Prošlost

[DaDole]

Ostavite je iza sebe..
Prošlost ne pripada sadašnjosti...

[DaDole]

Pogledajte samo djecu ili kućne ljubimce kad se probude. Igraju se, gledaju oko sebe, pronalaze ljepotu i iznenađenja. Svaka stvar ih zainteresira i posvećuju se igri i zabavi.
Nemaju poteškoće s prošlosti, dosadom, predviđanjem loših događaja i razmišljanjem o ljudima koje će sresti kroz dan.
Naravno, djeca su takva dok im odrasli ne objasne što mogu očekivati od života ili dok jednostavno ne vide kako se drugi ponašaju.
Onda nastaju zadrške, strahovi i brojne nedoumice oko toga tko smo i kako funkcioniramo u svijetu.
U poslovnom svijetu, često susrećem ljude koji nemaju samopouzdanja, one koji strahuju od javnog nastupa i prezentacije svojih ideja, one koji se ne mogu nositi s lošom komunikacijom u timovima ili ne mogu izboriti za uspješnu prezentaciju svojih postignuća i rezultata pa stoga nisu odgovarajuće ni nagrađeni.

[DaDole]

Možda tako imate i neku staru bolnu priču koje se ne želite riješiti. Prošlost treba ostati tamo gdje jest.
Nitko se u jednom danu ne može riješiti svega što mu više nije potrebno.
Ako svaki dan odstranimo ili darujemo barem jedan predmet koji nam više ne koristi, osjećat ćemo se lakše. Tako je i s događajima iz prošlosti.

Kad naučimo odbacivati teret sa svojih leđa, hodat ćemo uspravno, spremni na nove pozitivne izazove! Kažu da bismo sa svakim novim predmetom koji unesemo u ormar trebali odstraniti jedan stari.
Naravno, svatko bira tempo i vrijeme svog čišćenja…Možda vas opterećuju neki odnosi ili posao koji radite… Nabrojite ljude s kojima provodite najviše vremena (u direktnom kontaktu, telefonom ili kroz društvene mreže).
Ako vam se sviđa lista, uživajte i dalje. Ako biste s liste nekoga uklonili, zašto to ne učinite?
Zbog neke prošlosti… Iz prošlosti treba učiti, a ne vući je za sobom.

Zamislite kad bi vam netko natovario na leđa sve knjige koje ste do sada pročitali tijekom školovanja? Naravno, to zvuči smiješno, ali tako je i sa starim teretima…
Iz knjiga ste uzeli ono što vam treba, a ostalo zaboravili. I iz svoje prošlosti treba učiti, jer smisao i jest u tome da narastemo.

[DaDole]

Naučimo kako se nositi s različitim životnim trenucima i učimo poslušati unutarnju mudrost.

Kad zapnete i više ne znate gdje ste u svojoj karijeri ili poslu, ključno je da se sjetite da je sve to proces učenja i razvoja i da ste vjerojatno pred nekom većom prekretnicom.

Mnogi o tome ne razmišljaju na taj način i nastoje zadržati staro stanje. Koliko god se trude, nije moguće ostati na mjestu.

U životu uvijek napredujemo, samo nam se čini da stojimo ili idemo unatrag.
To je zbog osjećaja da se ništa ne događa jer ništa ne poduzimamo i „vozimo pod ručnom“. Kad dovoljno ojačamo, promjene će se sigurno dogoditi, ali nikad prije nego što uistinu budemo spremni.

Unutarnja mudrost je jedini kompas koji nam može reći kako da ispravno vodimo i živimo vlastiti život.

(Dr. sc. Elvira M. Budeš)

[DaDole]

Nakon ovako divnog teksta,osjećam potrebu da napišem kako sam baš dugo "presovala" mnoštvo dragih uspomena,sličica,ceduljica,cvijeća,omota,ulaznic a....
Sve čuvam kao sjećanje na neki izlazak,trenutak,poljubac,provod..a zašto..Valjda svi mi imamo negdje u sebi nekog malog hrčka koji pedantno skuplja uspomene..
I onda sam nekako iz čista mira i bez velikog povoda,osjetila da mi se vraćaju i to vrlo intenzivno, sjećanja i da me baš vuku unazad.
Onda sam sve stvari i stvarčice uredno poredala u kutije i odnijela u podrum.
Nisam ih bacila,jer to bi bilo za mene besmisleno,ali sam ih odnijela daleko od prostora u kom živim.

Tako je,nekako, i sa ljudima..Selekcija,neviđanje,površni kontakt ili kontak tipa : zovem te samo kad mi trebaš..Te sam brojeve izbrisala iz telefona,sa mejling liste,iz života..

Kako vi razmišljate o ovome

[DaDole]

Jedna mi je kolegica,dok smo ćaskale uz kafu,na ovu temu rekla kako joj fale neki ljudi iz prošlosti..pokušala sam joj objasniti da joj zapravo fale trenuci u kojima je ona imala neku svoju radost i sreću,da su ti isti ljudi tu,ali da su se promijenili..i nije to mogla da prihvati.
Onda sam je pitala da li se ona promijenila ,ali njen odgovor me zapanjio..reče da nije.
Onda sam shvatila da ona zapravo živi u prošlosti i da sve što radi u sadašnjem trenutku vođeno je težnjom da se vrati tamo gdje se niko nikad nije vratio.
Nekako sam uvjerena da ljudi sa takvim teretom nisu u mogućnosti da žive ovdje i sada.Trenutak.Život.

