Ovdje možemo da podijelimo sva saznanja o nekim državama i regionima koja su po nam zanimljiva i koja želimo podijeliti ,a da ne uključuju turističko viđenje.
Ovdje možemo da podijelimo sva saznanja o nekim državama i regionima koja su po nam zanimljiva i koja želimo podijeliti ,a da ne uključuju turističko viđenje.
Michael Booth je britanski novinar i pisac kojem iz štampe upravo izlazi nova knjiga, u kojoj se pozabavio 'istinom o nordijskom čudu', odnosno pozitivnim uvjerenjima koje ostatak svijeta ima prema nordijskim zemljama.
Autor: Guardian
Booth posljednjih 10 godina živi u Danskoj, a za članak u Guardianu je napisao nekoliko informacija o Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj i Islandu koje se prešućuje kad se piše o ovim zemljama – vječito u pozitivnom svjetlu. Njegove katkad ironične i duhovite zapise prenosimo uz manja kraćenja:
Danska
"Zašto se Danci nalaze tako visoko na međunarodnim listama sreće? Pa, zaista imaju veliku razinu povjerenja i socijalne kohezije i zaista im dobro ide u industriji svinjskih proizvoda, ali po OECD-u (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) također godišnje rade par sati manje nego ostatak svijeta.
Rezultat je produktivnost koja je zabrinjavajuće niska. Kako si onda mogu priuštiti sve one skupe obroke iz prirode i ručno pletene rukavice?
Jednostavno, Danci imaju najvišu razinu privatnog duga na svijetu (četiri puta veću nego Talijani, ili da to stavimo u kontekst, dovoljnu da dobiju upozorenje MMF-a), a više od polovice njih spremno je priznati da koriste sivo tržište da dođu do dobara i usluga.
No, možda je najprljavija tajna Danaca ta da, po izvješću Svjetskog fonda za zaštitu prirode (WWF) iz 2012. godine, imaju četvrti na svijetu po veličini ekološki otisak.
Dakle, veći i od SAD-a. One vjetroelektrane ispred obale možda izgledaju impresivno kad sletite u Kastrup, ali Danska je najveći izvoznik nafte u EU i još uvijek sagorijeva užasno puno ugljena.
To trebate imati na umu idući put kad vam Danac pokaže prst jer imate grijalicu na trijemu.
Bojim se da vas moram upozoriti i na dansku televiziju.
Njihova nova velika dramska serija Arvingerne je zapanjujuća, ali svakodnevna stvarnost na danskoj televiziji su stalne reprize 15 godina starih epizoda Ubojstava u Midsomeru i dokumentaraca o dobrobiti svinja. Također, Danci imaju najviše poreze na svijetu (a šesti su po visini plaća – odatle takav dug, pretpostavljam). Kako je rekao glasnogovornik think-tanka Cepos, kojeg sam intervjuirao, Danci za državu rade do četvrtka do pauze za ručak, a ostalih dan i pol rade za sebe.
Korelacije ovoga je, pretpostavljaju svi, da Danska ima najbolje javne službe? Prema OECD-ovom programu PISA-e, danske škole zaostaju za britanskim. I zdravstveni sektor popušta (nekidan sam došao na hitnu pomoć gdje su mi rekli da se trebam naručiti, što očito nije u skladu s imenom službe). Po podacima Globalne fondacije za istraživanje raka, Danci imaju najveću razinu oboljelih od raka. Danska nacionalna željeznička kompanija je posljednjih godina izbjegavala bankrot i vlakovi gotovo sigurno ne idu na vrijeme.
Najozbiljnije od svega, opada ekonomska jednakost za koju mnogi vjeruju da je osnova uspjeha društva. Po izvješću u novini Politiken ovoga mjeseca, postotak ljudi koji žive ispod granice siromaštva se udvostručio u posljednjem desetljeću. Danska je postala nacija podijeljenih, u osnovi, na Kopenhagen i ostale danske provincije koje su postale 'smetlište' za nezapadne imigrante, stare, nezaposlene i nezapošljive koji žive uz 22 milijuna svinja koje se uzgajaju na danskim farmama i pumpaju antibioticima.
Još koja neugodna istina?
