Zovem se ružičasto

[DaDole]

Možemo li uopće spriječiti naše djevojčice da vole princeze i ružičasto?

Da li je to potrebno

[DaDole]

Mnoge buduće mame često kažu kako njihove djevojčice neće nositi samo ružičasto i neće se igrati princeza, jer negdje u sebi ne odobravaju tako jednolično i usko poimanje svijeta u kojem će njihove kćeri odrastati.

No scenarij obično u stvarnosti izgleda ovako: Žena sazna da je trudna i da će roditi djevojčicu. Svi iz njezine okoline uz glasno “aaaaaah” i “oooooh” počinju pričati kako će biti zabavno oblačiti i uređivati “malu princezu”. Buduća mama potom kaže “Nećemo se igrati princeza”, a sve druge mame u prostoriji koje imaju djevojčicu, prasnu u smijeh uz značajno kimanje glavom koje u prijevodu znači “To je neizbježno”.

[DaDole]

Moderna očekivanja


Većina mama u današnje vrijeme očekuje od svojih kćeri da budu jednako sposobne, obrazovane, emancipirane i uspješne kao i sinovi.
Žene se desetljećima bore i ulažu ugroman trud i snagu da društvo promijeni očekivanja prema njima, da svijet vidi i prizna da su žene savršeno sposobne brinuti o sebi, pobjeđivati i postizati ciljeve, kako na sportskom borilištu tako i u vlastitu domu ili na poslu.
Žene više ne žele sjediti za tkalačkim strojem (u figurativnom smislu rečeno) i čekati princa na bijelom konju koji će ih bespomoćne i jadne spasiti od siromaštva, grube stvarnosti ili nevolje, pretvoriti ih u princeze i brinuti se za njih.

Cure su zasukale rukave i same će se pobrinuti da budu sretne i ispunjene.

Većina mama ne potiče svoje kćeri da biraju samo jednu boju, igraju se samo s jednom vrstom igračaka (na kojima su princeze) i maštaju samo o jednom – ružičastom svijetu princeza.
Ipak, u jednom će trenutku u njihovu domu možda doista prevladati ružičasta – ružičasti til, ružičaste majice, haljinice i torbice, lutkice princezice, bojanke s princezama, ružičasti biciklić i tako dalje.
Nešto od toga doći će kao poklon, nešto će curice same izabrati i to je možda doista kod nekih djevojčica neizbježno.

[DaDole]

Ponudite više opcija, dozvolite im da biraju


Nije sve tako sivo, nije sve tako ružičasto.
Roditelji rijetko nameću djeci boje razmišljajući pritom o rodnom identitetu i rodnim ulogama.
Sve se događa spontano i na kraju ispadne da zapravo djeca biraju ono što se njima najviše sviđa. Roditelji ne mogu djecu prisiliti da im se neka boja, igračka, odjeća sviđa. Iako još ne znaju zavezati cipelu, ne znači da kikići nemaju svoj ukus i preferencije.

Isto tako, ako biraju i vole ružičasto, to ne znači da će se djevojčice utopiti u stereotipnim i staromodnim ulogama ili izgubiti u svijetu bajki.

Štoviše, djevojčice koje vole princeze s jednakom će se strašću vjerojatno igrati i s kamionima, životinjicama, kanticama i lopaticama te kroz igru iskušati razne uloge i maštarije.

Ono što roditelji mogu je djevojčicama ponuditi što više opcija, više boja, više edukativnih igara, više raznovrsnog sadržaja i dozvoliti im opet da same izaberu što im se sviđa.

Čak i ako odaberu nešto što mi odrasli smatramo previše rodno i spolno stereotipnim, možemo im objasniti da stvarni život nije bajka i što bi se dogodilo da jest.
Čini se kako neke djevojčice prirodno garvitiraju prema ružičastom, pa možda ni nema smisla zabranjivati im i spriječavati ih u tome.
To je samo faza. Kad postanu tinejdžerice rozo će zamijeniti crnim ili sivim.
Pa opet neće biti dobro. I tako dok ne odrastu…

[DaDole]

Kultura ružičastog ili koliko su princeze pogubne za djevojčice?

Gotovo sve djevojčice na svijetu prolaze kroz “princeza fazu” kada su opsjednute i oduševljene svime što je ružičasto i lijepo, a ponajviše princezama poput onih Disneyjevih.
Kada se isto dogodilo i malenoj Daisy, kćerki Peggy Orenstein, ova novinarka New York Times magazina odlučila je malo istražiti taj fenomen.
Otkrila je kako kultura krhkih i nježnih princeza kakvu kompanije reklamiraju i prezentiraju djevojčicama, zapravo nije toliko nevina.
Štoviše, Peggy Orenstein tvrdi kako kultura ružičastih ženstvenih princeza može ostaviti određene negativne posljedice na psihološki, socijalni i fizički razvoj djevojčica.


