Status :
Registrovan : Aug 2009
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Poruke : 5,528
Odg: GRBOVI SRPSKE VLASTELE
Istorijska simbolika srpskog grba
Važeći grb države Srbije usvojen 17. avgusta 2004. postoji još od juna meseca 1882. kao grb Kraljevine Srbije na kojem su heraldički simboli koji ukazuju na 841 godinu dugu istoriju srpske države i nacije.
Na grbu se nalazi beli dvoglavi orao s kraljevskom krunom iznad glava, a ispod svake kandže smešten je po jedan krinov cvet. Na prsima orla je crveni štit sa ucrtanim belim krstom i četiri ocila među kracima.
Dvoglavi orao u istoriji srpske heraldike označen je kao državno znamenje i poznatiji je kao porodični grb Nemanjića, jer je tokom postojanja Raške države korišćen kao heraldička oznaka srpskih vladara.
Najstariji vidljivi prikaz tzv. duplog orla u Srbiji nalazi se na ktitorskoj slici u crkvi Sv. Petra i Pavla na Limu kod Bijelog Polja – na odeći kneza Miroslava, brata Velikog župana Nemanje i naručioca najstarijeg srpskog pisanog spomenika, Miroslavljevog jevanđelja.
Na fresci u crkvi Bogorodice Ljeviške u Prizrenu i u manastiru Žiča, na odeždi Stefana Prvovenčanog, krunisanog 1217, takođe stoji istovetno oslikan orao. U vreme vizantijske dinastije Komnina, prvi srpski kralj imao je titulu sevastokratora, kao i pravo da za svoje znamenje koristi crvenog dvoglavog orla. Orao se može videti na fresci u manastiru Studenica prikazan u zlatnoj boji na crvenom plaštu njegovog sina i naslednika Radoslava, ali i pod nogama kralja Milutina i kraljice Simonide u Sopoćanima i na prstenu kraljice Teodore, žene kralja Stefana Dečanskog u manastiru Banjska.
Simbol dvoglavog orla do četrnaestog se veka u Srbiji uglavnom koristi kao ukras na orijentalnim tkaninama, tada popularnim na dvoru, pre svega zahvaljujući neposrednom uticaju Vizantije. Tek procvatom srpske države, u vreme cara Dušana, orao sa dve glave dobija neke od karakteristika državnog znamenja. Na karti Katalonca Anhelina Dulserta iz 1339, Skoplje – tada prestonica Srbije – i grad Solun, označeni su žutom zastavom sa crvenim dvoglavim orlom na njoj. Posle propasti Dušanovog carstva ovakav orao nije u potpunosti zaživeo kao grb Srbije, što je vidljivo i na freskama u manastiru Ravanica, zadužbini kneza Lazara i zadužbini knjeginje Milice, Ljubostinji, jer je prikazan samo na njihovoj odeći.
Poreklo ovog simbola nije evropsko, već azijsko, tačnije sumersko. Najstariji oblik otkriven je u iskopinama vavilonskog grada Lagaša. Ovaj dvoglavi orao predstavljao je 2500 godina pre n. e. po jednima Gilgameša, prvog čoveka i junaka istoimenog epa, a po drugima božansku emanaciju sunca. Nastankom hrišćanstva, orao sa dve glave ponovo se prikazuje tek na spomenicima iz vremena od 600 do 650 godine na području današnjeg Iraka i u Srednjoj Aziji u Turfanu i srednjem Turkestanu. Redovnije se javlja kao znamenje tek od 11. veka nove ere u gornjem toku reke Tigar, ali po prvi put i u Evropi, kao ukras na odelima plemstva Vizantije, Kordove (muslimanskom delu tadašnje Španije) i Palerma na Siciliji. S vremenom postaje popularan i među krstašima i plemstvom u zemljama na Zapadu, a ugarski car Sigismund 1417. konačno postavlja crnog dvoglavog orla za grb Svetog Rimskog carstva.
Orao sa dve glave je u 14. veku bio i grb poslednjeg cara Istočnog Rimskog carstva, Konstantina Dragaša. Kao simbol propadanja Vizantije doleteo je u Evropu sa Orijenta i kao da je najavio dolazak Osmanlija, Kosovski boj 1389. i pad Carigrada 1453. Nestankom carstva, ovaj heraldički znak za svoje grbove preuzimaju Rusija, kao naslednik Vizantije i tzv. novi Treći Rim, kao i Vaseljenska crkva u Carigradu.
U Srbiji, u vreme vladavine despota Stefana Lazarevića, ovaj simbol posle 1402. po prvi put postaje pravi heraldički znak. Među Brankovićima, naslednicima Lazarevića na srpskom vazalnom prestolu, pored porodičnog grba sa znakom lava, pojavljuje se i tzv. dupli orao.
Beli krst na crvenoj pozadini sa četiri ognjila među kracima, u heraldici poznatiji kao srpski grb ili znamenje nacije, nalazio se na pečatu Praviteljstvujuščeg sovjeta, prvog ustavno-zakonodavnog tela slobodne Srbije, i na zastavama Karađorđevih ustanika iz 1804. Odlukom Miloša Obrenovića 1819. postao je obeležje srpske vlade i vladara, a Sretenjskim ustavom 1835. zvanično je proglašen za grb Kneževine Srbije.