Danci su agresivni jingoisti (arogantni oblik nacionalizma koji se očituje u obliku stava prema strancima op.a.), koji mašu svojom crveno-bijelom zastavom na svaku provokaciju. Kao i Šveđani, prigrlili su privatizaciju s velikim entuzijazmom (čak su i kola hitne pomoći privatna) i mogu se činiti spektakularno nesofisticiranima kad portretiraju druge rase.
Norveška
Postoji ta uznemirujuća islamofobna subkultura u Norveškoj. Pitate li Dance, reći će vam da su Norvežani najizoliraniji i najksenofobniji od svih Skandinavaca, što je istina jer su od 70-ih, kad su se domogli novca od nafte, postali jako škrti i bojažljivi prema strancima.
Iako su u 2013. dobili rekordni broj prijava za azil, odobrili su ih manje od pola (oko 5.000 ljudi). Novinar Simon Sætre u svojoj knjizi Petromania tvrdi da moćni naftni lobi čini zemlju izoliranom i asocijalnom. Po njemu, njegovi su sunarodnjaci postali korumpirani vlastitim bogatstvom pristiglim od nafte, rade manje, ranije odlaze u mirovinu, češće traže bolovanje.
A kao diler koji ne dira vlastitu zalihu, hvale se što koriste samo obnovljive izvore energije, dok istodobno svoje bogatstvo temelje na izvozu fosilnih goriva ostatku svijeta. "Navikli smo da sebe vidimo kao dio rješenja, a s naftom odjednom postajemo dio problema. Većina ljudi to poriče", kaže antropolog Thomas Hylland Eriksen.
Island
Ovdje se ne trebamo dugo zadržavati. Samo 320.000 – čini se pohlepnih i neodgovornih – ljudi živi na ovoj prelijepoj, ali granično nenaseljivoj stijeni u sjevernom Atlantiku. Daljnja pažnja će ih samo još više ohrabriti.
Finska
Jako volim Fince, najpragmatičnije, zastrašujuće ljude, sa smislom za humor koji je suh kao Sahara. No, bih li želio živjeti u Finskoj? U ljeto će vas napasti komarci, zimi ćete se smrznuti – pod uvjetom da vas netko ne upuca ili da sami sebe ne upucate. Finska je treća po redu na svijetu po posjedovanju oružja, iza SAD-a i Jemena. Ima i najvišu stopu ubojstava u zapadnoj Europi, te najvišu stopu samoubojstava u nordijskim zemljama.
Finci su epski pijanci petkom navečer i alkohol je vodeći uzrok smrti kod muškaraca. "U nekom trenutku večeri, oko 23.30, ljudi se počnu ponašati agresivno, udaraju se, hrvaju. Idući dan se tome smiju. U SAD-u bi im priredili intervenciju", kaže finski novinar Heikki Aittokoski.
S ukaljanim draguljem Nokijom, koju je progutao Microsoft, finska ekonomija je sad više nego ikad ovisna o prodaji papira – koji najviše odlazi ruskim barunima pornografije. Nacija koja se nekoć zvala 'obrazovnom supersilom Zapada', također je podbacila na PISA-i, što je uz neke incidente u kojima su sudjelovali finski učenici dovelo do spekulacija jesu li finske škole tako divne kako se o njima priča.
Ako biste se ipak odlučili preseliti ovdje, ne očekujte stimulirajuće razgovore. Finska je reaktivna, slušajuća kultura, opterećena tabuima kojih je previše (većinom teme vezane uz građanski rat, Drugi svjetski rat i Hladni rat). Nisu baš voljni ćaskati. "Mi uvijek preferiramo biti sami", priznala mi je jedna Finkinja. Radila je u turističkom uredu.
Švedska
Sve što kažem o Švedskoj izblijedjet će u usporedbi s njihovom samokritičnom slikom koju imaju o sebi. Prije nekoliko godina je švedski Institut za istraživanje javnog mnijenja pitao mlade Šveđane da opišu svoje sunarodnjake. Glavni su pridjevi bili: zavidni, ukočeni, marljivi, ljubitelji prirode, tihi, pošteni, nepošteni, ksenofobni. ... Zapravo, Šveđani su jako sposobni izolirati se jedni od drugih.
