Saznajmo o državama

[DaDole]

Najbolje je djecu ostaviti u šumi

Danci ekstremno drže do ekologije i zdravog života. Danska djeca rijetko dobivaju slatkiše, a pazi se da redovito jedu sirovu hranu. Ne kupuju im se igračke bez kraja i konca, trebaju biti kreativni i igrati se vani, bez upletanja odraslih. Zato su iznimno popularni šumski vrtići - “ustanove” zbog kakvih bi u Hrvatskoj sasvim sigurno digli na noge pravobraniteljicu za djecu, Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo socijalne politike te zahtijevali kazneni progon vlasnika. Radi se o vrtiću koji se, u građevinskom smislu, sastoji od sklepanog sanitarnog čvora na livadi uz šumu izvan grada. A vrtićke sobe, dvorana za sport i ples, hodnik s ormarićima za stvari i ostali uobičajeni inventar nalazi se - u šumi. Pelenaši, dakle dvogodišnjaci, idu u grupu Hrast, a predškolci u Smreku. Osam sati svaki dan ta djeca borave - u šumi, bez nadstrešnice, bez zgrade, bez igračaka, bez radijatora. I to u državi u kojoj jaka zima traje od konca rujna do sredine svibnja. Sa sobom nose lunch pakete, pretežno sirove hrane. Osnovno je pravilo da se jasličari moraju animirati sami, bez upletanja pedagoga. Nakon osmosatne smjene, busevi djecu odvode natrag u grad. Teško je zamisliti zagrebačku mamu kako pristaje da joj netom prohodalo dijete osam sati dnevno samo tumara šumom na minus 10. Ali isto tako nema zagrebačke mame - za razliku od kopenhaške - koja ne zna što su vrtićke boleštine. U šumskim vrtićima nema ni virusa ni bakterija. Ta su djeca - zdrava kao dren.

[DaDole]

Beba ima temperaturu? Pa ostavite je golu na snijegu...

Danci ne nasjedaju prevarama farmaceutskih lobija i ne troše lijekove bez veze jer - od većine se stvari ne umire. To je mantra ne samo prosječnih Danaca već i njihovih liječnika. Nakon dugo godina otpora, prihvatila ju je i teta Ankica, izbjeglica iz Bosne, koja već 20 godina radi kao teta u tamošnjem vrtiću. Teta Ankica dugo je smirivala Kristinu koja je dobila slom živaca kad je u vrtiću svojeg djeteta vidjela bebu skinutu do pelena postavljenu pokraj otvorenog prozora usred zime. Bila je tamo jer joj se tako prirodno spušta temperatura! Čepiće, sirupiće i obloge, prvu pomoć svake hrvatske mame, danske mame najčešće preziru. Kao što se generalno preziru bespotrebni odlasci liječniku, zbog, recimo, visoke temperature ili vodenih kozica. Budući da se kod liječnika ne dolazi bez internetske ili telefonske najave, do njih je gotovo nemoguće doći s tako običnim simptomima. Kristina je na kraju za svojeg bolesnog mališana zvala zagrebačke liječnike, koji bi joj ili pomogli telefonski ili bi je podučili kako da predimenzionira simptome da bi u Kopenhagenu došla do svojeg termina u ordinaciji.

Danci vole imati djecu

Danska je jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nema ozbiljnih problema s natalitetom. Njihove žene prosječno rode 1,8 djece tijekom života, a hrvatske žene rode jedva 1,4 djeteta. I to je vidljivo već na ulici - djeca su svagdje, roditelji ih uvijek vode sa sobom jer su dadilje najčešće neprihvatljive, a neobično su česta dvostruka kolica za blizance: Danska je pri vrhu zemalja po udjelu žena koje se podvrgavaju medicinski potpomognutoj oplodnji. Bez obzira na potpunu nemogućnost našeg razumijevanja njihovih odgojnih metoda, činjenica je da je Danska država koja voli djecu i koja voli obitelj - bilo kakvu: razvodi su česti, ali nakon razvoda roditelji se jednakopravno brinu za djecu. Za nas neobično velik broj žena ima djecu s više muškaraca. Gay parovi normalno odgajaju djecu, žene se i same često podvrgavaju
umjetnoj oplodnji. Poštuju različitost obiteljskih struktura i vole djecu.