Istraživanje ju je odvelo na nekoliko lokacija, među kojima su zabavni park Disney World, lanac trgovina s proizvodima za djevojčice American Girl te na jedno natjecanje ljepote za djevojčice (poput onog na filmu Mala Miss Amerike). Iskustva, rezultate i razmišljanja potom je pretočila u knjigu koja je upravo objavljena u SAD-u – “Cinderella Ate My Daughter: Dispatches from the Front Lines of the New Girlie-Girl Culture” (Pepeljuga je pojela moju kćer: Vijesti s prvih linija nove djevojačke kulture).
Uoči izlaska knjige dala je intervju za portal LiveScience.com u kojem odmah na početku napominje kako odrasli rijetko obraćaju pažnju što se događa u svijetu dječje kulture.

Oni koji obrate pozornost, shvatit će kako je tržište preplavljeno strogo podijeljenim proizvodima po spolu. Isto tako, može se primijetiti da svi proizvodi za djevojčice izgledaju kao da su bili uronjeni u ružičastu boju i to bez obzira koja im je namjena.

[DaDole]

Peggy je uočila da su djevojke s jedne strane vrlo obrazovane, odlične u ulozi menadžerica i vođa te kao sportašice.
S druge strane su pod velikim pritiskom da se definiraju kroz svoj izgled. Izgledati dobro obično znači biti seksi i zavodljiva, što je jako ograničavajuća definicija.

Ovakvi pritisci se na ženski spol strovaljuju sve ranije, neki kažu praktički od rođenja.
Mnogi proučavaju fenomene poput poremećaja u prehrani i depresije, u kakvoj su vezi pop kultura i seksualnost te druge probleme kod tinejdžera.
Oni se ne pojavljuju iznenada na njihov 13. rođendan. To je još jedan razlog zbog kojeg se Peggy zainteresirala za ovu temu.
Proučila je mnoge aspekte kulture koja obavija svakodnevicu djevojčica, no posebno se koncentrirala na Disney princeze. Kada gledate same proizvode, princeze imaju puno šminke, sve se vrti oko ‘vjenčanja’ i nekih budućih snova. One nisu seksualizirane kao takve, već se bave stvarima koje su usko vezane uz seksualizaciju – konzumerizmom i samoljubljem


Drugim riječima, princeze ohrabruju djevojčice da misle kako lijep izgled znači puno divljenja i ljubavi od strane okoline te da je jako važna količina stvari i accessorizea koje imaš u ormaru.
Poruka koju princeze i neke druge igračke prenose djevojčicama je – “Ja sam najvažnija”.
Sličan “girl power” pokret pojavio se i 90-tih te je kroz pop kulturu odaslano niz poruka o tome kako djevojčice, djevojke i žene trebaju težiti samoostvarenju i samoodređenju, ali kroz posao, karijeru i obrazovanje, a ne kroz izgled. Princeze komuniciraju nešto drugo.
Osim što su lijepe, mršave, krhke i plahe, one su danas i razmažene (npr. lutke Bratz), mažene i pažene i samoljubive.

[DaDole]

Kako princeze mogu utjecati na djevojčice?
I sama Peggy Orenstein kaže kako na površini cijela priča s princezama izgleda nevina, zaštitnička, lagana i bezopasna. Čak i ona kaže da je to doista možda tako.
No, možda i nije.
U svakom slučaju, smatra da bi roditelji trebali biti bolje upoznati s konceptom “princeza kulture”, jer možda se on ipak u konačnici neće podudarati s njihovim vrijednostima koje žele prenijeti na svoje kćeri.
Po pitanju opsjednutosti ružičastom bojom, događa se da djevojčice doista smatraju da ako nešto nije u toj boji, da to uopće nije proizvod za djevojčice. To stvara pomalo iskrivljenu sliku o tome što se smatra “ženstvenim” ili “ženskim” i “muškim”.
Peggy u knjizi spominje jedan slučaj koji je načula u igri svoje kćerke kada je imala 5 godina. Malena Daisy vozila se s prijateljicom na biciklićima.
Daisyin biciklić bio je srebrne boje, a kaciga crna s šarenim detaljima. Njezina prijateljica imala je ružičasti biciklić i ružičastu kacigu te se obratila Daisy s konstatacijom da na glavi nema kacigu za curice.
Daisy se snašla i odgovorila da to nije istina, jer je to kaciga za curice i dečke. Njezina “princezasta” prijateljica na to je rekla samo “oh” i nastavile su se igrati.