Skoro pa jednopartijska država tijekom većine 20. stoljeća, 'neutralna' Švedska nastavlja ekonomski napredovati zahvaljujući prepoznatljivom brendu 'totalitarnog modernizma', koji ograničava slobode, potiskuje neslaganje u ime konsenzusa, te se čine odlučni da prerežu veze između muža i žene, djece i roditelja, starijih i njihove djece. Zamislite ih kao 'Kinu sjevera'.
Nezaposlenost mladih je veća nego u Velikoj Britaniji i veća je od prosjeka u EU; integracija je stalni izazov, a desnica je u usponu. Pitate li Fince, reći će vam da je švedski ultrafeminizam 'uškopio' njihove muškarce, ali oni će se boriti da utope svoju tugu. Njihove trgovine alkoholom koje vodi država, užasni Systembolaget, Susan Sontag je jednom opisala kao 'pola mrtvačnica, pola stražnja soba u kojoj vrše pobačaje'.
e da...čitala sam ovaj tekst u novinama...zanimljivo je kako su samokritični ti skandinavci
где си пошла с крмељиве очи
1. Finska djeca kreću u školu tek sa sedam godina.
2. Rijetko dobivaju ispite ili rade zadaće sve dok dobo ne zađu u tinejdžerske godine.
3. Djeca se ne mjere ni na koji način prvih šest godina svoje edukacije.
4. Postoji samo jedan obavezan standardizovan ispit u Finskoj tek kad djeca napune 16 godina.
5. Sva djeca, pametna ili ne, pohađaju i uče u istim razredima.
6. Finska troši oko 30 posto manje po studentu nego SAD.
7. 30 posto djece prima dodatnu pomoć tokom njihovih prvih devet godina školovanja.
8. 66 posto srednjoškolaca odlazi na studij (najviše u Evropi).
9. Razlika između najslabijih i najboljih studenata najmanja je u svijetu.
10. Naučni razredi ograničeni su na 16 učenika kako bi svaki čas mogli raditi praktične eksperimente.
11. 93 posto Finaca završi srednju školu (17.5 posto više nego u SAD-u).
12. 43 posto finskih srednjoškolaca odlaze u strukovne škole.
13. Finski osnovnoškolci imaju ukupno 75 minuta pauze dnevno, dok je prosjek u SAD-u 27 minuta.
14. Učitelji provode samo četiri časa dnevno u razredu, a dva časa sedmično potroše na profesionalno usavršavanje.
15. Finska ima isti broj učitelja kao i New York City, ali daleko manje učenika (600,000 učenika u usporedbi s 1.1 miliona u NYC-u).
16. Školski sistem u potpunosti financira država.
17. Svi profesori moraju imati magisterij koji je u potpunosti subvencioniran.
18. Nacionalni kurikulum sadrži samo osnovne smjernice.
19. Učitelji se biraju iz top 10 posto najboljih studenata.
20. U 2010. godini 6.600 prijava predano je za 660 mjesta za obrazovanje učitelja u osnovnim
21. Prosječna početnička plata finskog učitelja iznosi 29.000 dolara u 2008. (u SAD-u 36.000 dolara)
22. ...dok srednjoškolski učitelji u 15 godina iskustva ostvare 102 posto primanja u odnosu na ostatak svojih kolega sa završenim fakultetom (u SAD-u taj broj je 62 posto).
23. Učitelji se ne plaćaju po uspješnosti.
24. Učitelji imaju isti status u društvu kao doktori i advokati.
25. Međunarodna standardizirana mjerenja u 2001. pokazala su da su finska djeca na vrhu ili vrlo blizu vrhu u prirodnim naukama, čitanju i matematici. (Od tada pa do danas dosljedno i dalje zauzimaju prva ili blizu prvog mjesta).
26. Uprkos svim razlikama između Finske i SAD-a, Finska lako pobjeđuje i zemlje sa sličnom demografijom. (Npr. susjedna Norveška ima stanovništvo slične veličine i homogene kulture kao Finska, a obrazovni sistem sličan SAD-u s kojim dijeli i rezultate na međunarodnim rangiranjima).
Tekst je preuzet sa Danas.hr
Islanđani su među najsretnijim i najzdravijim ljudima na Zemlji. Oni objavljuju više knjiga po glavi stanovnika od bilo koje druge zemlje, i imaju više umjetnika.