[DaDole]

Biti star u Danskoj
Kopenhagen - grad bez staraca

Dok su dječja kolica na svakom koraku, vidjeti sijedu glavu koja nije na biciklu i ne ide na posao u Kopenhagenu je prava rijetkost. Jer starci u Kopenhagenu ne žive. Nordijski tip obitelji ne poznaje baka i deda servis, a djeca napuštaju roditeljski dom gotovo čim im to zakon dopusti, sa 18 godina. U starijoj dobi, danski umirovoljenici najčešće prodaju svoj stan - ne ostavljaju ga djeci jer bi im porez pojeo do tri četvrtine vrijednosti stana - i s tim novcem, što je lijepa svota jer je Kopenhagen iznimno skup, odlaze na neko jeftinije mjesto za život. Najčešće se radi o Francuskoj ili Španjolskoj ili danskoj provinciji. Državne mirovine su vrlo niske s obzirom na tamošnje cijene i - sve su jednake! Bez obzira na to gdje radili, osnovna je mirovina svim umirovljenicima ista. Nešto su veće tek one kojima su firme uplaćivale i drugi stup, no rijetki su umirovljenici koji u Kopenhagenu mogu lijepo živjeti od mirovine. Međutim, taj novac u Španjolskoj vrijedi mnogo više i garantira pristojan život. Zamislite hrvatsku baku i djeda koji su prodali svoj stan i neće ga ostaviti djetetu, otišli živjeti na drugi kraj kontinenta i ostavili dijete da se samo brine o dvoje unučića. I tamo uživaju u dugim šetnjama, a djecu pozovu eventualno za Božić?

[DaDole]

. Intimnost i golotinja
Čemu zavjese?

Što je zemlja južnije, koristi više pokrivala, zavjesa, tkanina. Što se ide sjevernije, pokrivala sve više padaju. Danci, recimo, obožavaju staklene zidove i stječe se dojam da normalne zidove koriste isključivo unutar kuće ili stana - nikad kao vanjske. Njihovi su domovi stakleni, prozirni, otvoreni svakom pogledu. A zavjese ne koriste. Nije im neugodno presvlačiti se tako pred prozorom, a Kristina je nekoliko susjeda uhvatila kako neopterećeno vode ljubav. Na lokalnom bazenu, na koji vrlo često majke dolaze s djecom, uobičajeno je da se prije odlaska u bazen sve žene skinu i zajedno tuširaju, komentirajući jedna drugu. Nema sramežljivosti, čak ni pred djecom gotovo pubertetske dobi. Kristina se jedina tuširala u badekostimu.
Kako se ispravno samozadovoljavati?

Četvrtkom na večer, na prvom programu javne danske televizije, u 21 sat, ide rado gledana obrazovno-dokumentarna emisija koju Danci jako vole. Jer je dokumentarna i obrazovna. Tako je, recimo, jednog četvrtka stručna suradnica u studiju uživo educirala i pokazivala ispravne tehnike samozadovoljavanja te komparativne prednosti raznih spravica, dok je drugi gost to mirno i stručno komentirao. Emisija je bila krajnje ozbiljna, kao intervju kod Branimira Bilića, konstatira Kristina, koja nije mogla vjerovati što vidi.

[DaDole]

Slobodno vrijeme
Kavica? Može, s nogu

Sate provedene na kavi - dakle u kafiću gdje vas služe ljubazni konobari koji spravljaju trilijun različitih kombinacija kava s mlijekom - Danci ne prakticiraju. Niti razumiju taj naš običaj, tu nasušnu potrebu. U danskim kafićima kava se uzima na šanku, čeka se u redu da se kupi i tada se traži mjesto među rijetkim stolovima. Onda se ide po šećer i vodu, koji stoje na drugom kraju prostorije: voda stoji u vrču i lijeva se u plastične čaše. Ako se nađe slobodan stol - koji si najčešće gost sam očisti od nagomilanih šalica - nije uobičajeno da se sjedi dugo i priča. Kristini nije preostalo ništa drugo nego da s prijateljicom Tamarom, također iz ovih krajeva, i japanskim turistima povremenu kavicu pije u Copenhagen Royalu te da espresso plaća 10 i više eura. Jedino tamo rade konobari.

Individualci, ne društvenjaci

Sprijateljiti se s danskom obitelji - onako da si upadate u kuću, zovete se na večere, idete na pića i plaćate naizmjence runde, zovete ih u zadnji čas kad vam nema tko čuvati djecu i ne brojite si usluge - jako, jako je teško. Oni su nepopravljivi individualci. Kristina si je pak baš to dala u zadatak. U početku je bez kraja i konca nakuhavala i zvala kolege i roditelje sinovih prijatelja na večere. Svi su uredno dolazili, ali nitko ih nije pozvao natrag. Sve dok je jedna kolegica iznenada nije pozvala na sushi party, malo druženje kolega kod nje kod kuće povodom unapređenja, na kojem će svatko raditi sam svoj sushi. Bilo e ugodno i ležerno.
Tekst preuzte iz Jutaernjeg lista, objavljen krajem novembra 2013