Zaslužili je a nisu dobili .....Nobelovci bez nagrade

[Bisernica]

Svoj 5000- ti post na Razbibrigi ostavljam na temi posvećenoj
najdražem mi piscu


Pozivam za svedoka mastionicu i pero i ono što
Se perom piše;
Pozivam za svedoka nesigurnu tamu sumraka ,
noć i sve šta ona oživi,
Pozivam za svedoka mesec kad najedri i zoru
Kad zabeli;
Pozivam za svedoka sudnji dan, i dušu sto sama
Sebe kori;
Pozivam za svedoka vreme, početak i svršetak
Svega – da je svaki čovek uvek na gubitku

[Bisernica]

Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?

— Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?

— Lukavstvo je nepošteno.

— Nije uvijek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Neko to zove mudrošću.

— Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želis dobro?

— Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.

— Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.

Tvrdjava

[Bisernica]

A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se više osjećao nadmoćan, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, već možda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu ženu u mome životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slična, zašto je jedna dozvala drugu, više me se tiče ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove žene s licem iz griješnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega što se desilo, da se prekorim? Da se prekorim što sam ispustio sve mogućnosti, i više ne mogu da ih vratim.
Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.
Ova što me pokrenula, vratila me sebi.

Meša Selimović - Derviš i smrt

[Bisernica]

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

Meša Selimović - Tvrdjava

[Bisernica]

