Preporuka filmova za 2014.-tu

[DaDole]

Kolumnisti britanskog BBC-ja napravili su listu od osam filmova koje međunarodni kinoparter nikako ne bi smio propustiti ove godine. Na toj listi prvi je naslov drama “Young Ones”, koja će premijerno biti prikazana već za koji dan na festivalu u Sundanceu.

[DaDole]

Režiju i scenarij potpisuje newyorški redatelj Jake Paltrow, radnja je smještena u postapokaliptični američki futur, a glumačka postava je ambiciozna – među ostalima, Michael Shannon, Elle Fanning, Kodi Smit-McPhee i Nicholas Hoult. “U biti, to je komorna obiteljska drama, okružena političkim silnicama svijeta budućnosti”, objašnjava Paltrow, prenosi Slobodna Dalmacija.

U najnovijemu Disneyjevu filmu “Zlurada”, Roberta Stromberga, koji u distribuciju kreće na ljeto, glumica Angelina Jolie tumačiće naslovni lik, svijetu poznat kao antagonistica koja proklinje Trnoružicu.

Jedna od najslavnijih Disneyjevih zlica, prvi put na platnu u animiranom klasiku “Trnoružica” iz 1959., u ovom će filmu biti okružena takođe poznatim imenima, među kojima treba spomenuti Imeldu Staunton, Sama Rileyja, Juno Temple i Lesley Manville.

“Your Day is My Night”, dokumentarni film redateljice Lynne Sachs, bavi se subkulturom newyorške kineske četvrti, u kojemu prati kineske imigrante koji žive zajedno u zgradama sa sistemom “spavanja na smjene”: oni koji rade noćne smjene dijele krevete s onima koji rade po danu, tako da svaki krevet ima dva vlasnika. Posrijedi je hibridni dokumentarac satkan od kolaža različitih medija i muzike, s dosta ispovjednog tona samih imigranata.

[DaDole]

Seks i Šangaj

Ovdje se navodi i valjda najiščekivaniji događaj godine u kineskom filmu, “Tiny Times 3.0”, treći dio unosne koliko kontroverzne franšize. Riječ je o kineskom miksu serije “Seks i grad” i filma “Vrag nosi Pradu”, koji prati avanture modno o(ne)sviještenih mladih žena u Šangaju. Prva dva dijela trilogije imala su golemu zaradu na kinoblagajnama, ali i izazvala prezir kulturne kritike koja ih je odbacila kao pretjerano slavljenje materijalističke kulture.

Ipak, franšiza je naišla na dobar prijam kod nekih istaknutijih članova kineske mlade urbane kinopublike.

Britanski punk pisac Jon Savage autor je knjige “Teenage”, kojom se nadahnuo još jedan istoimeni dokumentarni hibrid za ovu godinu. Uz pomoć rijetkih arhivskih materijala i izmišljenih filmskih portreta, te uz pomoć mladih glumaca Jene Malone, Bena Whishawa, Julie Hummer i Jessija Ushera, newyorški redatelj Matt Wolf u njemu je oživio početak 20. stoljeća.

Likovi su mlada i autodestruktivna glumica u nijemim filmovima Brenda Dean Paul, pripadnica Hitlerove mladeži Melita Miaschmann, mladi njemački buntovnik Tommi Scheel i tamnoputi izviđač Warren Wall, a zajedno ilustriraju galeriju pritisaka – obitelji, države i društva – s kojima su se suočavali mladi u Njemačkoj, SAD-u i Velikoj Britaniji u desetljećima prije nego što je životno razdoblje koje danas nazivamo tinejdžerskim dobom uopće postojalo kao koncept.
Konačno, 2014. je godina i za najnoviji naslov Darrena Aronofskog, u kojem Russell Crowe tumači Nou. Film obiluje specijalnim efektima, a čini se da će ga pratiti i mrvu kontroverzije, budući da je već uspio razgnjeviti dio vjerskih konzervativaca.

Raskošna priča o transformaciji Mumbaija u metropolu u 60-im godinama prošloga stoljeća, “Bombay Velvet” redatelja Anuraga Kashyapa, pak, najnovija je bollywoodska akvizicija, koju se takođe s nestrpljenjem očekuje. Film u distribuciju kreće u decembru 2014., u njemu glume poznata imena indijske kinematografije Ranbir Kapoor i Anushka Sharma, a nadahnut je stvarnim događajima romantiziranim u knjizi “Mumbai Fables”, povjesničara Gyana Prakasha.

