Status :
Registrovan : Aug 2009
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Poruke : 5,528
Hrišćanstvo
Isus Hristos, jevreski prorok iz Nazareta u Galileji, rođen nešto pre početka nove ere i razapet na krstu prema tradiciji, tokom proleća 33. godine nove ere, centar je hrišćanske religije. Njegov život i kratka karijera učitelja i iscelitelja i njegova smrt samožrtvovanjem su opsani u jevanđeljima. Istorijski izvori tog vremena gotovo da ne sadrže ikakav spomen na Isusa; radikalni teološki trend i dalje njegovo postojanje smatra fikcijom, dok ga glavna struja smatra činjenicom, iako neuhvatljivom.
Isus iz jevanđelja bio je sin Marije, žene drvodelje Josifa. Pošto ga je krstio Jovan Krstitelj, prorok kome je kasnije rimski marionetski kralj Irod odsekao glavu, Isus je počeo da propoveda i da čudotvorno isceljuje. Pokušaji da se rekonstruiše njegova originalna poruka potvđuju da je on podučavao kroz priče sa moralnim porukama – što je bio rabinski običaj – i da je najavljivao ustanovljenje Božjeg carstva na zemlji, koje će odbraniti dobre i potlačene...
[img width=353 height=480]http://www.spcportal.org/cms/images/upload/Image/Slave/sveti-jovan-krstitelj.jpg[/img]
U četvrtom veku nove ere, kanonizacija hrišćanstva je završena. Ona je sadržana u dvadeset sedam rukopisa koji se nazivaju «Novi zavet», različitih od hebrejske Biblije (Tanakh), ili «Starog zaveta», koji su hrišćani kanonizovali. Novi zavet se sastoji od četiri jevanđelja (Mateje, Marka, Luke i Jovana), Dela svetih apostola (nastavak pisca Jevanđelja koje se pripisuje Luki, za koga se pretpostavlja da je bio učenik apostola Pavla), Poslanica apostola (četrnaest se pripisuje Pavlu, jedna Jakovu, dve Petru, tri Jovanu i jedna Judi) i najzad Apokalipse (Otkrivenja) koje se pripisuje Jovanu. U svoj toj literaturi, Stari zavet obično je interpretiran teološki, jer sadrži proročanstva o dolasku Mesije Isusa Hrista...
Hrišćanski život imao je više dimenzija. Za neke konfesije (katoličku, pravoslavnu, nestorijansku, monofizitsku i anglikansku), liturgijska godina ima posebnu važnost. Dva glavna događaja čiji su akcenti prilično različiti na Istoku i na Zapadu, dominiraju hrišćanskim kalendarom: rođenje Hristovo, ili Božić, tradicionalno slavljen 6. januara a onda prebačen na 25. decembar – što je, slučajno, i festival paganskog boga Mitre, Sol Invictus (Nepobedivo Sunce) – i Hristova smrt na krstu (Veliki Petak) i vaskrsenje (nedelja iza, Uskrs), kojima tradicionalno prethodi četrdesetodnevni post. Evharistija, odnosno pričešće svetom hostijom i svetim vinom, jeste sveta tajna, ritual koji je uveo Hristos lično. Katolici priznaju sedam svetih tajni: krštenje, krizma, evharistija, poslednja pomast, brak, uvođenje u svete redove i pokora. Učestalost evharistijske pričesti zavisi od ispovesti i vremenskog perioda: kod katolika posle Drugog vatikanskog koncila to postaje dnevna praksa; kod pravoslavaca, to je praksa koja se obavlja u dosta dugim intervalima i ne kod svih vernika.
Treba reći, iako su tradicionalno isticale patrijarhalne vrednosti, hrišćanske crkve su, od svojih ranih vekova, otvorile monaške redove za veliki broj žena, koje su na taj način izborile pristup obrazovanju i kulturi i mogle da imaju i određenu nezavisnost koju je u njihovom društvu bilo nemoguće naći na nekom drugom mestu... A posebno treba naglasiti, kao neki uslovljeni zaključak, da je moralni život hrišćana važan kod svih denominacija...
Život nije samo topla plima.
I kada te nema - treba da te ima...