Knez Miškin moga djetinjstva

Iz tog vremena, dok još nisam znao ništa, dok je sve izgledalo lako i prozračno, pa čak i rat, najviše mi je ostao u sjećanju Salih-efendija, tušanjski džamijski imam i učitelj u mektebu, za djecu predškolskog uzrasta, kako se danas kaže.
Slali su nas u taj mekteb sasvim malene, sa tri-četiri godine, vjerovatno da nas se otarase, da ne smetamo po kući, ili da ne slušamo kukanje i othukivanje žena zbog mobilizacije i zbog glasova o ratu. Naročito je uznemirenje raslo kad su kroz Tuzlu prolazili veći kontigenti vojske prema Drini. Taj mekteb je najljepša i najudobnija škola za koju znam. Dolazilo se slobodno i odlazilo isto tako, kad ko hoće, ali je rijetko ko izostajao. Bio je običaj da zimi svaki dan donesemo po komad drveta, za loženje mekteba. To je bio naš prvi samostalni doprinos. I već rano ujutro, samo što je dan svanuo, vidjeli su se mališani, zgureni od hladnoće, s manjim ili većim komadom drveta pod rukom, kako iz cijelog naselja žure u mekteb pored džamije. Sjedili smo na hasurama za peštahtama. Na nešto uzdignutom postolju, na šiljetetu, sjedio je hodža Salih, iza njega gomila kraćih i dužih štapova kojima je mogao da dohvati đake i u prvim i u posljednjim redovima.
Ali se hodža Salih nije mašio za štapove, niti su bili njegovi: ostali su od ranijeg učitelja, i mi smo ih lomili polako ali uporno, dok ih nije nestalo, a Salih-efendija nije ni primijetio da ih nema, kao što nije vidio, izgleda, ni da su ikad stajali iza njegovih leđa. Valjda najsiromašniji od svih siromašnih u Tušnju, ovaj dobri čovjek se neprestano smješio, blako gledajući svijet oko sebe očima plavim kao nebo, kao ćetenov cvijet, nevinim kao u malog djeteta. Nikada nije mogao ni umio da se naljuti, čak ni da se namršti. Puštao nas je da slobodno skačemo i galamimo, smiješio se strpljivo, bezazleno uživao u našoj radosti, a ako bismo pretjerali i prešli svaku mjeru, stidljivao nas je umirivao, pokazujući na ulicu, kao da je htio da kaže: Šta će ljudi reći!, i tim gestom kao da se izvinjava što nam smeta. Ponekad bi njegovo nevino lice postalo tako bespomoćno, tako zbunjeno i uplašeno (kao da se bojao da će ga stariji izgrditi radi nas) da smo se odmah smirivali, zbog njega. Nismo htjeli da ga povrjedimo, na koliko da smo bili nestašni: nismo ga poštovali, voljeli smo ga, kao da je bio jedan od nas.
Djed me nagovorio jedno jutro da ponesem Salih-efendiji zamotuljak duhana, škije i cigar-cage, i ja sam to učinio, nerado, sa stidom; stavio sam mu duhan pod šiljete na kojem je sjedio, s kraja, da se vidi. Kad je sjeo i primjetio zamotuljak, uzeo ga je, razmotao, pogledao u nas, djetinje se osmjehnuo i izašao u dvoriste, da puši. Nije se čak ni začudio, samo se obradovao; toliko je bio čist i jednostavan! Donosio sam duhan svaki dan, i među nama je cvjetalo tiho zadovoljstvo, i ljubav, kao među vršnjacima, lijepa i mirna, bez riječi. A onda sam jedno jutro zaboravio da od djeda uzmem duhan. Hodža je mirno turio ruku pod šiljte, kao i svaki dan, a kad njegovi prsti nisu našli šuškavi masni papir, pocrvernio je kao da ga je neko zapljusnuo crvenom bojom po čistom blijedom licu, i polako povukao ruku sebi, kao da je htio da zabasuri svoj pokret pun povjerenja. Zbunio se, zato što se nadao, zato što je uzalud tražio, zato što je mene povrijedio svojim razočarenjem. Drugog jutra sam opet donio duhan, hodža je mirno uzeo zamotuljak i odmah izašao da puši, bez traga uvrijeđenosti, kao da je htio da kaže: - zaboravio si, znam, svakom se može desiti. A ako i ne doneseš, opet je sve u redu. Na sve je pristajao u životu, osim da se svađa s ljudima.
Možda nije znao mnogo o ljudima, možda nije bio ni mnogo pametan, ali smo mi bili zadovoljni našim nespretnim učiteljem; on se povjeravao nama, kao i mi njemu, možda i istim riječima. Strah me je govorio je. Ljudi odlaze u rat, i ne vraćaju se. Šaptao je zbunjeno, tobože odgovarajuće na naša pitanja o ratu, i ne uspijevajući da ista objasni, jer mu je sve bilo nejasno kao i nama. Samo kad bi neko iz mahale otišao u rat, sjedio je zamišljen i zbunjeniji nego obično, sa zaboravljenim tužnim osmijehom na čistim zžućkastim obrazima, i puštao nas da radimo šta hoćemo, kao da nije među nama. Nije nas čuo, ma koliko galamili. A onda bi zatresao glavom, i nasmiješio se, kao da se izvinjava što nas je zaboravio, i opet se vratio među nas, dobar, drag i bespomoćan.
I hodži Salihu mogu da zahvalim što početak svoga života doživljavam kao divan sunčani predio, i što na horizontu moga dalekog sjećanja stoji mirna, utješna, osmjehnuta slika odraslog čovjeka djetinje duše, tužno nevinog lica, zbunjenog izraza zbog mnogo čega što vidi a ne razumije, uvijek spremnog da oprosti za uvredu i za zlo. A kad nam je Majdžil rekao da je njegovoj bolesnoj majci slao po ženi kafu kad god je mogao, i to noću da drugi ne vide, postao nam je istinski prijatelj. Možda baš njemu dugujem za mnoge iluzije u životu, ali i za mnoga razočarenja, jer takve dobrote malo je među ljudima. A tog anđeoskog kneza Miškina moga djetinjstva nisam ni do danas zaboravio, i drago mi je da je bio takav, makar i jedan jedini.

[Bisernica]

Tuga i smijeh


Prvi put sam sve ovo ispričao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od početka do kraja. Tako sam i sam sebi složio razložnu priču, koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, možda i izvan nekog određenog smisla, kao težak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zašto baš njoj, i zašto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Učinilo mi se da zna slušati, razumjeti svakako neće, a slušanje je važnije od razumijevanja.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

A ona je željela, i više nego što sam se nadao. Dok sam pričao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me možda i naveo na neočekivani razgovor, a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo, i tužno. Rekla je samo: - Bože, kako su ljudi nesrećni.

A ja se toga nisam sjetio, iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. Misao nije naročito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su počeli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam očekivao, već uvjerenost s kojom je izrečena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivši se preda mnom, otkrivši se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put, i samo radi mene.

Ime joj je Tijana, kći je pokojnog Miće Bjelotrepića, hrišćanina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronađenih ubica, prije dvije godine, kad je s ćurčijskom robom pošao na vašar u Višegrad. Vlasti nisu ni dugo ni pažljivo tražile ubicu, po čemu se moglo zaključiti da nisu čeznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve pokrije zaborav.