Posljednji na ovom popisu je eksperimentalni film “Manakamana”, antropologinje Stephany Spray i redatelja Pancha Veleza. Oni su fokusirali kameru u jedna kola nepalske žičare na putu prema slavnom hramu Manakamana i snimali putnike. BBC nas uvjerava kako ne trebamo očekivati tišinu i dosadu, nego živo filmsko štivo s puno detalja.

[DaDole]

Naši kritičari nisu bili te sreće da poput američkih i britanskih odmah pogledaju oba dijela najkontroverznijeg filma godine, “Nimfomanke” Larsa von Triera. Pokazali su nam samo “jedinicu”, tek nešto malo dulju od dva sata, pa se do definitivnog suda treba strpjeti još dva-tri tjedna, prije no što vidimo i “dvojku”, no ni to za čistunce neće biti dovoljno, jer je svojeglavi Danac montirao i tzv. integralnu verziju, koja po posljednjim navodima traje pet i pol sati.
Marketinško plasiranje filma svakako je dosad najveći pothvat von Trierova poduzeća Zentropa: nije baš bilo lako tijekom čitave godine zasipati Internet vijestima kako se i hollywoodske zvijezde kalibra Shie LaBeoufa za volju danskog filmaša dragovoljno seksaju pred kamerama, a zatim obrazlagati da to baš nije tako. Danci su zapravo odradili pionirski i nesumnjivo efikasan posao u golicanju znatiželje javnost: zahvaljujući njihovom trudu i umješnosti, svi znaju za “Nimfomanku”, no hoće li je i gledati u kinima to je već posve drugo pitanje

[DaDole]

Sjajna Uma Thurman

Ponajprije, “Nimfomanka” je namijenjena gledateljima širokih pogleda, koje zanima i žele saslušati što imaju za reći oni koje se inače žigoše za nemoral ili perverziju. Vrlina je filma što prilično radikalno i samouvjereno zadire u to “drugo”, dok se povremeni prizori seksa čine zbilja sekundarnim u odnosu na ono što je njegova prava tema.
Kako to sve funkcionira kao umjetničko djelo? Nemam pojma, jer nisam vidio cjelinu. “Nimfomanki” zasad ne bih pretpostavio niti jedan od poznatih von Trierovih filmova, a pomalo me smeta i činjenica što najbolja scena gotovo i nema veze s erotikom, u njoj sjajna Uma Thurman sučeljava svog nevjernog supruga (Hugo Speer) s posljedicama koje će imati njihovo troje djece ukoliko se on opredijeli za raskid. Kad je o glumcima riječ, Skarsgĺrd i Gainsbourgica odlično drže okvirnu priču, no 22-godišnja londonska manekenka Stacy Martin, koja igra nimfomanku u mladenačkoj dobi, pravo je otkriće filma: šteta što po svoj prilici neće imati previše posla u drugom dijelu.


Tekst je preuzetiz Jutarnjeg lista

[DaDole]

Ona: Ljubavna priča za XXI vijek

Da li su za srećnu ljubav potrebna najmanje dva srca? Ili je dovoljno jedno srce i jedan operativni sistem?

Da li vam se bar jednom desilo da prospete vodu preko svog telefona, ili da vam laptop isklizne iz krila i prestane da radi na trenutak? Baš u tom trenutku, koji nekada traje kao cela večnost, dok gledamo u beživotno parče tehnike, pitamo se šta ćemo da radimo ako reanimacija ne uspe. I koliko smo samo važnih podataka sačuvali (samo) tu, bez kojih će naš život možda biti teži nego što već jeste... Imajući sve to na umu, zaista ne deluje nestvarno da ćemo u skorijoj budućnosti biti u stanju da se zaljubimo i ostvarimo vezu sa operativnim sistemom kao što to čini pisac Teodor Tvombli (Hoakin Finiks) u filmu „Ona“. Nakon kraha velike ljubavi i neuspelog braka, Teodor kupuje prvi operativni sistem sa veštačkom inteligencijom (glas pozajmljuje Skarlet Johanson) i zaljubljuje se. Tek tako.

[DaDole]

Uspeh filma „Ona“ mogao bi da se traži na više mesta, ali ja za to najzaslužniji svakako Džounz koji osim režije potpisuje i inteligentno napisan scenario. Njegova suptilna moć da nas uvuče u emotivni tornado i potom nas tresne o zemlju vidi se već u prvoj sceni filma, kada Teodor čita nešto što bi moglo da bude najdivnije ljubavno pismo na svetu. I dok se još pitamo kakva priča stoji iza tog pisma, Teodor ustaje od svog stola i računara i mi shvatamo da je on samo jedan od desetina zaposlenih u kompaniji koja se bavi pisanjem pisama umesto drugih ljudi.