Krst se kao znamenje u istoriji prvi put pojavljuje na "labarumu", zastavi Rimskog cara Konstantina, u bici kod Milvijskog mosta na Tibru početkom četvrtog veka naše ere. Do tada i osnovni simbol Hristovog raspeća, a od Konstantinovog Milanskog edikta iz 313. godine i oznaka za ozvaničenu i priznatu hrišćansku veru, s vremenom postaje i obeležje Istočnog Rimskog carstva, ali i krstaša od 11. veka. Pojavljuje se u raznim bojama i varijantama sa ukrasnim figurama među kracima krsta, a krstaši ga postavljaju kao svoje vladarsko znamenje na zastavama koje su se vijorile nad svakom osvojenom državom na Orijentu. To su učinili i posle zauzimanja Carigrada 1204. Posle šest decenija, oslobodivši Carigrad od krstaša, Mihailo VIII Paleolog će na njegove zidine ponovo postaviti vizantijske barjake sa svojim grbom – tetravisilionom, žutim krstom sa četiri ognjila u obliku grčkog slova B (beta).
U srpskoj redakciji ocila ili ognjila, evidentirana kao simboli među slovenskim narodima još u periodu od osmog do jedanaestog veka, sličnija su ćiriličnom slovu S. Najstariji autentičan primerak belog srpskog krsta s četiri ocila na crvenoj pozadini vezan je uz porodicu kneza Lazara. Nalazi se na velikom polijeleju manastira Dečani, zadužbine kneginje Milice i njenih sinova iz 1397.
Dvoglavi orao i srpski beli krst na crvenoj pozadini, aktuelni u despotskoj i vazalnoj Srbiji, pominju se u brojnim zbornicima i spisima tokom 16, 17. i 18. veka. Njihovo spajanje usvojeno je juna 1882, kad je beli orao sa dve glave ponovo sleteo pod kraljevsku krunu srpskog grba, ovoga puta sa crvenim štitom sa belim krstom i četiri ocila na prsima.
Bio je to zvanični grb Kraljevine Srbije u Prvom svetskom ratu, a posle pripajanja Slovenije i Hrvatske novoj kraljevini, kasnije Jugoslaviji, dopunjen je grbovima ovih južnoslovenskih naroda – plavom pozadinom sa žutom zvezdom s pet krakova i crveno-belom šahovnicom sa 25 polja. Nakon Drugog svetskog rata beli orao je još jednom nestao kao zvaničan državni, heraldički znak. Ovoga puta sa grba Jugoslavije, ali i sa državnog znamenja tada Socijalističke Republike Srbije. Pod crvenom petokrakom među žutim klasjem ostala je samo crvena ploča s četiri žuta ognjila, koja se u narodu i danas pogrešno tumače kao četiri ćirilična slova S.
Današnji grb Srbije usvojen je 17. avgusta 2004. Ovim su činom ponovo spojeni dvoglavi orao, kao oznaka državnosti Srbije i srpski grb kao simbol srpskog naroda i znamenje nacije. Po rečima arh. Dragomira Acovića, člana Krunskog saveta princa prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića i predsednika Društva heraldičara Srbije, oživljavanje grba iz 1882. veoma je bitno za Srbiju i njeno predstavljanje u svetu.
– Heraldički simboli vide se svuda gde postoji potreba za uspostavljanjem identiteta, bez obzira na to da li je u pitanju politički, etnički, profesionalni ili ideološki identitet. Svet se danas, u nemogućnosti da se snađe u obilju informacija, okreće nečemu čemu su ljudi pribegavali i u najranijoj istoriji civilizacije. Vraća se jeziku znakova. Otuda i toliko prisustvo i isticanje raznih logotipa. Heraldika ima evidentan uticaj u podsvesti i na emotivnom planu čoveka, a ispoljava se i vidi u svakoj ne baš lako rešivoj situaciji koja remeti nečiji identitet. Najbolji primer u svetu je grb Belgije, na kojem se oko prvenstva lava ili petla vekovima spore Flamanci i Valonci. Kod nas je taj problem poslednji put bio vidljiv kada se Crna Gora odvojila od Srbije i kada je na silu menjana plava boja na njihovoj trobojci, čime se, ne po prvi put na ovim prostorima, dogodila naknadna prepravka istorije.
1. Apokrifni grb Srpske kraljevine (između 16. i 17. veka) predstavlja prvo heraldičko ujedinjenje pokrajina od kojih je većina kasnije postala deo države Južnih Slovena. Oko štita se nalazi lanac Reda Vitezova reda Sv. Prvomučenika Stefana koji je osnovao car Dušan
2. Grb velikog srpskog kneza Lazara Hrebeljanović, Sv. Lazara (14. vek) – iz kalendara
3. Grb despota Stefana Lazarevića (Savet Konstance 1415.)
4. Grb srpskih despota – Brankovića (15. i 16. vek)
5. Grb sa zastavom Karađorđevih ustanika (1804.)
6. Kneževski grb vladajuće dinastije Obrenović (1815.) – iz kalendara
7. Grb Kraljevine Srbije (22. februar 1822.)
8. Srpski grb u okviru grba Kraljevine SHS (1918.)
9. Grb Republike Srbije (17. avgust 2004.)
Tekst: Vanja Savić
Ilustracije ljubaznošću arh. Dragomira Acovića
Život nije samo topla plima.
I kada te nema - treba da te ima...