Sve neobično, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.

Kad sam došao s vojne, dočekale su me rđave vijesti. Porodica mi je prošla gore nego da je bila na Hočinu: otac, majka, sestra i tetka, svi su pomrli od kuge. Ni grob im nisam znao; stotine su umirale u jednom danu, i zivi su žurili da ih zatrpaju gdje bilo. Trošna porodična kuća je izgorjela, zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime, zapalili nehotice, nepažnjom, zato što nije njihova. Ponekad bih otišao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oči mrtvog zdanja, u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivše stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kući, nekad. Nije me bilo u vlastitim uspomenama, kao da je to bio neko drugi. Bašta je razvaljena, voćke otrnjavile, bijedno i žalosno. Tražili su mi da prodam, nisam htio. Kao da sam se nadao da će se vratiti sjećanja, možda će mi biti potrebna. Ali sam se toga sjetio kasnije, tada mi je bilo svejedno. Svejedno na neki poseban način, bez duboke tuge i teškog žaljenja.

Obuzela me mirna ravnodušnost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko smrti, da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neočekivani poklon, ne znam kako, ne znam od koga, ali nije daleko od čuda. Možda je moja svijest još bila zbunjena pred tom neobičnom istinom, ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen značaj. Živio sam, u stvari, svoj drugi, tuđi, poklonjeni život, sve ostalo nije važno, za sad nije važno. Ovo je višak, ovo je sreća, koju hiljade drugih nije moglo da razumije, jer nisu pošli mojim putem. Malo je ljudi u gradu moglo da kaže, možda samo ja, jedan jedini: srećan sam, živ sam. Nisam to govorio, ali sam snažno osjećao, svakom žilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visili nad ponorom.

Ništa drugo me se nije ticalo, čak ni mogući sutrašnji bol. Niko me nikud nije pozivao, ništa mi nije nudio, niti sam ja tražio. I nikome ništa nisam zamjerao. Mogao sam ljudima izgledati čudan, kao da sam izgubio razum. Nisam imao zaposljenja, niti sam imao kuće, nisam imao ništa, a bilo mi je svejedno.

Satima sam sjedio pred Begovom džamijom, na kamenu, i gledao ljude kako prolaze, ili nebo, ili ništa. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno čavrljanje, kao u dobrodušnoj svađi, ili u vedrom pričanju o svemu i svačemu. Ličili su mi na male, obične ljude, pomalo svadljive, dobrodušne, vedre, površne, miroljubive, malim zadovoljne, izdržljive u nevoljama, spremne na sitno zakidanje, bez velikog ponosa. Bili su pitomi i bezopasni, kao djeca. I djecu sam volio, njihove zvonke glasove, brzi topot bosih nogu, radostan smijeh, bezazlenu grubost njihovih riječi. Samo, kad bi se potukli, zatvarao sam oči i uši, uznemiren.

Volio sam sve što nije rat, volio sam mir.

A onda i mir uznemirio.

Pred džamiju je dolazio i Salih Golub, siromašni šerbedžija s Vratnika. Skinuo bi s ramena tešku posudu sa šerbetom, i sjeo na kamen, teško dišući. Kad bi se odmorio, počeo bi da pjevuši, poluglasno, za sebe, naslonjen na zid, zatvorenih očiju. Znao je svega nekoliko riječi jedne jedine pjesme, o djevojkama što tuguju za mladićima koji odlaze u rat, i samo to pjevao, neprestano, počinjući iznova čim dođe do ruba svog kratkog pamćenja. Blijed, mršav, žutih očnih kapaka, izgledao je kao samrtnik. Trideset godina izdržava slijepu majku, zbog nje se nije ni ženio, zbog nje je od jutra do mraka vukao tešku kalaisanu posudu punu zašećerene vode. Kad zaspi, djeca prilaze, sipaju šerbe i piju. Ja im se osmjehujem.

Salih Golub je imao brata u Goraždu, ali su malo marili jedan za drugoga. Taj brat iz Goražda posjedovao je šume i ćifluke, uzimao vakufska imanja pod zakup, davao novac u zajam s lihvarskom kamatom, stekao veliki imetak o kojem se čulo tek kad je umro. Na Glasincu, gdje je držao ergelu konja, ubili su ga hajduci Bećira Toske, a kako mu je žena umrla ranije, imanje je ostalo bratu Salihu i majci. Tako je Saliha Goluba preko noći snašla sreća kakva ni u snu ne dolazi.