Džounz svog junaka Teodora, romantičnog, smušenog i bolno usamljenog heroja, vodi kroz film bez žurbe, dajući mesta Finiksu da oseti kako je to biti u njegovoj koži i potpuno se izgubi u liku. Potom u priču ulazi Samanta, koju je samo glasom neverovatno uverljivo dočarala Johanson, i pred nama se rađa ljubav. Džounz ne upada u zamku klasičnog podilaženja publici, već pametno razvija svoje junake i ne libi se da postavi pitanja koja su i svakom gledaocu na umu. Jer, ljubav sa OS-om do sada još nismo iskusili, mada bi se čitaoci i komentatori sa Tehnopolisa možda pobunili.

Kroz njihovu priču, bez obzira na to da li vam se čini mogućom ili ne, Džounz na svetlost izvlači širok spektar emocija i problema sa kojima savremeni čovek ne zna kako da se izbori, pa se radije zatvara u svojih nekoliko sigurnih kvadrata, u ovom slučaju u stanu na visini nebodera, omeđenom staklenim zidovima koji očajnički zovu nekog iz spoljnog sveta da proviri unutra i vidi šta se dešava u nama.

Uprkos ranijim ljubavnim brodolomima, Teodor kao i svi mi, ponavlja svoje ljubavne obrasce i upušta se u vezu u kojoj otvara sebe i gradi Samantu, dajući oboma nesvakidašnje novo iskustvo. Gledalac sve vreme sumnja da takva ljubav može da se završi uspešno, ali posmatrajući Teodora kako juriša ulicama kao zaljubljeni ludak i spava na plaži grleći malu tehničku spravu iz koje dolazi toliko toga, na trenutak sve izgleda moguće. Jer, na kraju dana, svi se mi nadamo srećnom kraju.

Srećnom kraju nada se i Samanta, koja uz Teodora raste i nadrašćuje sve ono što su u nju ugradili silni programeri, i baš kao i svaki čovek na svetu, u trenucima ljubavi po prvi put oseća svoju kožu, prvi put oseća svoje telo i gleda na svet kao nikada to tada.

Ono što je, izuzev ove ljubavi, zanimljivo jeste i način na koji Džounz prikazuje odnos sredine prema ljubavi između čoveka i OS-a, ali i način na koji Teodor uviđa da je sve više ljudi oko njega, sve više slučajnih prolaznika, zaokupljeno svojim OS-ovima, nezainteresovano za ljude oko sebe. Zanimljivo je i to da je upravo jednoj devojčici dao priliku da postavi neka sasvim jednostavna pitanja koja pogađaju pravo u centar, kao na primer: „A zašto ti živiš u računaru?“ Ipak niko ne postavlja bolja pitanja od dece.

Uz, još jednom izvanrednu glumu Finiksa i Johanson, ali i nenametljive pristojne uloge Ejmi Adams, Runi Mare i drugih, sa divnom malom muzikom (krojenom po ukusu svakog hipstera) i mesečevom sonatom Karen O (The Moon Song), Džounz je napravio upečatljiv i pametan film. Da li je u pitanju remek-delo, pokazaće vreme, ali sa ove tačke „Ona“ ostavlja utisak dovoljno pametnog i izuzetno emotivnog filma, kojim i mi kvazi-intelektualci bez problema možemo da se pohvalimo u društvu.

[DaDole]

Novi film makedonskog reditelja Stoleta Popova ("Srećna nova '49", "Tetoviranje", "Gypsy Magic"), danima poslije premijere na festivalu "Braća Manaki" u Bitolju ne silazi s naslovnih strana tamošnjih medija, ali ne zbog kvaliteta ili umjetničke vrijednosti, već zbog skandala kojem je prisustvovala i francuska zvijezda Žilijet Binoš.


Riječ je o najskupljem filmu u istoriji Makedonije po imenu "Do balčaka", čiji budžet je iznosio tri miliona eura - dva je dobio od vlade kao film od posebnog nacionalnog interesa, 500.000 od nacionalnog filmskog fonda, a još 500.000€ dodato je uoči postprodukcije, kad je projekat upao u dugove iz kojih se još nije izvukao.