Mogu se pohvaliti prevladavajućim vjerovanjem u evoluciju – ali i u vilenjake. Island je najmiroljubivija nacija na svijetu (policija čak ne nosi oružje), i najbolje mjesto za djecu. Ah, da, i imaju lezbejku na čelu države, prvu na svijetu. Doduše, nacionalno jelo je trulo meso ajkule, ali ne može se imati baš sve.
Island je takođe i najbolje mjesto da imate maternicu, kako tvrde iz Svjetskog ekonomskog foruma. Njihov izvještaj o rodnoj ravnopravnosti rangira zemlje prema tome gdje žene imaju najravnopravniji pristup obrazovanju i zdravstvenoj njezi, i gdje mogu najravnopravnije učestvovati u političkom i ekonomskom životu države.
Prema izvještaju za 2013. godinu, Islanđanke imaju sve. Ni njihovim sestrama u Finskoj, Norveškoj i Švedskoj nije loše: ove zemlje su na drugom, trećem i četvrtom mjestu. Danska ne zaostaje mnogo za njima, na sedmom mjestu.
Sjedinjene Države su na 23. mjestu, što je lošije od prošle godine. Na posljednjem mjestu, od 136 zemalja, nalazi se Jemen.
Kako su zemlje naseljene Vikinzima postale vodeće po pitanju rodne prosvijećenosti? Krvožedni pljačkaši i nisu baš primjer egalitarizma, a rani dani nisu bili naročito lijepi. Srednjevijekovni islandski zakon zabranjivao je ženama da nose oružje ili da imaju kratku kosu. Vikinške žene nisu mogle biti poglavice ili sudije, i morale su ćutati na skupovima. S druge strane, mogle su zatražiti razvod i naslijediti imovinu. Ali to i nije baš dobra osnova za najravnopravnije društvo na svijetu.
Promjena je došla sa opismenjavanjem, kao prvo. Danas gotovo svi u Skandinaviji znaju čitati, što je nasljeđe Reformacije i ranih hrišćanskih misionara, koji su bili zainteresovani da nauče sve stanovnike da čitaju Bibliju. Nakon dugog perioda nestabilnosti, nordijske zemlje su se krajem 18. vijeka takođe okrenule opismenjavanju sa ciljem stabilizacije. Do 1842. godine, Švedska je uvela obavezno školovanje i za dječake i za djevojčice.
Istraživači su otkrili da što je društvo pismenije uopšte, veća je vjerovatnoća da će biti i ravnopravnije, i obrnuto. Ali stopa pismenosti je veoma visoka i u Sjedinjenim Državama, tako da mora da postoji još nešto u Skandinaviji. Ispostavilo se da je cijeli “švedski sto” sastojaka učinio rodnu jednakost visokim prioritetom u nordijskim državama.
Da bismo razumjeli zašto, pogledajmo religiju. Skandinavski Luteranci, koji su okrenuli leđa Katoličkoj crkvi zbog njene neumjerenosti, bili su zabrinuti zbog nejednakosti - naročito nejednakost između bogatih i siromašnih. Smatrali su da ljudi rođenjem dobijaju određena prava, koja ne mogu davati samo moćnici, i to im je možda dalo ideju o pravima žena. Luteranske državne crkve u Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Norveškoj i Islandu imalu su žene sveštenike od sredine 20. Vijeka, a danas Švedska Luteranska Crkva čak ima ženu nadbiskupa.
Ili se možda radi o tome da tamo i nema puno religije uopšte. Skandinavci baš i ne idu mnogo u crkvu. Oni uglavnom gledaju na moral iz sekularnog ugla, gdje nema toliko opsesivnog fokusiranja na pitanja seksa i manje je interesovanja za kontrolisanje ponašanja žena. Skandinavski sekularizam je razdvojio seks od grijeha, što je ispalo dobro za žene.
Žene sada imaju pravo na seksualno iskustvo, jednako kao i muškarci, i reproduktivnu slobodu. Djevojčice i dječaci uče o kontracepciji u školi (čak i o zadovoljstvima orgazma), i većina gradova ima klinike za mlade gdje je kontracepcija lako dostupna. Žene mogu imati abortus iz bilo kojeg razloga do 18. sedmice (nakon čega mogu tražiti dozvolu od Nacionalnog zdravstvenog i socijalnog odbora), i ova tema nije politički kontroverzna.