Stigao je pred džamiju sutradan, nimalo srećan, mirno ispričao šta mu se desilo, i ponudio mi novac, da počnem neki posao, ili da pođem s njim u Goražde, da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Kao da je želio da s nekim podijeli nesreću. Kad sam odbio, Salih se nije začudio. Pogledao je svoje mjesto na kamenu, gdje se odmarao i pjevušio tolike godine, i otišao pognute glave. Umro je iste noći, od radosti, ili od tuge. Majka mu se uskoro udala za hodžu Sahinpašića, koji je ličio na ženu više nego Golubova majka. I on i ona imali su po sedamdeset godina. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida, a on bez imetka. Život je prevario samo Saliha Goluba.

Nisam više dolazio pred džamiju.

Počeo sam da tražim vodu, tekuću, bistru, plitku. Možda zbog hočinskih baruština, ili zbog mutnog Dnjestra, širokog kao more. A možda i s toga što sam vodu mogao mirno gledati, ne misleći. Sve je otjecalo, tiho sa žuborom, spokojno, sve, i misao, i sjećanje, i život.

Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srećan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i pustao da mi preko ruke prelazi obli talasić, dragajući me, kao da je živ stvor. I to je bilo sve što sam htio, sve što sam želio.

Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka, ozaren.

- Gledaš? - upitao je.

Zvučalo je sažaljivo, zvučalo je zabrinuto.
Nasmiješio sam se, ali nisam odgovorio.

- Jesi li svaki dan ovdje?
- Svaki dan.
- I šta radiš?

Slegnuo sam ramenima.

- Zar ti ne dosadi gledati u vodu?

Pogledao sam ga začuđeno: kako mi može dosaditi!

- Dokle ćeš tako?
- Zašto?
- Od čega živiš?

Opet sam slegnuo ramenima. Nisam znao od čega živim, niti je važno.

- Poludjećeš ovako sam.
- Neću.
- Doći će zima, doći će bolest, doći će godine. Šta ćeš onda?
- Ne znam.
- Jesi li ljut na koga? Jesi li tužan? Sanjaš li teške snove?
- Ne sanjam teske snove, nisam ljut ni na koga, nisam ni tuzan.
- Pomogao si mi kad mi je bilo najteže. I ja hoću da pomognem tebi.
- Ništa mi ne duguješ.
- Otvorio sam pisarsku radnju. Radićeš kod mene, koliko možeš i koliko hoćeš. Ruka ti je sigurno otvrdla, ali će smekšati.
- Ništa mi ne duguješ, Mula Ibrahime. Kad sam ugledao čamac, uhvatio sam se nesvjesno. Možda sam mislio da ću lakse isplivati.
- Ne vraćam dug. Treba mi pomoćnik. Radićeš, i platiću ti. Koliko mogu i koliko je pošteno. Nećeš se obogatiti. A volim raditi s poznatim čovjekom.
- Navikao sam na ovu vodu i na tišinu.
- Doći ćeš ovamo, kad ne radiš, ili kad bude manje posla.
- Pa, ne znam. Kako hoćeš.
- Radnja je lijepa. Ko kutija.

Radnja je usred čaršije, u Mudželitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela i zagušljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nužnike što su zaudarali nepodnošljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo nečiste sile smrada. Ali je to kađenje malo pomagalo, i nije nam ostalo ništa drugo već da se naviknemo.

I to mi je svejedno. Smijao sam se:

- Čovjek se navikne na svaki smrad.

Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno, s lijepim smiješkom i bez pozivanja na božije ime, jer smo bili sami:

- Ja uvijek kažem: neka nije gore.
- Što rekao onaj pametni čovjek kad su ga vodili na vješala.
- S pravom! Mogli su ga odmah ubiti, i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko časaka života. A do vješala jos ima nade.
- Uzaludne.
- Kakve-takve. I to je bolje nego ništa. A ovaj smrad, vidiš, meni upravo odgovara.
- Kako može da ti odgovara?
- Evo kako: zašto su javni nužnici ovdje? Zato što je ovo središte čaršije. A meni baš takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajući između čistog vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan čovjek neće mnogo razmišljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti, dva dobra teško možeš sastaviti. Neka nije gore.
- Amin.


Meša - Tvrđava