[Nežnicah]

Upravo ono što si napisala da si rekla koleginici, da nam fale oni trenuci koje smo proživeli i u njima bili srećni... kod mene je imalo pozitivan rezultat pre par meseci... Bila sam nešto setno raspoložena, prisećala se nekih trenutaka kada sam bila toliko srećna, da sam mislila da mogu i nebo da dodirnem... Otišla sam na jedno mesto za koje me vežu takva sećanja i osećanja, sela na tu istu klupu nadajući se da ću u trenutku biti opet ta neka ja od pre mnogo godina, da ću imati taj neki osećaj ispunjenosti, sreće, da će sve biti lepo i bajkovito kao tada što je bilo u mojim očima... međutim ništa, tuga što to ne osećam postala je jača od one koja me dovela na to mesto. Od tada, trudim se da budem ovde, sada, čak sam se rešila gomile sitnica koje su me isto tako svaka ponaosob podsećale na neke lepe trenutke koji su proživljeni i koji se ne mogu ponoviti.

Pre par dana slučajno sam, tražeći nešto deseto, naišla na stara pisma drugarica iz ex Yu sa kojima sam se nekad dopisivala. I naravno, crvić prošlosti je počeo da mi rovari po glavi, kako sam bila tada mlada, kako sam bila bezbrižna, kako sam mislila samo na putovanja, muziku, frizuru, krpice... htedoh da otvorim jedno pismo da vidim o čemu smo pisale tada, ali ipak nisam.. zašto da radim to sebi Neko bi možda drugačije doživeo to, bilo bi mu interesantno, ali pošto poznajem sebe, morala sam da napravim i kažem sebi

[причалица]

odavno ne čuvam ništa iz sentimentalnosti...uspomene mi ne znače, znači mi sadašnjost...ako mi je sadašnjost lepa - nemam vremena za uspomene, ma koliko bile lepe.
moja majka čuva svašta i u osamdeset i nekoj samo roni po prošlosti. meni je to pomalo jezivo. i bespotrebno.

[DaDole]

Svaka rečenica koju bih počinjala sa : E,nekad je bilo...
pripada prošlosti,naravno,ali ne mora uvijek da znači loši i bolni podsjetnik.Može da bude i prisjećanje na radost,pa nam može biti lijepo,ali i mučno jer tog više nemamo u sadašnjosti..
Stoga,zatvaram vrata prošlosti i kad god bi ona da pokuca kao nezvani gost,ne dam joj da uđe..trudim se
I to je dobar,provjeren recept

[salel]

Sanjao sam Šid godinama košmarno i budi se isto tako jer sam od najranije mladosti tamo išao i bilo mi je mnogo lepo i rešio sam da opet odem znajući da to više nije to. I nije bilo. Čak ni Sava Šumaher sa svim onim ogromnim slikama nije bio isti. Vazduh me je omamio i poneki predeli na kratko i neki novi klinci. Oni se sada raduju kao ja nekada. Samo sam troje odraslih sreo i jedna je priča bila užasna. Istog dana sam se vratio u Beograd i od tada Šid više ne sanjam. Nešto me je smirilo, možda baš ta tuga.

[Nežnicah]

Tako sam i ja Sale godinama sanjala Hvar i zelela da odem tamo ne bih li pronasla i osetila ono lepo sto sam tamo dozivela... onda sam shvatila da je nemoguce da opet tamo zateknem sebe mladu, srecnu, vecito zaljubljenu u nekog dalmatinca (sve neuzvracene i neostvarene klinacke ljubavi), mlade i zive svoje roditelje... Ipak da mogu rado bih otisla, bez ovih ocekivanja ali volela bih da povezem proslost i sadasnjost, da se na neki nacin oprostim sa tim mestom

[salel]

Hvala ti što si me na neki način podržala, što smo sa istom niti hteli da povežemo prošlost sa nekim drugim vremenom. Namerno ne kažem sa sadašnošću jer prošlost uvek živi u nama ali je na taj način ublažimo i olakšamo sebi nešto što bi nas još dugo tištalo.

[DaDole]

Tako sam i ja Sale godinama sanjala Hvar i zelela da odem tamo ne bih li pronasla i osetila ono lepo sto sam tamo dozivela... onda sam shvatila da je nemoguce da opet tamo zateknem sebe mladu, srecnu, vecito zaljubljenu u nekog dalmatinca (sve neuzvracene i neostvarene klinacke ljubavi), mlade i zive svoje roditelje... Ipak da mogu rado bih otisla, bez ovih ocekivanja ali volela bih da povezem proslost i sadasnjost, da se na neki nacin oprostim sa tim mestom

da..poneka mjesta treba ponovno posjetiti,ali tek da se oslobodimo odnosno razvežemo sjećanja koja su kao balast ili prosto jer želimo ponovno,godinama kasnije,vidjeti sebe na tom istom mjestu..
nešto sam naučila kad su takvi momenti u pitanju..Nemam toliko života da bih se vraćala na iste obale..pa se zato,godinama već,uvijek opraštam sa nekim dragim obalama,mjestima,hotelima prilikom odlaska sa destinacije......