Što se tiče skandinavske političke ekonomije, Švedska i Norveška su imale velike imperijalističke avanture, ali takvo ponašanje je opalo nakon Napoleonovih ratova. Nakon toga su ulagali u vojsku kako bi se odbranili od invazija, ali su bili manje zainteresovani za jačanje vojske da bi se bavili napuhanim kolonijalnim strukturama i inostranim avanturama.
Nordijske zemlje su generalno ulagale manje resursa u vojsku –gdje se patrijarhalne vrijednosti naglašavaju i ukorjenjuju. Island, na primjer, troši najmanji postotak BDP-a na svijetu na svoju vojsku.
Industrijalizacija je takođe dio te priče: ona je kasno stigla u nordijske zemlje. U 19. vijeku, Skandinavija je imala bogatu i moćnu trgovačku klasu, ali regija nikada nije proizvela zlatno doba industrijskih titana i ekstremnu koncentraciju bogatstva koja se tada dešavala u Americi, i koja se danas vraća. (Čini se da imovinska nejednakost i diskriminacije svih vrsta idu ruku pod ruku.)
U 20. vijeku, farmeri i radnici u novonaseljenim nordijskim državama udruživali su se u političke koalicije i mogli su predstavljati ozbiljan izazov poslovnoj eliti, koja je bila relativno slaba u poređenju sa onom u Sjedinjenim Državama. Kao i svi obični ljudi bilo gdje na svijetu, Skandinavci su željeli društveni i ekonomski sistem u kojem svako može dobiti posao, očekivati pristojnu zaradu i koristiti se jakim socijalnim službama. I to su i dobili – nešto poput Ruzveltovog “nju dila” ali bez ograničenja koja su dodali njujorški bankari i južnjački konzervativci. Razvili su se jaki radnički sindikati, koji promovišu rodnu jednakost.
Javni sektor je rastao, pružajući ženama dobre prilike za zaposlenje. Island danas ima najveću stopu članstva u sindikatu od bilo koje druge države članice OECD-a.
Vremenom, skandinavske države su postale moderne socijaldemokratske države gdje je bogatstvo ravnomjernije podijeljeno, obrazovanje je uglavnom besplatno do završetka fakulteta, a socijalne službe omogućavaju ženama da bezbrižno rade i podižu porodicu. Skandinavske mame nisu u agoniji oko nalaženja ravnoteže između posla i porodice: roditelji mogu uzeti godinu lli više plaćenog roditeljskog odsustva. Od očeva se očekuje da budu ravnopravni partneri u podizanju djece, i čini se da im se to sviđa. (Potražite ih u ljupkom foto albumu The Swedish Dad.)
Ljudi na sjeveru su shvatili – a to nije nuklearna fizika — da je svima bolje kada muškarci i žene dijele moć i uticaj. Ni oni nisu savršeni — još ima nedovršenog posla kada je u pitanju postupanje prema ženama u privatnom sektoru, a osjetili smo i dah mračnih sila iz uspješnih uradaka pop kulture kao što je knjiga/film “Djevojka sa tetovažom zmaja”. Ali Skandinavci su odlučili da je ulaganje u žene dobro za društvene odnose, ali i pametan ekonomski izbor. Stoga ne iznenađuje da nordijske zemlje imaju jake ekonomije i da su u vrhu kada su u pitanju inovacije – Švedska je ispred Sjedinjenih Država na tom polju.
Dobra vijest je da stvari idu nabolje za žene u većini zemalja. Ali izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma pokazuje da situacija u 20 odsto zemalja ostaje ista ili se čak pogoršava.
Tekst je preuzet sa Socialreader.com
Danci su, prema izvješću o sreći koje su napravili stručnjaci njujorškog Sveučilišta Columbia po narudžbi UN-a, najsretniji narod na svijetu, iako im zima traje dulje nego ostala tri godišnja doba zajedno i mrak većinu godine pada već u 16 sati.
Danska ima 5,4 milijuna stanovnika, nalazi se na sjeveru Europe, BDP po glavi stanovnika iznosi gotovo 44.000 eura, što je drugi najveći BDP u Europskoj uniji. Statistika pokazuje da sa svojom zaradom žive 25 posto bolje od prosječnog stanovnika EU. Za socijalnu zaštitu izdvajaju čak 35 posto BDP-a.