Peggy se potom pitala što je ova interakcija među djevojčicama značila za njezinu kćerku? Je li Daisy naučila da se treba držati ružičaste boje kako joj se ne bi ubuduće spočitavalo da ima muške stvari? Ili je njezina prijateljica naučila da osim ružičaste, djevojčice smiju nositi i neke druge boje? Teško je reći. U svakom slučaju, djevojčice dobivaju krivu sliku o tome što je “žensko” ili “ženskasto” koja je iznimno ograničavajuća.
U knjizi se spominje još jedan fenomen, a to je da djeca, posebno djevojčice, sve ranije postaju odrasle. Osim što se sve ranije fizički razviju, sve ranije su izložene sadržajima koji su seksualizirani, a za to nisu dovoljno zrele. Bez obzira na fizičko sazrijevanje, psihičko sazrijevanje nije se ubrzalo s godinama.
Ako pogledate bilo koju liniju proizvoda za djevojčice, naći ćete velike količine šminke, seksi kostima za maškare, torbica i nakita, parfema i drugog “arsenala” koje žene koriste kako bi se osjećale seksi i privlačno. Da ne spominjemo ekstreme, kao što je grudnjak za 7-godišnjakinje.

[DaDole]

Što kažu stručnjaci?
Peggy Orenstein razgovarala je s mnogim psiholozima i sociolozima.
Ono što ju je najviše iznenadilo je činjenica koliko prerana seksualizacija i igranje seksi uloga kroz igru u ranoj dobi, odvaja djevojčice od zdravih autentičnih seksualnih osjećaja.
One u vrlo ranoj dobi počinju učiti kako je seksualnost nešto što se izvodi (uz pomoć ranije spomenutih rekvizita), a ne nešto što osjećaš.
Sve to može imati dublji utjecaj kada djevojčice postanu žene, jer osjaćaj da je seksualnost stanje koje treba umjetno potaknuti, a ne prirodno stanje, ostaje u njima i dalje.
Tipični primjer za to dala je jedna stručnjakinja i znanstvenica koja proučava načine na koje adolescentice definiraju seksualni osjećaj.
Većina ih taj osjećaj povezuje s time kako su odjevene i kako izgledaju.
Današnje igračke ohrabruju djevojčice da svoj identitet ispoljavaju kroz svojevrsnu predstavu. Predstava se obično bavi pitanjima uređivanja i izgleda.
Kada postanu tinejdžerice, događa se jednaka predstava, pa nerijetko svoj identitet ispoljavaju na pogrešan način.
Primjerice, mnoge će se priključiti društvenoj mreži na Internetu i osjetiti potrebu da se predstave, no to će napraviti na potpuno neprimjereni način i pred svojih 350 prijatelja (od kojih je malo onih pravih). Tu govorimo o neprimjerenim fotografijama i opisima, koji zapravo odražavaju ono što je naučila – da si ono što glumiš da jesi tj. da si ono kako izgledaš.


Društvo s jedne strane, roditelji s druge


Živimo u društvu koje je pretjeralo u svemu, koje “krade” djetinjstvo našim kćerkama, koje ih seksualizira kroz proizvode i medijske sadržaje, koje ih definira kroz to kako izgledaju, koje sve svodi na ružičastu boju, privlačnost i dekoraciju.
Imamo kulturu koja previše pažnje pridaje onom vanjskom, koje je puno lažnih uzora i koje negira djeci na neki način pravo da budu djeca i da se igraju bez strukture i nametnutih pravila.
S druge strane, svi roditelji žele da njihove kćeri u životu potpuno ispune svoj potencijal, da budu ljubazne i suosjećajne, žele da se osjećaju korisno i da svoj identitet povezuju s onim što rade i u čemu su najbolje. Roditelji žele da se njihove kćeri osjećaju lijepo na niz načina, jer biti lijepa ne znači samo biti našminkana.


Što učiniti?
Rješenje dakako nije zatvoriti dijete u kuću i odbijati od nje sve ružičaste igračke.
Sve se svodi na to da roditelji trebaju osvijestiti još jednu ulogu koju su protiv svoje volje dobili, ali o njoj možda nisu razmišljali. To je uloga zaštitnika djetinjstva kao takvog, a ne samo djeteta.

Roditelji trebaju naučiti kako osigurati djetetu okolinu u kojoj će 5-godišnjakinja biti samo 5-godišnjakinja. I svakako, o svemu treba razgovarati s djecom i stalno im ponavljati da ključ samopouzdanja i dobrih odluka ne leži samo u tome kako izgledamo, već i u tome što radimo i kako se ponašamo u društvu.
Te želje nisu u suglasnosti s proizvodima s kojima se njihove kćeri igraju, s medijskim sadržajima koje gledaju i računalnim igricama koje igraju te porukama koje im današnja pop-kultura prenosi i govori da bi trebale biti.