taj budizam je jako zapetljan. treba naći nešto lakše :D
tvoja karma svetla ko sunce, sve šljašti, nema da brineš)
Zašto sam onda tako zabrinuta?![]()
Večnost je čista sadašnjost.
e pa to ti um šljaka bez kontrole, pa hoće da ti zamuti karmu)
Hvala...
![]()
Večnost je čista sadašnjost.
Hvala tebi na stripovima![]()
budizam u Srbiji?
Razbijena časa
Možda kažete: „Nemoj mi razbiti tu času!“ Ali ne možete nešto što je lomljivo sprečiti da ne bude
razbijeno. Ako se ne razbije sada, razbiće se kasnije. Ako je vi ne razbijete, razbiće je neko drugi. Ako
je ne razbije taj drugi, srušiće je jedna od mačaka koje su tu motaju. Buda nam kaže da prihvatimo to.
On je video dovoljno duboko da bi razumeo kako je ta časa vec razbijena. Kad god uzmete času,
nalijete vode u nju, ispijete i odložite je, on vam kaže da vidite da je ona već razbijena. Razumete li
to? Budino razumevanje je bilo takvo. On je u još nerazbijenoj časi video i razbijenu. Kada uslovi koji
je drze na okupu nestanu, ona će se razbiti. Razvijajte u sebi takav stav. Koristite času; čuvate je.
Onda vam jednog dana ona isklizne iz ruke: "Tras!" Nema problema. A zašto nema problema? Zato što
ste je videli razbijenu i pre nego što se zaista razbila. Razumete?
Ali ljudi obično kažu: "Toliko čuvam tu času. Ne dam da se razbije." Kasnije naidje pas, sruši je i vi
onda mrzite tog psa. Ako je vaše dete razbije, onda mrzite njega. Mrzite bilo koga ko ju je razbio –
zato što ste od sebe načinili branu koja ne da prirodnom toku da teče. Napravili ste branu bez ijednog
prelivnika. I šta drugo može da se dogodi sa takvom branom nego da pukne, zar ne? Kad se pravi
brana, naprave se i prelivnici. I kada nivo vode dostigne određenu visinu, ona počne da se preliva
preko prelivnika, sasvim bezbedno. Međutim, ako voda dodje do vrha brane, tada je sama brana
ugrozena. Zato je neophodno da i sami imate ovakve prelivnike. Uviđanje nestalnosti jeste Budin
prelivnik. Kada na stvari gledate na ovakav način, u stanju ste da budete mirni. To znači praktikovanje
Dhamme.
Ajahn Chah
Večnost je čista sadašnjost.
Molitva i predanost
Iako je teško preći more
nad kojim besni oluja strasti,
oni koji žive u skladu sa dobro izloženim Putem,
drugu obalu dostižu.
Dhammapada, stih 86
Pitanje: Da li molitva ima bilo kakvu ulogu u theravada budizmu?
Ađan Munindo: Veoma mi je drago da je postavljeno ovakvo
pi ta nje. Iako se za molitvu može činiti da pripada onim oblicima
du hov ne prakse koji su sasvim drugačiji od ovoga kojem mi pripadamo,
lično smatram da je ona jedna od dimenzija du hov nog
rada koju nije mudro odbaciti. Za sebe mogu reći da to kom dugog
niza godina jedva da je prošao i jedan dan a da nisam iz go vorio
neku molitvu. Iako možda nisam svaki dan sedeo i me di ti rao,
nijedan dan nisam zaboravljao na svoje molitve. Drugim re či ma,
molitvu smatram ključnom stvari. Ne mogu da zamislim ova kav
način života bez svesnog delovanja na takav jedan način.
Večnost je čista sadašnjost.
Kako onda govoriti o nečemu toliko tajanstvenom i ličnom?
Teško je reći šta molitva jeste ili kako je podučavati. Tokom mog
protestantskog odrastanja postojala je opšta pretpostavka da svako
zna kako da se moli. Pevali smo, slušao sam čitanja iz Biblije i
molitve tokom službe, ali ništa nije bilo rečeno o tome kako postići
komunikaciju sa “božanskim principom”. Govoreno nam je:
“Traži i biće ti dato”. Ali kako bi tačno trebalo tražiti?
Mnogo kasnije razgovarao sam sa jednim hrišćanskim monahom
kad nam je došao u posetu. Živeo je životom pustinjaka
nešto severnije od nas, na granici sa Škotskom. Razgovarali smo
o radostima i tegobama monaškog života i o ljudima koji ga posećuju
u njegovom skromnom boravištu. Pitao sam ga: “Da li ih
ikada podučavate kako da se mole?” I dao mi je sjajan odgovor:
“A ne”, reče, “molitva se ne uči – ona se prenosi. Kao bolest. Dobijete
je od nekoga ko je već ima.”
Tačno sam znao o čemu priča, pošto sam pet-šest godina živeo
među tradicionalnim theravada budistima u Tajlandu. Tamo
je postojalo nešto kao molitveni odnos prema praksi i osećam da
sam ga i ja tamo “pokupio”.
Večnost je čista sadašnjost.
Nisam bio potpuno svestan te dimenzije dok sam živeo
tamo, ali nekoliko godina kasnije, dok sam u samoći intenzivno
meditirao ovde u Engleskoj i baš se mučio oko toga, otkrio sam
da u meni postoji glas koji želi da bude saslušan. Taj period meditacije
trajao je dva meseca. Sem zajedničkog recitovanja monaških
pravila svake dve nedelje, čemu sam bio obavezan da prisustvujem,
nikoga nisam viđao čitava ta dva meseca. Zaključao sam
se u maloj sobi na spratu Čithurst manastira i prozore prekrio
paus papirom, tako da u prostoriju dopire dnevna svetlost, ali ne
vidim spoljašnji svet. Sve to imalo je za cilj da poveća intenzitet,
za koji sam naravno verovao da mogu da ga podnesem. Ipak,
preda mnom je bilo nekoliko stvari koje je trebalo da naučim.
Jedna od njih je vrednost molitve. Jedina stvar slična molitvi koju
sam u svojoj dotadašnjoj budističkoj praksi sreo bilo je jutarnje
i večernje recitovanje iz Budinih govora. Kada sam počeo da izgovaram
stihove koje sam svakodnevno recitovao već godinama,
otkrio sam da ih govorim sa puno emocija. Nešto unutar mene
se pokrenulo i nadahnulo, tako da sam bio u stanju da govorim
te reči i da one zaista imaju značenje za mene. “Neka boravim u
blagostanju, oslobođen bola”. “Neka se oslobodim patnje. Neka se
sva bića oslobode patnje.” Izgovarati ovakve stvari sa svesnom namerom
zaista je donosilo radost. Sećam se da me je sve to navelo
da gledam malo dalje i tako sam počeo da dolazim do sopstvenih
reči. Bio je to značajan korak na putu ka smislenom molitvenom
životu, za koji sam naknadno shvatio kao nešto veoma važno, a
što je nedostajalo u duhovnim vežbama koje su bile deo mog monaškog
života do tada.
Večnost je čista sadašnjost.