Zaposleno je oko 76 posto stanovništva u dobi od 20 do 65 godina, a nezaposlenost je u krizi dosegla zabrinjavajućih 7,5 posto.
Kad se Zagrepčanka Kristina Wolsperger Danilovski s obitelji početkom 2009. godine preselila u Kopenhagen, bila je svjesna da odlazi u naprosto drukčiju državu.
Prvi susret s potpuno drukčijim konceptom života bio joj je vezan uz upis djeteta u jaslice.
Recept za sreću
Arhitektura Kopenhagena je prekrasna i očekivala je vesele, šarene, tople jaslice i zainteresirane, posvećene tete. Međutim, dijete je upisala u zgradicu nalik baraki, sa sivim zidovima i podovima, bez boja, igračaka i crteža, a čuvale su ga tete koje jedva da su se bavile djetetom.
- Danci vjeruju da djecu od ranih nogu treba odgajati da budu individualci, da se trebaju brinuti sami o sebi i animirati se. Danske mame ne trče za svojom djecom i ne viču “nemoj, nemoj, pazi, past ćeš”. One vjeruju da mora pasti i da će tako naučiti. U prvim jaslicama mojeg sina, koji je jedva imao dvije godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši te da promrzne i pokisne jer sljedeći put sigurno neće zaboraviti kapu - priča Wolsperger Danilovski.
Našem mentalitetu to je teško prihvatiti, no Kristina upozorava: Danci odrastaju u sretne, zdrave i odgovorne ljude. Njihov je pristup samo drukčiji.
Nema tu ocjene što je bolje ili lošije - to je naprosto različito. Je li bolje stalno skakati oko djece kao što mi činimo? Je li bolje to što naši vrtići moraju biti roza i plavi i puni cvijeća? Je li to objektivno bolje? Je li naš mentalitet u kojem se zadnja kuna daje za djecu bolji? Je li bolje da roditelji nemaju ništa, ali djeca nose markiranu odjeću i slave skupe rođendane?
Ne znam! Toga, recimo, u Danskoj nema. Odjeća se kupuje samo kad se mora, i to jeftina, igračke su rijetke, kao i slatkiši. Vjerojatno je najbolji put negdje u sredini - kaže Kristina Wolsperger Danilovski.
1. Pravila, pravila i - bez iznimke - pravila
Plastična žuta kartica
Da bi postojao u Danskoj, da bi mogao imati ime, adresu, kupiti auto ili televizor, uplatiti loto, platiti struju, posuditi knjigu u knjižnici ili upisati u fitness klub - moraš imali žutu karticu. Malu plastičnu žutu karticu s desetoznamenkastim poreznim brojem CPR-om. Svaka sličnost s našim OIB-om je, kaže Kristina, sasvim slučajna i nenamjerna. Jer taj je broj poput Big Brother kamere - zna sve, baš sve o tebi i prati svaku, i najmanju promjenu: ta kartica “zna” gdje živiš, jesi li oženjen i s kim, koliko imaš djece, u koji vrtić ili školu idu, gdje radiš, kolika ti je plaća, koliko imaš računa i u kojim bankama, što posjeduješ u Danskoj, a što u inozemstvu, tko ti je doktor, imaš li mjesečnu kartu za podzemnu... I to je jedina iskaznica koju Danci imaju - to je i osobna, i putovnica, i zdravstvena knjižica. I s njom obavljaš sve. Nema papirologije koja ti treba da bi nešto obavio - nema, primjerice, vjenčanih ni rodnih listova, ni čekanja na njih, “ne starijih od šest mjeseci”. Dovoljna je žuta kartica. Danska birokracija funkcionira besprijekorno. Bez iznimke - besprijekorno. Oduševi to u prvom trenu strance s juga, izluđene beskonačnim čekanjima na bezbrojnim šalterima i plaćanjima pustih biljega i naknada. Međutim, upravo je ta besprijekornost dio na koji se teško naviknuti: besprijekornost ne trpi izuzetke. Ako zakasniš s uplatom sat vremena, ako rok pada u nedjelju, a ti platiš u ponedjeljak ranom zorom - žuta kartica to zna. I platit ćeš kaznu. Iako taj sat vremena ne igra nikakvu ulogu. Jer pravila su pravila.
