoje slike, a tu mu se pridruzuje Gogen.U decembru 1888. dolazi do svadje izmedju njega i Gogena. Van Gogh mu prijeti nozem, da bi na kraju, kad je Gogen otisao sebi odrezao uho. Zbog duboke depresije (za koju je u najvecoj mjeri kriv Gogen) 1889. na vlastiti je zahtjev primljen u psihijatrijsku bolnicu u Francuskoj, tacnije u San Remiju. Sljedece godine puca sebi u prsa i ne shvatajuci ozbiljnost povrede odlazi kuci gdje umire nakon dva dana. Ubio se pištoljem u svojoj 37. godini,na slikanju u prirodi, kada mu nije išlo od ruke. Pistolj je nosio zbog šumskih životinja,Brat Theo, koji je bio uz njega dok je umirao, prenio je njegove posljednje riječi: 'La tristesse durera toujours' (Tuga će trajati vječno). Sahranjen je 1890...

 

Café Terrace on the Place du Forum, 1888g.


“Što se mene tice, ja ne znam ništa sa sigurnošću, ali prizor zvezda me tera da sanjam” -Vincent Van Gogh

[Picola]

Anri de Tuluz Lotrek

"Zivot im se svodio na slikanje provod po nocnim klubovima i pijenje tada jako popularnog apsenta u neverovatnim kolicinama. Upravo to snazno osecanje za opstu nepravdu u svetu pokazalo se kao izvor neiscpne snage za rad . Generacija umetnika pre njih uspela je da se usprotivi akademizmu i izvede umetnost na ulice u parkove ioslobodi je iskljucivog rada u ateljeu. To su ucinili impresionisti.
Mladi umetnici posle njih, medju kojima i Tuluz Lotrek ucinili su jos vecu revoluciju. Oni su medju svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu sveta”. Smatrao je da zene moras poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moras provesti sa njima intimne trenutke. Slikao je zivot u Mulen Ruzu i drugim pariskim kabareima i pozoristima, kao i zivot u bordelima koje je cesto posecivao i u kojima se i zarazio sifilisom. "

Takodje jedna jako zanimljiva biografija...

 

Anri Mari Rejmond de Tuluz Lotrek je rodjen u mestu Albi, 24. novembra 1864, u aristokratskoj porodici. Bio je prvo dete, njegov mladji brat, rodjen tri godine kasnije umro je jos kao beba. Njegovi roditelji su bili bliski rodjaci, a to nije bio prvi put u njihovoj porodici da se sklapaju rodjacki brakovi. Ovo je bilo radjeno da bi se ocuvalo porodicno bogatstvo, ali je dovelo do genetskih defekata.
Sa 12 Anri je slomio levi kuk, a sa 14 desni. Genetski poremecaj je uslovio da njegove noge prestanu da rastu, dok je trup nastavio normalan razvoj. U zrelim godinama bio je visok svega 1.5m. Njegovi fizicki nedostaci ucinili su ga mnogo senzibilnijim za druge. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika.
Usled nemogucnosti da se koristi svojim telom u potpunosti, poceo je da zivi za umetnost. Ziveo je u Parizu, na Monmartru. Pariz je u to vreme bio centar svih kulturnih desavanja i sto se tice same umetnosti a i provoda na pariskim ulicama . Od prilike u isto vreme tu se nasali veliki slikari Van Gog, Pol Gogen, Zorz Sera i Tuluz Lotrek. Svi oni pored potpune razlicitosti u karakterima bili su povezani u svojim licnim tragedijama.
Njihovo vreme prozimala su mracna osecanja koja su povezala njihove sudbine.Zivoti im se svodio na slikanje provod po nocnim klubovima i pijenje tada jako popularnog apsenta u neverovatnim kolicinama. Upravo to snazno osecanje za opstu nepravdu u svetu pokazalo se kao izvor neiscpne snage za rad . Generacija umetnika pre njih uspela je da se usprotivi akademizmu i izvede umetnost na ulice u parkove ioslobodi je iskljucivog rada u ateljeo. To su ucinili impresionisti.
Mladi umetnici posle njih, medju kojima i Tuluz Lotrek ucinili su jos vecu revoluciju. Oni su medju svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu sveta”. Slikao je zivot u Mulen Ruzu i drugim pariskim kabareima i pozoristima, kao i zivot u bordelima koje je cesto posecivao i u kojima se i zarazio sifilisom.
Smatrao je da zene moras poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moras provesti sa njima intimne trenutke.
Bez obzira na svoj rast bio im je popularan i privlacan. Dovoljno mudar da svoje nedostatke nadomesti sarmom. Tako je portretisao, u to vreme veoma slavne pevacice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila cuveni francuski kan-kan. Dok bi sedeo u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.
Nekada je svoje crteze u trenutku inspiracije bio primoran da zabelezi na stoljnjaku u kafani. Sutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dela: slike, crteze, litografije, postere i ilustracije za casopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umetnost. Koristio je asimetricnu kompoziciju, ostre uglove i velike jednobojne povrsine.
Nacinom kojim je vodio zivot, odredio je da on bude kratak ali vrlo plodan. Od alkoholizma je sa trideset sedam godina pretrpeo infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se brzo vratio kuci, gde je ubrzo i umro 9.9.1901. Ono sto je ostalo iza njega danas je predmet nadmetanja velikih mocnika koji to mogu da priuste. Nama je ostala prica o slikaru-patuljku,veselog duha.

Salon u ulici Mulen, 1894g.