Život preko interneta
Sve se u Danskoj može obaviti preko interneta, pomoću žute kartice. Sve je do te mjere internetizirano da su neka kod nas klasična zanimanja - potpuno nestala. Poput knjižničara. U knjižnici je sve kompjutorizirano. Knjige se posuđuju pomoću kompjutora, vraćaju se na svojevrsnu pokretnu traku koja pak izdaje račun za zakasninu, ako postoji. Plaća se POS-om. Sve je manje i blagajnica, veliki trgovački lanci polako prelaze na automatske blagajne. Karte za trajekte mogu se kupiti samo online, i to za određeni trajekt u određeno vrijeme. Ako putnici zakasne - mogu ući u prvi sljedeći na kojem ima mjesta. Prosječno čekanje - do pola dana. I novine se čitaju online - gotovo da i nema kioska s papirnatim novinama, one se kupuju u dućanima i jako su skupe.
Fitness
Dvije ulice od svog stana Kristina je pronašla dobar fitness klub. Rade non-stop, imaju jogu, pilates, vježbanje, termine si određuješ kako ti odgovara, i to preko interneta, a cijena od 350 kruna mjesečno (jedna kruna otprilike odgovara jednoj kuni) bila je prihvatljiva. Upisala se pomoću svoje žute kartice i oduševljeno otišla kući rezervirati termine. Budući da nije znala kako će joj izgledati raspored, kako će raditi suprug, kako će biti s djetetom u jaslicama, tjedno bi rezervirala šest do osam termina, znajući da će, u najboljem slučaju, iskoristiti dva. Nakon uspješnih mjesec dana tijekom kojih je oduševljeno hvalila i cijenu i uslugu ovog kluba, stigao joj je račun: 1500 kruna!!! Bila je hladna kao špricer, uvjerena da će ubrzo razriješiti nesporazum. Ispostavilo se da nesporazuma nema i da danska zaposlenica iskreno ne razumije o čemu Kristina priča: najmanje 15 puta rezervirala je termin na koji nije došla. To je apsolutno nedopustivo te je dobila 15 pojedinačnih kazni. Sat na koji ne dođeš dvostruko je skuplji od onoga na koji dođeš. Kristinu je uhvatio bijes i baš u trenutku kad je odlučila da im to neće platiti ni po koju cijenu “pa nek je tuže ako žele”, sjetila se žute kartice pomoću koje se upisala: svaki će joj mjesec obračunavati kamate i na kraju se svakako naplatiti. Još će joj otići i stan na bubanj. I tako se jednostavno morala disciplinirati, no nije prestala s plaćanjem kazni: u ugovoru (na danskom) potpisala je da će na svaki sat doći 10 minuta ranije. Jednom je došla sedam minuta prije početka. Uredno je platila kaznu.
2. Koliko i kako Danci rade
Porez na rad poslije radnog vremena
Danci su bogat i radišan narod, ali s mjerom. S naglaskom na mjeri. Dobro je raditi i ne zabušavati, ali u radno vrijeme. Dobro je zarađivati puno, ali pokazivati bogatstvo je nepristojno. Smatraju da su dovoljno opterećeni 38-satnim radnim vremenom (pauza im nije plaćena) te im šest tjedana godišnjeg (koji koriste kada i kako hoće i šef ga ne mora odobriti - samo primiti na znanje) ne nudi utjehu. Radi se u radnom vremenu, najčešće od 8 do 16. I ni sekunde dulje. Nikada. Poslovni laptop ostaje na poslu - ako ga nosiš doma i radiš, plaća se posebni porez. Kao i na prekovremeni rad i na korištenje službenog mobitela izvan radnog vremena. Poslovna hijerarhija je prilično apstraktna i svi se moraju osjećati jednakima. Poslovno odijevanje ne postoji. Nema neplaćenih prekovremenih sati. Petkom ujutro se ne radi, kolektivno se doručkuje. Kristinu je u tri godine šef nazvao jedan jedini put izvan radnog vremena: da je podsjeti da u petak ona organizira doručak.
Stranci se uglavnom čude ovakvim radnim navikama jednog od najbogatijih naroda. Osobito je teško to prihvatiti Britancima, naučenima da se radi 24/7. Takva je bila i članica uprave tvrtke u kojoj je radila Kristina. Doručci petkom održavali su se na konferencijskom stolu u njezinu osobnom uredu! Globalna, korporativna poslovna žena to naprosto nije mogla prihvatiti. Imala bi u tom terminu telekonferencije, primala goste i održavala sastanke, ali danski radni kolektiv nije mogla smesti. Naprosto su je nadglasavali mljackanjem i neprekidnim nuđenjem kruhom, maslacem i listićima čokolade. Dok nije odustala i organizirala si posao izvan ureda svaki petak ujutro.
Život do 18 sati
Prosječnom Hrvatu, naviknutom da gotovo svaku uslugu može dobiti i u 22 sata, čini se da u Danskoj sve radi kao odjel za izdavanje potvrda o nezaposlenosti - i frizeri, i pedikeri, i dućani, i knjižnice - sve se zatvara oko 18 sati. Čekate li u dućanu i sat vremena u redu ne biste li platili robu, kad istekne radno vrijeme - morat ćete napustiti trgovinu i vratiti se sutra. Izlazak nakon 18 sati pomalo je nepristojan. Danci u 18 sati imaju zajednički obrok, svojevrsnu ručak-večeru, a u 19 sati danska djeca već spavaju. Takav je red. Dugo najavljivani i očekivani kulturni događaj - gostovanje njemačke filharmonije - u Kopenhagenu je zakazan za 17.30 sati. Jednom je Kristina odlučila isprobati dansku strpljivost. Zajedno s dvije prijateljice s juga otišla je proslaviti 8. mart u restoran na kasnu večeru u 19.30 i čvrsto odlučila ostati što je dulje moguće. Od 21 sat nadalje konobari su oko njih prali pod, raspremili su sve stolove, mrzovoljno im donijeli račun koji nisu tražile, ali nisu se dale. U 22 sata doslovce su ih izbacili van.
Pola-pola
Spolna ravnopravnost u Danskoj doista živi. U kućnim i roditeljskim obavezama spol nije bitan, sve se dijeli popola. Jedan je Danac u multinacionalnoj kompaniji obaviješten da bi za par tjedana trebao na dvotjedni službeni put. Odmah je tražio razgovor sa šefom strancem i zatražio “financijsku naknadu za ženin prekovremeni rad kod kuće zbog njegove odsutnosti”. Objasnio mu je da će žena sad morati promijeniti sve svoje planove, preuzeti na sebe i njegovu polovicu obveza, kuhanja, razvoženja djece. Zašto bi na to pristala? Stranci su ostali u nevjerici. Ali nakon par sati konzultacija, odlučili su da je bolje Dančevoj ženi platiti naknadu.
3. Novac, porezi, štednja
Krunama je mjesto u - novčaniku
Danci su iznimno štedljiv narod i štede na svemu. Špeceraj se kupuje petkom, jer se subotom dolaze nove pošiljke voća, povrća i mesa te se petkom stara pošiljka prodaje po akcijskim cijenama. Budući da preferiraju sirovu hranu - dobiju sve što im treba. Danci rijetko kuhaju, ali obrok izvan doma smatraju rasipništvom i luksuzom. Pa jedu raw food. Nenamjenski krediti, koji se kod nas masovno dižu kad trošimo preko mjere, u Danskoj su iznimno, iznimno rijetki. Kamate su najviše 3 posto, ali kredit jednostavno ne možeš dobiti bez krajnje dobrog razloga: banka - koja neminovno zarađuje na takvim kreditima - takve kredite u pravilu ne odobrava ni kad je platežna moć za njihovo vraćanje neupitna. Umjesto nenamjenskih kredita banka nudi - tečaj upravljanja vlastitim novcem! Danci koncept minusa, odnosno “dopuštenog prekoračenja po tekućem računu” uopće ne razumiju.
Sebi kupiš jedan auto, državi platiš još dva
Porezi su u Danskoj nevjerojatni. Na luksuzne automobile - 180 posto. Dakle, na cijenu automobila platiš još gotovo dvostruko toliko poreza. Osim ako ne ukloniš zadnja sjedala - onda je to dostavno vozilo, pa je porez samo 60 posto. Na stan koji ti ostave roditelji - koji su na njega, pri kupnji, platili pristojan porez - platit ćeš porez. I to od 40 do 75 posto!